REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Amruševa 2/II

Poslovni broj: 39. P-379/2020

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari
tužitelja S. masa iza stečajnog dužnika D. I. d.o.o. u stečaju,
S. N., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N.
A., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. L.
d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D.
E. odvjetnik iz O. društva E. i Š. u Z. i punomoćnik
J. M. odvjetnik iz O. društva M. & P. u Z., uz
sudjelovanje umješača na strani tužitelja L. R. A. iz Z.,
OIB ..., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik
iz O. društva S. i V. u Z., radi utvrđenja osnovanosti
osporavanja tražbine u iznosu od 997.285,38 eur/ 7.514.046,69 kn1, nakon provedene
javne glavne rasprave, zaključene 22. prosinca 2022. u prisutnosti stečajnog
upravitelja tužitelja P. P., zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice V.
T., punomoćnika tuženika odvjetnika D. E., umješača na strani
tužitelja L. R. A. i njezinog punomoćnika, 1. veljače 2023.

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuje se da je osnovano osporavanje tuženikove tražbine prama tužitelju
u iznosu od 997.285,38 eur/ 7.514.046,69 kn1, kao tražbine drugog višeg isplatnog
reda.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od

63.198,45 eur/ 476.168,75 kn1, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 1.
veljače 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2

Poslovni broj: 39. P-379/2020

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi umješaču na strani tužitelja parnične troškove u iznosu od 3.737,81 eur/ 28.162,50 kn1, sve u roku od 8 dana.

IV/ Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i umješača na strani tužitelja za
naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 27. veljače 2013. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, na temelju rješenja ovog suda donesenog
u stečajnom postupku koji se nad tužiteljem vodio pod poslovnim brojem St-181/2012
od 18. veljače 2013.

2./ Tvrdi da je tuženik u stečajnom postupku nad tužiteljem prijavio tražbinu u
ukupnom iznosu od 7.514.046,69 kn, i to na temelju Ugovora o financijskom leasingu
nekretnina br. 18010-ZM-06 od 1. lipnja 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika u
Z. N. T. pod poslovnim brojem OU-708/06 (po osnovi glavnice u iznosu
od 5.623.658,55 kn, a po osnovi zateznih kamata na ovaj iznos obračunatih do
otvaranja stečaja u iznosu od 1.641.480,64 kn) te po osnovi parničnih troškova nastalih
u parnici koja se između stranaka pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-
3949/11 (u iznosu od 248.907,50 kn). Tvrdi, kao i prilikom ispitivanja predmetne
tražbine u stečajnom postupku, da je prijavljena tražbina osnovano osporena jer
prijava tražbine nije bila valjano obrazložena niti popraćena odgovarajućim ispravama,
sukladno odredbi čl. 173. st. 1. mjerodavnog Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj
44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06., 116/10., 25/12.,
133/12., dalje SZ), zatim da predmetne obveze nisu bile evidentirane u tužiteljevim
poslovnim knjigama te je tužitelj, prije otvaranja stečaja, protiv tuženika pokrenuo pred
ovim sudom parnicu radi naknade štete prouzročene povredom predmetnog ugovora
o leasingu.

3./ U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost istaknutog tužbenog
zahtjeva. Navodi, u bitnome, da su stranke 1. lipnja 2006. sklopile Ugovor o
financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06, solemniziran kod javnog bilježnika
u Z. N. T. pod poslovnim brojem OU-708/06. Predmetnim ugovorom o
leasingu da je tužitelj od tuženika kao vlasnika, primio u leasing nekretninu upisanu u
zk.ul. br. 1237 k.o. R., i to zk.č.br. 2205., zgrada br. 5. i gospodarsko dvorište u
Ljubljanskoj ulici (ukupne površine 8578 m2). Ugovor da je zaključen na razdoblje od
121 mjeseca (deset godina i jedan mjesec), u kojem je razdoblju je tužitelj tuženiku
trebao isplatiti ukupan iznos od 7.293.888,86 eur, uvećano za pripadajući porez na
dodanu vrijednost, a kako bi potom stekao vlasništvo nad nekretninom. Tužitelj nije
uredno ispunjavao svoje obveze pa su stranka plaćanje zaostalih rata uredile
Sporazumnim očitovanjem od 26. rujna 2008., no kako tužitelj i nadalje nije svoje
obveze ispunjavao tuženik je 10. ožujka 2009. predmetni ugovor o leasingu raskinuo.
Nakon raskida predmetnog ugovora i nakon što je tužitelj tuženiku nekretninu (predmet
leasinga) vratio u posjed, tuženik da je, sukladno odredbi čl. 17. Općih uvjeta koji se
na predmetni ugovor o leasingu primjenjuju, nekretninu najprije pokušao prodati putem
dva javna natječaja. S obzirom da na ovaj način kupca nije uspio pronaći, da je,
sukladno Općim uvjetima, nekretninom raspolagao sukladno svojim potrebama te je

3

Poslovni broj: 39. P-379/2020

za istu nekretninu zaključio novi ugovor o financijskom leasingu s društvom P.
d.o.o. na razdoblje od pet godina. Prije zaključivanja ovog novog ugovora tuženik je,
na temelju procjene ovlaštenog vještaka, utvrdio vrijednost predmetne nekretnine te je
vrijednost za koju je novi ugovor o leasingu zaključen (25.940.091,93 kn bez
pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost) formirao po zakonitostima tržišta i sukladno
učinjenoj procjeni vrijednosti nekretnine. Nakon sklapanja novog ugovora o leasingu
tuženik da je sačinio 19. srpnja 2010. konačni obračun tužiteljevog duga na način da
je od preostalog tužiteljevog duga prema tuženiku po osnovi raskida ugovora o
leasingu (u iznosu od 31.563.750,48 kn) odbio vrijednost za koju je novi ugovor o
financijskom leasingu zaključio (25.940.091,93 kn) te utvrdio preostalu razliku koju je
tužitelj dužan podmiriti u iznosu od 5.623.658,55 kn, koju je prijavio kao glavnicu u
stečajnom postupku. Obračunate zatezne kamate na ovaj iznos za razdoblje od
dospijeća (sastavljanja konačnog obračuna) do otvaranja stečajnog postupka nad
tužiteljem da iznose 1.641.480,64 kn, koju je tražbinu također prijavio. Konačno,
tuženik da je prijavio i tražbinu po osnovi parničnih troškova, u prijavi tražbine određeno
navedenih, u ukupnom iznosu od 248.907,50 kn, koje mu je tužitelj prouzročio
pokretanjem parnice pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-3949/11 radi naknade
štete. Tuženik dalje navodi da je ove parnične troškove u stečajnom postupku prijavio
za slučaj da stečajni dužnik na nastavi predmetnu parnicu, prekinutu zbog otvaranja
stečaja, jer tada da ove troškove tuženik ne bi mogao ostvarivati u odnosnom
parničnom postupku. Stoga osporava tužiteljeve tvrdnje da prijava tražbine nije bila
valjano obrazložena i potkrijepljena odgovarajućim ispravama.

4./ L. R. A. predložila je dopustiti joj miješanje na strani tužitelja
u ovoj parnici jer da ima pravni interes da tužitelj uspije stoga što tuženiku za tužiteljeve
obveze iz predmetnog ugovora o leasingu odgovara kao solidarni jamac te su u tijeku
ovršni i parnični postupak radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koji se između nje i
tuženika kao ovrhovoditelja vode radi namirenja predmetne tražbine. Tvrdi da je
tuženik, suprotno odredbama predmetnog ugovora o leasingu, konačnim obračunom
utvrdio potraživanje prema tužitelju u iznosu od 31.563.750,48 kn. Naime, da je
protivno predmetnom ugovoru o leasingu obračunao ugovornu kaznu i naknadu štete
zbog prijevremenog raskida ugovora, zatim da je neosnovano obračunao porez na
dodanu vrijednost i iskazao ga dva puta, odnosno da je tražbina po ovoj osnovi u
stečajnom postupku priznata R. H. kao vjerovniku, te da je propustio
uračunati iznos naplaćen od glavnog dužnika temelje zadužnice 8. siječnja 2010.
Nadalje, da je protivno odredbama predmetnog ugovora o leasingu od tražbinu, u
iznosu u kojem ju osnovano ističe prema tužitelju nakon raskida predmetnog ugovora,
umanjio za vrijednost nekretnine (objekta leasinga) u trenutku daljnjeg raspolaganja
(sklapanja novog ugovora o leasingu), a da je, sukladno ugovorenom, umanjenje
trebao izvršiti prema vrijednosti nekretnine u trenutku kada je tužitelj nekretninu predao
tuženiku nakon raskida ugovora. U tom trenutku da je, prema dopisu kojeg je tuženik
uputio tužitelju, vrijednost nekretnine bila 5.140.000,00 eur. Nadalje, tvrdi da je tuženik
prilikom predaje predmetne nekretnine na daljnje korištenje, sklapanjem ugovora o
leasingu od 29. lipnja 2010., u obzir uzeo pogrešno procijenjenu vrijednost objekta i da
na tako pogrešnoj procjeni vrijednosti obračunao tužiteljeve preostale obveze. Ovo
stoga što da je prilikom procjene vrijednosti u lipnju 2010. vještakinja po izboru tuženika
procjenu izvršila primjenom pogrešne troškovne, umjesto pravilne prihodovne metode
s obzirom na namjenu odnosne nekretnine. Stoga smatra da je u ovoj parnici nužno
utvrditi stvarnu tržišnu vrijednost predmetne nekretnine u vrijeme raskida predmetnog
ugovora o leasingu. Osim toga, pravilnost tuženikovog konačnog obračuna osporava

