- 1 -              I Kž 2/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 2/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Ž. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15.- ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 15. studenog 2019. broj K-20/2019-9, u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog I. Ž. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-20/2019-9 od 15. studenog 2019. optuženi I. Ž. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca.

 

1.1. Temeljem odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. ožujka 2019. pa do 12. lipnja 2019.

 

1.2. Temeljem odredbe članka 79. KZ/11. od optuženika je oduzet metalni nož na preklop s drvenim ukrasom na dršci, ukupne dužine 20 cm, dužine oštrice 9 cm te će se isti uništiti.

 

1.3. Temeljem odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) oštećenom C. o. d.d. dosuđen je imovinsko-pravni zahtjev u iznosu od 1.810,00 kuna, dok je s preostalim dijelom oštećenik upućen u parnicu.

 

1.4. Temeljem odredbe članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08.-17. optuženi je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 662,00 kune.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi I. Ž. po branitelju, odvjetniku J. J. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće odnosno podredno da pobijanu presudu preinači i optuženiku „izrekne kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te izrekne uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od četiri godine. Ujedno je predložio da se optuženik i njegov branitelj izvijeste o održavanju sjednice vijeća.

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ta žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Na sjednicu drugostupanjskog vijeća nisu pristupili zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženi I. Ž. i njegov branitelj, odvjetnik J. J. iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba optuženog I. Ž. nije osnovana.

 

7. Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženik navodi kako se pobijana presuda ne može ispitati uslijed nerazumljivosti izreke, proturječnosti u samoj izreci te proturječnosti između izreke i razloga presude. Tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni di su nejasni te da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i tih samih iskaza.

 

7.1. Optuženik navodi kako nepotpunost i nerazumljivost izreke i nemogućnost njezinog preispitivanja proizlazi iz činjenice da prvostupanjski sud u njoj navodi da je optuženik osoba koja je prekršajno nekažnjavana, dok propušta navesti bitnu činjenicu koja se ogleda u tome da se također radi i o osobi koja je kazneno neosuđivana, iako se kasnije, u obrazloženju pobijane presude, ta činjenica navodi, no, po mišljenju žalitelja, sud je u potpunosti zanemaruje.

 

7.2. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je zbog naprijed navedenih razloga izreka presude nerazumljiva te da se zbog toga ista ne može ispitati.

 

7.3. Naime, člankom 459. stavkom 3. ZKP/08.-17. propisano je što treba sadržavati izreka presude te je, između ostalog, navedeno kako ista treba sadržavati i osobne podatke o optuženiku (članak 272. stavak 1.). Iako je člankom 272. stavkom 1. ZKP/08.-17. propisano da osobni podaci sadrže i podatke o tome je li, kad i zašto optuženik osuđivan, pri čemu se to odnosi i na kaznenu osuđivanost, nenavođenje tog podatka u izreci pobijane presude, po ocjeni drugostupanjskog suda, takvu izreku ne čini nepotpunom i nerazumljivom i ni na koji način, suprotno tvrdnjama žalitelja, ne utječe na mogućnost njezinog ispitivanja s obzirom da je izreka ove prvostupanjske presude sačinjena u skladu s odredbom članka 459. stavka 3. ZKP/08.-17. i u bitnim dijelovima sadržava sve ono što je propisano tom odredbom. Osim toga, i sam žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe ističe kako je činjenica optuženikove neosuđivanosti navedena u obrazloženju pobijane presude, ali je on očigledno nezadovoljan time kako je prvostupanjski sud navedenu okolnost vrednovao, međutim to onda ne predstavlja ovu istaknutu žalbenu osnovu, već drugu, odnosno onu koja se tiče odluke o kazni, a o tome će biti više govora kada će se razmatrati ta žalbena osnova.

