- 1 -              Rev 224/2022-9

 

 

 

 

 

Broj: Rev 224/2022-9

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz M., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & L. & L. u Z., protiv tuženika H. p. b. d.d. iz Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. i P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-325/2021-3 od 27. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1049/20-77 od 30. studenoga 2020., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 1.682.566,36 EUR (12.677.296,29 kn) sa zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2009. do isplate, kao i u odluci o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 190.518,61 EUR (1.435.462,50) kn sa zateznim kamatama, te se u tom dijelu ukidaju presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-325/2021-3 od 27. svibnja 2021. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1049/20-77 od 30. studenoga 2020. u dijelu pod točkom I. i II. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.677.296,29 kn sa zateznim kamatama od 4. travnja 2009. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 1.435.462,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.014.647,91 kn sa zateznim kamatama od 4. travnja 2009. pa do isplate,

 

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog u iznosu od 676.462,50 kn.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane, a prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 30. studenog 2020. broj Pn-1049/2020-77 se potvrđuje.

 

II. Trošak odgovora na žalbu tužitelju se ne dosuđuje.“.

 

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 4087/2021-4 od 26. listopada 2021. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

„1. Predstavlja li jednostrana izjava dužnika, kojom radi osiguranja tražbine isključivo daje ovlaštenje vjerovniku da aktivira sredstvo osiguranja s ciljem namirenja dospjele tražbine, obvezujući nalog vjerovniku kojeg on mora izvršiti odmah po dospijeću osigurane tražbine?

 

2. Računa li se zastara zahtijeva za naknadu štete kod ugovorne odgovornosti za štetu od trenutka saznanja za štetu i osobu štetnika prema članku 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ili od trenutka kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze prema članku 215., u vezi s čl. 230. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima?

 

3. Računa li se tijek zastarnog roka tražbine za naknadu štete, u situaciji kada vjerovnik odgovara za štetu zbog nepravovremenog unovčenja više sredstava osiguranja, od trenutka unovčenja posljednjeg sredstva osiguranja ili svakog pojedinog sredstva osiguranja?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude, u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 12.677.296,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2009. pa do isplate kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz dosudu parničnih i revizijskih troškova tuženiku.

 

5. U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je predložio da se revizija tuženika odbije kao neosnovana, te je zatražio trošak sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu 1.682.566,36 EUR (12.677.296,29 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od 4. travnja 2009., za koju štetu tužitelj tvrdi da predstavlja razliku u cijeni po kojoj su se predmetne dionice prodale u odnosu na cijenu koja bi bila postignuta da je prodaja izvršena nakon isteka ugovora o kreditu.

 

8. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili:

 

- da je 18. svibnja 2005. između tuženika kao banke, s jedne strane i tužitelja kao korisnika, s druge strane, sklopljen Ugovor o kratkoročnom kunskom kreditu za kupnju vrijednosnih papira (Margin kredit) broj: 7676000165 (dalje: Ugovor o kreditu),

 

- da je predmet tog ugovora bio odobravanje kratkoročnog kunskog kredita korisniku za kupnju vrijednosnih papira uvrštenih u kotacije Z. b. d.d. i V. b. d.d. te udjela u otvorenim investicijskim fondovima i dionica zatvorenih investicijskih fondova,

 

- da se prema tom Ugovoru o kreditu tuženik, kao banka, obvezao tužitelju, kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 1.000.000,00 kn za kupnju vrijednosnih papira, a isti ugovor je naknadno mijenjan u pogledu iznosa kredita,

 

- da su 18. svibnja 2005. tuženik, kao banka, s jedne strane i tužitelj, kao klijent, s druge strane, sklopili Ugovor o skrbništvu nad vrijednosnim papirima broj: 7676000165,

 

