1

 

              U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica P. Z. ''P.'', P., OIB: ..., P., zastupan po zakonskom zastupniku D. S., direktoru, a ovaj po punomoćniku Š. M., odvjetnik u  Š., protiv tuženika Š. B., Ž. G. K., P., OIB: ...,  zastupana po zakonskom zastupniku H. K., župniku, a ovaj  po punomoćniku mr. sc. N. M., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku pod posl.br. P-1350/18 od 9. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku pod posl.br. P-1350/18 od 9. siječnja 2020. u točkama 1., 3. i 4. izreke i sudi:

 

1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 172.274,21 eur[1]/1.298.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 9. siječnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

2. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika u iznosu od 173.323/64 eur1/1.305.907,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a koja kamata teče na iznose kako slijedi:

 

 

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. studenog 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.072,00 eur/8.077,00 kn tekuća od 1. srpnja 2011. pa do isplate.

 

              3. Prebija se potraživanje tuženika sa potraživanjem tužitelja do iznosa iz točke 1. izreke ove presude.

 

              4. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom usvojen tužbeni zahtjev i naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnova ulaganja koje je izvršio u nekretnine oznake čest. zgr. ... i ..., zk.ul. ..., k.o. P. iznos od 1.298.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 902.000,00 kn, sve kako je to navedeno u točkama 1. i 2. izreke presude. Tuženikov prigovor radi prebijanja odbijen je kao neosnovan u točki 3. izreke te mu je naloženo da tužitelju isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 98.133,00 kn u točki 4. izreke prvostupanjske presude.

 

2. Protiv dosuđujućeg dijela sadržanog u točki 1. izreke, te u odnosu na odbiće prigovora radi prijeboja i odluke o parničnom trošku žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP).

 

3. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i razumljivi i protivno žalbenim tvrdnjama isti se mogu ispitati jer nisu međusobno proturječni, a niti sa stanjem spisa. Sud je prvog stupnja u odnosu na tužbeno potraživanje neproturječno ocijenio sve izvedene dokaze, dok je u odnosu na prigovor radi prebijanja zbog pogrešnog pravnog pristupa nepotpuno utvrdio činjenično stanje što ne dovodi do ostvarenja apsolutno bitne povrede na koju se poziva žalitelj već do situacije koja zahtjeva primjenu čl. 373.a. st. 1. t. 2. ZPP-a. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja istaknut u smislu odredbe čl. 49. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslovenske komunističke vladavine ("NN" br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19; dalje ZON) kao nositelja prava korištenja i raspolaganja nekretninom koju je prema odredbama citiranog Zakona i odlukama upravnih tijela dužan vratiti u posjed tuženiku kao prijašnjem vlasniku budući mu je ta imovina bila nacionalizirana. Po toj osnovi tužitelj je zatražio 2.200.000,00 kn a sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev za iznos od 1.298.000,00 kn, dok je za iznos od 902.000,00 kn zahtjev odbijen kao neosnovan u točki 2. izreke u kojem je dijelu presuda postala pravomoćna zbog izostanka žalbe tužitelja.

 

5. Takvom zahtjevu tuženik je suprostavio procesno pravni prigovor radi prebijanja tražeći isplatu svih koristi koje je tužitelj ostvario držeći njegove nekretnine u posjedu. U podnesku od 1. ožujka 2016. specificirao je prigovor radi prebijanja tražeći za razdoblje od travnja 2007. do zaključno sa srpnjem 2011. ukupan iznos od 532.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od 1.-og u mjesecu za tekući mjesec (list 110 spisa). U podnesku od 24. svibnja 2016. tuženik je povisio tražbinu koju stavlja u prijeboj pa je tako za daljnje razdoblje od 2012. pa sve do predaje u posjed, odnosno što se ima uzeti do dana presuđenja, zatražio po osnovi glavnice 2.200.000,00 kn s time da tražbinu po osnovi kamata nije specificirao po mjesecima, a niti je odredio drugi datum dospijeća, pa se ima uzeti da je ovim povišenjem postavio zahtjev samo s osnova glavnice.

