Poslovni broj: Gž R-1003/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1003/2022-3

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Y. T. K., OIB: ..., SR Njemačka, kojeg zastupa opunomoćenica S. R. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. N. K., R., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i P. d.o.o. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i dr., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-493/2019-36 od 4. srpnja 2022., u sjednici održanoj 19. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-493/2019-36 od 4. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-493/2019-36 od 4. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka, i sudi:

 

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 331.81 EUR / 2.500,00 HRK, dok se preostali zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 2.405,60 EUR / 15.125,00 HRK odbija kao neosnovan. 

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojom se traži utvrđenje nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika Klasa: 024-05/19-01/5, Ur. broj: 2170/01-23-01-19-45 od 30. listopada 2019., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; utvrđenje da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu Klasa: 024-01/20-01/3, Ur. broj: 2170/01-23-01-20-6 od 2. ožujka 2020., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; raskid s danom 20. rujna 2021. ugovora o radu tužitelja zaključenog 28. srpnja 2018., te da s danom 20. rujna 2021. prestaje radni odnos između tužitelja i tuženika, kao i da se naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, isplati bruto iznos od 128.311,12 HRK sa zateznom kamatom i naloži tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa, te mu na ime neisplaćenih bruto plaća od 1. ožujka 2020. do 31. kolovoza 2021. isplati bruto iznos od 280.826,22 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeće pa do isplate, a sve kako je to pobliže označeno u izreci presude (točka I. izreke). Odlukom o parničnom trošku sadržanoj u toj presudi naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 HRK, u roku od 15 dana (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 35.168,75 HRK (točka III. izreke). 

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, kao što je pobija i u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je tužitelju naloženo naknaditi troškove tuženiku, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

2.2. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

3. Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

3.1. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud nije našao ni da su bile počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

3.2. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti dviju odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu i to od 30. listopada 2019. i 2. ožujka 2020. i utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao te zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu i zahtjev za izgubljenu plaću od 16. travnja 2020. do 16. rujna 2021. u ukupnom bruto iznosu od 280.826,22 HRK s pripadajućim kamatama na točno određene mjesečne iznose. 

 

4.1. U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o izvanrednom otkazu od 30. listopada 2019. tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke i da je tom zahtjevu tuženik udovoljio stavljanjem van snage odluke o otkazu, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravodobno zatražio sudsku zaštitu svojih prava. Nadalje, nesporno je da je tuženik 5. veljače 2020. donio odluku o poništenju – stavljanju van snage odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u cijelosti i pozvao tužitelja na rad u roku od osam dana, da bi potom odlukom o izvanrednom otkazu od 2. ožujka 2020. tužitelju ponovno otkazan ugovor o radu, da je tužitelj i protiv te odluke podnio zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke i da tom zahtjevu tuženik nije udovoljio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravodobno zatražio sudsku zaštitu svojih prava i protiv odluke o izvanrednom otkazu od 2. ožujka 2020.

 

4.2. Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 116. Zakona o radu («Narodne novine», broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, u dalje: ZR), odnosno da se radi o izvanrednom otkazu.

 

4.3. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2019. proizlazi kako je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa,

- da je tuženik 5. veljače 2020. donio odluku o poništenju – stavljanju van snage odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u cijelosti (u točki 1. izreke), dok je točkom 2. odlučeno da je radnik – tužitelj dužan javiti se na posao u roku od osam dana od dana primitka odluke od strane njegovog punomoćnika, a najkasnije 17. veljače 2020. u 8:00 sati

- da je ta odluka dostavljena 10. veljače 2020. S. R. S., odvjetnici iz Z.

- da je tuženik 2. ožujka 2020. donio odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa bez prava na otkazni rok, a koja povreda se prema obrazloženju odluke svodi na neopravdani izostanak s posla u trajanju od više dana uzastopno bez navođenja bilo kakvog opravdanja

- da je tuženik retroaktivno, a nakon što je 5. veljače 2020. stavio izvan snage odluku o izvanrednom otkazu od 30. listopada 2019., isplatio tužitelju plaće za studeni i prosinac 2019., za siječanj i veljaču 2020., te dio plaće za ožujak 2020.

- da je punomoćnica tužitelja obavijestila tužitelja da se vrati na rad, ali da se nije javio intendantu ili bilo kome u kazalištu

- da je 19. veljače 2020. protekao rok od osam dana (počeo teći 11.2.2020.) za povratak na posao i da od tog dana pa do donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. ožujka 2020. tužitelj se također nije vratio na rad, a o razlozima nedolaska nije obavijestio poslodavca

- da je tuženik izvanredni otkaz od 2. ožujka 2020. dao u zakonom predviđenom roku.

