- 1 -                             Poslovni broj: Usž-3554/22-4

                     Poslovni broj: Usž-3554/22-4

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A1. d.d., C., OIB: …, A2. d.d., P., OIB: …, P. d.d., O1., OIB: …, A. L. d.d., O2., OIB: … i V. T. d.o.o., G., OIB: …, koje zastupa opunomoćenik G. B., odvjetnik iz P., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Z., OIB: …, uz sudjelovanje zainteresirane osobe F. C. S. d.o.o., Z., OIB: …, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva J. i dr. j.t.d., N. G., radi dozvole za linijski prijevoz, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istom opunomoćeniku, protiv  presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2933/21-10 od 16. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023.

p r e s u d i o   j e

I               Žalba tužitelja se usvaja.

Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2933/21-10 od 16. svibnja 2022.

                            II               Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.

Poništava se dozvola Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, br. 04685, klasa: UP/I-340-02/20-05/82 od 15. srpnja 2021., za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EEZ) br. 1073/2009, broj linije u Upisniku: HR-D-155, te se predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak.

III              Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave ove presude tužiteljima nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.347,97 eura/10.156,25 kuna, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

IV              Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje dozvole tuženika, br. 04685, klasa: UP/I-340-02/20-05/82 od 15. srpnja 2021., te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora i nalaže mu se da nadoknadi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn. Navedena dozvola tuženika izdana je zainteresiranoj osobi za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EEZ) br. 1073/2009, na međunarodnoj liniji Split – Hannover.