 

6. Tužitelj je ovako istaknutom prigovoru radi prijeboja suprostavio tvrdnju o svom poštenom posjedu koji izvire iz prava zadržanja utemeljenog na čl. 49. st. 3. ZON-a prema kojem nositelj prava korištenja i raspolaganja nije dužan nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed sve dok mu ne isplati ulaganja.

 

7. Razmatrajući predmet spora, provedene dokaze i tvrdnje stranaka sud je prvog stupnja utvrdio:

 

- tuženiku su osnovom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta 1959. oduzete nekretnine katastarske oznake ... i ... u naravi zgrada koja se nakon oduzimanja koristila kao pošta i ambulanta, a jedno vrijeme i kao škola. Oduzeta je i nekretnina katastarske oznake ... koja se nakon oduzimanja u pretežitom dijelu koristila kao uljara te mesnica.

 

- ove su nekretnine dodijeljene tužitelju kao nositelju prava korištenja i raspolaganja i od tada pa sve do dana presuđenja drži ih u posjedu,

 

- zgrada izgrađena na k.č. ... prema utvrđenjima suda prvog stupnja nije obnavljana a niti je utvrđeno da bi postojala razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o vraćanju nekretnine u odnosu na vrijeme oduzimanja iz kojih je razloga sud prvog stupnja za tu zgradu odbio tužbeni zahtjev po osnovi razlike vrijednosti za iznos od 902.000,00 kn. U toj zgradi tužitelj tijekom razdoblja obuhvaćenog prigovorom radi prijeboja koristi mesnicu u svrhu prodaje vlastitih proizvoda.

 

- zgrada izgrađena na k.č.br. ... i .... sve do 1987. korištena je za različite javne namjene kao škola, pošta i ambulanta da bi te 1987. na temelju građevinske dozvole bila izvedena temeljita rekonstrukcija zgrade za koju je po završetku radova izdana i uporabna dozvola. Nakon izdavanja uporabne dozvole prostor u prizemlju koristio se u svrhu duty-free shopa a prostor na katu kao prodavaonica tekstila. Kasnije a svakako u razdoblju obuhvaćenom u tužbenu zahtjevu i protupotraživanjem radi prijeboja prostor prizemlja je prenamijenjen u caffe bar i iznajmljuje se trećoj osobi. Prodavaonicu tekstila tužitelj tijekom navedenog razdoblja koristi u vlastitom aranžmanu,

 

              - tuženik je u postupku denacionalizacije zatražio povrat navedenih nekretnina i temeljem rješenja Ureda za imovinsko-pravne poslove Š.-K. županije od 15. lipnja 1999. a koje je postalo pravomoćno 22. ožujka 2007. predmetne su nekretnine vraćene u vlasništvo tuženiku dok je kao obveznik povrata određen tužitelj. Unatoč takvom rješenju tužitelj nekretnine nije vratio u posjed tuženiku pozivajući se na pravo zadržanja dok mu se ne isplate ulaganja odnosno razlika u vrijednosti nekretnine o čemu stranke nisu uspjele postići sporazum.

 

8. Na okolnost razlike u vrijednosti nekretnine sud je prvog stupnja nakon ukidne odluke ovoga suda proveo novo građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku N. V. (ranije provedeno vještačenje nije upotrebljivo budući je istim izračunata samo visina ulaganja a ne razlika u vrijednosti) iz kojeg je utvrdio, a sve to povezujući još i sa iskazima zz tužitelja D. S., svjedoka B. F. i F. D., kako je tužitelj 1987. proveo temeljitu rekonstrukciju stare zgrade, pošte i ambulante, praktički gradeći je iz temelja čime je nastala nova zgrada. U vrijeme oduzimanja da je ta zgrada imala tržišnu vrijednost 752.000,00 kn dok je na dan povrata imala vrijednost 2.050.000,00 kn iz kojih razloga sud djelomično udovoljava tužbenom zahtjevu kao u točki 1. izreke pozivajući se na odredbu čl. 49. st. 2. ZON-a. Pritom odbija tuženikov prigovor nepravovremenosti tužbe radi isplate ulaganja jednako kao i prigovor radi prebijanja pozivom na odredbu čl. 49. st. 3. ZON-a smatrajući kako se tužitelj s osnovom poziva na pravo zadržanja jer mu nije isplaćena naknada u razlici vrijednosti. Dodatno obrazlaže kako tražbina tuženika stavljena u prijeboj još nije ni dospjela budući nije izvršio svoju obvezu prema tužitelju pa činjenica što tužitelj ostvaruje određenu dobit dok drži nekretnine u posjedu nije od utjecaja na isplatu naknade koju tužbom potražuje.

