1                            Poslovni broj: I Kž-340/2021-7

 

Poslovni broj: I Kž-340/2021-7

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Z. M. i osoba na koje je prenesena imovinska korist T. P., L. F. i D. I., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. svibnja 2021., broj K-77/2016., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opunomoćenika osobe na koju je prenesena imovinska korist T. P., odvjetnika P. C.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog Z. M., preinačuje se prvostupanjska presuda te se izriče:

 

Na temelju članka 452. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), protiv

 

optuženog Z. M. ( s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

da bi:

 

u razdoblju od 1. lipnja 2007. do 31. prosinca 2009. godine u Zagrebu, kao direktor i osnivač trgovačkog društva M. d.o.o. za graditeljstvo i usluge Z., u. B. D. …, protivno odredbi članka 1., 7. i 10. Zakona o računovodstvu i članka 23. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, za poslovnu 2007., 2008. i 2009. godinu nije vodio poslovne knjige, knjige primljenih računa i izdanih računa,

 

dakle, nije vodio poslovne knjige koje je po zakonu obvezan voditi,

 

čime da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovni knjiga iz članka 248. KZ/11.

 

II Uslijed odluke pod točkom I, te prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom Z. M. za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11. za koje ga je prvostupanjski sud pod točkama I i II proglasio krivim, na temelju istih propisa utvrđuju pojedinačne kazne, i to na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 256. stavak 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, te se na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženi Z. M. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

III U ostalom dijelu žalba optuženog Z. M. kao i žalbe osoba na koje je prenesena imovinska korist T. P., L. F. i D. I. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

 

1. Uvodno označenim prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog Z. M. zbog počinjenja tri kaznena djela protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., utaja poreza ili carina iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11. i povreda obveze vođenja trgovačkih ili poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkama I. II. i III. u izreci, pa mu je, i to za kazneno djelo pod točkom I., na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo pod točkom II. na temelju članka 256. stavak 3. KZ/11., kazna  zatvora u  trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo pod točkom III. na temelju članka 248. KZ/11., kazna  zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi Z. M. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

 

2. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08., oštećenoj Republici Hrvatskoj je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je optuženiku naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj isplati iznos od 2.442.177,72 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2010. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

3. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da novčani iznos od 7.953.237,05 kuna predstavlja imovinsku korist koju je  optuženi Z. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. i da novčani iznos od 7.953.237,05 kuna predstavlja imovinu Republike Hrvatske, te je optuženiku naloženo da novčani iznos od 7.953.237,05 kuna isplati u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da novčani iznos od 702.720,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je ostvario T. P. od kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., koje je počinio optuženi Z. M., i da je novčani iznos od 702.720,00 kuna imovina Republike Hrvatske, te je T. P. naloženo da novčani iznos od 702.720,00 kuna isplati u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da novčani iznos od 2.762.262,95 kuna predstavlja imovinsku korist koju je  ostvario L. F. od kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. koje je počinio optuženi Zoran Martinović, i da je novčani iznos od 2.762.262,95 kuna imovina Republike Hrvatske, te je L. F. naloženo da novčani iznos od 2.762.262,95 kuna isplati u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

6. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., utvrđuje se da novčani iznos od 29.950,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je  ostvario D. I. od kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. koje je počinio optuženi Z. M., i da je novčani iznos od 29.950,00 kuna imovina Republike Hrvatske, te je D. I. naloženo da novčani iznos od 29.950,00 kuna isplati u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

7. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa člancima 145. st. 2. točke 1., 6. i 7. ZKP/08., optuženi Z. M. je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka na ime troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 23.488,00 kuna, te paušalnu svotu iz iznosu od 1.000,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, te troškove braniteljice po službenoj dužnosti odvjetnice A. M. Ž. H., o čijoj visini će biti doneseno posebno rješenje kada se pribave podaci.

 

8. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik, optuženi Z. M. te osobe na koje je prenesena imovinska korist T. P., Z. F. i D. I..

 

9. Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora „u duljem, adekvatnom trajanju.“

 

10. Optuženi Z. M. žalbu je podnio po braniteljici A.-M. Ž. H., odvjetnici u odvjetničkom društvu B. & Ž. u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

11. Osoba na koju je prenesena imovinska korist T. P., žalbu je podnijela po opunomoćeniku P. C., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi obveze plaćanja imovinske koristi, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

12. Osoba na koju je imovinska korist prenesena Z. F., žalbu je podnio po opunomoćeniku F. Ž., odvjetniku u O. društvu G., H., Ž. d.o.o. u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi, te je predložio da se „donese odluka kojom se u odnosu na njega odbija prijedlog tužiteljstva za oduzimanje imovinske koristi.“

 

13. Osoba na koju je imovinska korist prenesena D. I., žalbu je podnio po opunomoćeniku J. J., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi, te je predložio da se pobijana presuda „preinači u odnosu na oduzimanje imovinske koristi“, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

14. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

15. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

16. U skladu s odredbom članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća je izvješten  T. P., osoba na koju je imovinska korist prenesena, koji je u žalbi zahtijevao da o sjednici bude izvješten, kao i državni odvjetnik, a sjednica vijeća održana u prisutnosti opunomoćenika osobe na koju je prenesena imovinska korist T. P., odvjetnika P. C. a na temelju članka 475. stavka 3. Z./08. sjednica je održana u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika i T. P..

 

17. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a djelomično je osnovana i žalba optuženika, dok su žalbe osoba na koje je prenesena imovinska korist, neosnovane.

 

U odnosu na presudu kojom se odbija optužba (točka I.)

 

18. Optuženom Z. M. je stavljeno na teret da je kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. (djelo pod točkom III.), za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, počinio u razdoblju od 1. lipnja 2007. do 31. prosinca 2009.