 

7.4. Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženik smatra kako sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije dao razlog o odlučnoj činjenici odnosno je li predmetni nož upotrijebljen na način da kod trgovkinje izazove strah za život i tijelo te da nije dao razlog u odnosu na okolnost radi li se u konkretnom slučaju o oruđu koje je podobno da drugog liši života ili da ga teško ozlijedi.

 

7.5. Međutim, niti u tom dijelu žalitelj nije u pravu.

 

7.6. Naime, u odnosu na okolnost je li tom prigodom oštećenica osjetila strah za svoj život i tjelesni integritet prvostupanjski je sud dao razloge u pobijanoj presudi na stranici 4., 1. odlomak odozgo i stranici 5., 2. odlomak odozgo obrazloženja, navodeći kako je istu „bio strah, da se uplašila i prenerazila da je plakala, a da je nakon događaja zatražila liječničku pomoć te je bila na bolovanju mjesec dana“. Isto tako, a u odnosu na okolnost radi li se o oruđu podobnom da drugog usmrti ili tjelesno ozljedi, prvostupanjski je sud također dao jasne i dostatne razloge (stranica 5., 3. odlomak odozgo obrazloženja), navodeći kako „nož ukupne dužine od 20 cm i dužine oštrice 9 cm nedvojbeno predstavlja oružje koje je objektivno podobno da drugog liši života ili teško ozlijedi“. Stoga, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je i u odnosu na ove odlučne činjenice dao jasne, razumljive i dostatne razloge.

 

7.7. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje u ovom dijelu žalbe ukazuje optuženi I. Ž., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Nije u pravu žalitelj kada se žali i zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08.-17. ima u vidu, a iz sadržaja žalbe se može zaključiti kako smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, u ovom dijelu žalbe on tvrdi kako je prvostupanjski sud predmetno kazneno djelo pogrešno pravno označio kao kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. jer da iz iskaza optuženika proizlazi kako prigodom inkriminiranog događaja nije upotrijebio nož, iako ga je imao kod sebe, pa bi se u konkretnom slučaju, po mišljenju žalitelja, radilo ili o kaznenom djelu teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 8. KZ/11. ili o kaznenom djelu iznude iz članka 243. KZ/11., s obzirom na to da je, po mišljenju žalitelja, u konkretnoj situaciji izostao neposredni napad na život ili tijelo druge osobe.

 

8.1. Međutim, na taj način što smatra da u njegovom postupanju tempore criminis nisu ostvarena sva obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navedena okolnost ne opravdava ovu žalbenu osnovu. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje isključivo prema činjeničnom stanju iz izreke pobijane presude, a ne prema onom koje bi sa stajališta žalitelja bilo valjano odnosno pravilno. Kako su izrekom pobijane presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., a za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, po ocjeni ovog suda, ne postoji povreda kaznenog zakona na koju u ovom dijelu žalbe upire žalitelj.

 

8.2. Žaleći se nadalje zbog povrede kaznenog zakona optuženik navodi kako je kazneni zakon povrijeđen i u odredbi članka 469. točke 6. ZKP/08.-17. s obzirom da u izreci pobijane presude nije na precizan način navedeno koliko vremena je on proveo u pritvoru te koliko vremena mu je uračunato u izrečenu kaznu zatvora.

 

8.3. Međutim, niti u tom dijelu nije u pravu žalitelj.

 

8.4. Naime, nasuprot ovakvim tvrdnjama sud prvog stupnja je u izreci pobijane presude, nakon što je optuženika za predmetno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine i četiri mjeseca, temeljem članka 54. KZ/11. istome u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme koje je on, tijekom kaznenog postupka, proveo u istražnom zatvoru, pri čemu je to vrijeme u cijelosti precizirao i definirao.

 

8.5. Prema tome, žalba optuženika je i u ovom dijelu neosnovana, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-22., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženika na neki drugi način, koji nije istaknut u žalbi, došlo do povrede kaznenog zakona.