- da je predmet Ugovora o skrbništvu bio pružanje usluga skrbništva nad vrijednosnim papirima i to pohrana i čuvanje vrijednosnih papira, izvješćivanje o isplati dividende, isplati kamata ili dospijeću ostalih instrumenata na naplatu, obavješćivanje o skupštinama izdavatelja dionica i o pravima vezanim za dionice i druge vrijednosne papire na skrbništvu te izvršenje naloga klijenta u vezi s ostvarivanjem tih prava, obavješćivanje o zakonskim promjenama koje posredno ili neposredno utječu na izvješćivanje klijenta o stanju vrijednosnih papira na skrbničkom računu i pružanje usluga glasovanja na godišnjim skupštinama, da su u čl. 2. i čl. 3. Ugovora sadržane odredbe o pohrani i namiri, a u čl. 4. i čl. 5. Ugovora odredbe o izvješćivanju i raspolaganju pripadajućim pravima, da je u čl. 6.1. Ugovora navedeno da je klijent dužan na vrijeme dati banci nalog za sve radnje vezane uz skrbničke račune, osim ukoliko nije drugačije utvrđeno posebnim ugovorom zaključenim između banke i klijenta u kojem slučaju se primjenjuju odredbe posebnog ugovora, da je u čl. 6.2. Ugovora navedeno da će klijent ovjerene naloge dostaviti telefaxom, a originale preporučenom poštom ili osobnom dostavom ili samo telefaxom na odgovornost klijenta, da je u čl. 7.1. Ugovora navedeno da će banka pri obavljanju poslova skrbništva nad imovinom klijenta djelovati s pažnjom dobrog i urednog skrbnika u skladu s pravilima struke i prevladavajućom poslovnom praksom te voditi računa o interesima klijenta i njegovoj imovini kao svojoj vlastitoj imovini, da su u čl. 8. Ugovora sadržane odredbe o naknadama i troškovima, a u čl. 9. Ugovora je navedeno da se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme,

 

- da je među strankama ugovoreno da kada vrijednost portfelja založenih vrijednosnih papira padne ispod omjera 1:1,70, da je tuženik bio ovlašten uputiti tzv. margin call tužitelju kao korisniku kredita i pozvati ga da u roku od 24 sata podmiri nastalu negativnu razliku tržišne vrijednosti portfelja uzrokovanu padom cijena vrijednosnih papira i to na način da tužitelj izvrši doregistraciju novih dionica na skrbnički račun ili da izvrši uplatu u novcu kojom bi se podmirila razlika u vrijednosti založenih dionica i odobrenog kredita na način da vrijednost danog osiguranja prelazi vrijednost duga po kreditu u omjeru 1:1,70,

 

- da je tužitelj (što među strankama nije sporno) nakon nastupa margin call-a vršio dodatne registracije vrijednosnih papira, te dodatne uplate u novcu,

 

- da je tužitelj želio sačuvati svoj portfelj vrijednosnih papira od momentalne rasprodaje, te je tražio od tuženika da se ne rasprodaje portfelj vrijednosnih papira u skrbništvu,

 

- da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovoreno da niti jedna izmjena ili dopuna tog Ugovora nije usvojena ili se ne smatra usvojenom prije nego bude potvrđena od obje ugovorne strane u pisanom obliku,

 

- da je Ugovor o kreditu sa svim svojim aneksima koji su potpisani po ugovornim strankama istekao 18. svibnja 2008.,

 

- da je tuženik imao založno pravo nad svim vrijednosnim papirima koji su se nalazili na skrbništvu prema Ugovoru o skrbništvu nad vrijednosnim papirima,

 

- da je tužitelj sukladno odredbama tog Ugovora dostavio tuženiku Izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika (Izjava od 18. svibnja 2005.) kojom Izjavom je neopozivo i nedvojbeno ovlastio tuženika za prodaju u ime i za račun tužitelja vrijednosnih papira koje drži na skrbničkom računu kod banke, a koje su kupljene temeljem Ugovora o kreditu ili prenesene na skrb temeljem osiguranja po Ugovoru te da bez ikakve njegove daljnje suglasnosti otvori nalog za prodaju predmetnih vrijednosnih papira, nalog potpiše i provede u svoje evidencije temeljem te izjave, te da od iznosa dobivenog prodajom vrijednosnih papira banka prvo namiri svoju tražbinu proizašlu iz Ugovora, kao i troškove skrbništva, a preostali iznos stavi tužitelju na raspolaganje,

 

- da je vrijednost portfelja dionica tužitelja nakon 18. svibnja 2008. bila daleko vrjednija od tražbine tuženika prema Ugovoru o kreditu,

 

- da je tražbina tuženika po ugovoru o kreditu prema tužitelju dospjela dana 18. svibnja 2008.,

 