 

18.1. U članku 81. stavak 1. alineja 5. KZ/11., je propisano da se kazneni progon zastarijeva nakon 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju duljem od jedne godine. Budući da zastara počinje teći danom kad je kazneno djelo počinjeno, a u konkretnom slučaju inkriminirano kazneno djelo je dovršeno 31. prosinca 2009., u pravu je optuženik kad u žalbi ističe da je protekom 10 godina od počinjenja djela nastupila zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., i to 31. prosinca 2019., za vrijeme dok je kazneni postupak pred prvostupanjskim sudom još trajao, pa stoga odredba iz članka 81. stavka 3. KZ/11., u kojoj je propisano, ako je prije isteka rokova iz stavka 1. ovog članka donesena prvostupanjska presuda, da se zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine, u konkretnom slučaju nije relevantna. Prema tome, budući da je prvostupanjski sud optuženika za inkriminirano kazneno djelo proglasio krivim, time je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, pa je valjalo kao osnovanu prihvatiti žalbu optuženika te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., i na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08., protiv optuženika odbiti optužbu za to kazneno djelo.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

 

19. Optuženi Z. M. u žalbi, prije svega, ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., iz razloga jer je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, podneskom od 18. ožujka 2021., izmijenilo činjenični opis u odnosu na kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.), iz čega jasno proizlazi da je odustalo od kaznenog progona za djelo iz članka 248. KZ/11., za koje se optuženik teretio u inicijalnoj optužnici podnesenoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, pa s obzirom da ga je prvostupanjski sud za to djelo proglasio krivim, time je prekoračio optužbu.

 

19.1. Naprijed iznesena žalbena tvrdnja nije točna. Naime, to što je državni odvjetnik tijekom kaznenog postupka u odnosu na dva kaznena djela izmijenio činjenični opis tih djela, ne znači da je odustao od kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. iz inicijalne optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, niti je u podnesku od 18. ožujka 2021. državni odvjetnik to naveo. Međutim, sve kad bi to i bilo tako, s obzirom da je u odnosu na ovo kazneno djelo protiv optuženika, na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08. odbijena optužba, izneseni žalbeni prigovor prekoračenja optužbe je bespredmetan.

 

19.2. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tome što pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud, kako navodi u žalbi, njegovu odgovornost temelji samo na rezultatima provedenog knjigovodstvenog i grafološkog vještačenja te činjenici da je optuženik u sudskom registru i potpisnim kartonima poslovnih banaka bio upisan kao osoba ovlaštena za zastupanje društva M. d.o.o.

 

19.3. Suprotno prethodno iznesenom stavu optuženika, prvostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama koje su odlučne za postojanje inkriminiranih kaznenih djela i njegove krivnje, jer je prvostupanjski sud, nakon vrlo temeljite raščlambe i ocjene izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, činjenično stanje dostatno i pravilno utvrdio i obrazložio. Međutim, upirući u žalbi na „ocjenu rezultata izvedenih dokaza“ od strane prvostupanjskog suda, optuženik je očito nezadovoljan utvrđenjima do kojih je sud došao u svezi postojanja inkriminiranih kaznenih djela. Prema tome, ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11., jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, već o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja žalbena osnova će u nastavku biti ispitana.

 

20. U odnosu na povredu kaznenog zakona optuženik u žalbi nije naveo niti jednu u članku 469. ZKP/11. propisanu povredu kad se ova žalbena osnova ostvaruje, već je naveo da je do povrede kaznenog zakona došlo zbog toga što je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka te je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanja, međutim, to predstavlja tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, a s obzirom da ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koju povredu pazi po službenoj dužnosti, njegova žalba i u tom dijelu nije osnovana.

 

21. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, zbog sumarne i paušalne ocjene izvedenih dokaza, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio.

 

21.1. Optuženom Z. M., pod točkom I. u izreci pobijane presude, je stavljeno na teret da je „u razdoblju od 1. lipnja 2007. do 31. prosinca 2009. u Zagrebu, kao direktor i osnivač trgovačkog društva „M.“ d.o.o., (…) ovlašten za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima na žiro-računima društva (…), postupajući protivno odredbi članka 252. u vezi članka 470. Zakona o trgovačkim društvima (…) u cilju da za sebi,  T. P., L. F. i D. I. pribavi znatnu nepripadnu korist, u više navrata s žiro-računa društava podizao novac na bankomatima u ukupnom iznosu od 4.449,450,00 kuna, koji je zadržao za sebe, te vršio neosnovana plaćanja na tekuće račune T. P., L. F. i D. I., od čega je T. P. (…) uplatio ukupno 702.720,00 kuna (…), L. F. na ime pozajmice iznos od 6.266,050 kuna (…) od kojeg iznosa je L. F. vratio društvu „M.“ d.o.o. iznos od 3.503.787,05 kuna, dok je za sebe zadržao iznos od 2.762.787 (…), D. I. u iznosu od 29.950 kuna, te je time za sebe i druge ostvario nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 11.448.170,00 kuna i za taj iznos oštetio trgovačko društvo „M.“ d.o.o., na koji način je počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. Osim toga, pod točkom II., optuženiku je stavljeno na teret da je u istom razdoblju  s ciljem da druga osoba odnosno društvo M. d.o.o. potpuno izbjegne plaćanje poreza dao netočne podatke o činjenicama koje su od utjecaja za utvrđenje porezne obveze pa je zbog toga došlo do smanjenja  porezne obveze velikih razmjera, u iznosu od 2.442.177,72 kune, za koji je oštećen državni proračun, čime je počinio kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11.

