1

Poslovni broj: UsI-1785/22-7

 

                     

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice V. N., N. B., R. S., koju zastupa opunomoćenik B. K., odvjetnik u Z.., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: …, Z., radi primitka u hrvatsko državljanstvo, nakon održane usmene i javne rasprave, 31. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/I-224-02/19-01/3867, URBROJ: 511-01-203-22-7 od 25. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-224-02/19-01/3867, URBROJ: 511-01-203-22-7 od 25. travnja 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je rođena 10. studenog 1957. godine u Z. u S. te je prema zaključku samog tuženika nesporno kako je ona srpska državljanka rođena od majke Slovakinje i oca Hrvata. Ističe da je s obzirom na patrijarhalno poimanje obitelji, važilo ustaljeno pravilo da je otac „glava“ porodice, pa s tim u vezi su se tužiteljica i njezini brat i sestra osjećali i izjašnjavali prema očevoj nacionalnosti, odnosno kao Hrvati. Navodi da su se svi članovi tužiteljičine obitelji izjašnjavali kao Hrvati te ih većina i živi u R. H.. Tužiteljica u bitnome ističe da je zapisnik o rođenju djeteta potpisala u jako kratkom roku nakon porođaja, kada bi ostavila dijete kod kuće i odlazila u bolnicu da potpiše prijave rođenja, da same prijave nije ona popunjavala, uključujući i podatak o narodnosti jer joj nitko nije predočio detalje prijave, već su joj samo govorili da potpiše te da je u skladu s navedenim, opće poznato da su žene nakon porođaja u osjetljivom psihičkom i fizičkom stanju, pa s tim u vezi nije mogla niti je bila u stanju čitati sami sadržaj prijave, a što je tuženik prilikom ocjenjivanja tog dokaza u potpunosti zanemario. Navodi da se izjašnjava kako Hrvatica te je uvijek to isticala u službenim dokumentima kada je postojala rubrika narodnost, a to je vidljivo iz preslika semestralnih listova iz 1976., 1978. i 1980. godine gdje je u rubrici narodnost upisana hrvatska pripadnost. Kao bitno ističe kako je krštena u S. biskupiji. Predlaže poništiti osporavano rješenje.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu u bitnom poziva se na razloge iznijete u obrazloženju osporavanoga rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u sudski spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je 31. siječnja 2023. održao usmenu i javnu raspravu. Na raspravi je opunomoćenik tužitelj predao Sudu i protivnoj strani dopis bolnice na Z. iz B. iz kojeg smatra da proizlazi da je 80-tih godina u S. kod prijave upisa rođenja djeteta svim roditeljima automatski bila upisana jugoslavenska nacionalnost bez obzira na stvarnu narodnost roditelja, zbog čega smatra kako se dokument prijave rođenja djeteta ne može koristiti kao dokaz o nacionalnom izjašnjavanju tužiteljice. Predložio je da se sasluša tužiteljica osobno i svjedok Ž. P. na okolnost da se tužiteljica kao i članovi njezine obitelji cijeloga života izjašnjavaju kao hrvati. Opunomoćenica tuženika je navela da opunomoćenik tužitelja svjesno miješa dva pojma državljanstvo i nacionalnost, a da je iz prijave rođenja djece jasno vidljivo da su u rubrici narodnost upisani podaci jugoslavenska a u rubrici državljanstvo R. S.. Ističe da je iz dopisa kliničkog centra vidljivo da prilikom rođenja djece nisu upisivali narodnost roditelja a što je suprotno priloženim prijavama o rođenju djece te da je svima pisano jugoslavensko državljanstvo što je drugi pojam od narodnosti. Protivi se dokaznom prijedlogu jer smatra da se državljanstvo utvrđuje na temelju materijalnih dokaza. Sud je odbio dokazni prijedlozi tužiteljice za saslušanje tužiteljice i svjedoka jer se slaže sa stajalištem tuženika da se odlučne činjenice u ovoj upravnoj stvari utvrđuju na temelju materijalnih dokaza.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužiteljica podnijela je zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo putem V. R. H. u B., na temelju članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu;

- da zahtjevu prilaže popunjeni obrazac zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, presliku osobne iskaznice, izvadak iz matice rođenih, vjenčani list, uvjerenje o nekažnjavanju MUP-a S., uvjerenje o državljanstvu S., preslike prijavnih semestralnih listova s podatkom o hrvatskoj narodnosti, svoj krsni list i presliku Uspomene na prvu sv. pričest, preslike očevih svjedodžbi te prijepis njegove radne knjižice, s podatkom Hrvat u rubrici narodnost;

