1               Poslovni broj: I Kž-9/2022-7

 

Poslovni broj: I Kž-9/2022-7

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. S. i dr. zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog E. S., optuženog M. G. te oštećenih S. G. i M. H., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog E. S., odvjetnika J. Š.

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika te optuženog E. S., optuženog M. G. i oštećenih S. G. i M. H. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi E. S. i optuženi M. G. proglašeni su krivima, i to optužen E. S. zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., a optuženi M. G. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavaka 1. u vezi članka 215. stavka 1. KZ/11., koja djela su činjenično i pravno opisano kao u izreci presude, te je optuženi E. S., na temelju članka 110. i članka 34. KZ/11., uz primjenu članka 48. i 49. stavka 1. točka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda  na način da će se dio kazne na koju je osuđen, u trajanju od osam mjeseci, izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca se neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženi M. G., na temelju članka 222. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne na koju je osuđen, u trajanju od šest mjeseci, izvršiti, a dio kazne u trajanju od osam mjeseci se neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom E. S. u izrečeni neuvjetovani dio kazne u trajanju od osam mjeseci je uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. svibnja 2015. do 10. lipnja 2015., dok je optuženom M. G. u izrečeni  neuvjetovani dio kazne u trajanju od šest mjeseci uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. svibnja 2015. do 10. lipnja 2015. i od 29. kolovoza 2018. do 1. listopada 2018.

 

1.3. Na temelju članka 79. KZ/11., od optuženog M. G. je oduzet jedan pištolj marke F. N. B., model …, cal. 7,65 mm, tvorničkog broja ...

 

1.4. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), oštećenici S. G. i M. H. s imovinskopravnim zahtjevima su upućeni u parnicu.

 

1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. ZKP/08., optuženi E. S. i optuženi M. G. u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. do 7. ZKP/08.

 

1.6. Naprotiv, istom presudom, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., optuženi J. S. je oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., činjenično i pravno opisan kao u izreci.

 

1.7. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08., oštećeni S. G., u odnosu na naprijed navedeno kazneno djelo, s imovinskopravnim zahtjevom je upućen u parnicu.

 

1.8. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., u odnosu na oslobađajući dio presude, odlučeno je da troškovi iz članak 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegova branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik, optuženi E. S., optuženi M. G. te oštećeni S. G. i M. H..

 

2.1. Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i to u odnosu na onaj dio u kojem je prvostupanjski sud optuženog J. S., na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. Predložio je da se u tom dijelu pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, dok se u odnosu na osuđujući dio presude žali zbog odluke o kazni koju je prvostupanjski sud za inkriminirana kaznena djela izrekao optuženom E. S. i optuženom M. G., te je predložio da se u tom dijelu prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženicima izreknu strože kazne zatvora.

 

2.2. Optuženi E. S. žalbu je podnio po branitelju G. P., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.3. Optuženi M. G. žalbu je podnio po braniteljici I. K., odvjetnici iz Z., zbog odluke o kazni te je predložio da se „donese meritorna odluka na temelju važećih pozitivnih propisa republike Hrvatske.“  

 

2.4. Oštećeni S. G. i M. H. žalbe su podnijeli po opunomoćeniku Z. T., odvjetniku u Z., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Osim toga, ovi oštećenici su žalbe podnijeli i zbog odluke o kazni koju je prvostupanjski sud izrekao optuženom E. S., dok se oštećeni S. G. žali i na dio prvostupanjske presude kojom je prvostupanjski sud oslobodio od optužbe optuženog J. S..

 

3. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., izvješteni su optuženi E. S. i njegov branitelj odvjetnik G. P., koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženog E. S., odvjetnika J. Š.u zamjenu za odvjetnika G. P., a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optuženog E. S. i državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno izvješten.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

7. Nije u pravu optuženi E. S. kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističe da je pobijana presuda nerazumljiva te proturječna sama sebi i razlozima presude. Ovu povredu optuženik vidi u tome što se u izreci prvostupanjske presude navodi da je oštećenog S. G. „udario ušicom sjekire u predjelu glave, uslijed čega je oštećenik pao na tlo i od kojih se udaraca onesvijestio“, iz kojeg činjeničnog opisa, po ocjeni optuženog S., najprije proizlazi da je oštećenika jednom udario, dok se u nastavku tog opisa navodi da mu je zadao više udaraca, zbog čega smatra da je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi, ali i obrazloženju presude.

