- 1 -              I Kž 114/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 114/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. R., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Ž. R. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. prosinca 2020. broj K-43/2019., u sjednici održanoj 31. siječnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika D.-S. J.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Ž. R. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom optuženi Ž. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11. Na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora jedna godina i četiri mjeseca. Na temelju članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženiku je potom izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će se od kazne na koju je osuđen izvršiti šest mjeseci, a da se dio kazne u preostalom vremenu deset mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1.              Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19) oštećenom trgovačkom društvu VBR M. d.o.o. iz V. T. dosuđen je imovinskopravni zahtjev i to 159.494,52 kuna te je naloženo optuženiku da tom trgovačkom društvu plati navedeni iznos u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a s ostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik je upućen u parnicu.

 

1.2.              Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-19 optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08-19 i to trošak tumača 1.200,00 kuna, trošak vještačenja 8.686,69 kuna te paušalnu svotu 2.000,00 kuna, ukupno 11.886,69 kuna, kao i trošak opunomoćenika oštećenika o čemu će sud donijeti posebno rješenje. 

 

2.              Optuženi Ž. R. je po branitelju, odvjetniku D.-S. J., podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predložio je da se pobijana presuda preinači te optuženika “oslobodi odgovornosti glede terećenog kaznenog djela”, “podredno” da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a “u slučaju utvrđenja osnovanosti prvostupanjske presude u pogledu krivnje optuženika, istome izrekne blažu sankciju”.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.). Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5.              Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika D.-S. J.. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 3. ZKP/08.).

 

6.              Žalba optuženika nije osnovana.

 

7.              Optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud napravio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-19. Tvrdi da

u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni navedeni da su u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza i obrane optuženika danih u postupku i samih tih iskaza, odnosno obrane optuženika.

 

7.1.               Takve tvrdnje žalitelj obrazlaže time što je prvostupanjski sud reproducirajući obranu optuženika propustio njegov iskaz iznijeti u cijelosti izostavivši tako odlučne činjenice i to u dijelu u kojem izričito navodi da je točno da je 115.000,00 kuna podigao sebi za plaću, a da je to prije toga dogovorio s V. B. kao osnivačem društva. Nadalje, ovu žalbenu osnovu obrazlaže i time što je prvostupanjski sud naveo da se “iskaz svjedoka A. i iskaz optuženika ne razlikuju u tome da je optuženiku trebala pripasti naknada za njegov angažman u osnivanju trgovačkog društva V. M. d.o.o. već se razlikuju u tome kolika je ona trebala biti” jer se iskazi tog svjedoka i optuženika značajno razlikuju. Ujedno ističe da je svjedokinja B. V. A. iskazala upravno suprotno od onoga što prvostupanjski sud navodi na stranici 20. odlomak 3. pobijane presude i to u pogledu troškova nabave mobitela, tableta, prijenosnog računala te orijentalnog tepiha, kada je utvrdio “da je riječ o imovini koja nije u vlasništvu trgovačkog društva V. M. d.o.o. jer prema…i iskazu knjigovotkinje B. V. A. proizlazi kako za ove troškove nisu postojali pripadajući računi, koji bi mogli opravdati da su navedene stvari korištene u poslovne svrhe, točnije nedostajao je R1 račun…”.

 

8.              No, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud, iznoseći sadržaj obrane optuženika naveo (stranica 19., prvi odlomak), a u vezi podizanja 105.000,00 kuna, da je optuženik “potvrdio da je taj novac podigao, ali da je prije toga rekao V. B. da će novac podići i novac je podigao sebi za plaću”. To odgovara sadržaju obrane optuženika s raspravnog zapisnika od 28. studenog 2019. (list 455, pri kojoj je ostao na raspravi 7. prosinca 2020., list 513) nakon čega je u dijelu pobijane presude u kojem iznosi nesporna utvrđenja naveo da nije sporno da je “optuženik podigao gotovinu u iznosu 115.000,00 kuna, iako u obrani pogrešno navodi 105.000,00 kuna”.