 

9. Tuženik u žalbi pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava kako u odnosu na dosuđujući dio po osnovi isplate razlike u vrijednosti nekretnine, tako i u odnosu na odbijeni prigovor radi prijeboja.

 

10. Ustraje kod prigovora zastare u odnosu na tražbinu iz tužbe pozivajući se na odredbu čl. 49. st. 4. ZON-a tumačeći kako rokovi zastare počinju teći od dana stupanja na snagu toga Zakona pa kako je tužba podnesena u 2008. to je učinjeno izvan općeg zastarnog roka. Sud je prvog stupnja navedeni prigovor odbio uz obrazloženje kako rokovi zastare počinju teći danom pravomoćnosti rješenja Ureda za imovinsko pravne poslove kojim su nekretnine vraćene u vlasništvo tuženiku. Kako je to rješenje postalo pravomoćno 22. ožujka 2007. a tužba je podnesena 30. travnja 2008. nije nastupila zastara iz odredbe čl. 49. st. 4. ZON-a u svezi s odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO). Sud prvog stupnja smatra kako tuženikovo tumačenje odredbe čl. 49. st. 4. ZON-a o početku tijeka roka danom stupanja na snagu Zakona nije prihvatljivo budući tužitelj nije mogao uputiti tuženiku zahtjev radi isplate sredstava koja je uložio u predmetne nekretnine sve dok pravomoćno nije saznao da li će i u kojem opsegu te nekretnine biti vraćene. Ovo stajalište prihvaća se budući nositelj prava korištenja i raspolaganja ne može tražiti isplatu naknade za učinjena ulaganja dok imovina koja je predmetom naknade ne bude vraćena prijašnjem vlasniku i zato rokovi iz čl. 49. st. 4. počinju teći od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela. O navedenom postoji i brojna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se tuženik upućuje na odluke Rev-1542/11, Rev-982/09, Revx-124/2014. 

 

11. Slijedećim se žalbenim prigovorom tuženik poziva na presuđenu stvar u odnosu na utvrđenje suda prvog stupnja da bi bila izgrađena nova zgrada tvrdeći da to nije slučaj već se radilo o rekonstrukciji kako je to utvrđeno i pravomoćno presuđeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske pod brojem Us-6125/22, pa da je sud prvog stupnja u tom pravcu neosnovano odbio njegov prigovor. Na ovo valja odgovoriti kako je odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske odbijena tužba koja je izjavljena protiv rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave kojim je odbijena žalba protiv rješenja Š.-K. županije, Ureda za imovinsko pravne poslove. Tim rješenjem je naloženo vraćanje u vlasništvo između ostalog i ove poslovne zgrade izgrađene na k.č. ... i ... U razlozima navedene presude zaista je utvrđeno kako je izvedena rekonstrukcija zgrade a do tog je zaključka Upravni sud Republike Hrvatske došao uvidom u isprave koje su priložene i ovom spisu predmeta te provedenim očevidom na licu mjesta tijekom vođenja upravnog postupka. Iz navedenog slijedi kako nema dvojbe da se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari iz čl. 333. ZPP-a budući nema ni subjektivnog, ni objektivnog identiteta spora odnosno niti se spor vodio između istih stranaka a niti se radi o identičnom predmetu spora, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno postupio kada je utvrđivao činjenice u odnosu na opseg izvedenih radova.

