REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i
Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SUN RENT d.o.o. iz Šibenika,
Trtarska 75a, OIB 40062381724, kojeg zastupa punomoćnik Igor Dlačić, odvjetnik u
Zagrebu, Ilica 191 D, protiv tuženika VENARI d.o.o. iz Vodica, Blata 41f, OIB
61954343903, kojeg zastupa punomoćnik Marko Mijat, odvjetnik u Vodicama, Obala
I. J. Cote 27, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog
suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-50/22 od 8. srpnja 2022., u
sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-50/22 od 8. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud
je naložio tuženiku da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeve novčane tražbine, i to u
iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju
Hrvatske narodne banke na dan isplate s ugovornom kamatom od 4% godišnje za
razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2021. te zateznom kamatom koja
teče od 1. siječnja 2022. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište
određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena na
temelju založnog prava u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti
prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s pripadajućim kamatama upisanog
u zemljišnim knjigama pod brojem Z-14122/2020 i to sudskom prodajom cjelokupne
založene nekretnine označene kao kat čest. 696/4, pomoćna zgrada, kuća za odmor,
dvorište sa 640 m², dvorište sa 508 m², pomoćna zgrada sa 15m², kuća za odmor sa
117 m² upisana u zk. ul. 10386 k.o. Vodice, a sve pri zemljišnoknjižnom odjelu
Šibenik Općinskog suda u Šibeniku, te namirenje navedene Tužiteljeve novčane
tražbine iz ostvarene prodajne cijene, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove
presude pod prijetnjom ovrhe (točka 1. izreke presude). Rješenjem o troškovima
postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 2

trošak parničnog postupka u iznosu od 107.500,00 kn s pripadajućim zateznim
kamatama koje teku od donošenja presude (8. srpnja 2022.) do isplate prema stopi
tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka 2. izreke presude). Tako je
prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su stranke
bile u poslovnom odnosu iz ugovora o zajmu u smislu članka 499. Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i
126/21) na temelju kojeg je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao
zajmoprimcu ugovoreni iznos novca, dok tuženik o dospijeću nije vratio tužitelju
ugovoreni iznos novca kao ni ugovorne kamate od 4% godišnje koje teku od trenutka
tužiteljeve predaje novca tuženiku pa do ugovorenog dospijeća tuženikove obveze
vraćanja novca tužitelju. Nadalje, budući da su stranke 23. listopada 2020. sklopile i
Ugovor o založnom pravu na temelju kojeg je u zemljišnim knjigama upisana
hipoteka u korist tužitelja na tuženikovoj nekretnini pobliže navedenoj u izreci
prvostupanjske presude i to radi osiguranja naplate tužiteljeva potraživanja u iznosu
od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske
narodne banke s pripadajućim kamatama, prvostupanjski je sud primjenom odredbe
članka 388. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne
novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) obvezao tuženika da je dužan trpjeti namirenje
tužiteljeve tražbine, i to sudskom prodajom nekretnine te namirenjem tužiteljeve
tražbine iz ostvarene prodajne cijene. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski
je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o
parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti iz svih
dopuštenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je tužba u ovom predmetu
koncipirana kao hipotekarna tužba u smislu članka 338. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, a ne tužba za isplatu, slijedom čega su nejasni navodi
obrazloženja pobijane presude u kojem se citiraju odredbe članka 499., odnosno
članka 183. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a posebno članka 388. Zakona
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer se nitko od parničnih strana nije na njih
pozivao. Nadalje, žalitelj ističe da nije ni tvrdio ni dokazivao da bi uplatio utuženi
iznos nego je štoviše u odgovoru na tužbu djelomično priznao tužbu i tužbeni zahtjev
u dijelu u kojem se iz vrijednosti zaloga traži namirenje glavnice osiguranog
potraživanja i ugovorene kamate te je osporio tužbeni zahtjev isključivo u dijelu kojim
se iz vrijednosti zaloga traži namirenje zakonskih zateznih kamata. Žalitelj navodi
odredbe članka 331. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku i članka 338.
stavka 5. istog Zakona te smatra da je jedina obveza suda po primitku odgovora na
tužbu bila ispitati je li zahtjev tužitelja koji je tuženik priznao u odgovoru na tužbu
predstavlja zahtjev kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu članka 3. stavka 3.
Zakona o parničnom postupku. Jedina sporna okolnost u rubriciranom predmetu je
pravo tužitelja da traži namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti zaloga jer
je tijekom postupka ukazao da naplata zakonskih zateznih kamata nije osigurana
ugovorom o zalogu niti se založnim pravom upisanim u zemljišnoj knjizi na nekretnini
osigurava naplata zakonskih zateznih kamata već isključivo pripadajućih kamata
ugovorenih člankom 2.3. Ugovora o zalogu. U obrazloženju presude sud nije dao ni
jedan razlog zbog kojeg bi taj prigovor tuženika bio neosnovan pa zato presuda ima
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ne osporava niti je ikada

