1

Poslovni broj: UsI-1854/22-17

 

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: L. Š. iz Z., zastupan po opunomoćeniku T. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe: F., S., zastupan po opunomoćeniku M. B., odvjetniku iz Z., radi poništavanja rješenja, 01. veljače 2023. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-03/22-01/128, URBROJ: 338-01-06-05-22-03 od 03. lipnja 2022. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-03/21-02/1898, URBROJ: 338-21-02-02-22-11 od 13. siječnja 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

              II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana zainteresiranoj osobi F. isplati trošak od 621,88 €/4.685,55 kn (tečaj konverzije: 7,5345).

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava rješenja kojima mu ozljeda od 15. ožujka 2021. godine nije priznata kao ozljeda na radu, jer su upravna tijela utvrdila da je tužitelj na gradilištu umjesto prijenosa drvene građe kranom bez korištenja zaštitnog pojasa stao na neograđenu skelu, pao i ozlijedio se.

Tužitelj u tužbi ukazuje na to da je nadležni inspektorat utvrdio odgovornost poslodavca u pogledu neispravnosti konzolne skele, odnosno u pogledu neučvršćivanja podnica i nestavljanja obavijesti o nekorištenju skele. Ističe da bi kroz skelu propao i sa zaštitnim pojasom te navodi da nije propisano da bi građu trebao prenositi kranom.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Tužiteljev poslodavac je kao zainteresirana osoba također u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela te je provedeno saslušanje inspektora rada A. M. kao svjedoka i tužitelja kao stranke.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Nesporno je da se tužitelj kao radnik ozlijedio 15. ožujka 2021. godine, kada je bez zaštitnog pojasa pao sa skele građevine u izgradnji prilikom pokušaja povlačenja drvene građe s tla.

Izgled mjesta događaja je dokumentiran fotografijom na str. 87 sudskog spisa.

Na temelju te fotografije i na temelju iskaza svjedoka A. M. i tužitelja L. Š. sud kao nesporno utvrđuje da se tužitelj najprije kretao po ograđenom dijelu skele postavljene uz rub etaže prvog kata objekta u izgradnji, nakon čega se najprije popeo na armaturu označenom crvenom bojom i potom zakoračio na krajnji, neograđeni dio skele, zapravo u naravi na isturenu neograđenu podnicu, na fotografiji označenu crnom bojom.

U postupku je ostalo sporno je li glavna konzolna skela  i dalje bila u upotrebi, kao i pitanje da li se u trenutku štetnog događaja između armature i krajnje postavljene podnice nalazila kosa štafla koju je zatekao inspektor rada i koja je prikazana na spomenutoj fotografiji.

Sud prihvaća tvrdnju tužitelja danu prilikom saslušanja da je konzolna skela bila u upotrebi, jer je tek trebalo preko nje uslijediti skidanje oplata vidljivih na vrhu etaže prvog kata građevinskog objekta. U tom smislu neosnovano tužitelj u tužbi ukazuje na odgovornost poslodavca zbog toga što nije stavio obavijest o nekorištenju skele.

Sud također može prihvatiti i navod tužitelja prilikom saslušanja o tome da u trenutku štetnog događaja nije bilo koso postavljene štafle koja bi zaprečavala izlaz s ograđenog dijela konzolne skele na neograđeni nastavak podnice. Naime, ni jedan izvedeni dokaz ne osporava tvrdnju tužitelja da te koso postavljene štafle nije bilo u trenutku štetnog događaja i da je ona postavljena tek kasnije, odnosno da u slučaju postojanja te štafle tužitelj ne bi ni mogao stupiti dalje na isturenu neograđenu podnicu.

Međutim, nesporno je također da tužitelj samoinicijativno nije koristio zaštitni pojas, iako se s ograđenog dijela konzolne skele popeo na neograđenu armaturu, te je potom također bez zaštitnog pojasa svjesno i samoinicijativno stupio na podnicu, isturenu izvan ograđenog dijela konzolne skele.

Nesporno je i to da je tužitelj navedene radnje poduzeo s ciljem dohvaćanja drvene građe koja se zbog duljine nije mogla prenositi unutarnjim stepeništem, ali je pritom svjesno propustio prijenos te drvene građe izvršiti postavljenim kranom, uz obrazloženje da se „uobičajeno“ kran ne koristi za prijenos lakšeg tereta.