 

12. Rezultati dokaznog postupka, naročito pisano građevinsko vještačenje sa njegovim pisanim i usmenim dopunama a kojim prileži kompletna projektna dokumentacija, zatim građevinska i uporabna dozvola, kao i fotografije snimljene tijekom izvođenja radova, a konačno i iskazi samih svjedoka u to vrijeme komercijalnog direktora tužitelja F. D., zatim rukovodioca gradilišta i tehničkog direktora poduzeća koje je vršilo radove B. F., potvrđuju pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je tužitelj praktički izgradio novu zgradu od temelja (sve srušeno osim dva vanjska zida). U odnosu na ranije postojeću zgradu ista je dograđena u površini od 3 metra što je vještak pravilno utvrdio uspoređujući dokumentaciju sa stanjem lica mjesta do čega dolazi razlike u neto korisnoj površini za 30 m2. Stoga tuženik bez osnove pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja budući je objekt i to u većoj površini izgrađen iz temelja sa svim njegovim konstruktivnim elementima. Stoga se ne prihvaćaju žalbeni prigovori o pogrešno utvrđenoj površini zgrade budući je sud s pravom prihvatio nalaz i mišljenje vještaka utemeljeno na brojnim ispravama u spisu a za zaključiti je da se samo na temelju građevinske dozvole, kako to tuženik smatra da bi trebalo, ne mogu izvoditi zaključci o opsegu izvedenih radova. Točno je da je građevinska dozvola izdana za rekonstrukciju zgrade međutim stvarno poduzetim radovima nije došlo samo do rekonstrukcije već do odstupanja od građevinske dozvole i izgradnje zgrade kakvom ona danas postoji i za koju je izdana uporabna dozvola. Jednako tako vještak je odgovorio na sve tuženikove prigovore pa i u odnosu na primijenjenu metodologiju u izradi nalaza i propise koje je koristio u izračunu vrijednosti nekretnine što je sve sukladno pravilima struke pa ovo žalbeno vijeće ne prihvaća ni žalbene prigovore o nestručno izrađenom nalazu. Iz svega navedenog slijedi kako je sud pravilno odbio tuženikov prigovor radi izuzeća vještaka na raspravi od 23. listopada 2019. u smislu odredbe čl. 254. ZPP-a jer neslaganje sa stručnim mišljenjem vještaka nije razlog za njegovo izuzeće. Razlozi pristranosti vještaka iz spisa predmeta nisu utvrđeni pa utoliko ne stoji niti žalba tuženika da bi sud prvog stupnja u ovom dijelu ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer se iz cjeline njezinog obrazloženja izvodi zaključak kojima se rukovodio prvostupanjski sud.

 

13. Pored takvog stanja stvari kad je nalaz vještaka stručno i kvalitetno izrađen nije bilo razloga da se odredi novo vještačenje kako to navodi tuženik u žalbi, a niti je točno da bi ovaj sud u svojoj ukidnoj odluci izrazio pravno mišljenje o potrebi provođenja vještačenja radi utvrđivanja građevinske vrijednosti.

 

14. Zbog svega navedenog iz svih pravilno ocijenjenih rezultata dokaznog postupka sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 49. st. 2. ZON-a i dosudio razliku u vrijednosti nekretnine k.č. ... i ... koju je procijenio u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja prema njezinu stanju kakva je bila u vrijeme oduzimanja i utvrdio da tužiteljevo potraživanje iznosi po toj osnovi 1.298.000,00 kn sa kamatom koja teče od trenutka presuđenja kako je to tužitelj zatražio i budući se vrijednost utvrđivala po sadašnjim cijenama.