 

8.1.              Ne postoji niti proturječje onoga što je iskazala svjedokinja B. V. A. i onoga što je prvostupanjski sud u presudi naveo da je iskazala svjedokinja. Naime, žalitelj nepotpuno tumači njen iskaz. Ona je navela, a i prvostupanjski je sud tako i prenio u obrazloženju presude, da ne postoje „pripadajući računi koji bi mogli opravdati“ kupnju stvari koje je optuženik kupio. Računi R-1 postoje jer ih je očito optuženik zatražio kod kupnje, ali samo traženje tih računa ne znači da su oni kupljeni za trgovačko društvo. Okolnost da su kupljene stvari doista vlasništvo društva treba biti potkrijepljena. Imajući na umu da su vlasnici društva rekli svjedokinji B. V. A. da kupljene stvari nisu kod njih, odnosno u trgovačkom društvu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da pripadajući R1 računi ne mogu opravdati da su kupljene stvari korištene za poslovne svrhe niti su u posjedu trgovačkog društva.

 

8.2.              Stoga, ne postoji proturječje između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-19, kako se to neosnovano nastoji prikazati žalbom.

 

9.               Žalbenim prigovorima koji se odnose na zaključke prvostupanjskog suda u čemu se (ne) razlikuju iskazi svjedoka R. A. i obrana optuženika te na ocjenu iskaza svjedokinje B. V. A., žalitelj u stvari ističe nezadovoljstvo ocjenom dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, nije ostvaren istaknuti oblik povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-19 jer je ocjena dokaza i izvođenje zaključaka iz dokazne građe činjenično pitanje. Zato je tu riječ o žalbenom razlogu pobijanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.              Za preostale u žalbi navedene načine počinjenja bitne povrede odredaba kaznenog postupaka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-19 optuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se one konkretno sastojale. Žalitelj zapravo prepričava zakonski tekst te u žalbi sadržajno polemizira s razlozima prvostupanjske presude. Time u stvari obrazlaže žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.

 

11.              Zbog navedenoga, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-19, niti koje druge takve povrede na koje drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

12.              U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik inkriminiranim postupanjem iz izreke pobijane presude pribavio sebi protupravnu imovinsku korist. Ističe da iskazi svjedoka I. G. i I. B. potvrđuju njegovu obranu da je inicijalni dogovor između njega i V. B., osnivača V. M. d.o.o. bio da će mu kao naknada za njegov angažman pripasti 30 % vrijednosti društva. Taj dogovor nije ispunjen pa je u dogovoru s B. 115.000,00 kuna podigao sebi za plaću. Tvrdi da je B. dao uputu optuženiku i R. A. da zaključe odgovarajuće ugovore s društvom i sebi isplate naknadu za rad pa je u dogovoru s B. to i učinio, a isto je učinio i A., ali se te isplate ne problematiziraju. Navodi da je vodio cjelokupno poslovanje trgovačkog društva (kojega je bilo premda proizvodnja nije započela), dok je drugi direktor R. A. samo povremeno dolazio u Republiku Hrvatsku. Smatra da je zakonito i zasluženo isplatio sebi naknadu za rad. Kazneni postupak rezultat je kaznene prijave nakon izvršenog poreznog nadzora kako bi se zaštitio drugi direktor zbog utaje poreza i drugih davanja. Što se tiče nabave mobitela, tableta, prijenosnog računala i orijentalnog tepiha, ističe da iz iskaza svjedokinje B. V. A. proizlazi da su postojali R1 računi za troškove nabavu tih predmeta, a informaciju kako knjigovodstveno tretirati te troškove da su joj rekli V. B. i R. A. pa svojim iskazom ova svjedokinja zapravo potvrđuje obranu optuženika. S obzirom na postojanje knjigovodstvene dokumentacije smatra da su ti predmeti trebali biti knjiženi kao imovina društva, a od tih predmeta jedino je zadržao mobitel i to prema dogovoru s V. B.. Plaćanje goriva i trošak servisiranja osobnog vozila se odnosilo na korištenje vozila za obavljanje poslova trgovačkog društva te je o tome dostavio vjerodostojnu dokumentaciju.

 

13.              Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. na način kako je to opisano u izreci pobijane presude.

 

13.1.              Naime, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je upravo optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim proizlazi ponajprije iz nesporne činjenice da je optuženi Ž. R. u inkriminiranom razdoblju bio direktor i ovlašteni potpisnik za raspolaganje sredstvima na žiro-računu društva V. M. d.o.o. te da je on sa žiro računa društva podigao 115.000,00 kuna. Osim toga, optuženik ne spori niti da je ispostavljenim debitnim poslovnim karticama vršio plaćanje troškova goriva i troškova servisiranja svog osobnog vozila, nabavu mobitela, tableta, prijenosnog računala te orijentalnog tepiha, sve u vrijednosti koja mu je optužnicom stavljeno na teret.