4

Poslovni broj: 39. P-379/2020

jer tvrdi da je isti u spornom razdoblju neosnovano i suprotno ugovorenom mijenjao
visinu stope po kojoj obračunava kamate, a što da proizlazi iz nadzora koji je HANFA
provela nad tuženikom. Zatim, ističe kako tuženik nije nakon raskida predmetnog
ugovora dostavio izvatke iz poslovnih knjiga, dakle isprave kojima se, sukladno
sklopljenom ugovoru, dokazuje visina njegovog potraživanja. Tvrdi da je za cijelo
vrijeme trajanja ugovora tuženik pogrešno obračunavao rate tužitelju te da je na taj
način, kao i raspolaganjem predmetnom nekretninom kojom prilikom da je pogrešno
obračunao vrijednost nekretnine i porez na dodanu vrijednost, oštetio tužitelja. Dakle,
tvrdi da tražbina koju tuženik ističe prema tužitelju temeljem predmetnog ugovora o
leasingu ne postoji, jer je pogrešno obračunate i jer je vrijednost predmeta leasinga,
kako u trenutku povrata tuženiku od strane tužitelja tako i u trenutku daljnjeg
raspolaganja od strane tuženika trećoj osobi, bila veća od potraživanja tuženika prema
tužitelju.

5./ U daljnjem tijeku postupka tužitelj ističe kako pravilnim tumačenjem Općih
uvjeta tuženika, imajući pri tome u vidu i da se eventualno nejasne odredbe imaju
tumačiti u korist tužitelja jer je Opće uvjete sastavio tuženik (čl. 230. Zakona o
obveznim odnosima), nedvojbeno proizlazi da je je tražbina koju je tuženik prijavio
prema tužitelju po osnovi predmetnog ugovora o leasingu neosnovana jer je tuženik
nekretninom koja je bila objektom leasinga raspolagati mogao samo na način da
postigne cijenu koja je najmanje jednaka iznosu ukupnog duga tužitelja prema
tuženiku. Ističe kako je svakako neosnovano potraživanje tuženika po osnovi poreza
na dodanu vrijednost jer da je po ovoj osnovi tražbina u stečajnom postupku priznata
temeljem prijave R. H., a koju tražbinu da tuženik, iako je kao stečajni
vjerovnik mogao, nije osporavao. Nadalje, ukazuje kako je u odnosu na osporenu
tražbinu po osnovi parničnih troškova odlučeno presudom ovog suda donesenom u
odnosnom postupku (poslovni broj P-174/2015) pa da bi se radilo o dvostrukom
namirenju iste tražbine.

6./ Tuženik pak smatra da je pravomoćnim okončanjem parnice koju je tužitelj
radi tuženika pokrenuo radi naknade štete, a koja se pred ovim sudom vodila pod
poslovnim brojem P-174/2015, među strankama, jer presuda na stranke u ovoj parnici
ostvaruje intervencijski učinak, riješeno i sporno pitanje da je tuženik u konačni
obračun pravilno uvrstio cijenu za koju je nekretninom dalje raspolagao, stoga da je
suvišno daljnje raspravljanje i izvođenje dokaza na ovu okolnost. Tvrdi da je tuženik
podmirio sve dužne tražbine po osnovi svojih poreznih obveza, a da povrat poreza na
dodanu vrijednost za dio računa koji nije plaćen zbog prijevremenog raskida (prijenos
porezne obveze) nije uspio ishoditi jer je tužitelj odbio ovjeriti izjavu o ispravku porezne
osnove. Stoga da je neosnovano osporavanje tuženikove tražbine prema tužitelju po
ovoj osnovi. Osporava da bi nadzorom HANFA-e bilo utvrđeno da je tuženik na način
kako to umješač na strani tužitelja tvrdi postupao u svim ugovorima o leasingu,
odnosno u ugovoru koji je predmet spora. Konačno, osporava tvrdnje vezane uz
tumačenje Općih uvjeta jer tvrdi da se ne radi o tipskim uvjetima, već o pravnom aktu
koji su stranke zajedno dogovorile i potpisale i koji potpis tužitelja sadrži na svakoj
stranici.

7./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: rješenje ovog
suda poslovni broj St-181/12 od 15. svibnja 2012. o otvaranju stečajnog postupka nad
tužiteljem (list 5 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-181/12 od 18. veljače 2013.
o upućivanju u parnicu (list 6 spisa), prijava tuženikove tražbine u stečajnom postupku

5

Poslovni broj: 39. P-379/2020

(list 7-8, 249-250, 300-302 spisa), tužba od 9. svibnja 2011. (list 9-11 spisa), ugovor o
financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 (list 24-32, 272-277, 339-343 spisa)
s planom otplate (list 33-38, 344-355 spisa) i općim uvjetima (list 39-52 spisa) te
zemljišno-knjižnim izvatkom (list 53 spisa) solemniziran kod javnog bilježnika u
Zagrebu Nikole Tadića pod brojem OU-708/06 (list 54-55 spisa), sporazumno
očitovanje (list 56-59 spisa), izjava o raskidu od 10. ožujka 2009. (list 60, 356 spisa),
javnobilježnički zapisnik o posvjedočenju činjenica od 11. svibnja 2009. (list 61-68,
175-181, 315-319 spisa), ponude (list 69-78 spisa), elaborat o procjeni vrijednosti
nekretnine (list 79-97 spisa), završni obračun od 19. srpnja 2010. (list 98-100, 203-
204, 360-361 spisa), računi (list 101-117 spisa), obračun zateznih kamata (list 118
spisa), rješenje ovog suda poslovni broj P-3949/2011 od 21. svibnja 2012. o prekidu
postupka (list 119 spisa) isprave iz predmetnog spisa (list 130-137 spisa), rješenje o
ovrsi Općinskog suda u Krku poslovni broj Ovr-5/2012 od 5. ožujka 2012. (list 146-150
spisa), rješenje Općinskog suda u Krku poslovni broj Ovr-5/12 od 18. svibnja 2012. o
upućivanju L. R. A. u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom
i žalba na ovo rješenje (list 151-155 spisa), rješenje Općinskog suda u Krku poslovni
broj Ovr-5/12 od 3. prosinca 2012. kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe (list 156-
158 spisa), tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom s dostavnicom i odgovor na
ovu tužbu (list 158-168 spisa), rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku
poslovni boj P-2153/2015 od 6. srpnja 2015. o prekidu parnice radi proglašenja ovrhe
nedopuštenom (list 169-170 spisa), rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj
Gž-3835/2015 od 14. prosinca 2015. kojim je ukinuto rješenje o prekidu postupka
poslovni boj P-2153/2015 (list 171-173 spisa), zapisnik s ročišta od 28. veljače 2017.
(list 174 spisa), dopisi stranaka (list 182 i 200, 202, 205, 206-207, 357-359, 363 spisa),
očitovanje poreznog savjetnika (list 183-199 spisa), prijava Republike Hrvatske u
stečajnom postupku nad tužiteljem (list 187-189, 297-299 spisa), rješenje ovog suda
poslovni broj St-181/2012 od 17. srpnja 2012. o utvrđenim i osporenim tražbinama (list
190- 194 spisa), okončani obračun (list 196 spisa), prijava poreza na dodanu vrijednost
(list 197, 362 spisa), obračun kamata (list 198-199 spisa), presuda Općinskog suda u
Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj P-281/2019 od 18. veljače 2019. kojom
je ovrha protiv L. R. A. proglašena nedopuštenom (list 232-238
spisa), presuda ovog suda poslovni broj P-174/2015 od 31. siječnja 2018. (list 240-244
spisa) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-2642/2018 od 27. veljače 2020. (list 262-264 spisa), rješenje HANFA-e od 18.
ožujka 2020. (list 278-289 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-181/12 od 25.
listopada 2012. (list 303-304 spisa), tablica prijavljenih tražbina (list 305-306 spisa),
procjena vrijednosti nekretnine iz srpnja 2008. (list 320-326 spisa), rješenje ovog suda
poslovni broj St-181/12 od 17. srpnja 2012. (list 334-338 spisa), račun tuženika izdan
za predmetnu nekretninu društvu P. d.o.o. (list 364 spisa), ugovor o
kupoprodaji između stranaka s računima (list 365-372 spisa), novinski članci (list 374-
375 spisa).