 

15. Sud je prvog stupnja odbio prigovor radi prijeboja smatrajući da potraživanje tuženika nije dospjelo međutim takvo stajalište ovo žalbeno vijeće ne prihvaća pa je ovaj sud temeljem odredbe čl. 373.a. st. 1. t. 2. ZPP-a na temelju isprava i svih izvedenih dokaza u postupku utvrdio slijedeće činjenice koje su bitne za presuđenje:

 

- tuženik je postavio prigovor radi prijeboja po osnovi svih koristi koje je tužitelj ostvario upotrebljavajući prostore caffe bara i prodavaonice tekstila koji se prostori nalaze u zgradi izgrađenoj na k.č. ... i ... i prostor mesnice koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č. ... i to u iznosu od 2.732.500,00 kn za razdoblje od travnja 2007. do dana presuđenja, s time što je kamate na pojedinačne iznose zatražio samo za razdoblje od travnja 2007. do uključujući srpanj 2011.,

 

- kako je već rečeno, nije bilo sporno da se u posjedu svih tuženikovih nekretnina nalazi tužitelj pozivajući se na pravo zadržanja do isplate njegovih ulaganja kojima je povećao vrijednost tuženikove imovine, te da tuženik taj novčani iznos nije podmirio,

 

- iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke A. S. i N. V. koji su u tom dijelu podudarni, te rezultata očevida na licu mjesta ovaj sud utvrđuje da se caffe bar nalazi u prizemlju zgrade izgrađene na k.č. ... i ..., ukupne površine od 71 m2 i tužitelj ga prema vlastitom priznanju cijelo utuženo razdoblje iznajmljuje trećoj osobi. Iz ugovora o najmu priležećih na listovima 135-144 spisa i očitovanja zz tužitelja D. S. koji prileži na listu 176-183 spisa utvrđeno je da se caffe bar u razdoblju od 2007. do 2013. iznajmljivao uz najamninu od 500 eur mjesečno (3.750,00 kn) a od 2014. do 2019. uz najamninu od 650 eur mjesečno (4.875,00 kn), sve bez PDV-a,

 

- iz gore citiranih nalaza građevinskih vještaka i rezultata očevida utvrđeno je da se prodavaonica tekstila nalazi na katu zgrade izgrađene na k.č. ... i ..., da ima površinu od 71,45 m2 i da je taj poslovni prostor tužitelj koristio u vlastitom aranžmanu obavljajući trgovačku djelatnost. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka V. V. koji je utvrđivao prosječnu cijenu najma poslovnog prostora takve namjene i na identičnoj lokaciji (centar P.) na temelju podataka pribavljenih od porezne uprave, utvrđeno je da je na temelju podataka za 2014. i 2015. visina najma iznosila 60,00 kn/m2. Prema dostupnim podacima u spisu i očitovanjima stranaka temeljem provedenog očevida sa sigurnošću je utvrđeno da je tužitelj poslovao u poslovnom prostoru prodavaonice do prvog presuđenja u ovom predmetu, dakle do srpnja 2017. Nije sporno i utvrđeno je na očevidu u daljnjem tijeku postupka da je prodavaonica zatvorena, međutim tuženik nije dokazao da bi prostor bio u funkciji nakon srpnja mjeseca 2017., pa ovo žalbeno vijeće u odnosu na poslovanje tužitelja u prodavaonici utvrđuje kako se isto odvijalo do srpnja mjeseca 2017. Prema podacima iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka V. V. utvrđuje se da bi visina najamnine za poslovni prostor prodavaonice tekstila u razdoblju za cijelu 2014., 2015., 2016. do srpnja 2017. iznosila 60,00 kn/m2 za površinu prodavaonice od 71,45 m2, što bi mjesečno davalo iznos od 565,40 eur (4.260,00 kn). Iz nalaza imenovanog vještaka proizlazi kako je cijena najma poslovnog prostora u kojem se odvija trgovačka djelatnost 15% niža od cijene najma za ugostiteljsku djelatnost a što se utvrđuje usporedbom cijena za ta dva prostora (list 172 spisa) pa je ovo žalbeno vijeće imajući u vidu da je tužitelj caffe bar u razdoblju od travnja 2007. do kraja 2013. iznajmljivao za najamninu od 500 eur utvrdilo kako bi na temelju podataka iz vještačkog nalaza i nesporne cijene najma za caffe bar, proizlazilo da bi cijena najma za prodavaonicu tekstila u tom razdoblju iznosila 425,00 eur mjesečno (3.187,50 kn),

