Poslovni broj: I Kž-126/2022-4

Poslovni broj: I Kž-126/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. K., zbog kaznenog djela iz članka 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 11. studenog 2021. broj: K-16/2021., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, optuženi A. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz članka 90. KZ/97., činjenično i pravno opisano u izreci presude te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godine.

 

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019. - dalje ZKP/08.), oštećenici D. D. s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 330.000,00 kuna, A. S. s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 330.000,00 kuna te R. B. s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 112.500,00 kuna, upućeni su u parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavka 1. i 2. točke 1., 6., 7. i 8. ZKP/08., optuženik je u obvezi naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna, troškove provedenog  biološkog vještačenja u  ukupnom iznosu od 8.760,00 kuna, troškove provedenog sudskomedicinskog vještačenja u ukupnom iznosu 5.400,00 kuna, troškove prevođenja dokumentacije po sudskom tumaču za albanski jezik u ukupnom iznosu od 4.050,00 kuna, te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem, kao i nagradu i nužne izdatke punomoćnice oštećenih u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

 

4. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

4.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na primjereniju višu kaznu zatvora.

 

4.2. Optuženik se žali po branitelju M. Š., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske presudu preinači na način da donese oslobađajuću presudu a podredno da predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na žalbu optuženika je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu.

 

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Žalbe nisu osnovane.

 

8. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio postojanje izravne namjere kao subjektivnog obilježja inkriminiranog djela. Međutim prvostupanjski sud je (točka 8. i 22.) iznio šture, ali dostatne razloge ukazujući i na nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu dr. D. C. u odnosu na nasilnu smrt S. D. gušenjem i to stezanjem oko vrata rukama, te našao da iz te radnje optuženika proizlazi da je on bio svjestan svih okolnosti djela i htio njegovo počinjenje, zaključujući da je postupao s izravnom namjerom kao oblikom krivnje. Takav zaključak i te razloge u potpunosti podržava i ovaj drugostupanjski sud. Ostali žalbeni navodi povezani sa subjektivnim obilježjem kaznenog djela te događajima koji su prethodili činu ubojstva suštinski se odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će se kao takvi razmatrati, kao i žalbeni navodi u odnosu na primjenu članka 3. stavak 2. ZKP/08., načela in dubio pro reo (optuženik pogrešno drži da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.).

 

9. Optuženik u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatra da iskazi saslušanih svjedoka nedvojbeno ne dovode u vezu optuženika s osobom o kojoj svjedoci iskazuju i pritom upućuje da se iskazi svjedoka razlikuju u pogledu fizičkog izgleda osobe imenom „J.“ s kojom je žrtva bila u vezi. Nadalje optuženik relativizira značaj materijalnih dokaza izuzetih s mjesta događaja te iz  apartmana i ukazuje da su žrtva i osoba koja je koristila apartman bili u emotivnoj vezi pa je životno logično da su provodili vrijeme zajedno u vozilu, što ne upućuje na zaključak prvostupanjskog suda da je ta osoba i usmrtila žrtvu.

 

9.1. Međutim, prvostupanjski sud logično povezuje nalaz i mišljenje vještaka za biološka vještačenja prof. N. O. (točka 15.), po kojem pronađeni tragovi iz unutrašnjosti automobila te iz apartmana A. S. pripadaju istoj osobi, s činjenicom utvrđenom iskazom vlasnica apartmana (točka 16.) da je osoba istovjetnog imena kao u sudskom pozivu za svjedočenje (okrivljeni A. K.) koristila apartman kao i činjenicom utvrđenom također po vještaku za biološka vještačenja prof. N. O. da je G. K. biološka majka osobe od koje potiču prethodno navedeni tragovi iz kojih je izoliran DNA profil (vještak snažno podupire tu hipotezu).

 

9.2. U skladu s prethodno utvrđenom činjenicom prvostupanjski sud zaključuje (točka 21.) da je počinitelj kaznenog djela upravo A. K. i to zato jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je sa žrtvom S. D. bio u ljubavnoj vezi koja je bila obilježena sukobima i stalnim prijetnjama smrću njoj i obitelji, da su se prijetnje intenzivirale neposredno prije njenog odlaska na radu u B. u travnju 2004. (tempore criminis je 15/16. travanj 2004), da je sa žrtvom bio posljednji dan prije njenog nestanka kada su se uputili zajedno u C., da su jedini pronađeni tragovi koji su se mogli identificirati pripadali upravo optuženiku te da je odmah i to dan nakon što je počinjeno kazneno djelo napustio B. ostavljajući u apartmanu odjeću i predmete za osobnu njegu,te je sljedeći dan 17. travnja 2004. zatečen na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske. Zaključak prvostupanjskog suda da sve, prethodno navedene, utvrđene činjenice nedvojbeno upućuju na optuženika kao počinitelja kaznenog djela u potpunosti prihvaća, suprotno žalbenim navodima, i ovaj drugostupanjski sud  te u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni članka 3. stavak 3. ZKP/08. i načela in dubio pro reo.

 

10. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan  način obrazložio u presudi.

 

11. Prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o kazni pobija državni odvjetnik a odluka o kazni je preispitana i sukladno članku 478. ZKP/08. jer se optuženik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

11.1. Državni odvjetnik prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju svih otegotnih okolnosti, ali smatra da sud još treba više kritički vrednovati otegotne okolnosti, a sve kako bi se naglasila svrha kažnjavanja prvenstveno u pogledu generalne prevencije.

 

11.2. Prvostupanjski sud je osnovano kao otegotnu okolnost cijenio činjenicu da je kazneno djelo počinjeno sa izravnom namjerom kao stupnjem krivnje te prethodno ponašanje optuženika prema žrtvi i obitelji žrtve a kao olakotnu okolnost njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok je neosnovano kao otegotnu okolnost cijenio bijeg s mjesta događaja, napuštanje Republike Hrvatske u cilju izbjegavanja kaznenog progona i kaznenopravne odgovornosti, a posljedično i protek vremena od 17 godina od počinjenja djela do procesuiranja. Naime prethodno opisano ponašanje optuženika je očito poduzeto radi izbjegavanja kaznenog progona, a što je pretpostavljeno ponašanje počinitelja kaznenog djela pa bi se tek eventualno suprotno ponašanje u smislu samoprijavljivanja, eventualnog priznanja kaznenog djela i slično moglo tumačiti kao olakotna okolnost.

 

11.3. Međutim, s obzirom na zapriječenu kaznu zatvora za terećeno kazneno djelo (sukladno članku 90. i 53. KZ/97.od 5 do 15 godina) upravo kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godine koju je izrekao prvostupanjski sud, u potpunosti je primjerena svim utvrđenim okolnostima i težini počinjenog djela, te će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti opću svrhu izricanja kaznenopravnih sankcija propisanu u članku 6. KZ/97. te zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu u članku 50. KZ/97. te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

 

12. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 1.veljače 2023.