1

 

 

 

 

 

              U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E             

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika banka d.d., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-438/2017-35 od 8. listopada 2020., u sjednici održanoj 1. veljače 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-438/2017-35 od 8. listopada 2020. u točki I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe čl. 8. i 10.  Ugovora o kreditu broj .... sklopljenog između tužitelja S. Č. i tuženika banka d.d. Rijeka dana 31.siječnja 2007., te u točki II. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka iz točke IV. izreke do iznosa od 1.178,33 eura[1]/8.878,13 kuna, sa zateznim kamatama od 8. listopada 2020. do isplate.

 

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke I. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu te u točki III. izreke, kao i u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj .... sklopljenog između tužitelja S. Č. i tuženika banka d.d. R. dana 31.siječnja 2007. koja u čl. 12. glasi: "Za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se... opći akti Banke.".

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 74,17 eura[2]/558,85 kuna (slovima:sedamdesetčetirieurasedamnaestcenti/petstopedesetosamkunaosamdesetpetlipa) sa zateznim kamatama od 04. ožujka 2016. do isplate.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 362,50 eura1/ 2.731,25 kuna (slovima:tristošezdesetdvaeurapedesetcenti/dvijetisućesedam

stotridesetjedaneurodvadesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke, utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj .... sklopljenog između stranaka 31. siječnja 2007., i to u čl. 8. u dijelu koji glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."; u čl. 10. u dijelu koji glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata."; te u čl. 12. u dijelu koji glasi: "Za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se... opći akti Banke."..Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 558,85 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 11.609,39 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te odredbe o primjeni općih akata banke, sadržaja navedenog u točki I. izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbe i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 5.000,00 kn i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 558,85 kn, s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Osnovano se tuženik žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama. To iz razloga jer se prvostupanjski sud u razlozima o ništetnosti spornih ugovornih odredbi (čl. 8. i 10. Ugovora) primjenom čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje:ZZP/07) pozvao isključivo na utvrđenja i pravna shvaćanja iz presuda donesenih u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava tužitelja POTROŠAČ- savez protiv tuženih osam banaka, bez da je iznio razloge zbog kojih smatra da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne, dok u odnosu na ništetnost odredbe čl. 12. Ugovora nije iznio nijednog razloga o odlučnim činjenicama, kao niti u odnosu na isplatu iznosa od 558,85 kn sa zateznim kamatama s osnove plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, osnovani su žalbeni navodi da se utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, odnose samo na ugovore o kreditu  u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dok se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu u kunama pa navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu nema direktan učinak u ovoj parnici u smislu čl. 502. c ZPP-a, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

 

7. Međutim, iako je donošenjem pobijane presude počinjena prethodno navedena bitna procesna povreda, ovaj sud je pozivom na čl. 373. a. st.3. ZPP-a ovlašten odlučiti o žalbi tuženika.

 

8. Među strankama nije sporno da je 31. siječnja 2007. sklopljen predmetni ugovor o kreditu, na iznos od 110.000,00 kuna, sa rokom otplate od 120 mjeseci i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s važećim odlukama banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9,99 % godišnje te da je tužitelj prijevremeno 3. ožujka 2016. otplatio kredit u cijelosti sukladno ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Također, nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovora svojim odlukama povisivao početno ugovorenu kamatnu stopu. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile da banka ima pravo za slučaj prijevremenog povrata kredita naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, kao i da su stranke ugovorile primjenu općih akata banke za sve što ugovorom nije predviđeno.

 

8.1. Nadalje, u ovoj fazi postupka nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva s osnove ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 5.000,00 kn.

 

8.2. Sporna je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke (čl. 8. Ugovora) te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, te odredbe o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 10. Ugovora) i shodno tome pravo tužitelja na povrat plaćene naknade, pri čemu je sporno da li je ta naknada uopće plaćena, kao i ništetnost odredbe o primjeni općih akata banke (čl. 12. Ugovora). Također, sporna je zastara tražbine tužitelja i tijek zateznih kamata.

 

9. Prvostupanjski sud, cijeneći utvrđenja i pravna shvaćanja iz presuda donesenih u prethodno navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07 zauzima shvaćanje da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne pa da tužitelju pozivom na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) pripada pravo na povrat onoga što je tuženik na  temelju takvih ugovornih odredbi primio. Stoga, utvrdivši da razlika između početno ugovorene redovne kamatne stope i kamatne stope obračunate prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 5.000,00 kn, obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju sa pripadajućim zateznim kamatama pozivom na čl. 29. st.1. ZOO/05.