- da iz financijskog vještačenja proizlazi da je tuženik odmah po isteku Ugovora rasprodao vrijednosne papire da bi tužitelju nakon rasprodaje založenih dionica i nakon što bi na taj način bio otplaćen kredit (koji je istekao 18. svibnja 2008.) preostao ukupan iznos imovine od 12.677.296,29 kn koja imovina se sastoji od prosječne vrijednosti preostalog portfelja u iznosu od 7.602.424,40 kn i vrijednosti naknadno registriranih dionica i naknadnih uplata gotovine, umanjeno za izvršene odregistracije i uplate dividende,

 

- da se zbog ekonomske krize koja se pojavila krajem 2008. vrijednost dionica znatno smanjila,

 

- da tuženik nakon što je dospjela njegova tražbina prema tužitelju dana 18. svibnja 2008. nije odmah pristupio prodaji dionica tužitelja na kojima je imao pravo zaloga, već je prvu prodaju dionica tužitelja izvršio tek nakon četiri mjeseca, a nakon toga kroz period od sedam mjeseci je postupno prodavao dionice tužitelja sve do travnja 2009.,

 

- da je tuženik zadnju dionicu tužitelja prodao 3. travnja 2009.,

 

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. ožujka 2014.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da je margin call ovlaštenje banke odnosno tuženika te da odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu ne predstavlja obvezu tuženika iz koje bi proizlazila odgovornost za štetu koju tužitelj potražuje, ali da postupanje tuženika nakon što je istekao Ugovor o kreditu dana 18. svibnja 2008. nije bilo u skladu s odredbama čl. 8., čl. 9. i čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

 

9.1. Naime, nižestupanjski sudovi su ocijenili da se uplate tužitelja na skrbnički račun i dodavanje drugih dionica nakon isteka tog Ugovora ne može tretirati kao produljenje Ugovora kako to smatra tuženik (jer se taj ugovor nije mogao produžiti nikakvim konkludentnim činima, već samo u pisanom obliku kako to predviđa odredba čl. 14. Ugovora o kreditu) već da ih treba smatrati kao ispunjenje obveze tužitelja prema tuženiku, a ne postupanje po margin callu (jer se nakon isteka tog Ugovora tuženik više ne može poslužiti svojim pravom iz čl. 5. Ugovora i upućivati margin call s obzirom da taj Ugovor više ne egzistira).

 

9.2. Nadalje, polazeći od toga da je tužitelj dostavio tuženiku Izjavu od 18. svibnja 2005. na kojoj je svoj potpis ovjerio kod javnog bilježnika, a prema kojoj je tuženiku dao neopozivo i nedvojbeno ovlaštenje za prodaju u njegovo ime i za njegov račun vrijednosnih papira koje drži na skrbničkom računu, sudovi su zaključili da ta Izjava po svom sadržaju predstavlja Ugovor o nalogu iz čl. 763. st. 1. ZOO.

 

9.3. Pritom su zaključili da je takvom Izjavom tužitelj izdao nalog tuženiku s odgodnim uvjetom koji će nastupiti u slučaju da tužitelj ne podmiri svoja potraživanja proizišla iz Ugovora o kreditu, te da se u tom trenutku aktivira izdani nalog od strane tužitelja i da je tuženik temeljem tog naloga bio ovlašten i dužan odmah nakon 18. svibnja 2008., kada je istekao Ugovor o kreditu i kada je po tom Ugovoru tužitelj ostao dužan tuženiku iznos od 11.400.000,00 kn, otvoriti nalog za prodaju vrijednosnih papira tužitelja koji su se nalazili na skrbničkom računu kod tuženika i iz tako dobivenog iznosa po prodaji vrijednosnih papira tužitelja prvo namiriti svoja potraživanja prema tužitelju, a preostali iznos staviti tužitelju na raspolaganje.

 

9.4. Sudovi su pri tom ocijenili da nisu od pravnog značaja upute tužitelja kojima je on tuženiku govorio da on ne bi rasprodavao vrijednosne papire (jer je tužitelj osoba koja nema dovoljno stručnog znanja za razliku od tuženika banke za kojeg se razumijeva da raspolaže potrebnim stručnim znanjem), već da je od pravnog značaja Izjava tužitelja od 18. svibnja 2005. iz koje proizlazi da je tužitelj izdao tuženiku nalog s odgodnim uvjetom koji će nastupiti u slučaju da tužitelj ne podmiri svoja potraživanja proizišla iz Ugovora o kreditu, pa kako taj nalog nije opozvan, niti je pismeno izmijenjen, sudovi su ocijenili da tužitelj nije doprinio nastanku predmetne štete.