 

7.1. U svezi naprijed iznesenog žalbenog prigovora treba navesti da uporabljeni glagol „udario“ nužno ne znači zadati jedan udarac, kako to optuženik ističe u žalbi, jer se u nastavku činjeničnog opisa, koji čini jedinstvenu logičnu cjelinu, s tim u vezi navodi ...“od kojih udaraca se S. G. onesvijestio“, pa se očito radilo o više od jednog udarca sjekirom. Stoga ovakav činjenični opis, suprotno stavu optuženika, nije proturječan sam sebi, a ni razlozima pobijane presude u kojem je prvostupanjski sud reproducirao nalaze i mišljenja liječnika vještaka dr. V. P. i dr. P. B. koji su iskazali da je oštećenik zadobio dva udarca nekim bridovitim tupo-tvrdim sredstvom. Također, ne postoji znatna proturječnost ni u tome što je u činjeničnom opisu navedeno da se oštećenik uslijed više udaraca koje je zadobio, onesvijestio, a u razlozima presude je utvrđeno da je već nakon prvog udarca pao na pod i ostao bez svijesti, jer to nije odlučno za ocjenu postupanja optuženika.

 

7.2. Nadalje, nije u pravu optuženi E. S. ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., i to zbog toga jer, nakon što je rješenjem od 22. veljače 2021., kao nezakoniti dokaz izdvojen dio iskaza svjedoka A. G. s rasprave od 26. veljače 2020., sud je na raspravi od 8. rujna 2021., na kojoj je svjedok iskazao da koristi blagodat i ne želi svjedočiti, pročitao dio iskaza svjedoka G. s rasprave od 26. veljače 2020. odnosno konstataciju „svjedok navodi da u cijelosti ostaje kod tog iskaza i da nema ništa dodati iskazu.“

 

7.3. U svezi naprijed navedenog, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude u svezi iskaza svjedoka A. G., pod točkom 9., iznio samo ono što je u prethodnoj točki i navedeno, s tim da se sadržaj iskaza ovog svjedoka koji je sud izdvojio kao nezakoniti dokaz, ne nalazi u spisu. Prema tome, kako svjedočki iskaz A. G. sud nije koristio kao dokaz, niti se pobijana presuda temelji na iskazu tog svjedoka, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., nije osnovana.

 

8. Nije u pravu optuženi E. S. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, koje nalazi u tome što je sud pogrešno utvrdio da je kritične zgode oštećenog S. G. udario ušicom sjekire po glavi, iako je u svojoj obrani iskazao da ga je udario letvom koju je našao na tlu, dok iz iskaza optuženog J. S. i svjedokinje E. S. proizlazi da se radilo o nekoj letvi ili štilu, a u svakom slučaju komadu običnog drveta.

 

8.1. U odnosu na naprijed navedenu spornu činjenicu koja se odnosi na sredstvo kojim je optuženik kritične zgode upotrijebio u napadu na oštećenika i zadao mu ozljede glave, ispravno je prvostupanjski sud, na temelju iskaza svjedoka M. H., A. H., S. Š., E. Š., koji su bili očevici događaja, utvrdio da je optuženik sjekirom udario po glavi oštećenog S. G., jer su u svezi te činjenice iskazi navedenih svjedoka bili suglasni i uvjerljivi, a to proizlazi i iz iskaza liječnika vještaka dr. P. B. koji je naveo da je rana razderotina sljepoočno-zatiljno, iza lijevog uha oštećenika, koja čini cjelinu s prijelomom lubanje predstavlja tešku tjelesnu ozljedu, nastala djelovanjem bridovitog sredstva manje kontaktne površine, što može biti ušica sjekire ili drška pištolja, dok uobičajen udarac drvenom palicom, po mišljenju vještaka, u pravilu ne bi doveo do nastanka te ozljede, ali se ne može ni isključiti. Povezujući, dakle, iskaze svjedoka i iskaz liječnika vještaka, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio kao vjerodostojnu obranu optuženog E. S. koji je naveo da je oštećenika udario drvenom letvom, kao i obranu optuženog J. S., njegova oca, i iskaz svjedokinje E. S. koji su naveli da se radilo o drvenoj letvi ili nekakvom štilu.