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 3

osporavao pravo tužitelja na zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja u podmirenju
dospjele obveze, ali osporava pravo tužitelja na namirenje zakonskih zateznih
kamata iz vrijednosti zaloga jer ovo pravo nije ugovoreno Ugovorom o zalogu niti je
osnovanim založnim pravom u korist tužitelja osigurana naplata predmetnih
zakonskih zateznih kamata; pri tome, žalitelj se poziva na obrazloženje odluke
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-240/09 prema kojoj ako je
tražbina tužitelja viša od iznosa osiguranim založnim pravom, u odnosu na tu razliku
založni vjerovnik može postaviti poseban zahtjev, ali isti ne može ostvarivati
hipotekarnom tužbom. Žalitelj osporava i odluku o troškovima postupka te pri tome
navodi odredbe članaka 35., 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom
postupku. Prema mišljenju žalitelja, nakon odgovora na tužbu nije se raspravljalo o
glavnom zahtjevu tužitelja već o pravu tužitelja na naplatu zakonskih zateznih
kamata iz vrijednosti zaloga odnosno o pravu tužitelja na troškove postupka s
obzirom na tužiteljevu povredu odredbe članka 4.2. Ugovora o založnom pravu i
pokretanja rubriciranog postupka prije pokušaja mirnog rješenja spora. Time je sud
povrijedio materijalno pravo o troškovima postupka jer je tužitelju priznao trošak
postupka za podnesak od 23. svibnja 2022., odnosno za zastupanje na raspravi 31.
svibnja 2022. jer, s obzirom na priznanje tužbenog zahtjeva, ovi troškovi ne samo da
nisu bili potrebni već su u odnosu na tužbeni zahtjev i nedopušteni. Nadalje, prema
mišljenju žalitelja, tužitelj je povrijedio odredbu članka 4.2. Ugovora o zalogu jer je
pokrenuo spor bez prethodnog pozivanja tuženika na dogovor i mirno rješenje zbog
čega smatra da on osnovano potražuje trošak postupka prema članku 157. Zakona o
parničnom postupku. Osim toga, sud je pogrešno dosudio tužitelju trošak u iznosu od

28.000,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost po radnji jer je prema
vrijednosti predmeta spora tužitelju trebao priznati trošak od 27.010,00 kn uvećan za
porez na dodanu vrijednost. Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da ukine
pobijanu presudu i vrati spis na ponovno odlučivanje; tuženik potražuje trošak
drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 6.756,25 kn.

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu
žalbu u bitnom navodi da tuženik, kao i u odgovoru na tužbu, potpuno promašeno
ističe preuranjenost tužbenog zahtjeva. Okolnost da ugovor o zalogu sadrži
standardnu klauzulu o pokušaju mirnog rješenja spora ne predstavlja procesnu
smetnju jer je iz historijata spora potpuno jasno da tuženik nema nikakvu namjeru
dobrovoljno ispuniti svoju ugovornu obvezu. Naprotiv, iz tuženikova postupanja je
razvidno da je jedini mogući način prisilno namirenje, a koje je dodatno otežano
aktivacijom ranije hipoteke na istoj nekretnini odnosno pokretanjem postupka
hipotekarnom tužbom protiv tuženika iz kojeg ponašanja tuženika je razvidno da ne
ispunjava svoje obveze. Tuženika ništa ne priječi da ispuni svoje obveze makar i u
nespornom dijelu već tuženik ulaganjem žalbe nastoji odugovlačiti naplatu duga koji
je nesporan. Tužitelj ističe da je sukladno Ugovoru o založnom pravu uknjiženo
založno pravo u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama u
korist tužitelja pa su stoga svi navodi tuženika po pitanju zateznih kamata u cijelosti
promašeni osobito uzimajući u obzir činjenicu da su zakonske zatezne kamate kod
ugovora o zalogu akcesorno potraživanje na koje vjerovnik ima pravo po samom
zakonu. Tužitelj predlaže sudu da odbije tuženikovu žalbu u cijelosti kao neosnovanu
i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 4