 

9.5. Sudovi su također ocijenili da je tuženik kao vjerovnik nakon isteka Ugovora o kreditu, bio dužan u što kraćem roku pokušati namiri svoju tražbinu, jer bi time smanjio štetu koju bi dužnik trpio s obzirom da zbog zakašnjenja u ispunjenju obveze teku zatezne kamate, koje su u ovom slučaju iznosile 10% godišnje.

 

9.6. Nadalje, polazeći od toga da su vrijednosni papiri, na kojima je tuženik kao vjerovnik imao pravo zaloga, podložni promjenama na dnevnoj razini, sudovi su ocijenili da vjerovnik kojem je tražbina dospjela na naplatu ne može špekulirati s dionicama koje ima u zalogu i čekati da eventualno poraste cijena dionica na kojima on ima založno pravo, već da je tuženik kao vjerovnik bio dužan u što kraćem roku prodati dionice tužitelja do iznosa koji je bio potreban da se namiri tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi Ugovora o kreditu, jer bi tada postupao s pažnjom dobrog stručnjaka (kao Z. b. d.d. i P. b. d.d.).

 

10. Slijedom navedenog sudovi su zaključili da je tuženik odgovoran za naknadu štete tužitelju, te da odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju postoji zbog postupanja suprotno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO, kao i zbog tuženikove povrede ugovorne obveze - Izjave tužitelja od 18. svibnja 2005., koja predstavlja Ugovor o nalogu s odgodnim uvjetom.

 

10.1. Naime, sudovi su ocijenili da je obveza tuženika, kao nalogoprimca (kojemu je davanje kredita i trgovanje dionicama dio profesionalne djelatnosti) bila da nakon 18. svibnja 2008. (kada je istekao Ugovor o kreditu i kada je po tom Ugovoru tužitelj ostao dužan tuženiku iznos od 11.400.000,00 kn), bez odgode izloži vrijednosne papire tužitelja na trgovinskom sustavu burze ili uređenom javnom tržištu i proda ih.

 

10.2. Međutim, s obzirom da je tuženik stavio vrijednosne papire tužitelja na trgovinski sustav burze, odnosno iste počeo prodavati tek nakon 4 mjeseca od isteka njihovog ugovornog odnosa i postojanja potraživanja tuženika prema tužitelju, a nakon toga dionice prodavao sukcesivno u razdoblju od 7 mjeseci, sudovi su ocijenili da je takvo postupanje tuženika dovelo do toga da se zbog ekonomske krize koja se pojavila krajem 2008. vrijednost dionica znatno smanjila, a što je dovelo do toga da prodajom svih dionica tužitelja tuženik nije uspio niti namiriti svoju tražbinu.

 

10.3. Zbog toga su sudovi ocijenili da je tuženik na taj način postupao suprotno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO, kao i da je takvim postupanjem tuženik povrijedio svoju obvezu kao nalogoprimac iz njihovog Ugovora o nalogu od 18. svibnja 2005., kao i odredbu čl. 66. st. 6. ZTVP, pa da je upravo takvom povredom svoje ugovorne obveze tuženik prouzročio štetu tužitelju jer je postupajući suprotno nalogu za vrijednosne papire tužitelja ostvario znatno nižu cijenu od one koju je mogao ostvariti da je postupao po nalogu i vrijednosne papire tužitelja stavio na trgovinski sustav burze u razumnom roku nakon isteka Ugovora o kreditu, s obzirom da je takvim postupanjem ostvario cijenu koja nije bila dovoljna niti da namiri svoju tražbinu koju je imao prema tužitelju u iznosu 11.400.000,00 kn, već da je utrošio i one dionice koje je tužitelj prenio na skrbnički račun nakon isteka Ugovora, kao i sredstva koja je tužitelj uplatio u gotovini nakon prestanka Ugovora o kreditu (6.830.732,65 kn), pa da tužitelj trpi štetu u visini 12.677.296,29 kn. Zbog toga su pozivom na odredbe čl. čl. 8., 10. st. 2., čl. 765., st. 1. i 2. ZOO, te odredbe čl. 66.6. ZTVP prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu 12.677.296,29 kn.

