1

Poslovni broj: 12 Gž R-14/2023-2

Poslovni broj:12 Gž R-14/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dijane Hofer kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. d.o.o., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici Š. Č., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-5210/2020-29 od 27. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 1. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-5210/2020-29 od 27. listopada 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

             

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je sljedeći tužbeni zahtjev:

 

" 1. Utvrđuje se nedopuštena i nezakonita odluka tuženika temeljem koje je tužitelju prestao radni odnos zasnovan ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1.9.2018.g. i temeljem koje je tužitelju prestao status osigurane osobe pri H. z. s danom 5.4.2020. godine, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika, zasnovano ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 10.9.2018. godine, nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vodeći komercijalist iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10.9.2018. godine, u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak, u roku od 15 dana ".

 

Ujedno je toč. 4. naloženo tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana, i pod prijetnjom ovrhe nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kn/331,80 euro zajedno s zakonskom zateznom kamatom koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Navedenu presudu pobija tužitelj pravodobnom žalbom iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog ovom sudu da se „preinači tužbeni zahtjev“ ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi svim žalbenim navodima tužitelja i predlaže u cijelosti istu odbiti kao neosnovanu te potvrditi presudu suda prvog stupnja uz naknadu tuženiku troška odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o redovnom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 10. rujna 2018. kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika dana 24. siječnja 2020., dakle radi se o redovnom otkazu Ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika sukladno čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje:ZR).

 

6. Prvostupanjski sud obrazlažući pobijanu presudu citira navode tužbe, navode odgovora na tužbu te na temelju provedenog dokaznog postupka tijekom kojeg je izvršio uvid u svu dostavljenu pisanu dokumentaciju, saslušao predložene svjedoke  i stranke utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-         da je dana 9. prosinca 2019. tuženik uručio tužitelju opomenu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa i upozorenje pred otkaz ugovora o radu,

-         da je tuženik  11. veljače 2020. zaprimio očitovanje tužitelja na opomenu od 9. prosinca 2012., na što je  odgovorio 21. veljače 2020.,

-         da je 24. siječnja 2020. tuženik donio odluku o otkazu Ugovora o radu tužitelja,

-         da je istog dana 24. siječnja 2020. tuženik  putem Hrvatske pošte osobnom dostavom sa povratnicom dostavio tužitelju otkaz ugovora o radu koja pošiljka je vraćena uz napomenu „obavješten, nije preuzeo“,

-         da je tuženik 12. veljače 2020. pribavio od MUP-a uvjerenje o prebivalištu tužitelja,

-         da je 13. veljače pokušana druga dostava putem kurirske službe P., no i ta dostava je bila bezuspješna,

-         da je tuženik dana 18. veljače 2020. ponovio dostavu putem Hrvatske pošte osobnom dostavom sa povratnicom koja je ponovno vraćena 12. ožujka 2020. s napomenom „ nije preuzeo“,

-         da je tuženik dana 13. ožujka 2020., odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju izvjesio na oglasnoj ploči poslodavca,

-         da se smatra protekom 8 dana od dana stavljanja na oglasnu ploču da je dostava izvršena, što je bilo 22. ožujka 2020.,

-         da je 5. travnja 2020. tuženik odjavio tužitelja sa obveznog zdravstvenog osiguranja,

-         da je 6. svibnja 2020., tuženik zaprimio zahtjev za zaštitu prava tužitelja,

-         da je tuženik 18. svibnja 2020. donio odluku o odbacivanju zahtjeva za zaštitu prava podnijetu protiv odluke o otkazu kao nepravovremenom,

 

te na temelju prethodno utvrđenih činjenica prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj očito izbjegavao primiti dostavu odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega je dostava izvršena putem oglasne ploče tuženika u skladu s odredbama 141. i 143. st. 4 . i 8. ZPP-a, dana 22. ožujka 2020., pa kako je ZR odredbom čl. 133. propisano da radnik ukoliko smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom mu je povrijeđeno pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati ostvarenje tog prava (st. 1.), a ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st. 2.), time da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (st. 3.), odbija tužbeni zahtjev tužitelja zbog nastupa prekluzije na sudsku zaštitu.