 

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno, u suštini, samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se u žalbi ne navodi koje je odlučne činjenice sud prvog stupnja tijekom dokaznog postupka propustio utvrditi, optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li u konkretnom slučaju nož uopće upotrijebljen kao sredstvo ostvarivanja ili upućivanja prijetnje oštećenici te je li optuženik tijekom inkriminiranog događaja držao nož rasklopljen, sa sječivom usmjerenim upravo prema oštećenici. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je kritične zgode optuženik prema oštećenici uporabio silu odnosno prijetnju jer da iz iskaza oštećene K. Č. i svjedokinje Z. Ć. ne proizlazi da je optuženik „prijetio životu i tijelu oštećenice/trgovkinje ni na koji način“.

 

9.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ove odlučne činjenice utvrdio na pravilan i potpuno nedvosmislen način. Naime, oštećena K. Č. je u odnosu na ove okolnosti na potpuno identičan, jasan i uvjerljiv način iskazivala kako tijekom istrage, tako i tijekom rasprave, gdje je detaljno, okolnosno i bez bilo kakve dvojbe opisala čitavu dinamiku ovog događaja. Iz njezinih suglasno danih iskaza nedvojbeno proizlazi kako je optuženik po ulasku u trgovinu u desnoj ruci držao nož, dok je drugom rukom uzimao novac iz blagajne, a da je ona blagajnu otvorila na njegov zahtjev upravo iz razloga što je zbog noža bila u strahu za svoj život i u cijelosti preneražena takvim ponašanjem optuženika. Prvostupanjski je sud ovakav njezin iskaz s pravom cijenio kao uvjerljiv, jasan i nepristran s obzirom da se radi o osobi koja do tada nije viđala i poznavala optuženika i nema niti jednog razloga bezrazložno ga teretiti za nešto što on nije učinio pa se stoga, i po ocjeni drugostupanjskog suda, radi o apsolutno objektivnoj i vjerodostojnoj osobi kojoj se u cijelosti i bez bilo kakve rezerve, za razliku od optuženika, može povjerovati. To tim više što su njezine nedvosmislene, jasne i precizne tvrdnje kako je počinitelj ovog kaznenog djela tom prigodom uporabio nož potkrijepljene i drugim provedenim dokazima, prvenstveno potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, iz koje proizlazi kako je od optuženika, neposredno nakon samog događaja i u neposrednoj blizini izvršenja ovog kaznenog djela, oduzet jedan nož ukupne dužine 20 cm i dužine oštrice 9 cm. Zasigurno, a da tom prigodom optuženik u ruci nije držao navedeni nož, oštećenica ne bi osjetila takav strah i prepast za svoj život, zbog čega je odmah nakon događaja zaplakala te je naknadno, zbog svih posljedica napada, zatražila i liječničku pomoć i bila je na bolovanju u trajanju od mjesec dana. Upravo i ove okolnosti, po ocjeni ovog suda, potkrjepljuju kao istinite i uvjerljive tvrdnje oštećenice da je tom prigodom optuženik doista u desnoj ruci držao predmetni nož, pri čemu je potpuno nebitno je li taj nož sa sječivom bio usmjeren prema samoj oštećenici, s obzirom da je optuženik u svakom trenutku taj nož mogao i uporabiti, a što je sasvim dovoljno da kod svakog prosječnog građanina izazove strah za vlastiti život i tjelesni integritet te da takvo postupanje doista shvati kao izravnu i ozbiljnu prijetnju.

 

9.2. Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog I. Ž., na pravilan način utvrđeno pa se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuju neosnovanom.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik smatra kako prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio izrečenu kaznu s obzirom da nije na odgovarajući način vrednovao sve utvrđene okolnosti te nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne odnosno nije primijenio uvjetnu osudu iako su za to, po mišljenju žalitelja, bili ostvareni svi uvjeti.