 

5. U odnosu na odluku o otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2019. prvostupanjski sud smatrao je, na temelju utvrđenog, da u situaciji kada je predmetna odluka o izvanrednom otkazu od 30. listopada 2019. stavljena izvan snage od tog trenutka pro futuro ona više ne egzistira. Naime, po stavu prvostupanjskog suda, poslodavac smije, tijekom trajanja radnog spora, poništiti svoju odluku o otkazu koju je radnik osporavao, pa opoziv odluke o otkazu ugovora o radu, a koji je uslijedio nakon podnošenja tužbe kojom se zahtjeva utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, tužbu ne čini nedopuštenom i nije razlog za njezino odbacivanje, već o tužbi valja meritorno odlučiti jer je stav prvostupanjskog suda da kada je sam tuženik – poslodavac, prije zaključenja glavne rasprave u parničnom postupku udovoljio radnikovom tužbenom zahtjevu da tužbeni zahtjev koji je bio postavljen bio na osporavanje odluke o otkazu treba odbiti.

 

5.1. U takvoj pravnoj situaciji ako tužitelju (radniku) nije bilo prihvatljivo nastaviti radni odnos imao je pravo otkazati u tom trenutku važeći ugovor o radu po jednoj od osnova reguliranih ZR-om. Stoga, po stavu prvostupanjskog suda, nema mjesta ni određivanju sudskog raskida ugovora o radu jer je pretpostavka takvog raskida da je u postupku utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten.

 

5.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u situaciji kada je tužitelj protiv odluke o izvanrednom otkazu od 30. listopada 2019. podnio zahtjev za zaštitu prava a potom i tužbu nadležnom sudu, tada odluka nije postala, niti je mogla postati, konačna. Naime, konačna odluka poslodavca je ona odluka koja po njenom donošenju nije pravnim putem osporavana od strane radnika na način i u rokovima koje propisuje odredba članka 133. ZR-a, a niti ju je sam poslodavac u tim rokovima stavio izvan snage.

 

5.3. Budući da odluka od 30. listopada 2019. nije postala konačna, poslodavac ima ovlast staviti je izvan snage i pozvati radnika na rad, uz obvezu isplate materijalnih davanja bez kojih je radnik ostao zbog odluke koja je stavljena izvan snage. U tom smislu je i praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-238/16 od 30. ožujka 2017.): "Poslodavac ima ovlast staviti izvan snage odluku o otkazu ugovora o radu protiv koje je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava i tužbu nadležnom sudu."

 

5.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, tuženik ima ovlasti odluku o otkazu koja nije postala konačna staviti izvan snage te pozvati tužitelja na rad, te je u tom smislu pravilan zaključak prvostupanjskog suda da bi odluka o opozivu otkaza bila dopuštena.

 

5.5. U slučaju kao što je konkretni, kada je u vrijeme podnošenja tužbe bio na snazi otkaz ugovora o radu u odnosu na koji je, istaknut zahtjev za utvrđenje da je nedopušten, tužba se ne može odbaciti ako tuženik (poslodavac) naknadno opozove taj otkaz ugovora o radu. U takvom slučaju može se samo meritorno odlučiti je li tužbeni zahtjev osnovan ili nije.

 

5.6. Stoga, kad je poslodavac stavio izvan snage svoju odluku o otkazu ugovora o radu, nema više pretpostavki za sudsko odlučivanje o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, jer takva odluka više ne postoji, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. listopada 2019. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, poradi čega nije osnovan ni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, pa su žalbeni navodi u tom dijelu u cijelosti neosnovani.

 

6. U odnosu na odluku o otkazu od 2. ožujka 2020. sukladno odredbi članka 116. ZR-a tuženik je dokazao postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu obzirom iz utvrđenja u ovom postupku slijedi da tužitelj bez (opravdanog) razloga nije dolazio na posao od srijede 19. veljače 2020. do ponedjeljka 2. ožujka 2020. (osam radnih dana) kada mu je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 28. srpnja 2018. otkazan.

 

6.1. Budući da se tužitelj nije odazvao pozivu poslodavca i da je neopravdano izostao s posla, to je tuženik imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu na temelju odredbe članka 116. ZR-a.

 

6.2. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tužitelj je tvrdio da nije bio u mogućnosti u roku od par dana doći u Hrvatsku, pronaći smještaj i započeti s radom. Takve navode, međutim, tužitelj nije pojasnio, kao ni navode koji su ga to objektivni razlozi spriječiti da ne kontaktira poslodavca (osobno ili po punomoćnici) i konkretizira razloge zbog kojih mu dodijeljeni rok za povratak na posao nije dovoljan, odnosno da zatraži produljenje ostavljenog mu roka i/ili pomoć u pronalaženju smještaja. Pri tome tužitelj ne spori saznanje za ostavljeni rok za povratak na posao jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je pravodobno saznao putem svoje punomoćnice za odluke tuženika i ostavljenog mu roka radi povratka na rad. Kod takvih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da to predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu s obzirom na to da su ispunjenje pretpostavke iz članka 116. stavak 1. ZR-a jer neopravdani izostanak tužitelja s posla u neprekidnom trajanju od osam dana je osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

6.3. Dakle, prvostupanjski sud smatrao je da tužitelj nije s uspjehom dokazao činjenicu opravdanog izostanka s posla, pa je prvostupanjski sud zaključio da je opravdano tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu.

