1

                            Poslovni broj Gž-2409/2019-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.G. P. iz C., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u R. i 2.F. F. iz Z., protiv tuženika C. d.d. C., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., te umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi trpljenja i isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj P-3028/2017 od 12. kolovoza 2019., u sjednici vijeća 1. veljače 2023.,

 

                                          p r e s u d i o j e

1.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3028/2017 od 12. kolovoza 2019.

              2.Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

              1. Presudom suda prvog stupnja, u točki 1. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži trpjeti da tužitelji C. F., F. F., M. F. i G. P. ograde parcele č.zem…. iz zk.ul. … i č.zem…. iz zk.ul…. k.o. C., zahtjev da im se dopusti svakodnevni pristup do tih parcela preko ostalih parcela koje čine autokamp K., zatim zahtjev da se tuženiku zabrani daljnja uporaba istih nekretnina, kao i zahtjev za isplatu naknade za korištenje nekretnina za razdoblje od 2001. do 2009. u iznosu od 250,560,00 kn sa zateznom kamatom. U točki 2. izreke je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 37.478,00 kn, a umješaču na strani tuženika u iznosu od 47.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              2. Rješenjem suda prvog stupnja je odbačena tužba tužitelja F. F..

 

              3. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj G. P., sadržajno se pozivajući na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP).

              4. U žalbi navodi da sud prvog stupnja propise tumači na pravno nakaradan način, jer prihvaća da se bez naknade oduzima imovina koja je uknjižena i u naravi se uživa, što da predstavlja eklatantan primjer negacije prava i gaženje temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske (dalje Ustav RH) i međunarodnim pravom. Ukazuje na odredbu čl. 33. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) te na odluku Ustavnog suda RH U-I-/4445/2008 u kojoj je izraženo stajalište da je djelovanje s faktičnim učincima izvlaštenja, a bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u sudskom ili upravnom kontradiktornom postupku, u kojemu bi vlasniku bila omogućena zaštita njegovih prava, protuustavno. Na takav način da se izjasnila i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a, jer da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni. Tvrdi da je formalistički izveden velik broj dokaza na koje se u pobijanoj presudi sud ni ne osvrće. Naglašava da se Ustavom RH na nedvosmislen način jamči pravo vlasništva, da nepovredivost prava vlasništva predstavlja sastavni dio najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, te da se i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10-u daljnjem tekstu Konvencija) štiti mirno uživanje prava vlasništva. Osporava i odluku o trošku iz razloga što je nezakonita o odluka o glavnoj stvari.

              5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

              6. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da su prednici tužitelja primili naknadu za prijeporne nekretnine u postupku eksproprijacije, da glede te naknade nitko nije vodio postupke osporavanja, da je autokamp izgrađen, a što se sve zbivalo unatrag 40 godina. Smatra odluku prvostupanjskog suda zakonitom, u skladu s aktualnom praksom pa predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

              7. Umješač na strani tuženika, Republika Hrvatska, u odgovoru na žalbu navodi da su prijeporne nekretnine izvlaštene u kontradiktornom upravnom postupku eksproprijacije pravnoj prednici tužitelja, da je u tom postupku zaključen Sporazum o naknadi za predmetne nekretnine te je prednici tužitelja M. F. isplaćena naknada u iznosima od 243.016,00 dinara i 188.060,00 dinara. Navodi da je Sporazum o naknadi prema odredbama tada važećeg Zakona o eksproprijaciji imao snagu izvršnog naslova (sada ovršne isprave) te da se uknjižba društvenog vlasništva na ekspropriranoj nekretnini vršila na zahtjev korisnika eksproprijacije, između ostalog na temelju pravomoćnog rješenja o naknadi i sporazuma o naknadi. Prijeporne nekretnine da su dodijeljene na korištenje tadašnjem društvenom poduzeću OOUR-a H. K., pravnom predniku tuženika, da je na tom zemljištu izgrađen A. K. temeljem valjanih građevinskih i uporabnih dozvola, da prednik tuženika predmetne nekretnine nije unio u temeljni kapital u postupku pretvorbe, te da je to zemljište postalo vlasništvo Republike Hrvatske, nakon čega se tuženik obratio umješaču sa zahtjevom za dobivanje koncesije na tim nekretninama.