 

13.2.              Suprotno žalbenim navodima, a to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iz iskaza R. A. proizlazi da je on potvrdio postojanje dogovora o angažmanu optuženika u društvu V. M. d.o.o. te naknadi za taj angažman nakon što društvo počne ostvarivati prihode. To svakako nije moglo biti nakon svega dva mjeseca. Svjedok je osporio postojanje dogovora o isplatama gotovog novca optuženiku odnosno isplatama naknade za njegov rad, a pogotovo isplate 115.000,00 kuna za dva mjeseca rada. Osim toga, osporio je i kupnju guma za osobni automobil optuženika kao i servisiranje automobila na trošak društva te kupnju orijentalnog tepiha i drugih stvari koje nisu bile potrebne za poslovanje društva. Ovdje je potrebno istaknuti da utvrđenje je li optuženik za svoj angažman u V. M. d.o.o. trebao biti plaćen udjelom u vlasništvu društva (i u kojem postotku) ili i udjelom u dobiti i zaradi društva (i u kojem postotku) kao i utvrđenje vrijednosti društva V. M. d.o.o., nisu odlučne činjenice za zaključak o (ne)postojanju inkriminiranog kaznenog djela pa žalitelj nepotrebno u žalbi to ističe.

 

13.3.               S obzirom na to da „managerski ugovor“ između trgovačkog društva V. M. d.o.o. i Ž. R. (list 291-293) nije potpisan ni ovjeren pečatom toga trgovačkoga društva, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da taj ugovor nije vjerodostojan te s pravom prihvatio zaključak vještaka za financije, računovodstvo i knjigovodstvo J. P. da nema nikakve vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije kojom bi se na zakonom propisan način dokumentiralo da je podignutih 115.000,00 kuna upotrijebljeno u svrhu poslovanja društva. Obranu optuženika da je novac podigao sebi za plaću prvostupanjski je sud pravilno otklonio kao neistinitu i nevjerodostojnu. Naime, okolnost da je optuženik obavljao poslove direktora bez naknade plaće, na što je očito pristao, s obzirom na to da je očito postojao dogovor o drukčijem naknadnom načinu honoriranja njegova angažmana, ne podrazumijeva da ima pravo podignuti iznos "sebi za plaću" za koji smatra da mu pripada na teret društva samom činjenicom da raspolaže karticama za podizanje gotovine u poslovnicama poslovnih banaka gdje društvo ima žiro-račun i na bankomatima. Imajući na umu da R. A. osporava postojanje dogovora o takvom načinu isplate i da ne postoji vjerodostojna dokumentacija koja bi upućivala na takav dogovor, nisu odlučni niti žalbeni navodi da riječ o „zasluženoj i zakonitoj isplati“ i „pravu da bude plaćen za svoj rad“.

 

13.4.              Nadalje, optuženik pogrešno tumači iskaz svjedokinje B. V. A. kada iskazuje o kupnji orijentalnog tepiha, telefona i drugih predmeta. Ona, naime, iskazuje o tome da je saznala za te izdatke te kako su ti izdaci jedino mogli biti prikazani u knjigovodstvenom smislu. To, međutim, ne znači da je optuženik imao pravo na kupnju mobitela, tableta, prijenosnog računala i orijentalnog tepiha na teret društva, a što je obrazloženo i prije (vidi pod 8.1.).

 

13.5.              Iz iskaza svjedokinje B. V. A. proizlazi postojanje ulaznih računa za određene troškove. Ujedno je iskazala da društvo 2014. nije obavljalo poslovnu djelatnost, nije bilo zaposlenika, a dio poslovne dokumentacije donio joj je optuženik. O kojim je ulaznim računima riječ točno je naveo vještak J. P. (tablica 3, list 358 pisanog vještačenja). Za mobitel optuženik ne spori da ga je zadržao. Iz iskaza svjedokinje B. V. A. i R. A. proizlazi da tablet prijenosno računalo, orijentalni tepih i mobitel, nisu knjigovodstveno iskazani u imovini društva, niti se nalaze u vlasništvu društva proizlazi. Zato je s pravom prvostupanjski sud prihvatio zaključak vještaka J. P. da se ti predmeti niti ne mogu smatrati imovinom društva, a time niti opravdanim troškom. Stoga je prvostupanjski sud pravilno otklonio obranu optuženika da su kupljeni za potrebe društva odnosno da je riječ o imovini društva za koju postoji vjerodostojna dokumentacija.