 

21.2. Kako optuženi Z. M. nije bio dostižan državnim tijelima, suđeno mu je u odsutnosti, s tim da je optuženik na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela ispitan u Republici Srbiji, pred Općinskim sudom u Zrenjaninu, a prvostupanjski sud u dokaznom postupku je pročitao zapisnik o njegovom ispitivanju.

 

21.3. U svezi inkriminiranog kaznenog djela optuženik je iskazao da se tijekom 2007. u Z. obratio osobi po imenu N. te mu se požalio da nema posao, a isti mu je obećao da će ga pokušati zaposliti u jednoj tvrtci u Z.. Nakon toga nazvao ga je T. P., s kojim se dogovorio da će na svoje ime otvoriti jednu građevinsku firmu kako bi u Republici Hrvatskoj dobio radnu dozvolu, pa je radi toga došao u Z. i s T. išao u neke ustanove kako bi registrirao poduzeće. Nakon dva mjeseca Tomo ga je pozvao da ponovno dođe u Zagreb i tom prilikom je s njim otišao u jednu banku gdje mu je isti dao da uplati neki novac, a T. je na drugom šalteru taj novac podizao, govoreći mu da je to potrebno kako bi se otvorio račun firme. Međutim, nakon šest mjeseci T. ga je nazvao i rekao mu da nisu dobili rješenje o upisu firme zbog toga što nema prijavljeni prebivalište u Z.. Tvrdi da nije znao da je na njegovo ime otvorena građevinska firma, niti je išta znao o poslovanju te firme, a nije čitao dokumentaciju koju je potpisivao.

 

21.4. S pravom je prvostupanjski sud utvrdio da naprijed izneseni iskaz optuženika u svezi njegovog statusa i postupanja vezanih uz poslovanje trgovačkog društva M. d.o.o., za koje tvrdi da nije niti znao da uopće postoji, iz čega bi proizlazilo da mu nisu mogle biti poznate niti poslovne aktivnosti tog društva, a slijedom toga niti nezakonita raspolaganja novčanim sredstvima s računa društva, demantiraju izvedeni personalni i materijalni dokazi.

 

21.5. Naime, iz svjedočkih iskaza D. Š., S. P., A. Š., T. P. i L. F. nedvojbeno proizlazi da su te osobe kao vlasnici trgovačkih društava tijekom inkriminiranog razdoblja imali poslovnu suradnju s društvom M. d.o.o., koju su dogovarali s optuženikom, a neki od navedenih svjedoka su naveli da su radi toga s optuženikom vrlo često komunicirali. Tako svjedok D. Š., vlasnik i direktor društva D.G.M., navodi da je s optuženikom komunicirao i osobno i putem mobitela, a optuženik je bio prisutan te je osobno potpisao više ugovora koje su zaključili društvo M. d.o.o. i njegovo društvo D.G M.. Konkretno, a radilo se o ugovorima o uređenju poslovnog prostora u Z., I. …, ugovoru o izvršenju usluga za stambeno naselje G. te ugovoru o izvođenju radova na stambenim objektima u S., B., koji su zaključeni tijekom 2007. i 2008. godine.

 

21.6. Isto tako, iz potpisnog kartona žiro-računa koje je društvo M. d.o.o. imalo otvoreno kod H. A. A. B., E. & S. B. i P. banke Z., proizlazi da je za obavljanje transakcija platnog prometa u sve tri poslovne banke optuženik bio jedina osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganja sredstvima na žiro računima društva M. d.o.o., te je isti raspolagao s pinovima za navedene račune pomoću kojih je mogao podizati novac društva na bankomatima.

 

21.7. Na okolnosti utvrđenja osobe koja je potpisivala dokumentaciju o poslovnu suradnju između društva M. d.o.o. i drugih društava, kao i iznosa novca koji je podignut i isplaćen s računa društva M. d.o.o. T. P., L. F. i D. I., prvostupanjski je sud proveo grafološko i financijsko - računovodstveno vještačenje.

 

21.8. Vještak za rukopise i potpise C. za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V. u svom nalazu i mišljenju od 9. rujna 2015. (list 2278. – 2284.) je utvrdio da je u ugovoru o izvođenju radova koji je zaključen 1. listopada 2007. između društva M. d.o.o i društva D.G. M. (direktor D. Š.) kao i na računima i otpremnicama vezanim uz taj ugovor, skriptor svih potpisa optuženik. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da se na računima izdanim tijekom 2007. do 2009. od strane društva M. d.o.o društvu P. promet d.o.o. i društvu K. promet d.o.o. također nalazi potpis optuženik, a isti je potpisao i ugovore o poslovnoj suradnji zaključene između obrta E. i društva M. d.o.o. od 9. kolovoza 2008., 30. kolovoza 2008. i 1. listopada 2008., a njegov se potpis nalazi na računima izdanim od strane društva M. d.o.o. tom obrtu. Također, optuženik je skriptor i mogući skriptor ugovora o izvođenju radova zaključenih tijekom 2008. između društva M. d.o.o i društva E. d.o.o., te je potpisao i račune koje je društvo M. izdalo ovome društvu.

 

21.9. Vezano uz raspolaganja novčanim sredstvima društva M. d.o.o. i podizanja novca na bankomatima, vještakinja za financije i računovodstvo P. B. je utvrdila da je u inkriminiranom razdoblju putem bankomata, s žiro računa koje je društvo M. d.o.o. imalo otvorene u naprijed navedenim bankama, ukupno podignuto 4.449.450,00 kuna.

 

21.10. Također, vještakinja je utvrdila da je društvo Martizo d.o.o. u inkriminiranom razdoblju izvršilo uplate u bankama na račune drugih osoba, pa je tako razdoblju od 23. kolovoza 2007. do 18. travnja 2008., na bankovni račun T. P. otvoren u E. banci i P. banci Z., ukupno uplaćeno 702.720,00 kuna, na račun L. F., u razdoblju od 18. prosinca 2007. do 31. prosinca 2008., je ukupno uplaćeno 6.266.050,00 kuna, sa svrhom plaćanja pozajmice, a uplate su izvršene u H. A. A. B., V. d.d., E. bank i P. banci Zagreb, dok je 25.rujna 2007. na bankovni račun D. I. otvoren u R. doznačen iznos od 29.950,00 kuna.