 

6.4. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud je odbio i tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu od 2. ožujka 2020., kao i zahtjev za isplatu plaće.

 

6.5. Navedena činjenična utvrđenja, kao i zaključak prvostupanjskog suda da je izvanredni otkaz ugovora o radu od 2. ožujka 2020. dopušten i opravdan, u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

 

6.6. Naime, prema odredbi članka 116. stavka 1. i 2. ZR-a, radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

6.7. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da na temelju izvedenih dokaza tužitelj nije dokazao da je opravdano izostao s posla. Dapače, radi se o takvom ponašanju tužitelja koje predstavlja kršenje elementarne obveze iz radnog odnosa, a to je nedolazak na posao. Povrh svega, tužitelj o razlozima nedolaska na posao nije obavijestio poslodavca, štoviše s njim u tom razdoblju nedolazaka nije ni na koji način kontaktirao. Tužitelj nije dolazio na posao uzastopno osam radnih dana kada je poslodavac donio odluku o otkazu ugovora o radu pa se ne može opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući da iznese svoju obranu za takvo ponašanje.

 

6.8. U odnosu na žalbene navode ukazuje se da je točno, kako to tvrdi tužitelj, da tužitelju nije osobno dostavljena odluka o stavljanju van snage odluke o izvanrednom otkazu s rokom za vraćanje na rad, međutim, sama ta činjenica, kod nespornog utvrđenja da je tužitelja o toj odluci obavijestila njegova opunomoćenica i da tužitelj tvrdi da mu rok od osam dana nije bio dostatan za povratak na posao, iako suštinski ističe da za njega više nije bilo prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, nema za posljedicu gubitak tužiteljevih prava jer je upravo tužiteljev nedolazak na posao u ostavljenom roku imao za posljedicu izvanredni otkaz ugovora o radu od 2. ožujka 2020. Za istaći je kako iz stanja spisa proizlazi kako je tuženik pokušao tužitelju dostaviti citiranu odluku na adresi koju je imao ali se pismeno vratilo s naznakom "adresa nedovoljna" (list spisa 139-140).

 

6.9. Dakle, činjenice što je tužitelj neopravdano izostao s posla bez obzira što je vodio postupak kojim traži sudski raskid radnog odnosa, ukazuje da je tužitelj grubo povrijedio obveze iz radnog odnosa

 

7. Isto tako, na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi da tužitelj se tuženik spram njega ponašao šikanozno. Ovo zato što takva odgovornost može postojati samo iznimno, i to ako bi se dokazalo da se postupalo šikanozno, zlonamjerno ili očigledno na štetu tužitelja, a što u ovom postupku nije dokazano.

 

7.1. Stoga, za odgovoriti je tužitelju da sama činjenica što je tužitelj na takav način postupio i što nije opravdavao svoj izostanak, dovodi do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa u okolnostima konkretnog slučaja nisu relevantne tvrdnje tužitelja da je bio dobar radnik i da je zbog marljivog rada postao dirigent. Kako kraj utvrđenja navedenih činjenica u pravilno provedenom dokaznom postupku proizlazi postojanje opravdanosti odluke o otkazu ugovora o radu i gdje se ne radi o šikanoznom postupanju tuženika, pa suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

7.2. Ostali žalbeni navodi tužitelja su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, pa na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni opće poznate okolnosti pandemije Covid-19 i činjenica da je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku jer temeljem tih činjenica tužitelj nije dokazao da je njegov osmodnevni izostanak bio opravdan.

 

7.3. Kako je u ovom slučaju do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz, i u pretpostavkama iz odredbi članka 116. stavak 1. i 2., članka 111. stavak 2. i članka 112. stavak 2. ZR-a, to je prvostupanjski sud osnovano odbio, kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, tako i zahtjeve koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

 

8. Međutim, prema mišljenju ovoga suda osnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka iz razloga što prvostupanjski sud odluku nije pravilno donio, jer u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada štete i naknada plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na posao, što se ponovno ističe i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tuženiku valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 2.000,00 HRK, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 18.125,00 HRK, zahtjev tuženika za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan. Također, budući da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, to je njegov zahtjev za naknadom troška sastavljanja žalbe odbijen kao neosnovan na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

9. S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti u izreci ove presude.

 

Split 19. siječnja 2023.