8./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8.
Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99.,
117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.,
dalje ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem osnovanosti osporavanja
tuženikove tražbine, prijavljene u stečajnom postupku koji se nad tužiteljem vodio pred

6

Poslovni broj: 39. P-379/2020

ovim sudom pod poslovnim brojem St-181/2012, u iznosu od 7.514.046,69 kn, u drugom višem isplatnom redu.

10./ Rješenjem ovog suda poslovni broj St-181/12 od 18. veljače 2013. stečajni
upravitelj upućen je pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti osporavanja
tuženikove tražbine u iznosu od 7.514.046,69 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog
reda. Uvidom u predmetni stečajni spis, utvrđeno je tužitelj citirano rješenje zaprimio

22. veljače 2013. pa je stoga utvrđeno da je tužbu podnio unutar prekluzivnog roka od
osam dana od dostave rješenja, sukladno odredbi čl. 178. st. 6. SZ-a.

11./ S obzirom da L. R. A., temeljem ugovora o leasingu
sklopljenog između stranaka iz kojeg proizlazi tuženikova tražbina osporavanje koje je
predmet spora, tuženiku za tužiteljeve obveze iz ovog ugovora odgovara kao solidarni
dužnik (jamac platac), to je utvrđeno da ista ima pravni interes da tužitelj u ovoj parnici
uspije pa je njezino miješanje na strani tužitelja sud dopustio (čl. 206. st. 1. ZPP-a).
Tužitelj se miješanju nije protivio, dok je tuženikovo protivljenje miješanju bilo
neosnovano. Naime, neodlučni su tuženikovi navodi da je između njega kao
ovrhovoditelja i L. R. A. kao ovršenika u tijeku ovršni postupak radi
naplate potraživanja iz predmetnog ugovora o leasingu, a u vezi s ovim ovršnim
postupkom parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Vođenje druge
parnice umješača na strani tužitelja s tuženikom nije zapreka miješanju i u ovu parnicu.
Naime, s obzirom da je obveza jamca sporedna, nedvojben je pravni interes iste
sudjelovati u ovoj parnici na strani tužitelja koji dokazuje nepostojanje svoje kao
obveze glavnog dužnika prema tuženiku.

12./ Neosnovani su i tuženikovi prigovori vezani uz nedostatak tužiteljeve
legitimacije za vođenje ove parnice. S obzirom da je na pokretanje parnice stečajni
upravitelj upućen rješenjem stečajnog suda uslijed osporavanja tražbine, neodlučno je
postoji li suglasnost tužiteljeve skupštine vjerovnika za vođenje ove parnice, a tuženik
niti tvrdi niti dokazuje da bi u stečajnom postupku bila donesena odluka skupštine o
drugačijem disponiranju tužitelja predmetnim tužbenim zahtjevom. Nadalje,
legitimacija tužitelja ne ovisi niti o predujmljivanju tuženiku troškova postupka, kako to
tuženik pogrešno smatra, niti tuženik ima pravo od tužitelja kao stečajnog dužnika
zatražiti predujam prouzročenih mu troškova postupka.

13./ Među strankama nije sporno kako slijedi.

14./ Da su 1. lipnja 2006. tuženik kao davatelj i tužitelj kao primatelj lesinga
zaključili ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 18010-ZM-06 (list 24-32 spisa),
a predmet leasinga da je tuženikova nekretnina upisana u zk.ul. 1237 k.o. R., u
naravi zgrada i gospodarsko dvorište u ulici ukupne površine 8578 m2. Na
predmetni se ugovor primjenjuju tuženikovi Opći uvjeti financijskog leasinga
nekretnina, koja činjenica, kao niti sadržaj priloženih Općih uvjeta među strankama
nisu sporni. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika u Z. N. T. pod
brojem OU-708/06 (list 54-55 spisa) te ima snagu ovršne isprave.

15./ Predmet leasinga je prethodno tuženik kupio od tužitelja, na temelju
ugovora o kupoprodaji od 2. lipnja 2006. (list 365-372 spisa), za cijenu od 5.446.200,00
eur. Plaćanje kupovnine dogovoreno je djelomično isplatom prodavatelju, djelomično
prijebojem između stranaka, a dijelom izravnom isplatom kupca radi podmirivanja

7

Poslovni broj: 39. P-379/2020

prodavateljevih kreditnih obveze po osnovi kojih su na predmetnoj nekretnini uknjižena
založna prava. U ugovoru o leasingu utvrđeno je da je tuženik nekretninu kupio
isključivo radi davanja tužitelju u leasing, a vrijednost predmeta leasinga, s uključenim
porezom na dodanu vrijednost, da iznosi 5.446.200,00 eur, u kunskoj protuvrijednosti.
Ugovor je zaključen na razdoblje od deset godina i jedan mjesec (odnosno 121
mjesec). Tužiteljeva je obveza, na ime najamnine i otkupne vrijednosti nekretnine,
isplatiti tuženiku iznos od 7.293.888,86 eur, u kunskoj protuvrijednosti uvećan za
pripadajući porez na dodanu vrijednost. Ovaj se iznos sastoji od 120 obroka najamnine
u iznosu od 34.650,58 eur i 121. obroka koji predstavlja otkupnu vrijednost u iznosu
od 1.791.632,16 eur. Uz ovaj iznos, obveza je tužitelja platiti i sporedne tražbine,
sukladno ugovoru. Za tužiteljeve obveze odgovaraju i L. R. A.
(zastupnica po zakonu tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu) i R.
A. i to kao solidarni jamci. Plaćanjem zadnjeg obroka, pod uvjetom da su
podmirene i sve ostale obveze iz ugovora, tužitelj stječe vlasništvo predmeta leasinga,
uz obvezu tuženika sklopiti radi ostvarenja ovog cilja odgovarajući kupoprodajni
ugovor.

16./ Naime, sukladno odredbi čl. 1. st. 2. tuženikovih Općih uvjeta financijskog
leasinga nekretnina (dalje Opći uvjeti), koji čine sastavni dio predmetnog ugovora o
leasingu, tuženik se kao davatelj tužitelju kao primatelju obvezuje predmet leasinga
dati u posjed, a tužitelj se obvezuje za to tuženiku plaćati naknadu u obliku leasinig
rata. Nakon isteka dogovorenog roka, tužitelj uplatom posljednje najamnine, u ugovoru
nazvane 121. obrok otkupna vrijednost nekretnine, otkupljuje predmet leasinga. U
slučaju da primatelj ne plati posljednji iznos najamnine, obvezuje se vratiti davatelju
predmet leasniga u posjed u trenutku isteka ugovorenog roka.

17./ Nije sporno da su stranke Sporazumnim očitovanjem od 26. rujna 2008.
(list 56-59 spisa) uredile način isplate u to vrijeme dospjelih tuženikovih potraživanja
(za razdoblje od lipnja do rujna 2008.), dok je u preostalom dijelu predmetni ugovor o
leasnigu i dalje na snazi.

18./ Izjavom od 10. ožujka 2009. (list 60 spisa) tuženik je predmetni ugovor o
leasingu raskinuo zbog tužiteljevog kršenja ugovornih odredaba vezanih uz plaćanja
leasnig rata, činjenici povremene blokade računa tužitelja i drugih okolnosti, a
temeljem odredbe čl. 16. Općih uvjeta. Tuženik je pozvao tužitelja u roku od 8 dana
predati mu objekt leasniga, uz obavijest da su raskidom dospjela sva potraživanja
tuženika prema tužitelju, obračunata do dana raskida u iznosu od 4.304.703,45 eur.