2.              Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu kojom zakonitost iste pobijaju zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističu a što su tvrdili i tijekom postupka, da nije dozvoljeno na temelju dozvole za obavljanje međunarodnog prijevoza obavljati unutarnji prijevoz između stajališta u Republici Hrvatskoj jer je to sasvim druga vrsta prijevoza, na koju se ne primjenjuju propisi europskog prava, već nacionalno zakonodavstvo i uvjeti propisani nacionalnim zakonodavstvom, i to prvenstveno Zakon o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine", broj 41/18., 98/19. i 30/21. – dalje u tekstu ZPCP), kao i Pravilnik o obavljanju javnog linijskog prijevoza putnika u cestovnom prometu ("Narodne novine", broj 116/19.-dalje u tekstu: Pravilnik), te da obavljanje unutarnjeg međužupanijskog prijevoza putnika nije dozvoljeno bez provođenja postupka usklađivanja voznih redova i poštivanja odredaba nacionalnog zakonodavstva kojim su propisani svi uvjeti obavljanja takve vrste prijevoza. S tim u vezi tužitelji sadržajno citiraju odredbe članka 4. stavka 1. točke 28. i članka 33. stavka 4. ZPCP-a, kojima se daje definicija i regulira međužupanijski linijski prijevoz. Drže da prvostupanjski sud na nespornu činjenicu – obavljanje unutarnjeg međužupanijskog prijevoza između stajališta unutar Republike Hrvatske nije primijenio citirane odredbe ZPCP-a i Pravilnika, čime je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Mišljenja su da prvostupanjski sud pogrešno tumači i primjenjuje odredbe Uredbe (EZ) br.1073/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o zajedničkim pravilima za pristup međunarodnom tržištu usluga prijevoza običnim i turističkim autobusima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 561/2006 (dalje u tekstu: Uredba), jer pogrešno zaključuje da se Uredba primjenjuje i na obavljanje unutarnjeg prijevoza kojeg u određenoj državi članici obavlja domaći prijevoznik. Naime, prvostupanjski sud citira članak 1. stavak 1. Uredbe, no propušta citirati i primijeniti stavak 4. iste odredbe, čijim ispravnim tumačenjem se dolazi do zaključka da se Uredba ne primjenjuje na unutarnji cestovni prijevoz putnika kojeg obavlja domaći prijevoznik. Dakle, prvostupanjski sud na nespornu činjenicu obavljanja unutarnjeg međužupanijskog prijevoza od strane domaćeg prijevoznika primjenjuje propis koji se na tu činjenicu ne može primijeniti. Pritom tužitelji upiru i na dopis Europske komisije, Glavne uprave za mobilnost i promet od 23. lipnja 2015., upućenog tuženiku a priloženog uz tužbu, u kojem je izričito potvrđen stav da se odredbe Uredbe ne primjenjuju na unutarnji prijevoz putnika koji obavljaju hrvatski prijevoznici. Nadalje, tužitelji ukazuju na pogrešnu primjenu odredbe članka 14. i članka 15. Uredbe, jer prvostupanjski sud iz navedenih odredaba izvodi pogrešan zaključak da i domaći prijevoznik može na temelju odredaba Uredbe obavljati kabotažu u državi članici domaćinu jednako kao i strani prijevoznik, iako citirane odredbe Uredbe to izričito dozvoljavaju samo stranom prijevozniku. Time ne dolazi do diskriminacije domaćih prijevoznika, jer i oni mogu također obavljati unutarnji prijevoz unutar stajališta svoje vlastite države, svi pod jednakim uvjetima i to poštujući upravo odredbe nacionalnog zakonodavstva te iste države. S tim u vezi tužitelji se pozivaju i na članak 4. stavak 1. točku 21. ZPCP-a, koja jasnije definira pojam kabotaže, nakon čega zaključuju da prvostupanjski sud, pogrešnom primjenom članka 14. Uredbe, izvodi pogrešan zaključak da bi radi izbjegavanja diskriminacije na temelju mjesta poslovnog nastana i domaći prijevoznici mogli obavljati unutarnji prijevoz u svojoj vlastitoj državi na temelju odredaba Uredbe, a protivno odredbama nacionalnog zakonodavstva. Navedeno ne proizlazi niti iz dopisa Europske komisije, Glavne uprave za mobilnost i promet od 19. kolovoza 2021., na koji se prvostupanjski sud poziva ali ga pogrešno tumači. Čak i kada bi Uredba bila primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno čak i kada bi zainteresirana osoba kao domaći prijevoznik mogla u sklopu pobijane dozvole za međunarodni prijevoz obavljati i unutarnji međužupanijski prijevoz u Republici Hrvatskoj tj. kabotažu, niti jednom odredbom Uredbe nije propisano da se takva kabotaža može obavljati protivno uvjetima propisanim nacionalnim zakonodavstvom. Upravo suprotno, Uredba na više mjesta naglašava potrebu usklađene primjene s nacionalnim zakonodavstvom, pogotovo u slučaju kad se na temelju njezinih odredaba obavlja i unutarnji prijevoz tj. kabotaža. Nastavno se tužitelji pozivaju na odredbe Uredbe kojima je regulirana kabotaža, ističući da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu članka 63. stavka 4. ZPCP-a, te navodeći da obveza usklađivanja voznih redova nije navedena kao uvjet izdavanja predmetne dozvole. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tužitelji nalaze u tome što je prvostupanjski sud propustio izvršiti uvid u plan vožnje priložen uz pobijanu dozvolu i usporediti ga s planom vožnje iz prethodno izdane dozvole tuženika zainteresiranoj osobi, koja je za identičnu međunarodnu liniju izdana 1. lipnja 2021. Uvidom u navedene planove vožnje i njihovom usporedbom može se utvrditi da je jedina i isključiva razlika između tih planova vožnje ta da u planu vožnje uz pobijanu dozvolu nije navedena zabrana obavljanja unutarnjeg prijevoza u Republici Hrvatskoj, za razliku od prethodne dozvole gdje je takva zabrana izričito navedena. Stoga se može zaključiti da je ne samo glavna, nego jedina i isključiva svrha novoizdane (pobijane) dozvole da se njome omogući zainteresiranoj osobi obavljanje unutarnjeg prijevoza. Zbog toga nije utvrđena ni činjenica da tuženik prije izdavanja pobijane dozvole nije proveo podrobnu analizu radi utvrđivanja je li glavna svrha pobijane dozvole prijevoz putnika između postaja u različitim državama članicama, što je bio dužan provesti temeljem članka 8. stavka 4. točke (e) Uredbe pa je i time, osim nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Pritom tužitelji ističu da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio zaključak tuženika koji navedenu činjenicu nije utvrdio na temelju podrobne analize, nego isključivo na temelju uvida u broj kilometara koji se obavlja unutar i izvan države članice. Iz navedenog se, međutim, ne može nikako zaključiti da je tuženik proveo podrobnu analizu u smislu citirane odredbe Uredbe, jer da je kao kriterij utvrđivanja navedenog bio uzet, primjerice, broj putnika koji se prevoze između pojedinih stajališta, tada bi bilo razvidno da se najveći broj putnika u sklopu navedene linije prevozi upravo između stajališta unutar Republike Hrvatske, slijedom čega također proizlazi da je glavna svrha pobijane dozvole upravo obavljanje unutarnjeg prijevoza. Stoga tužitelji drže da su potpuno neosnovano odbijeni njihovi dokazni prijedlozi za pribavom podataka o broju prodanih karata na relacijama unutar i izvan Republike Hrvatske, a temeljem kojih su se mogle utvrditi navedene činjenice, čime je također došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu. Navodeći opširno i druge razloge zbog kojih smatraju da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužitelji predlažu ovom Sudu poništiti presudu i prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev te poništiti pobijanu dozvolu, podredno, poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu iskazanog troška za sastav žalbe, uvećan za PDV.