 

11. Nadalje, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju ne radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, već da se radi o šteti zbog povrede ugovorne obveze od strane tuženika, tj. o ugovornoj odgovornosti za štetu, nižestupanjski sudovi su ocijenili da s obzirom da za zastaru obveze iz Ugovora o nalogu nije predviđen posebni rok zastare, da je taj rok određen odredbom čl. 225. ZOO i da potraživanje po tom osnovu zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina.

 

11.1. Pri tom su ocijenili da je sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZOO tužitelj mogao saznati za štetu tek nakon što je tuženik prodao sve dionice tužitelja, jer da je tek tada tužitelj saznao za visinu štete koju trpi zbog povrede ugovorne obveze od strane tuženika, pa s obzirom da je zadnja dionica tužitelja prodana 3. travnja 2009., sudovi su zaključili da je početak tijeka zastare za naknadu štete počeo teći 4. travnja 2009. i da je istekao 4. travnja 2014.

 

11.2. Stoga su, s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. ožujka 2014., zaključili da je neosnovan prigovor zastare tuženika, te da tražbina tužitelja za naknadu štete nije zastarjela.

 

12. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stupnju postupka sporno kakva je pravna priroda Izjave tužitelja od 18. svibnja 2005., tj. predstavlja li Izjava tuženika od 18. svibnja 2005. Ugovor o nalogu s odgodnim uvjetom kako su to zaključili nižestupanjski sudovi ili ista predstavlja jednostranu izjavu dužnika, kojom je tužitelj kao dužnik, u svrhu osiguranja tražbine tuženika kao vjerovnika dao ovlaštenje vjerovniku da aktivira sredstvo osiguranja s ciljem namirenja dospjele tražbine, kako to smatra tuženik.

 

12.1. Sporno je također kako se računa zastara za naknadu štete kod ugovorne odgovornosti za štetu, kao i računa li se tijek zastarnog roka tražbine za naknadu štete od trenutka unovčenja posljednjeg sredstva osiguranja ili od svakog pojedinog sredstva osiguranja, u situaciji kada vjerovnik odgovara na štetu zbog nepravovremenog unovčenja više sredstava osiguranja.

 

13. Kako je već naprijed navedeno, u revizijskom stupnju postupka postavilo se pitanje kakva je pravna priroda Izjave tužitelja od 18. svibnja 2005.

 

14. Odredbom čl. 1025. ZOO propisano je da Ugovorom o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira banka odobrava kredit u određenom novčanom iznosu uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku kredita ili trećemu koji na to pristane.

 

15. Prema odredbi čl. 1027. ZOO ako korisnik ne vrati po dospjelosti dobiveni kredit, banka može, u svrhu namirenja, prodati založene vrijednosne papire prema pravilima založnog prava.

 

16. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da su ugovori o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira u suštini ugovori o kreditu prilikom kojih se ispunjenje korisnikove obveze vraćanja kredita osigurava zalaganjem vrijednosnih papira, time da je trenutak dospijeća korisnikove obveze, ako korisnik ne vrati po dospjelosti dobiveni kredit, trenutak u kojem bi dospijevala obveza vraćanja cijele svote tog kredita, a samo zalaganje vrijednosnih papira je u biti među strankama suglasno ugovorena  pretpostavka da bi banka uopće sklopila takav ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira.

 

16.1. Pri tom je od važnosti za napomenuti da kod takvih kredita tražitelj (korisnik) tog kredita ostaje vlasnik nad založenom stvari, jer je založno pravo stvarno pravo iz čl. 298. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP).

 

16.2. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 2.3. Ugovora o skrbništvu, kao i iz odredbe čl. 70. st. 3. Zakona o tržištu vrijednosnih papira („Narodne novine“, broj 84/02, 140/05, 138/06 i 88/08 - dalje: ZTVP) prema kojoj su vrijednosni papiri na računu skrbnika vlasništvo nalogodavca, ne ulaze u imovinu skrbnika niti likvidacijsku ili stečajnu masu niti se mogu upotrijebiti za ovrhu u pogledu potraživanja prema skrbniku.

 

16.3. Dakle, za sklapanje ugovora o kreditu na temelju vrijednosnih papira, a u ovom konkretnom slučaju za sklapanje predmetnog ugovora o kratkoročnom kunskom kreditu za kupnju vrijednosnih papira, kao preduvjet realizacije kredita je bilo potrebno kumulativno zaključenje svih od banke zatraženih ugovora i ostalih radnji sadržanih u čl. 4.1. Ugovora o kreditu.