19./ Nekretnina je vraćena u posjed tuženiku 11. svibnja 2009. (javnobilježnički
zapisnik o posvjedočenju činjenica od 11. svibnja 2009. (list 61-68)). Prilikom vraćanja
nekretnine, stranke su se sporazumjele da će tuženik u roku od deset dana odrediti
vrijednosti predmeta leasinga i o tome obavijestiti tužitelja radi očitovanja.

20./ Dopisom od 7. srpnja 2009. (list 206 spisa), tuženik je obavijestio tužitelja
da procijenjena vrijednost objekta leasinga prilikom povrata od strane tužitelja iznosi

5.140.000,00 eur te da će objekt, sukladno ugovoru o leasingu, prodati u postupku
javne prodaje, no da od objave oglasa ponudu za kupnju još nije zaprimio.

21./ Tuženik je na temelju elaborata o procjeni vrijednosti predmetne nekretnine iz lipnja 2010. (list 79-97 spisa) utvrdio njezinu vrijednost u iznosu od 4.339.000,00 eur

8

Poslovni broj: 39. P-379/2020

ili 31.388.321,39 kn. Nadalje, za ovu nekretninu tužitelj je potom zaključio Ugovor o
financijskom leasnigu nekretnine br. 35510/ZM/10 s društvom P. d.o.o. kojem
je temeljem tako sklopljenog ugovora izdao račun od 30. lipnja 2010. (list 364 spisa),
na iznos od 31.435.436,61 kn, i to temeljem ugovora o leasingu za iznos od

23.892.802,97 kn, pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost na ovaj iznos u iznosu
od 5.495.344,68 kn te daljnjeg iznosa od 2.047.288,96 kn kao iznosa na koji se porez
na dodanu vrijednost ne obračunava.

22./ Nedvojbeno je da sklapanjem novog ugovora o financijskom leasnigu
tuženik nekretninu nije prodao, jer je prijenos vlasništva primatelju leasinga posljedica
koja nastupa tek po proteku ugovorenog trajanja financijskog leasinga, no pod uvjetom
da novi primatelj u cijelosti isplati otkupnu vrijednost, a na temelju kupoprodajnog
ugovora koji stranke naknadno sklapaju. Tuženik je nedvojbeno nekretninom
raspolagao, na način da je glede ove nekretnine zaključio novi ugovor o financijskom
leasnigu i nekretninu predao u posjed novom primatelju leasinga, dakle nekretninu je
nastavio koristiti radi obavljanja svoje djelatnosti.

23./ Nakon učinjenog opisanog raspolaganja nekretninom, dopisom od 19.
srpnja 2010. (list 98-100 spisa), tuženik je tužitelju dostavio završni obračun temeljem
predmetnog ugovora o leasingu. Iz ovog obračuna, kojeg tuženik temelji na ovjerenom
stanju otvorenih potraživanja od 29. prosinca 2011. (list 100 spisa) i priležećim
ispravama (list 101-117 spisa), proizlazi tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od

5.623.658,55 kn, i to po osnovi tuženikovih obveza prema tužitelju iznos od

31.563.750,48 kn (pobliže specificiran u šest stavki), umanjen za cijenu ostvarenu
putem novog leasinga nekretnine u iznosu od 25.940.091,93 kn (i to po osnovi stavki
iz prethodno navedenog računa tuženika izdanog društvu P. d.o.o. temeljem
ugovora o leasnigu i iznosa na koji se porez na dodanu vrijednost ne obračunava (jer
je 23.892.802,97 kn + 2.047.288,96 kn = 25.940.091,93 kn), što prema izračunu
tuženika čini preostali tužiteljev dug u iznosu od 5.623.658,55 kn.

24./ Dakle, prilikom predmetnog završnog obračuna i njemu priloženog stanja
otvorenih potraživanja, tuženik tvrdi da prema tužitelju ima otvorena potraživanja u
iznosu od 31.563.750,48 kn, i to:

- u iznosu od 1.421.718,16 kn po osnovi dospjelih računa po ugovoru (27. do
31. rata) (s računima u prilogu na listu 101-108 spisa),

- u iznosu od 22.223.022,60 kn po osnovi neotplaćene glavnice (po
djelomično storniranim računima) (s računima u prilogu na listu 109-110
spisa),

- u iznosu od 4.444.524,13 kn, po osnovi poreza na dodanu vrijednost
temeljem raskida ugovora i zapisnika o primopredaji (djelomični storno
računa s lista 109 spisa),

- u iznosu od 74.372,25 kn, za ostale troškove nastale do trenutke predaje
objekta leasniga (s računima u prilogu na listu 111-115 spisa), s time da iz
priležećih računa proizlazi da se ova stavka odnosi na dug za plin (27.100,92
kn), policu osiguranja (43.984,98 kn), zatezne kamate (3.106,35 kn),
troškove opomena od 20. siječnja 2009. (180,00 kn),

- u iznosu od 2.666.754,77 kn, po osnovi ugovorne kazne temeljem čl. 17.
Općih uvjeta (račun na listu 116 spisa),

9

Poslovni broj: 39. P-379/2020

- u iznosu od 733.357,56 kn, po osnovi troška s osnova pretrpljene štete zbog
prijevremenog raskida ugovora sukladno odredbi čl. 3. Općih uvjeta (račun
na listu 117 spisa).

25./ S obzirom da je 15. svibnja 2012. nad tužiteljem otvoren stečajni postupak,
tuženik je prijavio svoju tražbinu i to u iznosu od 5.623.658,55 kn po osnovi glavnice
temeljem prethodno navedenog završnog obračuna i priležećih isprava, u iznosu od

1.641.480,64 kn po osnovi zateznih kamata na ovu glavnicu (obračun na listu 118
spisa) i u iznosu od 248.907,50 kn po osovi parničnih troškova u postupku koji je tužitelj
protiv tuženika pokrenuo i koji se u to vrijeme vodio pod poslovnim brojem P-3949/11,
i to za odgovor na tužbu, zastupanje na ročištu 16. studenog 2011. i podnesak od 11.
siječnja 2012. (sve u iznosu od po 66.750,00 kn uvećano za PDV, dakle u iznosu od
po 82.102,50 kn) te za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 2.600,00 kn.

26./ Stečajni upravitelj tužitelja osporio je predmetnu tražbinu te je isti upućen na pokretanje parnice kao osporavatelj tražbine za koju postoji ovršna isprava.

27./ Nadalje, nije sporno da je parnica koju je tužitelj protiv tuženika pokrenuo
radi naknade štete, a koja se vodila pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-
3949/2011, nakon prekida postupka zbog otvaranja stečaja nastavljena pod poslovnim
brojem P-174/15 te je pravomoćno okončana presudom ovog suda od 31. siječnja

2018. (list 240-244 spisa), potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske poslovni broj Pž-2642/2018 od 27. veljače 2020. (list 262-264 spisa). U ovom
je postupku odbijen tužiteljev odštetni zahtjev prema tuženiku u iznosu od

8.352.991,74 kn, a koji je tužitelj osnivao na tvrdnji da ga je tuženik oštetio jer je
predmetom leasinga raspolagao suprotno ugovorenom, i to po cijeni nižoj od
procijenjene, odnosno nižoj od tužiteljevog duga prema tuženiku pa da stoga tužitelj
ima pravo na naplatu razlike po osnovi na ovaj mu način prouzročene štete. Prema
shvaćanju višeg suda izraženom u citiranoj odluci, neosnovane su tvrdnje tužitelja da
su odredbe Općih uvjeta nejasne i proturječne i da je obračun razlike koju tužitelj od
tuženika potražuje trebalo sačiniti prema procijenjenoj vrijednosti nekretnine, a ne
prema vrijednosti za koju je tuženik nekretninom raspolagao. Naime, istaknuto je da iz
odredaba Općih uvjeta jasno proizlazi da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos koji
preostane od kupoprodajne cijene, a ne od procijenjene cijene. Ovo stoga što da je
odredbom čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta uređen način obračuna potraživanja, ali ne
i pitanje povrata viška sredstava tužitelju. Povrat viška sredstava da je uređen
odredbom čl. 17. toč. 1. st. 9. Općih uvjeta i to na temelju ostvarene otkupnine pa stoga
kao i zbog shvaćanja da tužitelj nije dokazao da bi tuženik nekretninom raspolagao
protivno ugovorenom na štetu tužitelja, da tužitelj nema pravo na isplatu odštete koju
potražuje.