 

21.11. U svezi naprijed izvršenih novčanih transakcija, vještakinja je zaključila da iz poslovne dokumentacije društva M. d.o.o. ne proizlazi da iznos gotovine koji je optuženik podigao putem bankomata, kao i iznose koje je ovo društvo, kako je to navedeno u prethodnoj točki, isplatilo T. P., L. F. i D. I., izvršene u poslovne svrhe društva.

 

21.12. Iskaze naprijed navedenih svjedoka, kao i nalaze i mišljenja vještaka, prvostupanjski sud nije imao razloga dovesti u pitanje. Naime, govoreći o poslovnoj suradnji s optuženikom naprijed navedeni svjedoci nisu imali razloga o tome neistinito iskazivati, a ta činjenica, nedvojbeno proizlazi i iz dokumentacije te provedenog grafološkog vještačenja. Budući da se utvrđenja i zaključci grafološkog vještaka i financijsko-računovodstvenog vještaka temelje na objektivnim podacima iz poslovne dokumentacije društva M. d.o.o. i društava s kojim je ono poslovalo, prvostupanjski sud ih je ispravno cijenio kao vjerodostojne, jer su vještaci svoje nalaze i mišljenja sačinili stručno i nepristrano.

 

21.13. U kontekstu naprijed iznesenog bitno je za navesti da je prvostupanjski sud, na temelju podataka sadržanih u dokumentaciji iz Ureda javnog bilježnika J. Ž. iz Z., P. …, utvrdio da je optuženik 23. svibnja 2007., radi osnivanja trgovačkog društva M. d.o.o., osobno pristupio u taj Ured, a njegov je identitet utvrđen uvidom u putovnicu R. S. broj ….

 

21.14. Kraj takvog stanja stvari ispravno je prvostupanjski sud iskaz optuženika, iz kojeg proizlazi da nije ni znao za postojanje društva M. d.o.o., cijenio kao neuvjerljiv i neživotan, te očito usmjeren na otklanjanje kaznene odgovornosti.

 

21.15. Prema tome, budući da je optuženik, kao direktor i osnivač društva M. d.o.o., u inkriminiranom razdoblju jedini bio ovlašten raspolagati novčanim sredstvima koja je ovo društvo imalo na računima otvorenim u naprijed navedenim bankama, a kako nije utvrđeno da bi s tim u vezi opunomoćio niti jednu drugu osobu, isključena je mogućnost da bi netko drugi, što u svojoj žalbi optuženik sugerira, umjesto njega na bankomatima podizao inkriminirani iznos novca s računa društva M. d.o.o., odnosno da bi s računa društva vršio neosnovane isplate u korist računa T. P., L. F. i D. I..

 

21.16. Slijedom navedenog, ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj naprijed navedeno, optuženik je kao direktor društva M. d.o.o., postupio nezakonito jer nije kao uredan i savjestan gospodarstvenik štitio imovinske interese tog društva, te je u cilju da sebi i drugim osobama pribavi znatnu imovinsku korist zloupotrijebio to povjerenje, pa se u njegovom ponašanju stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

21.17. Također, na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je optuženik, u istom razdoblju i svojstvu kao u prethodnoj točki, kao osoba odgovorna za podmirenje poreznih obveza društva M. d.o.o. izbjegao plaćanje  poreza jer nije dao točne podatke koje su od utjecaja za utvrđenje porezne osnovice društva na način da je ovo društvo u tom razdoblju naplatilo ukupan bruto iznos od 9.615.204,21 kuna, od čega PDV u iznosu od 1.733.889,34 kune, u prijavama poreza na dodatnu vrijednost neosnovano iskazao odbitak pretporeza u ukupnom iznosu od 2.442.870,52 kune, za koje nisu zadovoljeni uvjeti za odbitak pretporeza te u prijavama poreza na dodatnu vrijednost iskazao pretplatu PDV-a u iznosu od 692,80 kuna, umjesto obveze od 2.442.177,72 kune, uslijed čega je za iznos od 2.442.177,72 kune oštetio Državni proračun RH, i time počinio kazneno djelo iz članka 256. satka 1. i 3. KZ/11.

 

21.18. Osporavajući u žalbi da bi počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženik na argumentiran način nije doveo u pitanje vjerodostojnost naprijed navedenih dokaza i utvrđenja prvostupanjskog suda. Naime, što se tiče žalbenih navoda optuženika da prvostupanjski sud nije točno utvrdio je li i kada boravio u Republici Hrvatskoj, na temelju podataka iz optuženikove putne isprave sud je ispravno utvrdio da dinamika njegovih dolazaka i vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj upućuje da njegova obrana s tim u vezi nije istinita. Također, optuženik u žalbi neutemeljeno ističe da nije utvrđeno je li, i u kojim točno navratima, osobno podizao gotovinu s bankomata, jer je vještakinja za financije i računovodstvo u svom pisanom nalazu i mišljenju iz prosinca 2020., pod točkom 2. nalaza, dala točan prikaz svih novčanih transakcija obavljenih putem bankomata te podizanja gotovine sa žiro računa društva M. d.o.o. otvoren kod naprijed navedenih banaka, kao i točne iznose novca i lokacije bankomata na kojima je novac podizan. Slijedom toga, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da zbog dopuštenog dnevnog limita u inkriminiranom razdoblju to nije bilo moguće učiniti. Osim toga, vještakinja je, pod točkom 3. u nalazu i mišljenju, dala i kronološke prikaze iznosa novca koji su isplaćeni s računa društva M. d.o.o. na bankovne račune fizičkih osoba – T. P., L. F. i D. I., što optuženik također pokušava dovesti u pitanje, neosnovano navodeći da nije dokazano da bi on to učinio. Konačno, kad je riječ o navodnom predugovoru o kupoprodaji zemljišta kojeg je T. P., kako je to isti naveo u svom svjedočkom iskazu, zaključio s optuženikom, a koji taj predugovor u svom iskazu uopće ne spominje, ali ga ističe u žalbi, s tim u vezi ovaj drugostupanjski sud će se očitovati u nastavku, kad će biti ispitana osnovanost žalbi osoba na koju je imovinska korist prenesena.