3.              Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje pri stavu iz odgovora na tužbu prema kojem je navedenom Uredbom uređena uspostava zajedničke prometne politike koja između ostalog podrazumijeva utvrđivanje zajedničkih pravila primjenjivih na međunarodni cestovni prijevoz putnika, kao i uvjeti pod kojima strani prijevoznici smiju pružati usluge unutarnjeg prijevoza u državi članici. Iz priloga pobijane dozvole vidljivo je da su uz zainteresiranu osobu, kao prijevoznika sa sjedištem u Zagrebu, upisani prijevoznici F. D. G. sa sjedištem u Berlinu, SR Njemačka i D. T. G. sa sjedištem u Frankfurtu, Am Main, SR Njemačka. Člankom 91. ZPCP-a propisano je da prijevoznik Europske unije može obavljati kabotažu na području Republike Hrvatske u skladu s Uredbom (EZ) br. 1073/2009. Odredbom članka 8. Uredbe propisan je postupak za izdavanje dozvole, dok je istim člankom, u stavku 4. točki (e), propisano da se dozvola neće izdati ako država članica odluči da glavna svrha pružanja usluge prijevoza nije prijevoz putnika između postaja u različitim državama članicama. Sukladno navedenom, uvidom u dostavljeni vozni red zainteresirane osobe, razvidno je da je broj kilometara koji se obavlja izvan države članice višestruko veći od broja kilometara koji se obavlja unutar države članice, slijedom čega proizlazi da je glavna svrha izdavanja dozvole omogućavanje pružanja usluge prijevoza putnika između različitih država članica odnosno da joj primarni cilj nije obavljanje unutarnjeg prijevoza. Pritom tuženik upućuje na isti članak stavak 4. točku (d) Uredbe, prema kojoj se dozvola neće izdati ukoliko se procijeni da bi dotična usluga prijevoza ozbiljno utjecala na održivost usporedivog prijevoza koji se obavlja kao javna usluga (PSO ugovor) na temelju članka 33. stavka 2. ZPCP-a. Iz voznog reda i cjenika zainteresirane osobe vidljivo je da se stajališta u Republici Hrvatskoj za navedenu liniju nalaze u gradovima  Split, Trogir, Šibenik, Vodice, Biograd na moru, Zadar, Senj, Novi Vinodolski, Crikvenicu i Rijeku, pri čemu je u cjeniku ispunjen uvjet zabrane prodaje karata za stajališta koja su unutar iste županije. Obzirom na prirodu obavljanja međunarodnog prijevoza putnika, obavljanje takvog prijevoza ne bi smjelo značajnije utjecati na održivost prijevoza uređenog PSO ugovorima koji se sklapaju za obavljanje prijevoza unutar županija, međutim, na području Republike Hrvatske koji prolazi dio itinerera navedene linije ne postoji važeći ugovor o javnoj usluzi (PSO). Tuženik je dopisom od 22. srpnja 2021. zatražio od Europske komisije novo tumačenje odredaba Uredbe u segmentu unutarnjeg prijevoza putnika za prijevoznike na međunarodnim linijama obzirom na činjenicu da je nacionalnim zakonodavstvom kojim se regulira međunarodni prijevoz putnika u cestovnom prometu propisano da se isti odvija sukladno Uredbi, što uključuje sve prijevoznike (domaće i strane) bez dodatnih uvjeta osim onih propisanih samom Uredbom. Pritom je postavljeno pitanje da li je moguće, kad je u pitanju međunarodni prijevoz, domaćem prijevozniku sukladno Uredbi izdati međunarodnu dozvolu koja uključuje i unutarnji prijevoz. U odgovoru Europske komisije, zaprimljenom 20. kolovoza 2021., jasno je obrazloženo da svi prijevoznici spomenuti u članku 1. Uredbe, a koji obavljaju prijevoz putnika običnim i turističkim autobusima, imaju sukladno toj Uredbi pravo obavljati linijski prijevoz putnika, uključujući i poseban linijski prijevoz te povremeni prijevoz putnika bez diskriminacije po osnovi nacionalnosti ili mjesta poslovnog nastana, u skladu s uvjetima spomenute Uredbe (članak 3). Slijedom toga, isti uvjeti vrijede za prijevoznika bez obzira ima li poslovni nastan u državi članici koja je izdala dozvolu za obavljanje linijskog prijevoza ili u drugoj državi članici. Stoga dozvola za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza obuhvaća i obavljanje prijevoza na nacionalnom području koje je obuhvaćeno tom dozvolom za međunarodni prijevoz. Uvažavajući izloženo, tuženik smatra žalbene navode neosnovanim te predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja odbiti.