28./ Predmetnom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične
troškove u ukupnom iznosu od 672.500,00 kn, a iz obrazloženja je razvidno da se
dosuđena naknada odnosi na cjelokupan tuženikov zahtjev za naknadu troškova
istaknut u odnosnom postupku pa tako i na trošak prijavljen u stečajnom postupku, koji
je predmetom ove parnice povodom osporavanja od strane stečajnog upravitelja.
Naime, predmetnom je presudom tuženiku dosuđena naknada i troška za sastav
odgovora na tužbu u iznosu od 82.102,50 kn, podneska od 11. siječnja 2012. u iznosu
od 625,00 kn, zastupanja na ročištu 16. studenog 2011. u iznosu od 82.102,50 kn te
sudske pristoje za tužbu u iznosu od 2.500,00 kn. Više zatraženi iznos po osnovi

10

Poslovni broj: 39. P-379/2020

podneska od 11. siječnja 2012. sud je odbio cijeneći da se prema sadržaju podneska,
koji da predstavlja ostale podneske, nagrada odmjerava u smanjenom iznosu. U
preostalom dijelu, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan.

29./ Pogrešno tuženik smatra da bi navedena presuda ostvarivala intervencijski
učinak u ovom sporu. Osim toga, u odnosnoj presudi sud je odlučivao o odštetnom
zahtjevu tužitelja prema tuženiku na temelju tvrdnje da je tuženik nekretninom
raspolagao suprotno ugovorenom, za manju vrijednost, i time oštetio tužitelja. U
odnosnoj parnici nije raspravljano pitanje pravilnosti tuženikovog obračuna
potraživanja prema tužitelju, koje je potraživanje predmet ove parnice, slijedom čega
tuženik pogrešno smatra da bi odnosnom presudom bilo riješeno sporno pitanje da li
je tuženik u konačni obračun pravilno uvrstio cijenu za koju je nekretninom dalje
raspolagao. No, i ovaj sud dijeli pravno shvaćanje višeg suda izraženo u citiranoj
odluci, a vezano uz tumačenje i primjenu čl. 17. Općih uvjeta na obračun potraživanja
tuženika prema tužitelju i povrat viška sredstava tuženika tužitelju, o čemu će razlozi
biti dani u nastavku.

30./ Konačno, nije sporno da je i dalje u tijeku ovršni postupak tuženika protiv
umješača na strani tužitelja pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalna služba u Krku,
radi namirenja tražbina koje tuženik ističe prema umješaču kao tužiteljevom jamcu po
osnovi predmetnog ugovora o leasingu. Nadalje, i dalje je u tijeku parnica umješača
na strani tužitelja protiv tuženika radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom.

31/ Sporna je osnovanost tuženikove tražbine prema tužitelju u visini razlike
koja je preostala nakon što je od ukupnog duga tužitelja prema tuženiku kako ga je
nakon raskida predmetnog ugovora o leasnigu utvrdio tuženik (31.563.750,48 kn),
tuženik oduzeo cijenu koju je ostvario davanjem istog objekta u novi leasing
(25.940.091,93 kn), a što čini iznos od 5.623.658,55 kn, a koju tražbinu tuženik osniva
na odredbi čl. 17. Općih uvjeta tvrdeći da je ovom odredbom uređen obračun odnosa
u slučaju raskidanja ugovora. Nadalje, sporna je, kao sporedno potraživanje, i
osnovanost tuženikove tražbine po osnovi zateznih kamata obračunatih na ovu
glavnicu (1.641.480,64 kn). Konačno, sporna je i osnovanost zahtjeva po osnovi
naknade parničnih troškova. S obzirom da je tužitelj u parnicu upućen kao
osporavatelj tražbine za koju postoji ovršna isprava, sporno je da li je ova tuženikova
tražbina osnovano osporena.

32./ Po shvaćanju ovog suda osnovano je tužitelj osporio tuženikovu tražbinu
prijavljenu po osnovi završnog obračuna od 19. srpnja 2010. (5.623.658,55 kn) i
zateznih kamata na ovu tražbinu (1.641.480,64 kn), jer tuženik tražbinu u ovom dijelu
osniva na pogrešnoj primjeni odredbe čl. 17. Općih uvjeta. Odredbe Općih uvjeta su
jasne pa ih valja primijeniti onako kako glase (čl. 319. st. 1. mjerodavnog Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05. dalje ZOO), bez potrebe za
njihovim tumačenjem na koje ukazuje tužitelj, u korist druge strane, a ne sastavljača.

33./ Nedvojbeno je da je predmetni ugovor tuženik s tužiteljem raskinuo
krivnjom tužitelja, i to zbog kršenja ugovornih odredbi vezanih uz plaćanja rata i
povremene blokade računa tužitelja, a koje je razloge raskida tuženik u izjavio o
raskidu naveo. Stoga je nedvojbeno da je obračun međusobnih potraživanja nakon
takvog raskida uređen odredbom čl. 17. toč. 1. Općih uvjeta, kojom su stranke
ugovorile način obračuna odnosa u slučaju raskidanja krivnjom primatelja leasniga.

11

Poslovni broj: 39. P-379/2020

34./ Pri tome valja u vidu imati i svrhu sklapanja predmetnog ugovora o leasingu,
kako su je stranke odredile čl. 1. st. 2. Općih uvjeta, a to je da tuženik tužitelju daje u
posjed nekretninu koja je objekt leasinga (koju je tuženik prethodno kupio od tužitelja
upravo radi davanja u leasnig), da je tužitelj za vrijeme trajanja leasinga dužan plaćati
za to naknadu u obliku leasnig rata, a da nakon isteka ugovorenog trajanja leasninga
tužitelj isplatom posljednje najamnine predmet leasinga otkupljuje. U slučaju da ne plati
posljednji iznos najamnine, dakle u slučaju da predmet leasniga tužitelj od tuženika ne
otkupi, vraća ga u posjed tuženiku. Dakle, rate koje tužitelj tuženiku za vrijeme trajanja
ugovora o leasnigu podmiruje su, sukladno sklopljenom ugovoru, iznosi koje tužitelj
podmiruje na ime najamnine i otkupne vrijednosti, jer je svrha ovog ugovora da
isplatom ukupno ugovorenog iznosa (7.293.888,86 eur najamnine i otkupne
vrijednosti) tužitelj stekne vlasništvo nekretnine od tuženika. Ovu je svrhu stoga
potrebno imati u vidu i prilikom primjene odredbe čl. 17. Općih uvjeta, kojom je obračun
odnosa uređen za slučaj raskida ugovora (krivnjom primatelja) prije isteka ugovorenog
roka, dakle prije nastupa vremena u kojem bi primatelj isplatom ukupno ugovorenog
iznosa najamnine i otkupne vrijednosti stekao vlasništvo nekretnine.

35./ Sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 1. Općih uvjeta, u slučaju raskida
ugovora krivnjom primatelja, za vrijeme od dana prijevremenog prestanka važenja
ugovora do dana ugovorno dogovorenog prestanka važenja ugovora, davatelj leasinga
ima pravo na plaćanje svih dospjelih i nedospjelih mjesečnih obroka te posljednjeg
obroka, pri čemu se kod nedospjelih obroka uzima u obzir njihova sadašnja vrijednost
u trenutku raskida ugovora. Sukladno odredbi st. 2. iste točke, tako dobivenom iznosu
dodaju se svi troškovi uslijed raskidanja ugovora (kao što su primjerice: preuzimanje
predmeta leasniga, transporta, procjene, čuvanja i unovčavanja) te se tome dodaje i
ugovorna kazna uslijed raskidanja ugovora u visini 10% preostatka glavnice. Tako
utvrđena potraživanja davatelja leasinga smatraju se dospjelima u roku od 8 dana
nakon raskidanja ugovora.