 

7. Tužitelj u žalbi ističe počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da obrazloženje prvostupanjske odluke, osim iznošenja i konstatiranja općih činjenica ne sadrži ocjenu istih a razlozi usvajanja (?) tužbenog zahtjeva u toč. 14. pobijane presude su u svega par nerazumljivih redaka.

 

Iako je točno da je u toj točci obrazloženja osim što je navedeno da je tuženik dana 13. ožujka 2020. na oglasnoj ploči objavio odluku o otkazu, čime se po proteku 8 dana od dana objave i smatra da je dostava izvršena sukladno čl. 143. st. 4. i 6. ZR-a, čime je tuženik ispunio zakonske pretpostavke za dostavu pismena postupanjem sukladno ZPP-u, navedeno i da je iz postupanja poslodavca vidljiva namjera obavijestiti tužitelja o mogućnosti otkazivanja Ugovora o radu i pozivanje na iznošenje obrane, iz čega je očito da sud ima u vidu i obrazlaže da je prije odluke o otkazu upućena tužitelju po tuženiku opomena zbog kršenja obveza iz radnog odnosa i upozorenje pred otkaz ugovora o radu i mogućnost iznošenja obrane, te prilikom dostave postupanje sukladno ZPP-u na što upućuju odredbe o dostavi ZR-a, dok zbog očite omaške u pisanju „do rujna 2020.“ kao vremena do kojeg se tužitelj pozivima i obavijestima tuženika oglušio ne čini samu odluku nerazumljivom, niti je istim počinjena bitna povreda na koju apelira tužitelj.

 

7.1. Tvrdnja da je tuženik odluku o otkazu trebao dostaviti punomoćniku tužitelja koji je uz zahtjev za zaštitu prava tužitelja izjavljenog na opomenu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa i upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 9. prosinca 2019. dostavio punomoć za zastupanje tužitelja ne može se prihvatiti osnovanom, jer se radi o dva odvojena postupka. Osim navedenog valja reći da u spisu je priložena jedino punomoć za punomoćnika tužitelja od 6. svibnja 2020. uz podnijetu tužbu, što ukazuje na prethodno navedenu činjenicu da se u odnosu na eventualno dostavljenu punomoć kojom da se opunomoćuje po tužitelju punomoćnik odvjetnik za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava u odnosu na opomenu i upozorenje pred otkaz ugovora o radu, radi o drugom postupku, time da u spisu niti nema uz očitovanje tužitelja na opomenu od 9. prosinca 2019. nikakve punomoći dane odvjetniku.

 