 

13.6.              Imajući na umu da društvo V. M. d.o.o. nije u svom vlasništvu imalo vozila, a s obzirom na to da za izvršena plaćanja goriva na raznim benzinskim postajama i trošak servisiranja osobnog vozila optuženika ne postoji pripadajući račun da bi se moglo pravdati da je to vozilo korišteno u poslovne svrhe društva V. M. d.o.o. odnosno trošak učinjen u poslovne svrhe tog društva, s pravom je prvostupanjski sud i ovdje prihvatio zaključak vještaka za financije, računovodstvo i knjigovodstvo J. P. da tako utrošena sredstva nisu bila za potrebe poslovanja društva. Upravo zato nije odlučna okolnost u dokumentaciji nepotkrijepljena okolnost da je optuženik u svojem u osobnom vozilu vozio R. A. i V. B. kada su boravili u Republici Hrvatskoj.

 

13.7.              Također, otklonjen je i prigovor obrane da su izvršeni radovi plaćeni u gotovini pa da nije riječ o nenamjenskom trošenju sredstava društva od strane optuženika i da to treba uzeti u obzir. Naime, vještak J. P. je dopuni svog nalaza i mišljenja uzeo u obzir iznos koji je isplaćen u gotovini radnicima angažiranim „na crno“ za obavljanje poslova za račun društva V. M. d.o.o.

             

13.8.              Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optuženik podignuta novčana sredstva zadržao za sebe te vršio plaćanje troškova goriva i troškova servisiranja svog vozila te nabavu mobitela, tableta, prijenosnog računala i orijentalnog tepiha. Time se nepripadno materijalno okoristio na štetu društva V. M. d.o.o. i to ukupno 159.492,52 kuna. Ovo tim više jer i sam optuženik kroz dio žalbenih navoda potvrđuje da je smatrao da mu 115.000,00 kuna pripada kao „zaslužena naknada za rad“, iako za to nije postojala pravna osnova.

 

13.9.              Prvostupanjski je sud sve dokaze izvedene u ovom postupku savjesno i detaljno raščlanio te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši da su se u postupanju optuženika ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju kako je to opisano u izreci pobijane presude. Zato je neosnovana žalba optuženika podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08-19.

 

14. Optuženik navodi da žalbu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona. No, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, nego je sadržajno veže uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

15. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao kao olakotne okolnosti cijeniti da je otac petero djece te da je od počinjenja djela prošlo „punih šest godina“. Tvrdi da je prvostupanjski sud nezakonito otegotnim cijenio prijašnju osuđivanost jer je riječ o osudi za kazneno djelo počinjeno nakon inkriminiranog događaja. Zato smatra da su ispunjeni uvjeti za izricanje blaže kazne. 

 

15.1. U pravu je žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotnu ocijenio okolnost da je optuženik osuđivan jer je riječ o osudi za kazneno djelo koje je počinjeno nakon počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim u ovom postupku. No, neovisno o tome i imajući na umu da državni odvjetnik nije podnio žalbu zbog odluke o kazni, odluka o kaznenopravnoj sankciji je pravilna. Ovo i s obzirom na dvije okolnosti koje ističe žalitelj (protek vremena od počinjenja djela i okolnost da je optuženik otac petero djece od kojih su dvoje maloljetni).

 

15.2. Naime, maksimalni stupanj krivnje koji je utvrdio prvostupanjski sud (izravna namjera, potpuna ubrojivost i neokrnjena svijest o protupravnosti, list 22 prvostupanjske presude, drugi odlomak odozgo) upućuju na zaključak da će kazna zatvora jedna godina i četiri mjeseca uz primjenu odredbi o djelomičnoj uvjetnoj osudi iz članka 57. KZ/11. ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Blaža kazna ne bi odgovarala maksimalnom stupnju krivnje. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela te pravilno ocijenio da će se djelomičnom uvjetnom osudom ispuniti i retributivna svrha kažnjavanja, kao i omogućiti resocijalizaciju optuženika.

 

16.               Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Razlozi iz pobijane presude su prihvaćeni jer nema okolnosti koje bi odluku o trošku dovodile u sumnju.

 

17.              Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. Na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 31. siječnja 2023.