- da je od tužiteljice zatraženo da upotpuni zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, na način da se izjasnio svim činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje odluke te na koji je način iskazivala pripadnost hrvatskom narodu, kao i da dostavi ovjerene preslike prijave namjere sklapanja braka i prijave rođenja djece, kao dokaze o nacionalnoj pripadnosti;

- da je tužiteljica dostavila presliku zapisnika o prijavi namjere sklapanja braka, bez rubrike narodnost te preslike prijava rođenja djece, s podatkom o jugoslavenskoj narodnosti, a da je u izjavi na zapisnik navela da prijave nije popunjavala i nije pitana za nacionalnost, jer bi sigurno bilo napisano hrvatska nacionalnost, za koju se izjasnila u priloženoj dokumentaciji.

- da je tužiteljica, na traženje tuženika, naknadno dostavila preslike ostalih semestralnih listova, bez rubrike narodnost;

- da je otac tužiteljice Hrvat, odnosno pripadnik hrvatskog naroda i po svom podrijetlu hrvatski državljanin, a majka Slovakinja;

- da se tužiteljica osobno, kao punoljetna osoba, nije kontinuirano izjašnjavala kao pripadnica hrvatskog naroda.

7. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je tuženik utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva na temelju članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 28/92., 113/93., 130/11. i 110/15.). Tuženik iznosi stajalište da se nacionalna pripadnost izražava kontinuiranim izjašnjavanjem tijekom cijelog života te je stvarni dokaz pripadnosti nekom narodu, deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu. U ocijeni dokaza tuženik polazi od činjenice da je stranka dostavila preslike semestralnih listova iz 1976., 1978. i 1980. godine, s upisanim podacima o hrvatskoj narodnosti, ali da je uvidom u prijave rođenja njene djece, utvrđeno da su joj naknadno, 1986. i 1988. godine, u rubrikama narodnost, upisani podaci jugoslavenska i da je navedene prijave potpisala. Stoga je kao neuvjerljiva ocijenjena njena izjava, prema kojoj nije popunjavala prijave. Naime, ukoliko i nije osobno popunila prijave, notorno je da se svi podaci, uključujući i podatke o nacionalnoj pripadnosti, upisuju na temelju izjave osoba na koje se isti odnose. Nadalje, tuženik navodi da tužiteljica nije dostavila neke druge raspoložive dokaze, koji su nastali nakon toga, iz koji bi bilo vidljivo da se izjašnjavala kao pripadnica hrvatskog naroda, kao niti dokaze o eventualno aktivnom sudjelovanju u hrvatskim kulturnim ili sportskim udrugama u inozemstvu. Iz navedenog tuženik zaključuje da ne postoji kontinuirano izjašnjavanje pripadnosti hrvatskom narodu stranke. Tuženik smatra da u kontekstu ukupno utvrđenog činjeničnog stanja, prijavni semestralni listovi nisu mogli biti temelj za njen primitak u hrvatsko državljanstvo po privilegiranim uvjetima naturalizacije, propisanim za pripadnike hrvatskog naroda s prebivalištem u inozemstvu. Konačno, tuženik iznosi stajalište da vjerska i nacionalna pripadnost nisu istoznačni pojmovi, što je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda U-III/2914/2002 od 16. svibnja 2007., gdje je izneseno pravno stajalište kako nije dopušteno tumačenje prema kojem osoba samim očitovanjem određene vjere izražava pripadnost nekom narodu. Stoga tuženik smatra da krsni list i Uspomena na prvu sv. pričest, nisu dokazi o pripadnosti hrvatskom narodu.

8. Ovaj Sud je ocijenio da je tuženik proveo postupak pridržavajući se načela utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.; dalje ZUP) i načela slobodne ocjene dokaza iz članka 9. ZUP-a.

9. Prema članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj može steći hrvatsko državljanstvo, ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona. Člankom 16. stavkom 2. Zakona propisano je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

10.1. Odredba članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu omogućuje pripadniku hrvatskog naroda stjecanje hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima, a odredbom stavka 2. istog članka propisano je koga se može smatrati pripadnikom hrvatskog naroda.

10.2. Na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu u hrvatsko državljanstvo mogu se primati samo osobe koje udovoljavaju, uz ostalo, pretpostavci da jesu pripadnici hrvatskog naroda.

10.3. Je li neka osoba pripadnik hrvatskog naroda utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu. Pod ranijim deklariranjem treba smatrati kontinuirano i neproturječno osobno izražavanje te pripadnosti u pravnom prometu, a navođenje te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama je jedan od vidova deklariranja pripadnosti u pravnom prometu.