 

21.19. S obzirom na naprijed izneseni sadržaj izvedenih dokaza, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika da je prvostupanjski sud trebao pribaviti i izvršiti uvid u službene podatke MUP-a o točnim datumima njegova ulaska i izlaska iz Republike Hrvatske, te pribaviti i izvršiti uvid u snimke nadzornih kamere na lokacijama gdje se nalaze bankomati na kojima je podizan novac, kako bi se utvrdio njegov identitet.

 

21.20. Slijedom svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno zaključio da se u njegovom postupanju ostvaruju sva bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., za koja djela ga je proglasio krivim.

 

22. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je odluka o oduzimanju imovinske koristi nezakonita. Upravo suprotno, budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik, počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1 i 2. KZ/11., sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 7.953.237,05 kuna, ispravno je, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i 560. stavka 1. i 2. ZKP/08., od istog oduzeo taj iznos jer je u članku 5. KZ/11. propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom, odnosno počinjenjem kaznenog djela.

 

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

 

23. Za kaznena djela pod točkama I. i II. pobijane presude prvostupanjski sud je optuženiku utvrdio, i to: za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

 

23.1. Pri izboru vrste i mjere kazne kao olakotno prvostupanjski sud optuženiku je cijenio dosadašnju neosuđivanost i činjenicu da je otac jednog maloljetnog djeteta, a kao otegotno jačinu povrede zaštićenog dobra, odnosno visinu štete koju je pričinio oštećenom trgovačkom društvu M. d.o.o., kao i visinu štete za državni proračun nastalu počinjenjem kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11.

 

23.2. Protiv naprijed navedene odluke o kazni žalbe su podnijeli optuženik i državni odvjetnik.

 

23.3. Optuženik svoju žalbu zbog odluke o kazni nije obrazložio, međutim, ističući ovu žalbenu osnovu time očito smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu. S druge pak strane, državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženiku puno strože trebao cijeniti utvrđene otegotne okolnosti odnosno visinu protupravne imovinske koristi koju je ostvario za sebe i za druge osobe, kao i visinu  štete koja je za proračun Republike Hrvatske nastala počinjenjem kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11.

 

23.4. S pravom državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pri ocjeni svih okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, podcijenio naprijed utvrđenu otegotnu okolnost odnosno činjenicu da je počinjenjem djela iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., optuženik ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu većem od 7.950.000,00 kuna, koji višekratno prelazi granični iznos od 60.000,00 kuna potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika tog kaznenog djela, a osim toga, počinjenjem dijela je pribavio i znatnu nepripadnu imovinsku korist drugim osobama, te je društvo M. d.o.o. oštetio za ukupan iznos od preko 11.000.000,00 kuna. Također, počinjenjem kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., optuženik je oštetio državni proračun Republike Hrvatske za iznos od preko 2.400.000,00 kuna, koji također znatno premašuje granični iznos kojim se ostvaruju kvalifikatorna obilježja tog dijela.

 

23.5. Slijedom naprijed navedenog, prihvaćajući kao opravdane naprijed iznesene razloge državnog odvjetnika da se kazna pooštri, ali i s obzirom na to da je za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. protiv optuženika odbijena optužba, ovaj drugostupanjski sud je preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da su optuženom Z. M. utvrđene pojedinačne kazne, i to, za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2.u vezi stavka 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci.

 

23.6. Po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, naprijed navedene pojedinačne kazne zatvora kao i jedinstvena kazna zatvora su adekvatne težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tim kaznama postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije koje su predviđene u članku 41. KZ/11.

 

23.7. U kontekstu naprijed iznesenih razloga žalba optuženika, koji smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu, ukazuje se kao neosnovana, a budući da je, iz razloga koji su navedeni pod točkom 15.4., u odnosu na odluku o kazni prihvaćana žalba državnog odvjetnika, valjalo je preinačiti pobijanu presudu na način kako je to odlučeno pod točkom II. u izreci. 

 

U odnosu na žalbe osoba na koje je prenesena imovinska korist

 

24. T. P., osoba na koju je prenesena imovinska korist (dalje T. P.), u žalbi koju je podnio po opunomoćeniku P. C., odvjetniku u Z., prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se ta presuda preinači na način da se oslobodi plaćanja utvrđenog iznosa imovinske koristi, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

24.1. L. F., osoba na koju je prenesena imovinska korist (dalje L. F.), u žalbi koju je podnio po opunomoćeniku F. Ž., odvjetniku u O. društvu G., H., Ž. u Z., prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se odbije prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi od njega, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

24.2. D. I., osoba na koju je prenesena imovinska korist (dalje D. I.), u žalbi koju je podnio po opunomoćeniku J. J., odvjetniku u Z., prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi te je predložio da se pobijana presuda preinači „u odnosu na oduzimanje imovinske koristi“, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

25. Žalbe nisu osnovane.