 

              8. Predlaže stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

 

              9. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              10. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

              11. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici č.zem…. k.o. C. upisani tužitelj G. P. u 11/15 dijela i tuženik u 4/15 dijela, a na č.zem…. k.o. C. su kao suvlasnici upisani tužitelj G. P. u 3/6 dijela te 2/18 dijela, F. F. u 1/18 dijela, A. F. u 1/6 dijela te tuženik u 1/6 dijela,

- da su tijekom ovog parničnog postupka M. F. i F. F. sklopili kao prodavatelji kupoprodajni ugovor s tuženikom, predmetom kojeg je bilo suvlasništvo M. F. u 3/15 dijela i F. F. u 1/15 dijela na č.zem…. k.o. C. te M. F. u 1/6 dijela na č.zem…. k.o. C.,

- da je u Područnom uredu za katastar R., Ispostava C. kao posjednik na prijepornim nekretninama (posjedovni list 1164) upisan tuženik,

- da se u naravi prijeporne nekretnine nalaze u K. K., desno od ulaza u kamp,

- da prijeporne nekretnine u postupku pretvorbe nisu unesene u temeljni kapital poduzeća, prednika tuženika,

- da je O. C.-L. 25. veljače 1981. donijela Odluku o usvajanju provedbenog urbanističkog plana A. K.-C. kojim je definiran prostor kojeg obuhvaća plan, a koji je sadržan u elaboratu s prilozima, s tim što je odlučeno da organizaciju izgradnje A. K. provodi tadašnji OOUR Hoteli K. C.,

- da je Komitet za privredu tadašnje O. C.-L. rješenjem od 20.travnja 1982. izdao odobrenje za gradnju A. K. C. prema provedbenom urbanističkom planu K.-C., tadašnjem društvu SOUR B. R., RO H., OOUR Hoteli K. C.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci Fi-1045/88 od 30. prosinca 1988. upisano udruživanje OOUR Hoteli K. C. u RO C., prednika tuženika,

- da je u postupku eksproprijacije prijepornih nekretnina, između M. F. i prednika tuženika sklopljen Sporazum o naknadi kojim su se Hoteli K. obvezali isplatiti M. F. iz C. na ime naknade za č.zem…. iznos od tadašnjih 243.016,00 dinara, a za č.zem…. k.o. C. iznos od 188.060,00 tadašnjih dinara,

-da iz prometa na računu prednika tuženika proizlazi da su narečeni iznosi plaćeni M. F.,

- da je isto tijelo koje je odobrilo gradnju donijelo i rješenje za uporabu za A. K. 28. prosinca 1983.,

- da je za potrebe utvrđivanja koncesije izrađen elaborat sa popisom zemljišnoknjižnih čestica unutar zahvata A. K. te da tuženik na temelju izdanih rješenja umješaču plaća koncesiju za korištenje nekretnina unutar autokampa, uključujući i prijeporne nekretnine.

 

              12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je prednik tuženika bio nositelj prava korištenja prijepornih nekretnina, koje pravo je stekao na temelju sporazuma o naknadi, međutim da te nekretnine u postupku pretvorbe prednika tuženika nisu unesene u temeljni kapital poduzeća u pretvorbi pa da je na temelju odredbi čl. 2.st.1. i čl. 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 91/10-dalje Zakon o turističkom zemljištu) to zemljište postalo vlasništvo Republike Hrvatske. Posljedično tome, zauzima stajalište da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da tužitelji nisu ovlašteni od tuženika zahtijevati bilo kakvu činidbu ili isplatu u odnosu na predmetne nekretnine.

 

              13. Prema stajalištu ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je zaključio da tužitelji nisu aktivno legitimirani zahtijevati da se tuženika obveže trpjeti da ograde prijeporne nekretnine te da se tuženiku zabrani daljnja uporaba tih nekretnina, kao ni da se tuženika obveže isplatiti im naknadu za korištenje istih nekretnina za razdoblje od 2001. do 2009. u ukupnom iznosu od 250.560,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

              14. Naime, iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je u svezi prijepornih nekretnina vođen postupak eksproprijacije, da je prednica tužitelja M. F. s prednikom tuženika sklopila dva sporazuma o naknadi kojim se prednik tuženika obvezao isplatiti naknadu za eksproprirane nekretnine, da je prije sklapanja sporazuma o nakadi (1982.) donesena Odluka O. C.-L. o usvajanju provedbenog urbanističkog plana A. K.-C. kojim je na području K. predviđena izgradnja novih turističkih kapaciteta i to autokampa te bungalova te da je u provedbi te odlike predniku tuženika nadležno tijelo Općine C.-L. izdalo odobrenje za gradnju A. K., u čijem sastavu su bile i prijeporne nekretnine. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se na ovaj slučaj primjenjuju mjerodavne odredbe Zakona o turističkom zemljištu. Odredbom čl. 2. tog zakona je definirano da je turističko zemljište građevinsko zemljište koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljeni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje je na dan stupanja na snagu tog zakona (2.kolovoza 2010.) dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljsko-turistička namjena i zemljište na kojemu su izgrađene građevine turističko-ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća.