 

16.3.1. Naime, odredbom čl. 4.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je sljedeće:

 

„Kredit se može koristiti danom kumulativnog zaključenja dolje opisanih Ugovora i ostalih poduzetih radnji:

 

- Sklapanja Ugovora o skrbništvu nad vrijednosnim papirima sa Bankom i po prijenosu vrijednosnih papira na Skrbnički račun vrijednosnih papira,

 

- prethodnog davanja ovlaštenja Banci za prodaju svih vrijednosnih papira koje Korisnik drži na Skrbničkom računu vrijednosnih papira kod Banke, (vrijednosni papiri koji su kupljeni prije sklapanja ovog Ugovora, kao i oni koji su kupljeni temeljem ovog Ugovora), a radi namirenja dospjelih obveza Korisnika po ovome Ugovoru,

 

- prethodnog davanja ovlaštenja Banci da dospjele obveze Korisnika, sukladno odredbama ovog Ugovora (plaćanje dospjelih kamata, plaćanje naknade Banci za usluge skrbništva nad vrijednosnim papirima, i otplata glavnice kredita), može slobodno namirivati iz svih prihoda, kao što su dividende i drugi prihodi, koje Korisnik kredita ostvaruje temeljem vlasništva nad vrijednosnim papirima koje drži na Skrbničkom računu vrijednosnih papira kod Banke,

 

- prethodnog davanja ovlaštenja Banci da u Korisnikove ime i za njegov račun poduzima sve radnje u izvršavanju Ugovora o skrbništvu nad vrijednosnim papirima, daje naloge za primitak i isporuku vrijednosnih papira, kao i da koristi sve ovlasti iz Ugovora o skrbništvu u skladu sa ovim Ugovorom,

 

- dostavljanje zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika.“.

 

16.4 Osim toga, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je osiguranje vraćanja kredita te je u čl. 8.1. ugovoreno da korisnik kredita ovlašćuje Banku da, bez ikakve njegove daljnje suglasnosti, u svrhu naplate bančinih dospjelih potraživanja iz ovog Ugovora može prodati sve vrijednosne papire koje Korisnik drži na Skrbničkom računu vrijednosnih papira kod Banke, slobodno se namirivati (...) iz svih prihoda, kao što su dividende i drugih prihodi koje Korisnik ostvaruje temeljem vlasništva nad vrijednosnim papirima koje drži na Skrbničkom računu vrijednosnih papira kod Banke.

 

17. Nadalje, odredbom čl. 298. st. 2. ZVDSP propisano je da jednako kao stvar, založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

18. Prema odredbi čl. 336. ZVDSP ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga (stavak 1.), založni dužnik ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno (stavak 3.), a založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine (stavak 4.).

 

19. Dakle, ako korisnik o dospijeću ne vrati banci dobiveni kredit banka može prodati založene vrijednosne papire prema pravilima založnog prava, što znači da je, u slučaju dužnikovog ne vraćanja dobivenog kredita o dospijeću, vjerovnik ovlašten (dakle može, a ne mora) ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga, time da založni vjerovnik može izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine (čl. 1027. ZOO, u svezi sa čl. 336. st. 1. i 4. ZVDSP).

 

20. Slijedom svega navedenog, a prema shvaćanju ovog suda, Izjava tužitelja od 18. svibnja 2005. ne predstavlja Ugovor o nalogu s odgodnim uvjetom, kako su to pogrešno zaključili nižestupanjski sudovi, već ista predstavlja ovlaštenje kojim je tužitelj kao dužnik (korisnik kredita) ovlastio tuženika kao vjerovnika (davatelja kredita) kako bi tuženik mogao (a ne morao) u slučaju dospjelosti svoje tražbine (zbog tužiteljevog ne vraćanja kredita) iz ugovora o kreditu aktivirati sredstva osiguranja radi namirenja svog potraživanja. Osim toga navedena Izjava je ujedno bila i preduvjet da se uopće realizira predmetni kredit tužitelju (čl. 4.1. Ugovora o kreditu). Dakle navedena Izjava predstavlja ovlaštenje - instrument aktiviranja sredstava osiguranja u cilju namirenja dospjelog potraživanja vjerovnika.