 

26. Nije u pravu T. P. kad u žalbi ističe da je izreka prvostupanjske presude proturječna razlozima presude te da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama a razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

26.1. Naime, kako to proizlazi iz sadržaja naprijed navedene žalbe, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ovaj žalitelj  vidi u tome što je njegov svjedočki iskaz o postojanju predugovora koji je zaključio s optuženikom prvostupanjski sud arbitrarno i paušalno cijenio kao neuvjerljiv. Međutim, ovim prigovorom žalitelj zapravo dovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje, što proizlazi iz dijela sadržaja žalbe u kojem se navodi…“stoga je nesporno kako je navedeni zaključak na kojem sud temelji presudu i oduzimanje imovinske koristi od T. P. pogrešan …(list  2. odlomak  5.)“.

 

26.2. Za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi niti žalbeni navodi T. P. da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti odlučne činjenice u odnosu na način na koji je involviran u kazneno djelo odnosno na koji je način prenesena imovinska korist na njega. Naime, nakon cjelovite ocjene izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, u pogledu odlučnih činjenica sud je u pobijanoj presudi naveo jasne i uvjerljive razloge, a druga je stvar što žalitelj nije zadovoljan tim utvrđenjima, ciljajući time, kao i kod onog što je navedeno u prethodnoj točki, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa se ni u ovom slučaju ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

26.3. Nadalje, što se tiče činjenice je li T. P. bio svjestan kako je uopće došlo do stjecanja imovinske koristi, te je li pristao na nastalu posljedicu, na što isti upire u okviru iste žalbene osnove, navodeći da u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud za to nije dao razloge, treba navesti da je u članku 77. stavku 1. KZ/11. propisano da će se imovinska korist oduzeti i od osobe na koju je prenijeta ako nije stečena u dobroj vjeri. Dobra vjera u konkretnom slučaju podrazumijeva savjesno i pošteno postupanje, usmjereno na to da se drugog ne ošteti. S obzirom na to da je optuženik inkriminirano kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. počinio kršeći zakonske odredbe, u cilju da sebi i drugima pribavi znatnu imovinsku korist, radi čega je s računa tvrtke M. d.o.o. bez ikakve pravne osnove i poslovne svrhe, T. P., kao fizičkoj osobi, na tekući račun u banci uplatio preko 700.000,00 kuna, ta okolnost, koja je T. P. bila poznata, nedvojbeno upućuje da nije postupio u dobroj vjeri.

 

26.4. Također, promašena je tvrdnja žalitelja o pravu na obrazloženu sudsku odluku i eventualnim povrede njegovih prava koje su sadržane u Konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama („Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), jer je sud za sve svoje zaključke vezane uz okolnosti počinjenja djela i prijenosa imovinske koristi na T. P. naveo dostatne i uvjerljive razloge. Time što je T. P., kako to navodi u žalbi, tek u izmijenjenoj optužnici od 25. ožujka 2001. dobio status osobe na koju je imovinska korist prenesena, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članak 6. stavak 1. Konvencije, pa niti povrede prava na pretpostavku okrivljenikove nedužnosti i minimalnih prava obrane, koja su sadržana u stavcima 2. i 3. istog članka, jer ga je prvostupanjski sud u tom svojstvu na raspravi ispitao, time da je prethodno poučen o pravima iz članka 558. stavka 4. i 5. ZKP/08, nakon čega je, kako to proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 31. svibnja 2021., pristao iskazivati o načinu stjecanja imovinske koristi. Pogrešno žalitelj ističe da se odredba članka 558. ZKP/08. nije mogla „retroaktivno“ primijeniti, jer je ova odredba bila na snazi u vrijeme vođenja kaznenog postupka (stupila na snagu 28. srpnja 2017.), a kako je T. P. prije ispitivanja izričito upozoren da nije dužan svjedočiti o načinu stjecanja imovinske koristi koja je na njega prenesena, navedenu zakonsku odredbu sud nije pogrešno primijenio te stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., na koju žalitelj također u žalbi upire.

 

27. Sukus žalbe T. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje se sastoji u tome što je, kako to isti navodi u žalbi, prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da predugovor koji su on i optuženik zaključili, ne postoji.

 

27.1. U svezi naprijed iznesenog, bitno je navesti da je u svom svjedočkom iskazu T. P. najprije iskazao da se ne sjeća da bi njegovo društvo P. promet d.o.o. i društvo M. d.o.o. ostvarili poslovnu suradnju i da se ne sjeća osobe po imenu Z. M., a nakon toga je naveo da je njegovo društvo poslovalo s društvom M. d.o.o i da je s M. dogovorio poslovnu suradnju, međutim, na izričiti upit jesu li s računa ovog društva vršene nekakve uplate na njegov osobni račun u banci, svjedok je iskazao  da je 99% siguran da ovo društvo to nikad nije učinilo. Nakon što su mu predočene uplate iz kojih proizlazi da je društvo M. d.o.o. na njegove račune u tri poslovne banke ukupno uplatilo preko 700.000,00 kuna, sa svrhom – plaćanja po predugovoru, svjedok je iskazao da je moguće da je sa društvom M. d.o.o. zaključio predugovor temeljem kojeg je za ovo društvo trebao kupiti neka zemljišta, ali do realizacije posla nije došlo te je društvu M. d.o.o. ili osobno Z. M. vratio 2/3 duga, dok je jednu trećinu novca zadržao za sebe.

 

27.2. Vezano uz postojanje naprijed navedenog predugovora, na raspravi pred prvostupanjskim sudom od 21. travnja 2021. opunomoćenik T. P. odvjetnik Petar C. je iskazao da je T. P. otputovao u B. i H. kako bi pronašao predugovor o kupoprodaji zemljišta zaključen između društava P. p. d.o.o. i društva M. d.o.o., zbog čega mu je sud dodijelio rok od 30 dana da dostavi taj dokument, međutim, na raspravi od 31. svibnja 2021. T. P. sudu nije dostavio predmetni predugovor, zatraživši da mu se dodijeli novi rok, koji je prijedlog opravdano odbio kao odugovlačeći.