36./ Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je zbog tužiteljevog nepridržavanja
ugovornih odredbi (kašnjenja s plaćanjima i blokade računa), odlučio iskoristiti svoje
pravo na raskid ugovora prije isteka ugovorenog trajanja. Valja imati u vidu da je
temeljna posljedica raskida da se raskidom ugovora stranke oslobađaju svojih obveza,
osim obveze na naknadu štete (čl. 368. st. 1. ZOO-a). Dakle, na dispoziciji tuženika je,
unatoč tužiteljevom nepridržavanju ugovornih odredaba, ostati u ugovornom odnosu i
zahtijevati u cijelosti ispunjenje preuzetih obveza od strane tužitelja, ili ugovor raskinuti
prije isteka ugovorenog razdoblja, odnosno ispunjenja svih preuzetih ugovorenih
obveza. Tuženik je ugovor odlučio raskinuti, a posljedice raskida su stranke uredile
ugovorom, no uvažavajući pri tome svrhu raskida a to je da se stranke preuzetih
obveza oslobode s obzirom da se uslijed raskida planirani cilj ugovora neće ostvariti.
Sukladno ugovorenom, tuženik od tužitelja, unatoč prijevremenog prestanka važenja
ugovora, ima pravo zahtijevati isplatu najamnina i otkupne vrijednosti u preostalom, do
raskida neisplaćenom iznosu (svih dospjelih i nedospjelih mjesečnih obroka), sve
uvećano za troškove koji su mu uslijed raskida nastali.

37./ Sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta, od tako utvrđenog
potraživanja davatelja leasniga (sukladno čl. 17. toč. 1. st. 1. i 2. Općih uvjeta) oduzima
se vrijednost predmeta leasinga prilikom njegovog uručivanja davatelju leasniga, pri
čemu je primatelj leasinga dužan predmet vratiti u posjed davatelju u roku od 8 dana
od raskida ugovora.

12

Poslovni broj: 39. P-379/2020

38./ Po shvaćanju ovog suda upravo je citirana odredba osnova za obračun
potraživanja tuženika prema tužitelju u slučaju raskida ugovora, prilikom povrata
predmeta leasniga davatelju, dakle potraživanja koje je predmet spora. Tako ugovoreni
način obračuna u slučaju prijevremenog raskida u skladu je i sa svrhom koju su
sklapanjem ugovora stranke željele postići, da isplatom najamnina i otkupne vrijednosti
primatelj stekne vlasništvo. No, kako je ugovor raskinut prije isteka ugovorenog roka,
a posljedica raskida je obveza primatelja isplatiti preostale neisplaćene obroke
najamnine i otkupne vrijednosti, no bez mogućnosti da takvom isplatom stekne
vlasništvo, to je logično da se obračun vrši prilikom predaje objekta nakon raskida
nazad u posjed davatelja leasniga te da se od preostalih obveza primatelja leasniga
oduzme vrijednost predmeta leasniga prilikom povrata. Naime, davatelj leasinga nakon
prijevremenog raskida i povrata nekretnine ima prema primatelju preostalu tražbinu
kao da je ugovor u cijelosti ispunjen, no primatelj nema mogućnost steći nekretninu
isplatom otkupne vrijednosti, unatoč isplati cjelokupne ugovorene vrijednosti leasinga
davatelj. Stoga je logično, imajući u vidu svrhu predmetnog ugovora i obveze koje su
stranke sklapanjem preuzele, da se u slučaju prijevremenog raskida ugovora od
primateljevog preostalog dugovanja oduzme vrijednost predmeta leasniga prilikom
uručivanja ovog predmeta davatelju, a kako bi se utvrdila preostala obveza primatelja
leasinga po osnovi isplate ukupno ugovorene otkupne vrijednosti predmeta leasinga i
daljnjih troškova.

39./ Prema navodima samog tuženika, tužiteljeva obveza prema tuženiku, kao
posljedica prijevremenog raskida predmetnog ugovora, iznosila je 31.563.750,48 kn.
Stoga je od ovog iznosa radi utvrđenja preostalog duga tužitelja prema tuženiku,
sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta, tuženik trebao oduzeti vrijednost
predmeta leasinga prilikom povrata tuženiku.

40./ Da je upravo navedeno bila obveza stranaka sukladno ugovorenom
proizlazi i iz činjenice da su se stranke i prilikom povrata posjeda nekretnine tuženiku,
u prisutnosti javnog bilježnika, sporazumjele da će tuženik u daljnjih deset dana
odrediti vrijednost predmeta leasniga i dostaviti je tužitelju na očitovanje. Procjenjivati
vrijednost predmeta leasinga u trenutku povrata tuženiku i obavještavati tužitelja o
takvoj procjeni ne bi imalo svrhe da ovako utvrđena vrijednost predmeta leasinga nije
od utjecaja na prava i obveze stranaka, kako to tuženik u ovom sporu pogrešno tvrdi.

41./ Prema dopisu tuženika od 7. srpnja 2009. vrijednost predmeta leasinga
prilikom povrata iznosila je 5.140.000,00 eur. Prema u spisu priloženim podacima o
tečaju u spornom razdoblju (list 89 spisa, podatak o tečaju kune prema euru korišten
prilikom kasnije procjene vrijednosti 7,234 - prema srednjem tečaju Hrvatske narodne
banke), a imajući u vida da stranke ove činjenice nisu osporavale, niti isticale druge,
proizlazi preračunata vrijednost predmeta leasinga od 37.182.760,00 kn (jer je

5.140.000,00 x 7,234 = 37.182.760,00 kn). Stoga proizlazi da je u trenutku povrata
predmeta leasinga tuženiku vrijednost predmeta bila veća od ukupne tražbine tuženika
prema tužitelju uslijed prijevremenog raskida ugovora o leasingu, kako je ovu tražbinu
sam tuženik utvrdio u iznosu od 31.563.750,48 kn.

42./ Stoga su po shvaćanju ovog suda osnovane tvrdnje tužitelja i umješača na
strani tužitelja da u trenutku raskida predmetnog ugovora i povrata objekta leasinga
tuženiku, tuženik nije imao tražbinu prema tužitelju, jer nije preostala razlika u njegovu

13

Poslovni broj: 39. P-379/2020

korist nakon što je od njegovog potraživanja oduzeta vrijednost predmeta leasinga prilikom uručivanja davatelju, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 3. Općih uvjeta.

43./ Po shvaćanju ovog suda, s obzirom da tuženik u tom trenutku nije imao
tražbinu prema tužitelju, jer je vrijednost predmeta leasinga koji mu je vraćen
premašivala preostalu tužiteljevu obvezu, pogrešno je shvaćanje tuženika da bi za
obračun međusobnih potraživanja u konkretnom slučaju bile mjerodavne preostale
odredbe čl. 17. Općih uvjeta. Osim toga, način na koji tuženik primjenjuje odredbe čl.

17. Općih uvjeta u suprotnosti je kako sa sadržajem ugovorenih odredaba tako i sa
ciljem za koji iz svih ostalih odredbi predmetnog ugovora o leasingu i Općih uvjeta
proizlazi da su ga stranke željele postići sklapanjem ugovora.

44./ Naime, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 4. Općih uvjeta, davatelj leasniga
će, nakon što mu primatelj vrati predmet leasinga te se izvrši obračun potraživanja
davatelja prema primatelju sukladno prethodnim odredbama (dakle odredbama st. 1.,

2. i 3. iste točke), prodavati predmet leasinga javnim natječajem, i to postupajući u
skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, osobi koja na takvom natječaju dostavi
najbolju ponudu za kupnju predmeta leasinga. Sukladno odredbi 17. toč. 1. st. 5. Općih
uvjeta, javni natječaj se provodi na način da se objavi oglas o prodaji nekretnine u
novinama, da se iz pristiglih ponuda odabere ona s najvišom ponuđenom cijenom, pod
uvjetom da tako postignuta cijene bude najmanje jednaka iznosu ukupnog duga
primatelja leasinga prema davatelju po Ugovoru.

45./ S obzirom da je način utvrđivanja ukupnog duga uređen odredbama 17.
toč. 1. st. 1., 2. i 3. Općih uvjeta, to proizlazi da bi u slučaju da nakon primjenom ovih
odredaba izvršenog obračuna preostane dug primatelja prema davatelju, dakle
preostane razlika nakon što se od potraživanja davatelja leasinga oduzme vrijednost
predmeta leasinga prilikom uručivanja davatelju, tada da davatelj ako predmet
leasinga prodaje to smije učiniti za cijenu najmanje jednaku visini duga primatelja
prema njemu.