Sud ne može prihvatiti tvrdnju tužitelja da se dugačka drvena građa nije trebala prenositi kranom, nego povlačenjem rukama etažu po etažu, a posebno nije prihvatljivo svjesno tužiteljevo postupanje u vidu nekorištenja zaštitnog pojasa i stupanja na neograđenu armaturu i potom na neograđeni istureni dio podnice.

Sud smatra da takvo ponašanje tužitelja kao građevinskog radnika ukazuje na to da je postupao s krajnjom nepažnjom i da na njegovo postupanje u realnom vremenu poslodavac nije mogao utjecati niti je mogao izbjeći posljedice te tužiteljeve krajnje nepažnje.

Na temelju čl. 39. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (NN 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 67/17, 109/17, 132/17, 119/18, 41/19, 22/20 i 39/20) u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu postupat će se u skladu s propisima o zaštiti na radu.

Na temelju čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 - ZZR) poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ako je šteta nastala krajnjom nepažnjom radnika na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je mogao izbjeći posljedice te krajnje nepažnje, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

Ponašanje tužitelja po ocjeni suda nema nikakve veze s odgovornošću tužitelja u vezi pojedinih nepravilnosti utvrđenih po nadležnom inspektoratu.

Na temelju čl. 68. st. 1. ZZR-a radnik je obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom i pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu.

Na temelju čl. 68. st. 2. ZZR-a smatra se da radnik radi dužnom pažnjom kada pravilno koristi sredstva rada i propisanu osobnu zaštitu opremu, odnosno kada posao obavlja u skladu s pravilima zaštite na radu, pravilima struke te pisanim uputama poslodavca.

Iz postupanja tužitelja proizlazi da poslove na građevinskom objektu nije obavljao dužnom pažnjom, nije koristio zaštitni pojas te se bez njega najprije penjao na neograđenu armaturu i potom spuštao na neograđenu krajnju podnicu koja se pružala izvan ograđenog dijela konzolne skele. Stoga je njegovo postupanje bilo u suprotnosti s odredbama čl. 68. st. 1. i 2. ZZR-a.

Sud ne prihvaća kao relevantan navod tužitelja da bi kroz podnicu propao i sa zaštitnim pojasom, jer se ni na koji način ne može isključiti mogućnost da bi u tom slučaju posljedice za njega bile blaže. Osim toga, tužitelju je svakako trebalo biti poznato da je opasno i neodgovorno čak i sa zaštitnim pojasom stupati na podnicu koja se bez ikakve ograde nastavlja na ograđeni dio konzolne skele.

Prema tome, iako je u konkretnom slučaju do ozljede došlo neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim i fizikalnim djelovanjem uzročno vezanim uz obavljanje tužiteljevih poslova (čl. 66. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju; NN 80/13, 137/13 i 98/19 - ZOZO), ujedno je ostvaren i razlog isključenja mogućnosti priznavanja ozljede na radu iz čl. 67. t. 1. ZOZO-a jer je do ozljede na radu došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog i neodgovornog ponašanja tužitelja na radnom mjestu.

Sud je ocijenio da je izvedenim dokazima u dovoljnoj mjeri utvrđeno relevantno činjenično stanje pa je na raspravnom ročištu odbio dokazne prijedloge za saslušanje tužitelju nadređenog radnika J. B., za pribavljanje cjelokupnog spisa Državnog inspektorata i za provedbu vještačenja u upravnom sporu.

Na temelju svega navedenog sud smatra da su upravna tijela pravilno i zakonito tužitelju ozljedu od 15. ožujka 2021. godine odbila priznati kao ozljedu na radu pa je zbog toga na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen.

Na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a je odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu troška, jer je tužitelj ovaj upravni spor u cijelosti izgubio.

Suprotno tome, tužitelj je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a dužan naknaditi opravdan i zatražen trošak zainteresirane osobe u vidu njenog zastupanja na raspravnom ročištu po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega mu na temelju Tbr. 23/2 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) pripada 250 bodova, što uz vrijednost boda od 1,99 €/15,00 kn i PDV 25% iznosi 651,88 €/4.685,55 kn (tečaj konverzije 7,5345).

 

U Zagrebu, 01. veljače 2023. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.