 

8.2. U okviru iste žalbene osnove za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je oštećenik kritične zgode napao optuženog J. S. i da ga je on udario letvom u cilju da spriječi taj napad, sugerirajući time da se radilo o nužnoj pomoći. Doduše, točan je žalbeni navod da je optuženi J. S. u svojoj obrani naveo da ga je oštećenik pokušao udariti, ali se on izmakao, pa iz ovakvog opisa događaja proizlazi da između njih nije došlo do daljnjeg sukoba, a onda posljedično niti potrebe da optuženik brani J. S.. Stoga je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je ovakva obrana optuženog E. S. usmjerena na to da od sebe otkloni kaznenu odgovornost. Na to upućuje i iskaz svjedokinje M. H., čiji je iskaz prvostupanjski sud pravilno cijenio kao vjerodostojan, a svjedokinja je iskazala da mu je žrtva S. G., u trenutku kada ga je optuženik udario sjekirom u glavu, bila leđima okrenuta.

 

8.3. Nadalje, u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na njegovu namjeru da ubije oštećenika, navodeći da nije postupio u cilju da ga liši života jer u tom slučaju ga ne bi udario ušicom, već sječivom sjekire. Ovako rezoniranje optuženika za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo, a vezano uz izravnu namjeru kao jedan od oblika krivnje, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude, pod točkom 26.7., ispravno utvrdio, s obzirom na uporabljeno sredstvo, intenzitet udaraca i mjesto ozljeđivanja, a radi se o glavi gdje se nalazi mozak, kao vitalni ljudski organ, da je inkriminirano kazneno djelo optuženik počinio s izravnom namjerom.

 

9. Žalbu zbog odluke o kazni podnijeli su optuženi M. G. i oštećeni S. G., a kako žalba optuženog E. S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sud je i u odnosu na ovog optuženika ispitao prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

 

10. Prije svega, treba navesti da je u članku 464. stavka 4. ZKP/08. propisano da oštećenik presudu može pobijati samo zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, pa stoga nije razmatrana žalba oštećenog S. G. u dijelu u kojem on pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

10.1. Što se tiče žalbe državnog odvjetnika, koji smatra da je prvostupanjski sud osudivši optuženog E. S. za inkriminirano kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine te mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da će se od izrečene kazne zatvora izvršiti kazna zatvor u trajanju od osam mjeseci, a dio kazne u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca se neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženog M. G. za inkriminirao kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca te mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da će se dio izrečene kazne u trajanju od šest mjeseci izvršiti, a preostali dio kazne u trajanju od osam mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv stav državnog odvjetnika da je sud optuženicima izrekao preblagu kaznu.

 

10.2. Pri izboru vrste i mjere kazne optuženom E. S. prvostupanjski je sud kao olakotno cijenio da je u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela bio star 19 godina i da se tada prvi put pojavljuje kao počinitelj kaznenog djela, kao i mišljenje Centra za socijalnu skrb da djelo predstavlja izolirani eksces. Osim toga, kao olakotno mu je cijenjen i višegodišnji protek vremena od počinjenja djela i činjenica da je djelo ostalo u pokušaju, dok otegotnih okolnosti sud nije našao. Optuženom M. G., sud je kao olakotno cijenio obiteljske prilike i činjenicu da je otac petero djece, da prije počinjenja inkriminiranog kaznenog djela nije evidentiran u kaznenoj evidenciji, protek vremena od počinjenja djela, okolnost da je priznao da je pucao iz pištolja, kao i utvrđenje psihijatrijskog vještaka utvrdio da su njegove sposobnosti da razumije svoje postupke i da upravlja svojom voljom bile smanjene, dok otegotnih okolnosti na strani optuženika nije bilo.

 

10.3. Imajući u vidu sve naprijed iznesene olakotne okolnosti, nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud optuženicima te okolnosti precijenio te im zbog toga znatno ublažio kazne, navodeći pri tome, a u odnosu na optuženog E. S., da je isti oštećenika udario sjekirom dok mu je ovaj bio okrenut leđima, što upućuje na visoki stupanj kriminalne volje i bezobzirnost, a u odnosu na optuženog M. G. da je ničim izazvan pucao u grupu ljudi i da samo srećom nije došlo do većeg ozljeđivanja ili smrti drugih osoba.

 

10.4. Iako se naprijed navedenim okolnostima ne može odreći stanoviti značaj, ipak, a s obzirom na brojnost i prirodu svih naprijed iznesenih olakotnih okolnosti, pravilno je prvostupanjski sud, polazeći od načela individualizacije kazne, optuženom E. S. i optuženom M. G., po vrsti i mjeri, izrekao adekvatne kazne zatvora u trajanju kako je to naprijed i navedeno, na što je pravilno primijenio i odredbe članka 57. KZ/11. o izricanju djelomične uvjetne osude. Prema tome, kako su izrečene kazne odnosno djelomične uvjetne osude primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnostima optuženika i okolnostima djela, i po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske tim kaznama će se njima postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije koje su predviđene u članku 41. KZ/11., pa je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni neosnovana.