 

              15. Kako je već navedeno, prednik tuženika je bio nositelj prava korištenja prijepornih nekretnina, o čemu nedvojbeno svjedoči činjenica da je tadašnja Općina C.-L. dozvolila predniku tuženika gradnju autokampa na području K., unutar kojeg su bile obuhvaćene i prijeporne nekretnine te za koju gradnju je kasnije izdana i uporabna dozvola, pa s obzirom na odredbu čl. 6. istog Zakona kojim je propisano da je turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo Republike Hrvatske, proizlazi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati od tuženika ni da trpi ograđivanje prijepornih nekretnina, ni da mu se zabrani daljnja upotreba tih nekretnina.

 

              16. Također je pravilna ocjena o neosnovanosti zahtjeva za isplatu naknade za korištenje istih nekretnina u razdoblju od 2001. do 2009., budući da je tuženik bio ovlašten koristiti nekretnine pa nije dužan platiti naknadu za njihovo korištenje.

 

              17. S obzirom na činjenicu da je tužitelj G. P. u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik obiju nekretnina koje su predmetom ovog postupka, te da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje prava vlasništva, treba naglasiti da je pitanje vlasništva prijepora prethodno pitanje za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu koji je usmjeren na  trpljenje, zabranu upotrebe te isplatu naknade za korištenje. Vlasništvo prednika tužitelja je prestalo u upravnom postupku, sklapanjem sporazuma o naknadi između prednika stranaka pa okolnost što je tužitelj još uvijek upisan u zemljišnim knjigama mu ne daje legitimaciju za podnošenje narečenih zahtjeva. Odredbom čl. 56. Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine" broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82-pročišćeni tekst, 28/87) je bilo propisano da nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni organ mora zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu, pri čemu treba nastojati da stranke postignu sporazum o naknadi. Prema odredbi čl. 57. istog Zakona sporazum o naknadi se unosio u zapisnik koji je morao sadržavati sve podatke neophodne za ispunjenje obveze korisnika eksproprijacije, s tim što je zapisnik u kojemu je unesen sporazum o naknadi imao snagu izvršnog naslova (sada ovršne isprave). S obzirom na činjenicu da je tuženik priložio isprave kojima dokazuje da je u svezi prijepornih nekretnina sklopljen sporazum o naknadi za eksproprirane nekretnine, valja zaključiti da su iste nekretnine postale društveno vlasništvo, odnosno društveno sredstvo u društveno pravnoj osobi, sukladno odredbi čl. 2. Zakona o eksproprijaciji te da je pravo vlasništva prednika tužitelja na tim nekretninama prestalo.

 

              18. Sve ove činjenice su bitne, s obzirom na zahtjev tužitelja kojim traži isplatu naknade za korištenje za razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o turističkom zemljištu, na temelju kojega je kao vlasnik prijepora postala Republika Hrvatska, u ovom postupku umješač na strani tuženika.

 

              19. Tužitelj u žalbi apostrofira pravo vlasništva kao jednu od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske te se poziva na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, koja je razvijena u postupcima zaštite prava na mirno uživanje vlasništva. Međutim, činjenice koje su utvrđene u ovom postupku ne daju osnove za zaključak da je prednicima tužitelja oduzeta imovina bez ikakvog postupka, da im je onemogućeno sudjelovanje u kontradiktornom postupku pa se na konkretan slučaj ne primjenjuje odredba čl. 33. ZV-a, niti je u primjeni sudska praksa Ustavnog suda RH te Europskog suda za ljudska prava, na koju se tužitelj poziva u žalbi.

 

              20. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime tužitelj je izgubio parnicu pa je dužan protivnoj stranci i njezinom umješaču nadoknaditi troškove, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Visina troška je pravilno obračunata, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

              21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

              22. Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka i to tužitelju zato što nije uspio sa žalbom, a tuženiku zato što je ocijenjeno da sastav odgovora na žalbu nije radnja koja je bila potrebna radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

U Rijeci 1. veljače 2023.

 

    Predsjednica vijeća

 

Helena Vlahov Kozomara