 

21. Dakle, Izjava tužitelja od 18. svibnja 2005. ne predstavlja obvezujući nalog, već instrument osiguranja koji ovlašćuje banku da proda vrijednosne papire koje tužitelj kao korisnik kredita drži na skrbničkom računu vrijednosnih papira kod tuženika, u konkretnom slučaju da proda dionice kad procijeni da je to u interesu klijenta, što ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Navedena Izjava je dakle ovlaštenje (a ne obveza) koje nije vezano uz rok, s obzirom da u sklopljenim ugovorima nisu ugovoreni rokovi u kojima banka treba izvršiti prodaju dionica u slučaju ako tužitelj ne vrati dobiveni kredit o dospijeću.

 

22. Dakle, odgovor na prvo pitanje bi glasio da Izjava dužnika nije nužno obvezujući nalog vjerovniku, kao niti ovlaštenje dano vjerovniku, odnosno odgovor o tome radi li se o obvezujućem nalogu vjerovniku ili o ovlaštenju vjerovniku ovisit će o okolnostima svakog konkretnog slučaja ovisno o tome što su stranke ugovorile u svakom pojedinačnom ugovornom odnosu.

 

23. Nadalje, u revizijskom stupnju postupka sporno je kako se računa zastara i od kada teče zastarni rok za naknadu štete kod ugovorne odgovornosti za štetu.

 

24. Prema odredbi čl. 230. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (stavak 1.), u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (stavak 2.), a tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze (stavak 3.).

 

25. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

 

26. Prije svega valja naglasiti da je za tražbine iz osnove naknade štete nastale povredom ugovorne obveze odlučno kada su nastupile pravne posljedice povrede te obveze.

 

27. U ovom slučaju obveza tuženika, kao banke koja je sklopila s tužiteljem, pored ugovora o kratkoročnom kunskom kreditu za kupnju vrijednosnih papira, i ugovor o skrbništvu nad vrijednosnim papirima, sastojala se u obvezi banke da pri obavljanju poslova skrbništva nad imovinom klijenta djeluje s pažnjom dobrog i urednog skrbnika u skladu s pravilima struke i prevladavajućom poslovnom praksom vodeći računa o interesima i imovini klijenta kao svojoj vlastitoj imovini.

 

27.1. U konkretnom slučaju do povrede ugovorne obveze od strane tuženika je moglo doći eventualno propustom banke da  proda dionice u skladu sa svojom obvezom postupanja kao dobrog stručnjaka u smislu čl. 7. Ugovora o skrbništvu nad vrijednosnim papirima, a potraživanje naknade štete nastale povredom takve ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, pa u ovom slučaju zastarni rok iznosi 5 godina, time da zastara počinje teći od dana dospijeća obveze iz tog pravnog posla jer tada nastupaju i pravne posljedice povrede takve obveze.

 

27.2. Dakle, sukladno sklopljenom Ugovoru o skrbništvu nad vrijednosnim papirima, tuženik kao banka je bila dužna pri obavljanju poslova skrbništva nad imovinom klijenta djelovati s pažnjom dobrog i urednog skrbnika, u skladu s pravilima struke i prevladavajućom poslovnom praksom te voditi računa o interesima klijenta i imovini klijenta kao svojoj vlastitoj imovini (čl. 7.1. Ugovora o skrbništvu), pa makar to bila i situacija kada banka ne zaprimi odgovarajuću uputu od klijenta.

 

28. Međutim, to nije sprječavalo tužitelja kao ugovornu stranu iz navedenih ugovora i kao vlasnika založenih vrijednosnih papira da dade nalog tuženiku za prodaju dijela založenih dionica koji je dostatan za podmirenje njegovog dugovanja iz predmetnog ugovora o kreditu.

 

29. Stoga, u situaciji kada u ugovorima nisu dogovoreni rokovi u kojima banka treba izvršiti prodaju dionica (a u konkretnom slučaju nije ugovoreno da je odmah po dospijeću svoje tražbine banka dužna odmah izvršiti prodaju dionica tužitelja koje se nalaze na skrbničkom računu, niti su dogovoreni ikakvi rokovi za prodaju dionica) banka nije obvezna odmah po dospijeću svojeg potraživanja prema tužitelju prodati založene dionice koje se nalaze na skrbničkom računu, već banka može pristupiti prodaji dionica kada smatra da je to u najboljem interesu klijenta. Navedeno znači, da će to ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja i u svakoj pojedinoj situaciji (na što može utjecati stanje kretanja burze, kretanje cijena dionica i u tom trenutku drugi odlučujući čimbenici), pa takva procjena banke može biti različita od slučaja do slučaja, nekad to može biti od dospijeća njezine tražbine, a nekad to može biti neki drugi trenutak za koji banka procijeni da je u najboljem interesu za klijenta.