 

27.3. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud iskaz T. P. kao osobe na koju je prenesena imovinska korist, cijenio kao nedosljedan i nevjerodostojan budući da je isti najprijed iskazao da se uopće ne sjeća optuženog Z. M. i da bi njegovo društvo P. promet d.o.o. s društvom M. d.o.o. ostvarilo bilo kakvu poslovnu suradnju te da je gotovo siguran da mu ovo društvo na njegov račun u banci nije isplatilo neki iznos novca, a nakon toga, što je vrlo nelogično, je iskazivao o toj poslovnoj suradnji i uplati iznosa od preko 700.000,00 kuna, te je vrlo detaljno iskazivao i o sadržaju predugovora u svezi navodne kupoprodaje zemljišta od strane njegovog društva P. promet d.o.o. društvu M. d.o.o., za koji predugovor je tvrdio da ga posjeduje i da će ga u roku koji mu je ostavljen, dostaviti sudu, što nije učinio. U tom kontekstu ispravno je sud utvrdio da iskaz T. P. vezan uz navodni povrat, niti je T. P. s tim u vezi naveo uvjerljive razloge od kuda je pribavio preko 700.000,00 kuna, koji iznos je navodno vratio optuženiku.

 

27.4. Okolnost da je u uplatnici kojom je društvo M. uplatilo društvu P. promet d.o.o. iznos od 702.720,00 kuna navedena svrha – plaćanje po predugovoru, koju u žalbi iznosi T. P., nije relevantna jer deklarativno navođenje svrhe na uplatnici ne znači da je između navedenih društava stvarno postojao neki poslovni odnos kao valjana pravna osnova za izvršenu uplatu.

 

27.5. Doduše, T. P. je uz žalbu kao dokaz priložio i predmetni predugovor, međutim, kako se evidentno radi o kopiji, upitna je autentičnost tog dokumenta. Međutim, bez obzira na to, postavlja se logično pitanje, ako je T. P. doista posjedovao predmetni predugovor, zašto taj ugovor niti u roku od 30 dana, nije dostavio sudu, niti je s tim u vezi naveo neki opravdani razlog.

 

27.6. Slijedom svega onog što je naprijed izneseno, kao i na temelju utvrđenih razlika i nelogičnosti između iskaza T. P. i iskaz svjedoka M. E., koji je potvrdio njegov iskaz vezano uz postojanje predugovora između društva P. p. d.o.o i društva M. d.o.o., ispravno je prvostupanjski sud zaključio da ni iskaz svjedoka E., na koji T. P. upire u svoj žalbi, nije istinit. U odnosu na ocjenu iskaza navedenih svjedoka prvostupanjski je sud u obrazloženju prvostupanjske presude, pod točkama 37.3 do 37.9., naveo vrlo detaljne, jasne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

27.7. Prema tome, nakon što je savjesno i kritički analizirao svjedočki iskaza T. P., koji je doveo u vezu s ostalim dokazima, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je optuženik kao direktor društva M. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju na osobni bankovni račun T. P. neosnovano uplatio ukupno 702.720,00 kuna, koje iznos je isti zadržao za sebe, pa je žalba T. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, neosnovana.

 

28. Nije u pravu L. F., kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer su mu prekršena prava iz članka 558. stavka 1., 3. i 4. ZKP/08.

 

28.1. Naime, kako to proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 30. ožujka 2021., nakon što je državni odvjetnik podneskom od 18. ožujka 2021. napravio činjenične izmjene u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., iz kojih je proizlazilo da je optuženik kao direktor društva M. d.o.o., postupajući protivno zakonu, a u cilju da sebi i drugima pribavi znatnu imovinsku korist, na bankovne račune L. F. uplatio ukupno 6.266.050,00 kuna, od kojeg iznosa je isti mu vratio 3.503.787,05 kuna, dok je za sebe je zadržao iznos od 2.762.262,95, prvostupanjski je sud pozvao L. F. na raspravu, te je isti na raspravi od 30. ožujka 2021. ispitan u svojstvu osobe na koju je prenesena imovinska korist (ranije je ispitan kao svjedok). Iz tog raspravnog zapisnika je razvidno da je L. F. bio propisno upozoren na sva procesna prava koja su sadržana u članku 588. stavka 3. i 4. ZKP/08. - da ima prava na opunomoćenika, da je ovlašten u vezi s utvrđenjem imovinske koristi predlagati dokaze i postavljati pitanja okrivljeniku, svjedoku i vještacima, a nakon što je primio navedena upozorenja i naveo da ih razumije, L. F. je izjavio da se odriče prava na opunomoćenika te da ne želi iskazivati o načinu stjecanja imovinske koristi koja je na njega prenesena.

 

28.2. Prema tome, nije točan žalbeni navod L. F. da su mu u postupku kršena njegova procesna prava kao osobe na koju je imovinska korist prenesena (isti u žalbi pogrešno navodi treće osobe). Što se tiče ročišta od 21. travnja 2021., za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi L. F. da je zbog toga što ga sud na to ročište nije pozvao, došlo do povrede prava na pristup sudu i sudjelovanja u postupku jer je na tom, ali i idućim ročištima, mogao predložiti dopunsko ispitivanje vještakinje za financije i računovodstvo te druge dokaze. Naime,  kako to nesporno proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 30. ožujka 2021., unatoč tome što je L. F., kao osobu na koju je prenesena imovinska korist, sud izričito poučio da s tim uvezi može predlagati dokaze te postavljati pitanja okrivljeniku, svjedocima i vještacima, nakon što je isti iskazao da o tome ne želi iskazivati, izostala je bilo kakva njegova daljnja procesna aktivnost usmjerena na to da se raspravi činjenica prijenosa imovinske koristi za koju se teretio, pa je time L. F. jasno manifestirao da u postupku ne želi koristiti svoja procesna prava na koja ga je prvostupanjski sud upozorio.