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga
određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom
postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu
materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je
prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku premda je pri tome
djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo jer je umjesto odredbi članaka 336.
i 338. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima primijenio odredbu članka 388.
tog Zakona.

4. U ovom predmetu između stranaka nije sporno da su one 1. kolovoza 2017.
sklopile Ugovor o zajmu kojim se tužitelj kao zajmodavac obvezao tuženiku kao
zajmoprimcu predati iznos od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za potrebe realizacije
projekta izgradnja i prodaje stambenih objekata (članak 2.1. tog Ugovora) dok se
tuženik kao zajmoprimac obvezao najkasnije u roku od dvije godine vratiti primljeni
iznos (članak 2.2. tog Ugovora). Nadalje, iz predmetnog Ugovora o zajmu proizlazi i
da su stranke ugovorile ugovornu kamatu od 4 % godišnje (članak 2.3. tog Ugovora)
te su tim Ugovorom ugovorile i založno pravo radi osiguranja tražbine zajmodavca
(tužitelja) u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem
tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i to na nekretnini pobliže navedenoj u
članku 3.1. tog Ugovora (str. 14. spisa). Međutim, iako je tužitelj kao zajmodavac
mogao na temelju članka 3.2. tog Ugovora ishoditi „u zemljišnim knjigama i drugim
javnim knjigama uknjižbu prava zaloga“, on to na temelju tog Ugovora nije učinio.

Nadalje, iz spisa proizlazi, a ni to između stranaka nije sporno, da su one 15.
listopada 2020. sklopile Ugovor o založnom pravu kojim su, između ostalog,
konstatirale da je tužitelj 1. kolovoza 2017. po ranije navedenom Ugovoru o zajmu
isplatio tuženiku iznos od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (članak 2.1. Ugovora o
založnom pravu; str. 8. spisa), te se tim ugovorom tuženik kao založni dužnik
obvezao primljeni iznos vratiti do 31. prosinca 2021. (članak 2.2. Ugovora o
založnom pravu) – dakle, tim su ugovorom stranke ugovorile drugačiji, to jest kasniji
datum dospijeća tuženikove obveze iz Ugovora o zajmu, no i prema članku 2.3.
Ugovora o založnom pravu tuženik se obvezao isplatiti tužitelju ugovornu kamatu po
stopi od 4% godišnje. Osim toga, člankom 3.1. Ugovora o založnom pravu stranke su
radi osiguranja tužiteljeva potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s
pripadajućim kamatama ugovorile osnivanje prava zaloga na zk. ul. br. 10386 k.o.
Vodice na upisanoj nekretnini označenoj kao zk. č. br. 696/4 k.o. Vodice te je
člankom 3.2. tog Ugovora tuženik ovlastio tužitelja da ishodi „u zemljišnim knjigama i
drugim javnim knjigama uknjižbu prava zaloga“, a što je tužitelj upravo na temelju
Ugovora o založnom pravu od 15. listopada 2020. i učinio podnijevši
zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku 29. listopada 2020. prijedlog za

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 5

uknjižbu založnog prava pod brojem Z-14122/2020; na temelju tog prijedloga i
Ugovora o založnom pravu od 15. listopada 2020. navedeni općinski sud je radi
osiguranja tražbine tužitelja u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna
prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim
kamatama uknjižio založno pravo za korist tužitelja, a što proizlazi iz izvatka iz
zemljišne knjige sa str. 11. spisa.