 

- u zgradi izgrađenoj na k.č. ... nalazi se poslovni prostor mesnice kojeg je tužitelj koristio u vlastitom aranžmanu obavljajući svoju poslovnu djelatnost što nije sporno, a iz nalaza prednje imenovanih građevinskih vještaka utvrđeno je da mesnica ima površinu 21,75 m2. Iz očitovanja zz tužitelja D. S. danog u podnesku na listovima 176-183 spisa ovaj sud utvrđuje kako je mesnica poslovala do kraja 2016. Za daljnje razdoblje tuženik nije dokazao da bi u istoj tužitelj obavljao poslovnu djelatnost. Zbog navedenog ovaj sud utvrđuje kako je tužitelj poslovnu djelatnost u mesnici obavljao u razdoblju od travnja 2007. do kraja 2016. Iz nalaza i mišljenja vještaka V. V. utvrđeno je da bi prosjećna cijena najma za mesnicu prema podacima porezne uprave iz 2014. i 2015. iznosila 75,00 kn/m2 mjesečno, dakle radi se o najmu iste visine kao što je to cijena najma i za caffe bar. Iz tih podataka ovo je žalbeno vijeće utvrdilo kako bi cijena najma za mesnicu površine 21,75 m2 za razdoblje od 2014. do 2016. po cijeni od 75 kn/m2 iznosila mjesečno 216,50 eur (1.631,25 kn). Za razdoblje koje je prethodilo odnosno od travnja 2007. do 2013. budući je iz nalaza vještaka V. V. utvrđeno da su cijene najma za ugostiteljsku djelatnost i trgovačku djelatnost identične ovaj je sud uzimajući u obzir visinu najma od 500 eur koji je tužitelj ostvarivao iznajmljujući caffe bar i stavljajući istu u omjer s površinom mesnice (30,6% površine caffe bara), utvrdio da je za to razdoblje visina mjesečne najamnine za mesnicu iznosila 153 eur (1.140,00 kn),

 

- nalaze svih imenovanih vještaka ovaj sud smatra stručnim, kvalitetno izrađenim jer su potkrijepljenim dokumentacijom u spisu, valjano obrazloženi i zato je na njima temeljena odluka.

 

16. Odredbom čl. 49. st. 3. ZON-a propisno je da sadašnji vlasnik odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretninom nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom ako se drugačije ne sporazume.

 

17. Nema dvojbe da ne postoji sporazum stranaka o isplati naknade, a tijekom postupka pojavilo se kao sporno pravno pitanje ima li se tužitelj smatrati poštenim posjednikom budući prostor drži u posjedu na temelju citirane odredbe ZON-a. Razmatrajući suprostavljena stajališta stranaka ovo se žalbeno vijeće priklonilo stajalištu tuženika da tužitelj unatoč na pravo zadržanja propisano ZON-om nije poštenim posjednikom.

 

18. Pojam i sadržaj pojma prava zadržanja propisani su odredbom čl. 72. st. 1.  ZOO-a pa tako vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima je pravo zadržati dok mu ta tražbina ne bude ispunjena. S obzirom na funkciju osiguranja tražbine na pravo zadržanja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) koje se odnose na založno pravo sukladno odredbi čl. 297. st. 2. ZV-a kojim je propisano da će se ono što je određeno za založno pravo primjenjivati na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguranje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno.

 

19. Prema odredbi čl. 322. st. 2. založeni je vjerovnik ovlašten rabiti zalog koji posjeduje i dati ga drugom na uporabu samo ako mu je to dopustio založni dužnik ili je to nužno da bi ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga.