 

29.1. Dakle, kada se uzme u obzir da je tuženik glede prodaje dionica trebao postupati pažnjom dobrog i urednog skrbnika, u skladu s pravilima struke i prevladavajućom poslovnom praksom vodeći računa o interesima i imovini klijenta (u smislu odredbe čl. 7.1. Ugovora o skrbništvu) te pratiti stanje kretanja burze i kretanja cijena dionica, pa u situaciji ako je tuženik mogao predvidjeti da će cijene dionica stalno padati, tada je tuženik propuštanjem prodaje dionica u vrijeme kada je vrijednost dionica bila viša, naknadnom prodajom dionica po nižoj cijeni, mogao uzrokovati štetu tužitelju.

 

29.2. Dakle, u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da su u trenutku isteka ugovora o kreditu cijene dionica bile dovoljno visoke da pokriju iznos osigurane tražbine, povreda ugovorne obveze od strane tuženika bi bila u tome što tuženik nije tada izvršio prodaju dionica.

 

30. Nadalje, prema odredbi čl. 1086. ZOO obveza naknade štete se smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, a eventualna šteta je tužitelju dospjela u trenutku prodaje svake dionice kao  vlasničkog  vrijednosnog  papira  koji predstavlja pravo vlasništva u određenom dioničkom društvu i daju imateljima pravo glasa na glavnoj skupštini dioničkog društva, pravo na isplatu dijela dobiti (dividendu) i pravo na isplatu vrijednosti ostatka imovine nakon likvidacije društva koje kao pojedinačno određeno imovinskog prava u prometu koja se nalazila na skrbničkom računu kod tuženika (čl. 298. st. 2. ZVDSP i čl. 167. i čl. 170. Zakona o trgovačkim društvima - „Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - službeni pročišćeni tekst, 111/12, 125/11 i 68/13).

 

30.1. Dakle, tijek zastare eventualne štete bi tekao od prodaje svake dionice ukoliko bi se šteta sastojala u razlici cijene dionice na dan kada je tuženik eventualno trebao prodati dionice prema tvrdnji tužitelja i cijene postignute stvarnom prodajom tih dionica.

 

30.2. To stoga, što je tužitelj od prodaje svake dionice mogao znati je li mu i ako jeste u kojem iznosu nastala šteta, a ona je eventualno mogla nastati u visini postignute cijene između iznosa prodane svake pojedine dionice kad je prodaja izvršena (o čemu je tužitelj obaviješten) i cijene koja bi bila postignuta prodajom svake od tih dionica da su iste prodane odmah po isteku ugovora o kreditu, kada je utvrđeno da je bila dospjela obveza tužitelja vratiti kredit tuženiku, a od kojeg trenutka je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze.

 

31. Dakle odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi da se zastara zahtjeva za naknadu štete kod ugovorne odgovornosti za štetu računa od trenutka kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze, time da se, u situaciji kada vjerovnik odgovara za štetu zbog nepravovremenog unovčenja više sredstava osiguranja, tijek zastarog roka tražbine za naknadu štete, ukoliko nisu ugovoreni rokovi unovčenja tih sredstava osiguranja, računa od trenutka unovčenja svakog pojedinog sredstva osiguranja, koje predstavlja pojedinačno određeno imovinsko pravo.

 

32. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da zbog pogrešnog zaključka da je početak tijeka zastare za naknadu štete povredom ugovorne obveze počeo teći prodajom zadnje dionice, a ne od prodaje svake dionice, te da posljedično tome zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu utvrđene sve odlučne činjenice u pravcu visine eventualne štete tužitelju, kao i osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, to nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda.

 

33. Zbog toga je (ispitujući pobijanu presudu samo u granicama koje određuju dopuštena pravna pitanja - čl. 391. st. 1. ZPP) valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovog rješenja).

 

33.1. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, kao i o osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

34. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke ovog rješenja).

 

35. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. (1EUR=7.53450).

 

Zagreb, 1. veljače 2023.