S obzirom na to da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio činjenicu
sklapanja Ugovora o založnom pravu, ni postojanje tužiteljeva potraživanja, kao ni
pravo tužitelja za zahtijeva ovršnu ispravu podobnu za aktivaciju založnog prava na
nekretnini, nego je isticao da je tužitelj pokrenuo ovaj spor preuranjeno i protivno
odredbi članka 4.2. Ugovora o založnom pravu kojim je ugovoreno da sve sporove
koji bi mogli nastati u vezi Ugovora ugovorne stranke nastojat će riješiti mirnim putem
i sporazumno, između stranaka je sporno da li je tužitelj ovaj spor mogao pokrenuti
prije nego što se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora. Osim
toga, tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao pravo tužitelja da iz vrijednosti
zaloga naplati zakonske zatezne kamate tekuće od 1. siječnja 2022. do isplate
smatrajući da te kamate nisu osigurane predmetnim založnim pravom pa je stoga
između stranaka sporno može li tužitelj u ovom sporu hipotekarnom tužbom tražiti
trpljenje tuženika na namirenje tužiteljeve tražbine zateznih kamata.

Tužitelj je u podnesku od 24. svibnja 2022. kojim se očitovao na tuženikov
odgovor na tužbu istaknuo da navod tuženika kako tužitelj nije pokušao mirnim
putem riješiti predmetni spor bespredmetan jer je podizanje hipotekarne tužbe nužno
za ostvarenje tužiteljevih prava i zaštitu njegovih interesa, a k tome tuženik ni
hipotekarnom vjerovniku koji je ranije upisao svoje založno pravo na istoj nekretnini
nije podmirio dug pa je taj hipotekarni vjerovnik vodio spor pred Trgovačkim sudom u
Zadru poslovni broj P-46/20 koji je nepravomoćno presuđen u korist hipotekarnog
vjerovnika. Osim toga, tužitelj je osporavao i navod tuženika da zatezne kamate nisu
osigurane založnim pravom jer je Ugovorom o založnom pravu u teretovnici založne
nekretnine založno pravo uknjiženo u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti
kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim
kamatama u korist tužitelja. Prvostupanjski je sud izvršio uvid u isprave priložene
spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da tuženik u žalbi, jednako kao i tužitelj u
podnesku od 24. svibnja 2022. sa str. 24. spisa, neosnovano ističe da je u odgovoru
na tužbi djelomično priznao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se iz vrijednosti zaloga
traži namirenje glavnice osiguranog potraživanja i ugovorne kamate. Naprotiv,
tuženik u odgovoru na tužbu nije priznao tužbeni zahtjev nego je priznao određene
činjenice – da su stranke sklopile Ugovor o založnom pravu, da postoji tužiteljevo
potraživanje prema tuženiku kao i pravo tužitelja za zahtijeva ovršnu ispravu
podobnu za aktivaciju založnog prava na nekretnini. Međutim, priznanje tih odlučnih
činjenica nije i priznanje tužbenog zahtjeva, a kako to pogrešno smatraju obje
stranke.

Naime, priznanje tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tuženika
kojom on u postupku pred sudom izjavljuje da je tužiteljev zahtjev za pružanje pravne

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 6

zaštite određenog sadržaja na zakonu osnovan te ta tuženikova parnična radnja ne
može biti vezana niti uz kakav uvjet ili rok, a relevantna je samo ako je poduzeta
izričito. Međutim, iz tuženikova odgovora na tužbu u kojem je tuženik priznao
određene odlučne činjenice o kojima (barem djelomično) ovisi osnovanost tužbenog
zahtjeva nema značaj (djelomičnog) priznanja tužbenog zahtjeva, a kako to obje
stranke pogrešno smatraju. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud pravilno nije
donio (djelomičnu) presudu na temelju priznanja u smislu odredbe članka 331.
Zakona o parničnom postupku. Naprotiv, prema mišljenju ovog suda prvostupanjski
je sud nakon zaprimanja tuženikova odgovora na tužbu mogao sukladno odredbi
članka 332.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku donijeti presudu bez
održavanja ročišta, no propust prvostupanjskog suda da to učini u konkretnom
predmetu nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