 

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, zauzevši pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu na temelju čl. 241. ZOO/05 prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći donošenjem pravomoćne presude u tom postupku 14. lipnja 2014., pri čemu smatra da suprotno shvaćanju tuženika u primjenu ne dolazi trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a.

11. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.,  dalje: Tarifa).

 

12. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj  stopi n atemelju jednostrane odluke banke (čl. 8. Ugovora) i jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl.10. Ugovora), ali iz drugih razloga.

 

13. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. i 46/07., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istoga članka, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

 

15. U konkretnom slučaju, nije sporno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, čiji sadržaj je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, slijedom čega se, a cijeneći da tuženik nije u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03 tijekom postupka pružio nijednog dokaza na okolnost da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, sukladno zakonskoj presumpciji iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama. Iz toga slijedi da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat sa parametrima promjene kamatne stope, odnosno nije bio obaviješten  o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika (čl.8. Ugovora) na određivanje njegove novčane obveze, slijedom čega takva ugovorna odredba prema pravnom shvaćanju ovog suda suprotno načelu savjesnost i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa se u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 ukazuje nepoštenom i kao takva ništavom (ništetnom) sukladno čl. 87 st. 1. ZZP/03.

16. Nadalje, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita (čl. 10. Ugovora), suprotno tvrdnji tuženika, prema ocijeni ovog suda nije jasna, lako uočljiva i razumljiva jer iz sadržaja te odredbe nejasno je i nerazumljivo na što se uopće odnosi naknada i u kojoj visini je tužitelj istu dužan platiti, slijedom čega je u smislu čl. 84. ZZP/03 dopušteno ocjenjivati da li je sporna ugovorna odredba poštena. Imajući u vidu da se sukladno čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da o toj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale budući da tuženik sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 niti u odnosu na tu odredbu nije pružio nijednog dokaza o pojedinačnom pregovaranju prije sklapanja predmetnog ugovora, prema pravnom shvaćanju ovog suda ta je odredba ugovora prouzročila suprotno načelu savjesnost i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, zbog čega je ista ništava (ništetna) u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, tom je odredbom ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, dakle naknadu za koju nije razvidno na što se konkretno odnosi i čiju visinu tužitelj ne može predvidjeti, a niti tuženik tvrdi niti dokazuje da je imao određene troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita koji bi bili namireni tom naknadom.

 

17. S obzirom na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pravilno je prvostupanjski sud  primijenio  materijalno pravo iz čl. čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO/05 kada je zaključio da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju te ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora i to u zatraženoj visini od 5.000,00 kn, koji iznos tuženik žalbenim navodima ne dovodi u pitanje.

 

18. Na dosuđeni iznos tužitelju sukladno čl. 29. st.1. u vezi s čl. 1115. ZOO/05 pripada pravo na zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, međutim kako je tužitelj zatezne kamate zatražio od prvog dana godine koja je uslijedila nakon pretplate u prethodnoj godini, to je prvostupanjski sud tužitelju pravilno dosudio zatezne kamate u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a.

 

19. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni tijek zateznih kamata smatrajući da tražbina tužitelja dospijeva tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastarnog roka za tražbine s osnove ništetnih ugovornih odredbi, nisu osnovani. To iz razloga jer suprotno shvaćanju tuženika početak tijeka zastarnog roka i tijeka zateznih kamata međusobno nužno nisu u korelaciji, a budući da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, to je tuženik nesavjestan stjecatelj pa tužitelju pripadaju zatezne kamate u skladu sa čl. 1115. ZOO-a, kako je to prethodno obrazloženo (točka 18. presude).

 

19.1. Također, neosnovano se tuženik poziva na razdoblje trajanja posebnih okolnosti tijekom kojih ne teku zatezne kamate sukladno Zakonu o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20., 83/20.), budući da se sukladno čl. 1. tog Zakona posebne interventne mjere za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, primjenjuju isključivo u ovršnim i stečajnim postupcima, dakle odredbe o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnose se na tijek zateznih kamata na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, kao što je slučaj u ovom predmetu.

 

20. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima,  primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju  o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu,  počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti  na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91). U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena tek pobijanom prvostupanjskom presudom, to tražbina tužitelja nije u zastari, slijedom čega je pravilan stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

 

21. Međutim, pogrešna je odluka prvostupanjskog suda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu. Naime, tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži  utvrđenje ništetnosti  čl. 12. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da će se za sve što Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat opći akti Banke, pri čemu se činjenično poziva isključivo na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Budući da u u ovoj parnici presuda Trgovačkog suda u Zagrebu nema direktan učinak u smislu čl. 502. c ZPP-a, kako je to već prethodno obrazloženo (točka 8. presude), dok je sukladno čl. 142. ZOO/91 koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, ugovaranje primjene općih uvjeta jednog ugovaratelja zakonom dopušteno, to se u situaciji kada tužitelj ne navodi niti dokazuje činjenice zbog kojih bi takva odredba bila ništetna, tužbeni zahtjev u tom dijelu ukazuje neosnovanim.