10.4. Nadalje, pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se na temelju aktivnog sudjelovanja u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, što podrazumijeva ne samo članstvo u takvoj udruzi, već aktivno sudjelovanje. Pojam „aktivno sudjelovanje“ treba tumačiti u kontekstu stjecanja državljanstva, odnosno da se na temelju te činjenice utvrđuje pripadnost hrvatskom narodu. Stoga „aktivno sudjelovanje“ ne podrazumijeva bilo kakav angažman u udruzi (npr. plesanje u folkloru udruge i odlazak na nastupe), već pokretački, osnivački, organizacijski, voditeljski, upravljački i sl. angažman u hrvatskoj udruzi u inozemstvu iz kojeg se može utvrditi pripadnost hrvatskom narodu.

10.5. Uvjerenje javnopravnog tijela o pripadnosti hrvatskom narodu mora biti takvo da isključuje svaku sumnju u njegovu istinitost kako bi se onemogućilo stjecanje državljanstva pod povoljnijim uvjetima na temelju nevjerodostojnog nacionalnog izjašnjavanja.

11. Primjenjujući navedena pravna shvaćanja u okolnostima konkretnog slučaja ovaj Sud prihvaća obrazloženje tuženika koji je naveo uvjerljive i logične razloge za svoje uvjerenje da tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem na temelju odredbe članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

12.1. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da se tužiteljica nije isključivo i kontinuirano izjašnjavala kao Hrvatica, već je iskazivala opredijeljenost i drugom narodu. Ta činjenica proizlazi iz prijava rođenja njene djece u kojoj se tužiteljica izjasnila da je jugoslavenske narodnosti te je prijavu i potpisala. Činjenica da se tužiteljica u dva navrata nakon rođenja dvoje djece nije izjašnjavala kao pripadnik hrvatskog naroda, ne može se opravdati tvrdnjama tužiteljice da je u osjetljivom psihičkom i fizičkom stanju nakon porođaja, bez provjere sadržaja, potpisala prijavu koju je netko drugi popunio. Notorno je da se svi podaci, a osobito podaci o nacionalnoj pripadnosti, upisuju na temelju izjave osoba na koje se podaci odnose. Ovaj sud ne prihvaća tvrdnje tužiteljice da su u prijavama rođenja djeteta svim roditeljima automatski bila upisana jugoslavenska nacionalnost bez obzira na stvarnu narodnost roditelja. Te tvrdnje, same po sebi, nisu ni životne niti logične jer to implicira državnu politiku jugoslavenskog nacionalnog izjašnjavanja, a što proturječno općedostupnim podacima o popisu stanovništva SR S. iz 1981. godine prema kojem se kao J. izjasnilo 4% stanovništva, dok se većina stanovništva izjašnjavalo kao Srbi (66,4%), dok se primjerice 1,6% stanovništva izjasnilo kao Hrvati. U prilog navedenoj tvrdnji na raspravi je predana Potvrda K. bolničkog centra Z. broj 141/4 od 16. siječnja 2023. koja se ne može ocijeniti vjerodostojnom niti je uopće relevantna u ovoj upravnoj stvari jer iz prijava rođenja djece proizlazi da su tužiteljičina djeca nisu rođena u toj bolnici, odnosno u vrijeme na koje potvrda upućuje (potvrda se odnosi na 1980. i 1984. godinu, a tužiteljičina djeca su rođena 1986. i 1988. godine). Neovisno od navedenog, Sud primjećuje da se u navedenoj potvrdi tvrdi da se nije upisivala narodnost roditelja, a dok je u dostavljenim prijavama rođenja djece uredno upisana narodnost roditelja.

12.2. Nadalje, tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje svoje članstvo i aktivno sudjelovanje u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu. Sudjelovanje u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu nije propisana kao obveza, već kao jedan od mogućih načina dokazivanja pripadnosti hrvatskom narodu.

12.3. Konačno, krsnim listom se dokazuje činjenica primanja sakramenta krštenja, a ne iskazivanje nacionalne pripadnosti, vjerska i nacionalna pripadnost nisu istoznačni pojmovi te nije dopušteno tumačenje prema kojem osoba samim očitovanjem određene vjere izražava pripadnost nekom narodu.

13. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

15. Tužiteljica je izgubila spor u cijelosti pa nema pravo na naknadu troškova u skladu sa člankom 79. stavkom 4. ZUS-a. Trebalo je stoga, na temelju članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 31. siječnja 2023.

 

Sudac

Ante Drezga,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.