 

10.1. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud kod odluke o kazni trebao uzeti u obzir i okolnost da se on, prilikom ispitivanja oštećene K. Č., istoj ispričao te da je istovremeno izrazio žaljenje zbog navedenog događaja, a to da je također trebalo cijeniti kao olakotnu okolnost. Navodi kako je u međuvremenu, nakon primitka pobijane presude, podmirio štetu oštećenom C. o. d.d. Z., pa sve navedene okolnosti, uz utvrđene olakotne okolnosti po prvostupanjskom sudu, po mišljenju žalitelja, predstavljaju dovoljnu osnovu za izricanje uvjetne osude.

 

10.2. Međutim, nasuprot žalbenim navodima optuženika sud prvog stupnja je, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo takvom individualiziranom kaznom u potpunosti ostvarile sve zakonske svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

10.3. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu da se radi o osobi koja je do sada neosuđivana, prekršajno nekažnjavana te da je on otac jednog malodobnog djeteta, dok otegotnih okolnosti nije pronašao.

 

10.4. S obzirom na sve naprijed navedeno, kazna zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca, a koja je pobijanom presudom izrečena optuženiku, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti optuženika, stupnju njegove krivnje (izravna namjera), pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno (pribavljanje imovinske koristi), jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno, osobito kada se ima u vidu činjenica, koja proizlazi iz spisa predmeta, da je oštećenica zbog posljedica ovog kaznenog djela zatražila liječničku pomoć i jedno dulje vremensko razdoblje nalazila se i na bolovanju, pri čemu okolnosti koje u žalbi ističe optuženik (da se ispričao oštećenici, da je izrazio žaljenje i da je u međuvremenu podmirio štetu) nisu od takvog značaja i važnosti da bi ih dodatno trebalo cijeniti kao naročito olakotne okolnosti. Navedenom kaznom, i po ocjeni ovog suda, na potpuno nedvojben način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako prvenstveno više ne bi činio kaznena djela s elementima prijetnje ili nasilja, ali isto tako i druga kaznena djela, a istovremeno poslat će se i nedvosmislena poruka i drugim članovima društvene zajednice o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja svih njihovih počinitelja. Na taj način, upravo ovako izrečenom kaznom zatvora, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

 

10.5. Stoga se blažom kaznom, kako to sugerira optuženik, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, ne bi ostvarile sve svrhe kažnjavanja propisane zakonom, a osobito se tako nešto ne bi moglo ostvariti uvjetnom osudom odnosno ublažavanjem kazne ispod zakonom propisane kazne, kako to neosnovano predlaže žalitelj.

 

11. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju predmeta to je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-22., pobijana presuda ispitana i u odnosu na odluku o oduzimanju predmeta te je pritom utvrđeno kako je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, na temelju odredbe članka 79. stavka 2. KZ/11., optuženom I. Ž. oduzeo metalni nož na preklop s obzirom da se radi o predmetu koji je bio uporabljen za počinjenje ovog kaznenog djela.

 

12. Žaleći se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka žalitelj navodi kako je ta odluka neutemeljena jer da u konkretnom slučaju egzistiraju pretpostavke za oslobođenje optuženika od obveze podmirenja troškova kaznenog postupka s obzirom da je optuženiku pobijanom presudom izrečena bezuvjetna zatvorska kazna.

 

12.1. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, i odluka o troškovima kaznenog postupka je pravilna i zakonita. Naime, člankom 148. stavkom 1. ZKP/08.-17. propisano je da će sud, kada okrivljenika proglasi krivim, presudom naložiti da podmiri i troškove kaznenog postupka. Stoga je prvostupanjski sud potpuno pravilno, u situaciji kada je pobijanom presudom optuženika proglasio krivim, istoga obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-17., a to ne znači da optuženik, ukoliko se njegovo imovinsko stanje u međuvremenu pogoršalo, ne može i naknadno zatražiti da se postupi u skladu s odredbom članka 148. stavka 6. ZKP/08.-22.

 

13. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih  optuženi I. Ž. pobija prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08.-22., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. veljače 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Dražen Tripalo, v.r.