46./ No, u konkretnom slučaju, nakon izvršenog obračuna prilikom povrata
predmeta leasinga, nije bilo razlike za korist tuženika, dakle preostalog tužiteljevog
duga pa nije niti bilo obveze tuženika prilikom prodaje postupiti sukladno odredbama

17. toč. 1. st. 4. i 5. Općih uvjeta. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik također nije
predmetom leasinga raspolagao na način da je nekretninu prodao na javnom
natječaju. Naime, nesporno je da tuženik nekretninu, jer se na javne natječaje za
prodaju zainteresirani kupci nisu javili, nije prodao, već je za istu nekretninu zaključio
ugovor o leasingu s društvom P. d.o.o. Stranke tijekom postupka niti tvrde niti
dokazuju da bi nekretnina u konačnici bila prodana navedenom društvu. Tuženik je
naime postupio sukladno ovlasti koju je imao prema odredbi čl. 17. toč. 1. st. 6. Općih
uvjeta, prema kojoj u slučaju da se ne postigne naznačena cijena davatelja leasinga
može objaviti novi javni natječaj ili raspolagati nekretninom sukladno svojim
potrebama.

47./ Stoga poglavito, jer tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je nekretninu koja je
bila predmet leasinga s tužiteljem prodao, već je nekretninom dalje raspolagao
sukladno svojim potrebama, nema mjesta primjeni preostalih odredaba čl. 17. toč. 1.
Općih uvjeta (stavci 7., 8. i 9.) iz sadržaja kojih je jasno da se primjenjuju na obračun

14

Poslovni broj: 39. P-379/2020

potraživanja stranaka u slučaju prodaje predmeta leasinga nakon raskida ugovora o leasingu.

48./ Naime, odredbom 17. toč. 1. st. 7. Općih uvjeta, ugovoreno je da će nakon
što davatelj leasinga naplati kupoprodajnu cijenu za predmet leasinga temeljem javnog
natječaja, isti namiriti sve svoje tražbine proizašle iz ovog ugovora, a preostali iznos
sredstava koji ostane nakon podmirenja svih tražbina davatelj leasinga se obvezuje
staviti na raspolaganje korisniku leasinga u roku od 30 dana od dana naplate
kupoprodajne cijene. Nadalje, sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 8. Općih uvjeta, nakon
provedene prodaje, od dobivene se cijene ponajprije oduzimaju svi troškovi prodaje,
uključujući sve poreze i davanja na prodaju, a ostatak se koristi za oduzimanje od
potraživanja davatelja leasinga, utvrđenih u skladu s ovim člankom, uključujući
zakonske zatezne kamate od tih potraživanja od dana kada se smatraju dospjelima do
dana primitka otkupnine. Sukladno odredbi čl. 17. toč. 1. st. 9. Općih uvjeta, u slučaju
da nakon završnog obračuna davatelj leasinga još uvijek ima potraživanja prema
primatelju leasinga, isti ih je dužan poravnati u roku od tri dana. U slučaju da je
otkupnina s oduzetim troškovima nadišla iznos potraživanja davatelja, davatelj je
dužan višak platiti primatelju leasinga u roku od 8 dana nakon primitka otkupnine.

49./ Nedvojbeno je stoga da se citirane odredbe čl. 17. toč. 1. st. 7. 8. i 9. Općih
uvjeta mogu odnositi isključivo na obračun potraživanja tužitelja kao davatelja leasinga
prema tuženiku kao primatelju leasinga nakon raskida ugovora kojem je uslijedila
prodaja objekta leasinga od strane davatelja trećoj osobi. Kako tuženik niti tvrdi niti
dokazuje da bi objekt prodao, to svakako nema mjesta primjeni citiranih odredbi na
obračun potraživanja na način kako to tuženik čini oduzimajući od preostalog
tužiteljevog duga cijenu ostvarenu putem novog leasinga.

50./ Osim toga, sve i kada bi se citirane odredbe čl. 17. toč. 1. st. 7. 8. i 9. Općih
uvjeta primjenjivale i slučaju raspolaganja objektom leasinga na način različit od
prodaje, odnosno davanjem u novi leasing, primjeni bi bilo mjesta tek kada bi postojalo
potraživanje davatelja leasinga prema primatelju koje bi preostalo nakon raskida
ugovora, povrata objekta leasinga i obračuna sukladno odredbi čl. 17. st. 1. toč. 3.
Općih uvjeta, oduzimanjem od preostalog duga vrijednosti predmeta leasinga prilikom
povrata. U konkretnom slučaju nedvojbeno je, prema činjenicama na koje se poziva
sam tuženik vezanim uz visinu preostalog potraživanja i vrijednost objekta leasinga u
trenutku povrata, da takove tražbine tuženika prema tužitelju nije bilo. Stoga, po
shvaćanju ovog suda, nema niti mjesta primjeni odredbe čl. 17. st. 1. toč. 9. Općih
uvjeta na način kako to tuženik čini prilikom sastavljanja konačnog obračuna,
oduzimajući od preostalog utvrđenog duga tužitelja cijenu ostvarenu putem novog
leasinga, zanemarujući pri tome sve ostale odredbe predmetnog članka kojim je
uređen obračun odnosa u slučaju raskidanja ugovora.

51./ S obzirom na izloženo pravno shvaćanje o osnovanosti istaknutog
tužbenog zahtjeva neodlučne su među strankama sporne činjenice vezane uz
pravilnost tuženikovog izračuna potraživanja prema tužitelju zbog raskida ugovora,
dakle pravilnost i osnovanost iznosa od 31.563.750,48 kn. Naime, i u iznosu kako ga
je tuženik utvrdio, a tužitelj visinu osporava tvrdeći da bi trebala biti manja, ova je
vrijednost manja od vrijednosti predmeta leasinga prilikom povrata tuženiku. Stoga
raspravljanje o među strankama oprečnim shvaćanjima o pravilnosti pojedinih od šest

15

Poslovni broj: 39. P-379/2020

stavki na kojima tuženik ovu tražbinu osniva nije od utjecaja na donošenje odluke u
ovoj pravnoj stvari pa sud sporne činjenice u vezi navedenog nije utvrđivao.

52./ Stoga je kao nepotrebne za utvrđenje odlučnih činjenica sud odbio dokazne
prijedloge financijskog vještačenja konačnog duga tuženika i pravilnosti obračuna
zateznih kamata, saslušanja stečajnog upravitelja i umješača na strani tužitelja na
okolnost osnovanosti osporavanja, pribave isprava o tuženikovom plaćanju po osnovi
porezna na dodanu vrijednost i vještačenja radi utvrđenja tržišne vrijednost predmetne
nekretnine u vrijeme raskida ugovora.

53./ U odnosu na tužiteljevu tražbinu prijavljenu po osnovi parničnih troškova,
prouzročenih mu u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P-
174/15, valja reći sljedeće. Kako je prethodno izloženo, tuženik je tražbinu prijavio po
osnovi naknade troška za sastav tužbe, zastupanja na ročištu 16. studenog 2011. i
sastava podneska od 11. siječnja 2012. te po osnovi sudske pristojbe za odgovor na
tužbu. O ovom je njegovom zahtjevu pravomoćno odlučeno presudom ovog suda
poslovni broj P-174/15, na način da je zahtjev dijelom prihvaćen, a dijelom odbijen kao
prekomjerno postavljen, kako je također prethodno izloženo.