6. Odredbom članka 336. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima je propisano ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću,
založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz
vrijednosti zaloga, dok prema stavku 2. toga članka Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti
zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u tom
Zakonu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo
određeno zakonom. Nadalje, prema članku 336. stavku 3. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima založni dužnik (pravilno, vjerovnik) ima pravo od
svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi
namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što
drugo zakonom određeno. Osim toga, prema članku 338. stavku 1. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima kad je, da bi došao do namirenje svoje tražbine
iz vrijednosti nekretnine, vjerovniku potrebno da prethodno putem parnice ishodi
pravomoćnu presudu kojom će biti naređeno založnom vjerovniku (pravilno, dužniku)
da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga (…), ovlašten je zahtijevati da se u
zemljišnim knjigama upiše zabilježba tužbe protiv vlasnika nekretnine (…).

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj kao založni
vjerovnik ovlašten putem suda ostvarivati svoje pravo na namirenje dospjele tražbine
i to iz vrijednosti zaloga i po pravilima određenim u Zakonu o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, a na način određen popisima o ovrsi novčanih tražbina. Slijedom
navedenog, ali i s obzirom na to da Ugovor o založnom pravu od 15. listopada 2020.
nije ovršna javnobilježnička isprava u smislu članka 23. točke 5. i članka 28. Ovršnog
zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16-odluka Ustavnog suda
Republike Hrvatske, 73/13, 131/20 i 114/22) u vezi s člankom 54. stavkom 1. Zakona
o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09,
120/16 i 57/22) jer ne sadrži izjavu obvezanika/tuženika o tome da se na temelju tog
akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno
provesti prisilna ovrha, to tužitelj (neovisno od činjenice što je javni bilježnik Mira
Grbac potvrdom poslovni broj OV-7147/2020 od 23. listopada 2020. potvrdio da su
obje stranke taj ugovor potpisale u njezinoj nazočnosti) jeste ovlašten putem suda
zahtijevati ostvarenje svoje tražbine na namirenje dospjele obveze iz vrijednosti
zaloga – nekretnine navedene u članku 3.1. Ugovora o založnom pravu. Prema
tome, tužitelj je od tuženika kao vlasnika nekretnine i založnog dužnika prema članku

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 7

336. stavku 3. i članku 338. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
ovlašten putem parnice ishoditi pravomoćnu presudu kojom će biti naloženo tuženiku
da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga i to (na način određen propisima o
ovrsi novčanih tražbina) sudskom prodajom založene nekretnine i namirenjem
tužitelja iz ostvarene prodajne cijene; osim toga, tužitelj je prema članku 338. stavku

1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima mogao zahtijevati i da se u
zemljišnim knjigama zabilježbi tužba protiv vlasnika nekretnine (tuženika), a što on u
ovom sporu nije učinio (za razliku od hipotekarnog vjerovnika Blue View Real Estate
d.o.o. koji je to učinio 9. ožujka 2021., a što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige sa
str. 26. spisa).

Pri tome, tuženikovo pozivanje u žalbi i tijekom prvostupanjskog postupka na
odredbu članka 4.2. Ugovora o založnom pravu prema kojoj stranke sve sporove koji
mogu nastati iz tog Ugovora nastojat će riješiti mirnim putem i sporazumno, nema
nikakvog utjecaja na pravo tužitelja da sudskim putem ostvaruje svoju tražbinu i to
prije nego što se (eventualno) obratio tuženiku da sporazumno riješe spor. Naime,
upravo zbog toga što tužitelj sukladno odredbi članka 336. stavaka 1., 2. i 3. i članka

338. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima svoje pravo na
namirenje tražbine iz vrijednosti zaloga može ostvariti samo tako da sud
pravomoćnom presudom naloži tuženiku njegovo trpljenje namirenja tužitelja iz
vrijednosti založene nekretnine, to tužitelj mora isključivo putem suda u parničnom
postupku tužbenim zahtjevom tražiti da sud obveže tuženika na trpljenje namirenja
tužiteljeve tražbine iz vrijednosti predmetne nekretnine.