4.              Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, smatra da je prvostupanjski sud donio odluku na temelju ispravno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naglašava da u slučaju kada se izdaje dozvola Zajednice za međunarodni linijski prijevoz putnika na području država članica koja uključuje i kabotažu za područje Republike Hrvatske, a što je ovdje slučaj, prijevoznik nije dužan usklađivati vozni red s voznim redovima županijskih i međužupanijskih linija, jer takva obveza nije predviđena ni člankom 63. ZPCP-a ni odredbama Uredbe. Citira odredbe članka 2. stavka 1. točke 7. alineje 2., te članka 14. i članka 15. stavka 1. točke (c) Uredbe, nakon čega zaključuje kako, kao imatelj licencije Zajednice, može u okviru međunarodnog linijskog prijevoza na području država članica bez diskriminacije na temelju svog sjedišta obavljati kabotažu u državi članici domaćinu jednako kao i strani prijevoznik i upravo navedena okolnost jasno upućuje da zainteresirana osoba temeljem osporavane dozvole Zajednice za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza putnika na području država članica ne obavlja nikakav međužupanijski linijski unutarnji prijevoz unutar Republike Hrvatske, već međunarodni linijski prijevoz putnika s dopuštenom kabotažom, odnosno sporednim unutarnjim prijevozom u okviru međunarodnog linijskog prijevoza. Stoga bi upravo onemogućavanje kabotaže na području Republike Hrvatske domaćim prijevoznicima u okviru međunarodnog linijskog prijevoza putnika na području država članica, a dopuštanje iste stranim prijevoznicima bio eklatantan primjer narušavanja tržišnih principa i pogrešno tumačenje odredaba Uredbe. Tumačenje tužitelja oko kabotaže u okviru međunarodnog prijevoza pogrešno je utoliko što tužitelj smatra da bi domaći prijevoznik u slučaju obavljanja kabotaže morao prethodno sudjelovati u postupku usklađivanja voznih redova, a strani prijevoznik ne mora. Iz navedenog slijedi da tužitelj kabotažu ili unutarnji cestovni prijevoz u okviru međunarodnog prijevoza poistovjećuje s unutarnjim cestovnim prijevozom koji se isključivo obavlja kao takav, što naprosto nije isto i protivno je definiciji kabotaže bilo domaćeg zakonodavstva bilo Uredbe. Nadalje, neosnovan je i navod tužitelja usmjeren na pogrešnu primjenu materijalnog prava vezano na usklađivanje voznih redova, jer dozvolu Zajednice za međunarodni linijski prijevoz putnika na području država članica treba razlikovati od dozvole za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza putnika između Republike Hrvatske i trećih država koja se izdaje u skladu s odredbom članka 64. ZPCP-a, a prema kojoj samo u odnosu na izdavanje dozvole za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza putnika između Republike Hrvatske i trećih država mora biti zadovoljen uvjet, između ostalih, postojanja usklađenog voznog reda (stavak 2.). Prema pak članku 63. stavku 3. ZPCP-a, prije izdavanja dozvole Zajednice za međunarodni linijski prijevoz putnika na području država članica prijevoznik je obvezan pribaviti suglasnost svih autobusnih kolodvora koje koristi po voznom redu o raspoloživosti slobodnih perona i o mogućnosti prihvata i otpreme autobusa i putnika na liniji, što znači da prijevoznik nije dužan ishoditi usklađeni vozni red, već je potrebno samo da uz prethodno pribavljenu suglasnost autobusnih kolodvora ispunjava uvjete iz Uredbe za takvu vrstu prijevoza. Zainteresirana osoba smatra neosnovanim i žalbene prigovore usmjerene na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U razlozima prvostupanjske presude dovoljno je jasno utvrđeno i ocijenjeno kako je pravilan zaključak tuženika prilikom izdavanja dozvole Zajednice da je uvidom u dostavljeni vozni red na međunarodnoj liniji S. - Hannover utvrđeno da je broj kilometara koji se obavlja izvan države članice višestruko veći od broja kilometara koji se obavlja unutar države članice, iz čega proizlazi da je glavna svrha izdavanja dozvole omogućavanje pružanja usluge prijevoza putnika između različitih država članica, odnosno da primarni cilj nije obavljanje unutarnjeg prijevoza. S druge strane, tužitelji u žalbi ne navode što bi to morala uključivati podrobna analiza svrhe dozvole. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja odbiti, uz naknadu iskazanog troška za sastav odgovora na žalbu, uvećan za PDV.