54./ Prije svega, iako tuženik u ovom dijelu prijavljene tražbine nedvojbeno ne
raspolaže ovršnom ispravom, jer ova njegova tražbina ne proizlazi iz predmetnog
ugovora o leasingu kao ovršne isprave, tužitelj je kao osporavatelj upućen na
pokretanje parnice radi dokazivanja osnovanosti osporavanja, a pravilnom bi
primjenom odredba SZ-a na parnicu valjalo uputiti tuženika kao vjerovnika kojem je
stečajni upravitelj osporio tražbinu, a koji ovršnom ispravom za osporenu tražbinu ne
raspolaže i to da dokaže osnovanost svoje tražbine. No, s obzirom da se radi o učinku
pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, nema mjesta raspravljanju o
navedenom, ali u vidu valja imati svrhu vođenja ove parnice. Svrha donošenja presude
temeljem predmetnog tužiteljevog zahtjeva, kojim traži utvrdit da je njegovo
osporavanje tuženikove tražbine osnovano, je učinak na mogućnost tuženika da
osnovano osporenu tražbinu namiri kao stečajni vjerovnik u stečajnom postupku. Ako
tražbina bude pravomoćno osporena u parničnom postupku, izvršiti će se izmjena
tablica u stečajnom postupku i tuženik osnovano osporenu tražbinu neće moći namiriti
kao stečajni vjerovnik. S druge strane, ako tužitelj ne dokaže osnovanost osporavanja,
tuženikova će se tražbina smatrati utvrđenom i isti će imati pravo na namirenje u
stečajnom postupku kao stečajni vjerovnik. Za istaknuti je nadalje da je tuženik pravilno
prijavio predmetnu tražbinu u stečajnom postupku, jer se za tražbinu po osnovi
parničnih troškova nastalih mu do otvaranja stečaja smatra stečajnim vjerovnikom, dok
se u odnosu na tražbinu po osnovi parničnih troškova nastalih nakon otvaranja stečaja,
dakle nakon što je zastupanje preuzeo stečajni upravitelj, smatra vjerovnikom stečajne
mase. Vjerovnici stečajne mase u povoljnijem su položaju namirenja u stečajnom
postupku od stečajnih vjerovnika jer se njihove tražbine namiruju prije tražbina
stečajnih vjerovnika, redom kako dospijevaju na naplatu, dakle ne razmjerno i grupno
kao tražbine stečajnih vjerovnika. Međutim, pogrešni su razlozi zbog kojih tuženik
navodi da je tražbinu po osnovi parničnih troškova prijavio kao stečajni vjerovnik, za
slučaj da predmetna parnica ne bude nastavljena, jer navedeno nije od utjecaja na
položaj koji bi tužitelj kao vjerovnik ove tražbine trebao imati u stečajnom postupku. U
međuvremenu pravomoćno je okončana parnica u kojoj su tuženiku nastali predmetni
parnični troškovi te je o njegovom zahtjevu za naknadu ovih troškova odlučeno
presudom ovog suda poslovni broj P-174/2015 od 31. siječnja 2018. koja je

16

Poslovni broj: 39. P-379/2020

pravomoćna 27. veljače 2020. O tuženikovom zahtjevu je odlučeno na način da je
tužitelju naložena isplata po osnovi naknade parničnih troškova, dakle kao da se radi
o tražbini vjerovnika stečajne mase, a ne tražbini stečajnog vjerovnika, o osnovanosti
koje se u parnici donosi utvrđujuća presuda (o osnovanosti tražbine ili osnovanosti
osporavanja tražbine), a namirenje se ostvaruje u stečajnom postupku skupnim i
razmjernim namirenjem po isplatnim redovima. Proizlazi stoga da je tuženik tražbinu
po osnovi parničnih troškova koju je prijavio u stečajnom postupku i osnovanost
osporavanja koje je predmet ove parnice u međuvremenu ostvario na način da
raspolaže pravomoćnom presudom temeljem koje će namirenje ove tražbine ostvariti
na povoljniji način, kao vjerovnik stečajne mase. Stoga je valjalo u ovoj parnici utvrditi
osnovanim tužiteljevo osporavanje tuženikove tražbine i u ovom dijelu dakle za iznos
od 248.907,50 kn.

55./ Za dodati je da, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju nema
povrede pravila nedopuštenosti ponovnog raspravljanja spora o kojem je već
pravomoćno odlučeno (res iudicata), posljedica kojeg bi bila odbačaj tužiteljevog
zahtjeva kao nedopuštenog u dijelu koji se odnosi na osporavanje tražbine po osnovi
parničnih troškova. Naime, posljedica takve odluke o tužiteljevom zahtjevu bila bi
izostanak osporavanja tuženikove tražbine, slijedom čega bi tuženik, jer njegova
tražbina nije osnovano osporena, imao pravo na namirenje ove tražbine i kao stečajni
vjerovnik u drugom višem isplatom redu. Dakle, imao bi dvostruko pravo namirenja iste
tražbine u stečajnom postupku kao vjerovnik stečajne mase i kao stečajni vjerovnik.
Stoga se, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju ne radi o istovjetnim
zahtjevima, jer je presudom poslovni broj P-174/15 odlučeno o tuženikovom zahtjevu
za naknadu parničnih troškova, dok se u ovoj parnici radi o tužiteljevom zahtjevu za
utvrđenje osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine po osnovi parničnih troškova.
Posljedično, pravomoćna odluka o tuženikovom zahtjevu nije procesna smetnja za
donošenje odluke o tužiteljevom.

56./ O zahtjevu stranaka i umješača na strani tužitelja za naknadu parničnih
troškova odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tuženik, jer je u
parnici u cijelosti izgubio, dužan tužitelju i njegovom umješaču naknaditi troškove
izazvane vođenjem postupka.

57./ O zahtjevu tužitelja za naknadu parničnih troškova po osnovi zastupanja po
punomoćniku odvjetniku odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, prema
vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
("Narodne novine" broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/15 i 126/22, dalje Tarifa), u
granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), te su tužitelju priznati
troškovi kako slijedi:

- sastava tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 93.855,00 kn,
- sastava podnesaka od 21. rujna 2017. i 30. travnja 2019. (jer po svom sadržaju
predstavljaju podneske iz T.br. 8/3 Tarife) u iznosu od po 750,00 kn,
- zastupanja na ročištima 15. listopada 2013. i 22. prosinca 2022. (prema T.br. 9/1
Tarife) u iznosu od po 93.855,00 kn,

- zastupanja na ročištima 24. srpnja 2019. i 27. svibnja 2021. (prema T.br. 9/2 Tarife
jer se na ovim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima) u iznosu od po

46.935,00 kn,

dakle ukupno 376.935,00 kn, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu
vrijednost (T.br. 42 Tarife), što ukupno iznosi 471.168,75 kn.

17

Poslovni broj: 39. P-379/2020

58./ Trošak za sastav podneska od 15. listopada 2013. nije priznat, jer je
podnesak predan na ročištu istoga dana, za zastupanje na kojem je nagrada priznata.
Nadalje, zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude također
nije priznat. Ovo stoga što se, u skladu s odredbom čl. 335. ZPP-a, ročište za objavu
presude održava neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene,
odnosno jesu li pristupile na to ročište, presuda se strankama, ako o ročištu nisu redno
obaviještene dostavlja u skladu sa zakonskim odredbama o dostavi pismena, a ako su
o ročištu uredno obaviještene, ističe se istog dana na internetskoj stranici e-oglasna
ploča suda pa dolazak tužiteljevog punomoćnika na ovo ročište nije bio potreban radi
vođenja parnice.

59./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od

5.000,00 kn, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine"
broj 118/18.). Trošak sudske pristojbe za tužbu, plaćanje koje je tužitelju naloženo
rješenjem poslovni broj P-729/13 od 7. ožujka 2013., nije priznat jer iz spisa ne proizlazi
dokaz da je tužitelj pristojbu platio, a pristojba je prinudno nenaplativa zbog zastare,
sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama.

60./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se
na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove
presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,
126/21., 114/22. i 156/22.), u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

61./ Dakle, tužitelju je dosuđena naknada parničnih troškova u iznosu od

476.168,75 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev
za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

62./ O zahtjevu umješača na strani tužitelja za naknadu parničnih troškova po
osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku odlučeno je također primjenom odredbe
čl. 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/15
i 126/22, dalje Tarifa), u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (čl. 2. st. 1. ZPP-
a), te su priznati troškovi kako slijedi:

- sastava podneska od 26. lipnja 2020. (prema T.br. 8/1 Tarife) u iznosu od 11.265,00
kn,

- zastupanja na ročištu 22. prosinca 2022. (prema T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od 11.265,00 kn,

dakle ukupno 22.530,00 kn, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu
vrijednost (T.br. 42 Tarife), što ukupno iznosi 28.162,50 kn.

63./ Trošak za sastav podneska od 14. prosinca 2022. nije priznat jer podnesak
nije dostavljen sudu pravovremeno, a kako bi pravovremeno mogao biti proslijeđen
suprotnim stranama pa je podnesak izložen na ročištu 22. prosinca 2022. za
zastupanje na kojem je nagrada priznata.

64./ Dakle, umješaču na strani tužitelju je dosuđena naknada parničnih troškova
u iznosu od 28.162,50 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova
odbijen kao neosnovan.

18

Poslovni broj: 39. P-379/2020

65./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 1. veljače 2023.

Sutkinja: Tina Šimović, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom
sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da joj je dostava
presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se
presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja
nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se
putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku 2. tuženiku, po punomoćniku

3. ujmešaču na strani tužitelja, po punomoćniku