7. Tuženikovo osporavanje činjenice da Ugovorom o založnom pravu nije
ugovoreno pravo tužitelja na namirenje zakonskih zateznih kamata iz vrijednosti
zaloga nije osnovano. Naime, za razliku od odredbe članka 3.1. Ugovora o zajmu od

1. kolovoza 2017. kojim su stranke ugovorile založno pravo na nekretnini (samo) radi
osiguranja potraživanja glavnice u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna
prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, stranke su člankom

3.1. Ugovora o založnom pravu ugovorile založno pravo radi osiguranja tužiteljeva
potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem
tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim kamatama (str. 8.
spisa), a upravo radi osiguranja tog potraživanja (dakle, i glavnice i pripadajućih
kamata) u zemljišnim knjigama je uknjiženo založno pravo za korist tužitelja (str. 11.
spisa).

Prema tome, neovisno od toga što su stranke i člankom 2.3. (ranijeg) Ugovora
o zajmu i člankom 2.3. Ugovora o založnom pravu ugovorile ugovornu kamatu po
stopi od 4% godišnje, stranke člankom 3.1. Ugovorom o založnom pravu nisu izričito
ugovorile založno pravo samo radi osiguranja tužiteljeva potraživanja (osim glavnice)
ugovornih kamata, a kako to pogrešno smatra žalitelj, nego i radi osiguranja
tužiteljeva potraživanja zateznih kamata koje teku nakon dospijeća tužiteljeva
potraživanja (dakle, nakon 1. siječnja 2021.). Naime, prema odredbi članka 319.
stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odredbe ugovora primjenjuju se onako kako
glase. Slijedom navedenog, da je prava volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja
Ugovora o založnom pravu bila da se, osim glavnog potraživanja, založno pravo na
predmetnoj nekretnini ugovori samo radi osiguranja tužiteljeva potraživanja

Poslovni broj: 28 Pž-4039/2022-2 8

ugovornih kamata, one bi u članku 3.1. Ugovora o založnom pravu izričito navele da
se založno pravo na tuženikovoj nekretnini osniva radi osiguranja tužiteljeva
potraživanja u iznosu od 370.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem
tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s ugovornim kamatama od 4%
godišnje za razdoblje prije dospijeća tužiteljeva potraživanja (dakle, od 1. kolovoza

2017. do 31. prosinca 2021.). Međutim, one člankom 3.1. Ugovora o založnom pravu
nisu to tako ugovorile nego su ugovorile zasnivanje založnog prava radi osiguranja
tužiteljeva potraživanja glavnice s pripadajućim kamatama. Prema tome, budući da
stranke nisu izričito ugovorile založno pravo (osim radi osiguranja glavnog
potraživanja) samo radi osiguranja ugovornih kamata nego su ugovorile osnivanje
založnog prava radi namirenje glavnice i pripadajućih kamata, očito je da je prava
volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja Ugovora o zasnivanju založnog prava
bila da se tim ugovorom osigura tužiteljevo potraživanje, osim radi naplate glavnice, i
radi naplate i ugovornih i zateznih kamata. Upravo zbog navedenog, sud prvog
stupnja je pravilno u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Jednako tako, budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, to je on parnična
stranka koja je u obvezi naknaditi tužitelju prouzročene troškove postupka. Pri tome,
tuženikov žalbeni navod da je tužitelju za svaku pojedinu postupovnu radnju
potrebnu za vođenjem ovog spora trebalo priznati trošak u iznosu od 27.010,00 kn
(uvećan za porez na dodanu vrijednost), a ne u iznosu od 28.000,00 kn (uvećan za
porez na dodanu vrijednosti), nije osnovan. Naime, s obzirom na to da je tužitelj u
tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.799.842,91 kn (koliko iznosi
protuvrijednost od 370.000,00 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke
na dan predaje tužbe), a tako označenoj vrijednosti predmeta spora tuženik se nije
protivio slijedom čega prvostupanjski sud nije postupio prema članku 40. stavku 3.
Zakona o parničnom postupku, to je sud prvog stupnja prema toj vrijednosti
predmeta spora pravilno ocijenio da tužitelj za svaku pojedinu postupovnu radnju
potrebnu za vođenje ovog spora osnovano potražuje naknadu troška u iznosu od