 

10.5. S druge strane, zbog svih naprijed iznesenih razloga, a imajući u vidu da je za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. za koje je optuženi E. S. osuđen, propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, a primjenom odredbi o ublažavanju iz članka 48. i 49. stavak 1. točka 2. KZ/11., optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, što je najmanja moguća kazna koja mu je za to kazneno djelo mogla biti izrečena, njegova žalba u kojoj navodi da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu, nije osnovana. Isto tako, imajući u vidu da je optuženi M. G. za kazneno djelo iz članka 222. stavak 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a za to djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, niti optuženi G. nije u pravu kad tvrdi da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu. Osim toga, optuženom E. S. i optuženom M. G. prvostupanjski sud je izrekao djelomične uvjetne osude na način kako je to naprijed navedeno.

 

11. U odnosu na žalbe oštećenih S. G. i M. H. zbog odluke kojom ih je prvostupanjski sud s imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti uputio u parnicu, i po stavu ovog drugostupanjskog suda utemeljeno je prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 158. stavka 2. ZKP/08., oštećenike s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu jer podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu niti za djelomično presuđenje po tom zahtjevu.

 

Na žalbu državnog odvjetnika i oštećenog S. G. u odnosu na oslobađajući dio presude

 

12. Prije svega, žalba oštećenog S. G. u dijelu kojim pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude nije razmatrana, jer oštećenik, u skladu s odredbom članka 464. stavka 4. ZKP/08. nije ovlašten za podnošenje žalbe, budući da nije stranka u postupku.

 

13. Što se tiče žalbenih navoda državnog odvjetnika, suprotno tome, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud, ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobno vezi utvrdio da optuženi J. S., zajedno s optuženim E. S., nije sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, i to na način da je drškom pištolja udario oštećenika u predjelu glave, te ga je ispravno, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11.

 

13.1. Naime, u odnosu na iskaz svjedoka E. Š., na koji državni odvjetnik u žalbi upire kao bitan dokaz o tome da je optuženi J. S. sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, treba navesti da iz sadržaja njegova iskaza proizlazi da svjedok zapravo nije vidio ključni trenutak kad je došlo do ozljeđivanja oštećenog S. G., kao i osobe koja mu je zadala ozljede, s obzirom na to da je u odnosu na taj dio događaja svjedok iskazao: “…kada sam čuo svoju suprugu iz daleka kako viče „ubili su ga, ubili su ga“, na što sam ja dotrčao do blizine kuće H. M., gdje sam na cesti vidio kako leži S. G., koji je bio sav krvav, a J. S. kako se diže od njega s manjim pištoljem u ruci …“. Prema tome, niti svjedok Š., a niti bilo koji drugi svjedok koji je tijekom postupka ispitan na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela, nije naveo da je optuženi J. S., na način kako mu se stavlja na teret, oštećeniku zadao ozljedu glave. Pače, s tim u vezi svjedokinje M. H., koja je bila očevidac događaja te je prvostupanjski sud njezin iskaz cijenio kao vjerodostojan, nakon što je vrlo detaljno opisala postupanje svih aktera u sukobu, u odnosu na optuženog J. S. je iskazala kako misli da on nije puno sudjelovao u događaju.

 

13.2. U kontekstu naprijed navedenog, a imajući u vidu da nije sporno da je optuženi J. S. kritične zgode u ruci imao pištolj, ta činjenica predstavlja samo indiciju koja, sama po sebi, nije dovoljna da bi se na temelju toga nedvojbeno zaključilo da je optuženik drškom pištolja udario oštećenika po glavi, a to se ne može zaključiti niti iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. P. B., na koji žalitelj također upire u žalbi.

 

13.3. Prema tome, kako državni odvjetnik u odnosu na inkriminirano kazneno djelo za koje je optuženi J. S. oslobođen od optužbe, svojom žalbom nije s uspjehom doveo u pitanje pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, njegovu žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

14. Kako ispitivanjem pobijane presude, a sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje povreda odredaba kaznenog postupka, i da je u osuđujućem dijelu pobijane presude povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 31. siječnja 2023.