 

20. S obzirom na sadržaj citirane odredbe proizlazi da ako je tužitelj imao pravo zadržanja predmetnih poslovnih prostora dok mu ne bude isplaćeno njegovo potraživanje s osnove razlike u vrijednosti nekretnine temeljem izvršenih ulaganja u te nekretnine, da tužitelj u utuženom razdoblju nije imao pravo rabiti poslovne prostore. Budući da tužitelj nije koristio pravo zadržanja sukladno svojem zakonskom ovlaštenju već je predmetne poslovne prostore upotrebljavao u svoju korist (za obavljanje ugostiteljske i trgovačke djelatnosti), tužitelj se ne može smatrati poštenim posjednikom tuđe stvari koji ne bi bio dužan dati vlasniku stvari tj. tuženiku naknadu za to što ju je koristio sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZV-a. Identičan stav izražen je u revizijskoj odluci Revx-112/16.

 

21. Prema tome za zaključiti je kako u situaciji kada tuženik traži predaju u posjed poslovnih prostora i odriče pravo tužitelju na njihovu uporabu radi stjecanja novčane koristi a da je tužitelj pozivajući se na pravo zadržanja upravo to i činio isti se ima u smislu čl. 165. st. 1. ZV-a smatrati nepoštenim posjednikom. Niti odredba čl. 49. st. 3. ZON-a ne daje pravo založnom vjerovniku upotrebljavati tuđu stvar. To se odnosi na uporabu sva tri poslovna prostora pri čemu je za nadodati kako u situaciji kada je tužbeni zahtjev odbijen za ulaganja učinjena u nekretninu izgrađenu na k.č. ... u kojoj se nalazi mesnica već samom tom činjenicom tužitelj se u odnosu na mesnicu neosnovano pozivao na pravo zadržanja iz čl. 49. 3. ZON-a i bez ikakve osnove zadržavao taj prostor u posjedu i od istog stjecao dobit. No neovisno od toga i temeljem prednje citiranih propisa tužitelj je nepošteni posjednik sva tri poslovna prostora pa je tako tuženiku za poslovni prostor caffe bara u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a i sukladno prednje utvrđenim činjenicama o visini najma za taj prostor, za razdoblje od travnja 2007. do 2013. naknaditi korist koju je imao ubirujući najamninu  u visini od 500 eur mjesečno a za razdoblje 2014. do 2019. naknaditi po toj osnovi iznos od 650,00 eur mjesečno.

 

22. Što se tiče prodavaonice i mesnice u kojima je tužitelj obavljao svoju poslovnu djelatnost njegova se korist očituje u tome što je bio oslobođen od plaćanja najamnine za sličan prostor iste namjene pa je tu korist dužan naknaditi tuženiku, također temeljem odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a. Za prodavaonicu je utvrđeno da bi prosječna najamnina za razdoblje od travnja 2007. do prosinca 2013. iznosila 425,00 eur a od 2014. do srpnja 2017. 565,40 eur. Isto tako za prostor mesnice utvrđeno je da bi prosječna najamnina za razdoblje od travnja 2007. do prosinca 2013. iznosila 153,00 eur mjesečno, a od 2014. do prosinca 2016. 216,50 eur mjesečno.

 

23. Na ovakav način utvrđene koristi koje je tužitelj imao koristeći pravo zadržanja na nepravilan način upotrebljavajući stvar za stjecanje dobiti iznose ukupno 1.305.907,00 kn iz kojih je razloga uvažen tuženikov prigovor radi prijeboja jer su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 195. ZOO-a budući obje tražbine glase na novac i protivno stajalištu suda prvog stupnja tuženikova je tražbina dospjela upravo temeljem odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a.

 

24. Utoliko je u točki 2. izreke ove presude utvrđeno postojanje potraživanja tuženika za iznos glavnice od 1.305.907,00 kn s kamatom na pojedine iznose za razdoblje od travnja 2007. do srpnja 2011. budući je tako prigovorom radi prijeboja zatraženo, dok je u točki 3. izvršen prijeboj tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom prema odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a.

 

25. Preinačena je i odluka o parničnom trošku jer su stranke nakon okončanja žalbenog postupka uspjele svaka sa svojim zahtjevom što daje osnovu za primjenu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a.

 

 

 

U Rijeci, 1. veljače 2023.

                                                                                                                       

Predsjednica vijeća

 

Brankica Malnar, v.r.