7.2. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj osporava urednost dostave odluke tuženika o otkazu ugovora o radu. Odredba čl. 132. ZR-a propisuje da se na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu na odgovarajući način primjenjuju odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, a čl. 142. st. 1. ZPP-a određuje da se fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost dostava vrši osobno stranci, time da prema st. 2. iste zakonske odredbe ako se osoba kojoj se pismeno mora osobno dostaviti ne zatekne tamo gdje se dostava prema podacima iz tužbe, odnosno spisa ima obaviti, dostavljač će se obavijestiti kad bi i na kojem mjestu mogao tu osobu zateći i ostaviti joj kod jedne od osoba navedenih u čl. 141. st. 1. ili 2. ZR-a (njezinih poslovno sposobnih članova kućanstva), pisanu obavijest da radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu odnosno na svome radnom mjestu. Tužitelju je prema dokumentaciji u spisu ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke u njegovom poštanskom sandučiću. Daljnja odredba o osobnoj dostavi u čl. 143. ZPP-a propisuje da ukoliko se osobama iz čl. 141. i 142. ovoga Zakona dostava ne uspije obaviti prema odredbama tih članaka, dostava će im se iznova pokušati obaviti na adresi njihova prebivališta u Republici Hrvatskoj prema podacima o njihovu prebivalištu koji će se pribaviti iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova, dok čl. 143. st. 4. ZPP-a određuje da ako se adresa navedena u tužbi prema podacima iz evidencije Ministarstva unutarnjih poslova ne razlikuje od adrese prebivališta, a osoba kojoj se dostava ima obaviti nije prijavila adresu boravišta u Republici Hrvatskoj, odnosno drugo mjesto ili način na koji joj se dostava može obaviti (čl. 143.a), dostava će joj se još jednom pokušati obaviti na adresi iz tužbe nakon isteka roka od petnaest dana prema odredbama čl. 141. ili 142. ovoga Zakona. Ako ni ta dostava ne uspije, dostava će se obaviti prema odredbi stavka 2. tog članka – pismeno će se staviti na oglasnu ploču. Kako je tužitelju osobna dostava pokušana dana 24. siječnja 2020. putem Hrvatske pošte, te mu je ostavljena obavijest o prispijeću no istu nije preuzeo, da bi dana 18. veljače također putem Hrvatske pošte bila pokušana druga dostava (nakon što su pribavljeni podaci iz evidencije MUP-a) uz ostavljenu obavijest o prispijeću, a tužitelj je nije preuzeo već je ista vraćena tuženiku, nakon čega je dostava izvršena putem oglasne ploče poslodavca, to je i prema stavu ovog suda dostava izvršena pravilno. Suprotno tvrdnji tužitelja obzirom da se adresa tužitelja nije razlikovala od adrese pribavljene prema evidenciji od Ministarstva unutarnjih poslova to nije bilo obveze i treći puta ponavljati dostavu na istu adresu, već je dostava pravilno izvršena na oglasnoj ploči tuženika, pri tome ne računajući dostavu putem kurirske službe „P.“. Žalbeni navod da dostava mora biti pokušana minimalno 6 puta i to tako da između druge i treće dostave mora priječi 15 dana, a između četvrte i pete minimalno mora proći 30 dana da bi se pismeno moglo dostaviti putem oglasne ploče, potpuno je neosnovana i na nikoji način ne proizlazi iz zakonskih odredbi ZPP-a kojima je uređena osobna dostava, kao što nisu osnovane niti tvrdnje da isprave Hrvatske pošte nisu javne isprave. Naime, dostavnice/povratnice koje su priložene u spisu iz kojih je razvidno da je dostava po HP pokušana, da su tužitelju ostavljene obavijesti, da se na te obavijesti oglušio i pismeno nije podigao, suprotno stavu tužitelja predstavljaju javnu ispravu i na njih se u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a odnosi presumpcija istinitosti onoga što se u toj javnoj ispravi potvrđuje ili određuje (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-3659/2019, Vrhovni sud RH u odluci Rev-1350/2016-2 od 29. svibnja 2019). Žalbeni navodi kojima se osporava da je poštar HP dostavu pokušao izvršiti na zakoniti način ničim nisu potkrijepljeni niti su na isto predloženi bilo kakvi dokazi, osim što se pogrešno tvrdi da isprave HP-a nisu javne isprave.

 

7.3. Niti tvrdnja da ukoliko se i zauzme stav da je dostava izvršena pravilno, sud je  pogrešno  primijenjeno materijalno pravo time što je odbio tužbeni zahtjev jer je u tom slučaju trebao odbaciti tužbu nije osnovana. Naime, prema svemu prethodno rečeno tužitelju je dostava odluke o otkazu ugovora o radu dostavljena na pravilan način i to 22. ožujka 2020. dok je zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke podnesen 6. svibnja 2020. dakle i sam zahtjev za zaštitu prava nije podnesen u roku propisanom čl. 133. st. 1. ZR-a jer se isti može podnijeti u roku 15 dana od dana dostave odluke kojim je povrijeđeno njegovo pravo, zbog čega je odluka tuženika kojim se odbacuje zahtjev za zaštitu prava tužitelja na odluku o otkazu ugovora o radu pravilno odbačen kao nepravovremen, to je sud prvog stupnja pravilno odbio presudom tužbeni zahtjev tužitelja, a ne odbacio tužbu. Naime, kako je navedeno zahtjev za zaštitu prava podnosi se u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom radnik tvrdi da mu je povrijeđeno pravo, a s obzirom da takav zahtjev tuženiku po tužitelju nije podnijeti u propisanom roku zbog čega je isti odbačen odlukom tuženika to se mora smatrati da nije niti podnijet iz  čega proizlazi da je osnovano sud presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je odredbom čl. 133. st. 3. ZR-a propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za ostvarenje svog povrijeđenog prava.

 

8. Kako je i odluka o troškovima postupka zakonito utemeljena na odredbi čl.154. st. 1. ZPP-a, to je valjalo temeljem odredbe čl.368. st.1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

9. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

 

U Varaždinu, 1. veljače 2023.