 

28.3. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod L. F. da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo razloge zbog kojih smatra da nije postupio u dobroj vjeri, dakle, da nema razloga o odlučnim činjenicama, upirući time da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

28.4. Pod točkom 26.3. je navedeno da postupanje u dobroj vjeri osobe na koju je prenijeta imovinska korist, podrazumijeva savjestan i pošten odnos te osobe u pravnom prometu s drugima i djelovanje koje ne ide za tim da se drugom nanese šteta. Iz dokumentacije u spisu te nalaza i mišljenja vještakinje za računovodstvo i financije P. B., proizlazi da je društvo M. d.o.o. na bankovne račune L. F., kao fizičke osobe, uplatilo sveukupno 6.266.050,00 kuna, od kojeg iznosa je isti vratio ovom društvu 3.503.787,05 kuna, dok je za sebe zadržao 2.762.262,95 kuna, time da ne postoji dokumentacija iz koje bi proizlazilo da je taj novac korišten u poslovne svrhe ovog društva, što je u svom svjedočkom iskazu potvrdio i L. F., navodeći da je taj novac koristio kako bi ga uz kamatu dalje pozajmljivao drugim osobama. Dakle, kako je od strane optuženika vršen nezakoniti transfer znatnih novčanih sredstava s računa društva M. d.o.o. na bankovni račun L. F., kao fizičke osobe, s obzirom na to da ti transferi nisu učinjeni u svrhu poslovanja društva M. d.o.o., jasno proizlazi da L. F. nije postupio u dobroj vjeri, što se u konačnici ogleda u činjenici da je od iznosa koji je na njega na taj način prenesena, zadržao za sebe iznos od 2.762.262,95 kuna.

 

28.5. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja L. F. osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi iznos od 2.762.262,98 kuna, do kojeg je sud došao na temelju nalaza i mišljenja vještakinje P. B., za koji se iznos tereti da ga je ostvario od kaznenog djela koje je počinio optuženi Z. M., zadržao za sebe, navodeći da u spisu očito nedostaju barem dvije uplatnice, a iz zbroja  sadržanih u sedam izjava proizlazi da je društvu M. d.o.o. vratio 5.794.016,19 kuna, što je suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda da je vraćen iznos od 3.503.787,95 kuna, te je sud trebao zaključiti da nema dokaza da je terećeni iznos novca zadržao za sebe.

 

28.6. Međutim, u svezi naprijed iznesenih žalbenih tvrdnji L. F., pod točkom 21.12. navedeni su razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještakinje za financije i računovodstvo P. B., te utvrđenja vještakinje vezana uz iznose koje je društvo M. d.o.o. isplatilo na bankovne račune L. F., kao i visinu novčanog iznosa koji je L. F. zadržao za sebe, cijenio kao vjerodostojan. Uostalom, niti sam L. F., na raspravi od 30. ožujka 2021., kada je ispitan kao osoba na koju je imovinska korist prenesena, nije to osporio, pa je stoga njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

 

28.7. Slijedom naprijed navedenog, odluka prvostupanjskog suda da se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i 560. stavka 1. i 2. ZKP/08. od L. F. oduzima imovinska korist koju je ostvario od kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. koje je počinio optuženi Z. M., je zakonita i pravilna.

 

29. Nije u pravu D. I., kao soba na koju je prenesena imovinska korist, kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP708., parafrazirajući samo zakonski tekst te odredbe, a ne navodeći u čemu se doista ta povreda sastoji, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje onih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na koje pazi po službenoj dužnosti, njegova žalba u tom dijelu nije osnovana.

 

29.1. Također, iako je D. I. formalno istakao i povredu kaznenog zakona, u žalbi nije naveo postojanje niti jedne taksativno propisane povrede iz članka 469. ZKP/08. kad se ova žalbena osnova ostvaruje, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, i u tom dijelu njegova žalba nije osnovana.

 

29.2. U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja D. I. navodi da prvostupanjski sud nije dovoljno utvrdio činjenično stanje koje bi se odnosilo na spornu uplatu i da bi ova uplata bila stjecanje imovinske koristi iz kaznenog djela.

 

29.3. Suprotno naprijed iznesenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud, kao i u odnosu na T. P. i L. F., i u odnosu na D. I. ispravno utvrdio da je nezakonitim postupanjem optuženi Z. M. računa društva M. d.o.o. na bankovni račun D. I. neosnovano isplatio iznos od 29.950,00 kuna, koja isplata nije učinjena u poslovnu svrhu ovog društva, te je na taj način D. I. ostvario nepripadnu imovinsku korist, pa mu je sud ispravno, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i 560. stavka 1. i 2. ZKP/08., taj iznos novca oduzeo. Prema tome, kako D. I. u žalbi nije s uspjehom doveo u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda njegova žalba zbog pogrešni i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja  i odluke o oduzimanju imovinske koristi nisu osnovane.

 

30. Zbog svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. djelomično je kao osnovana prihvaćena žalba optuženika te je, pod točkom I., protiv istog odbijena optužba u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. Zbog toga, ali i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni za kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., na način kako je to odlučeno pod točkom II., dok je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu optuženika u ostalom dijelu, kao i žalbe osoba na koje je prenesena imovinska korist T. P., L. F. i D. I., valjalo odbiti kao neosnovane te je u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

 

 

Zagreb, 31. siječnja 2023.