 

22. Također, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na povrat iznosa od 558,85 kn sa zateznim kamatama tužitelju, s osnove plaćene jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita na temelju ništetne ugovorne odredbe.

 

23. Naime, nije sporno da je navedena ugovorna odredba ništava u smislu čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. ZZP/03 i da je tužitelj 3. ožujka 2016. prijevremeno otplatio kredit. Također, nije sporno da je tužitelj istoga dana uplatio iznos od 558,85 kn, ali je sporno da li je tom uplatom plaćena ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ili preostali dio kredita kako to tvrdi tuženik. U takvoj situaciji na tužitelju je sukladno čl. 219. st.1. ZPP-a bio teret dokaza da je uplatom navedenog iznosa plaćena sporna naknada. Iz isprave koju je priložio tužitelj (list 82 spisa) razvidno je da je tužitelj uplatio navedeni iznos 3. ožujka 2016., dakle istoga dana kada je izvršena prijevremena otplata kredita, što među strankama nije niti sporno, ali nije vidljivo na što se konkretno taj iznos odnosi, dok iz Pregleda prometa po partiji kredita ... za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 10. ožujka 2016. koju je dostavio tuženik (list 19-84 spisa) razvidno je da je na dan 2. ožujka 2016. ukupno dugovanje s osnove predmetnog kredita iznosilo 17.088,62 kn te da je 3. ožujka 2016. izvršena uplata iznosa od 558,85 kn i iznosa od 16.529,77 kn, nakon čega je saldo kredita iznosio 0,00 kn, dakle da je kredit otplaćen u cijelosti, iz čega bi proizlazilo da je sporni iznos uplaćen na ime otplate kredita. Kako tužitelj nije pružio drugih dokaza na okolnost plaćanja sporne naknade, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi predmetnom uplatom bila plaćena upravo ta naknada, već dapače proizlazilo bi da je plaćen dio kredita, to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 2. u vezi s čl. 1111. ZOO/05 valjalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa, kao neosnovan.

 

24. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke, kao u točki I. izreke ove presude, a pozivom na čl. 373.a ZPP-a prihvatiti žalbu tuženika, kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke, kao u točki II. izreke ove presude.

 

25. S obzirom na ishod žalbenog postupka, valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Budući da tužitelj nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi, to mu primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti. Tužitelju je na temelju čl. 155. ZPP-a i Tarife priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 99,54 eura/750,00 kuna[3] (Tbr.7.t.1.), sastav podnesaka od 9. travnja 2019. i 30. kolovoza 2019. u ukupnom iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna3 (Tbr.8.t.1.) te podnesaka od 28. veljače 2019., 2. svibnja 2019. i 5. prosinca 2019. u ukupnom  iznosu od 74,66 eura/562,50 kuna3 (Tbr.8.t.3.), zastupanje na ročištima 17. travnja 2019. i 23. rujna 2020. u ukupnom iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna[4] (Tbr.9.t.1.) te na ročištu za objavu presude u iznosu od 49,77 eura/375,00 kuna4 (Tbr.9.t.3.), sastav žalbe od 11. srpnja 2017. u iznosu od 49,77 eura/375,00 kuna4 (Tbr.10.t.5.), sa PDV-om u iznosu od 167,98 eura/1.265,63 kuna4 (Tbr.42.), kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura/2.000,00 kuna4 i sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 73,00 eura/550,00 kuna4, odnosno u sveukupnom iznosu od 1.178,33 eura4/8.878,13 kuna. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja po odvjetniku ukazuje se neosnovanim s obzirom da preostali zatraženi trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, odnosno postavljen je preko iznosa propisanih Tarifom, a niti je osnovan preostali zatraženi  trošak sudskih pristojbi jer prema stanju spisa pristojbe u tom dijelu nisu plaćene. Također, pozivom na čl. 154. st. 5. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ukazuje se neosnovanim, budući da je tuženik uspio sa žalbom u samo razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Stoga je odlučeno kao u točki I., II. i III. izreke ove presude.

 

 

U Rijeci 1. veljače 2023.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

                                                                                                                         Milena Vukelić-Margan