5.              Žalba je osnovana.

6.              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporena presuda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, nije na zakonu utemeljena.

7.              Prije svega, Sud ocjenjuje da su za rješavanje predmetne stvari mjerodavne odredbe Uredbe, kojima su propisani uvjeti za izdavanje dozvole za linijski prijevoz autobusom između država članica, a na primjenu koje upućuje i odredba članka 63. stavka 1. ZPCP-a, kao i članak 8. stavak 5. Uredbe, prema kojem tijelo koje izdaje dozvolu i nadležna tijela svih država članica uključenih u postupak za postizanje dogovora iz stavka 1. mogu odbiti zahtjeve za izdavanje dozvole samo na temelju razloga predviđenih ovom Uredbom.

8.              Postupak za izdavanje dozvole propisan je člankom 8. Uredbe, koji u stavku 4. taksativno određuje slučajeve u kojima se dozvola ne izdaje, pa se tako, pored ostalog, dozvola ne izdaje ako država članica na temelju podrobne analize odluči da glavna svrha pružanja usluge prijevoza nije prijevoz putnika između postaja u različitim državama članicama (stavak 4. točka (e)).

9.              Dopuštenost kabotaže i pravila koja se primjenjuju na kabotažu propisana su odredbama članka 14. do članka 16. Uredbe, s tim da, u smislu definicije iz članka 2. točke 7. alineje 2. Uredbe, kabotaža znači ili ukrcaj ili iskrcaj putnika u istoj državi članici u okviru međunarodnog linijskog prijevoza, u skladu s odredbama ove Uredbe, pod uvjetom da to nije glavna svrha te usluge prijevoza. Sukladno članku 15. Uredbe, kabotaža je dopuštena, osim za usluge posebnog linijskog i povremenog prijevoza (točke (a) i (b)), i za usluge linijskog prijevoza koje pruža strani prijevoznik u državi članici domaćinu, u okviru međunarodnih usluga linijskog prijevoza, u skladu s ovom Uredbom, osim usluga prijevoza za potrebe urbanog središta ili aglomeracije ili potreba prijevoza između tog središta ili te aglomeracije i okolnih područja. Kabotaža se ne obavlja neovisno od takve usluge međunarodnog prijevoza (točka (c)). 

10.              Dakle, iz citiranih odredaba Uredbe razvidno je da se dozvola može izdati i za ukrcaj ili iskrcaj putnika u istoj državi članici u okviru međunarodnog linijskog prijevoza, ali samo u skladu s odredbama te Uredbe i pod uvjetom da to nije glavna svrha te usluge prijevoza. Iz rečenog slijedi da je, osim dopuštenosti kabotaže u skladu s odredbama Uredbe, u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da li je/nije prijevoz putnika između postaja u različitim državama članicama glavna svrha pružanja usluge prijevoza, a o čemu odlučuje država članica na temelju podrobne analize prije izdavanja dozvole.

11.              Iz podataka sveza spisa proizlazi da dopuštenost kabotaže nije ocijenjena u smislu uvjeta iz članka 15. Uredbe, niti je tuženik proveo podrobnu analizu glavne svrhe odobrene usluge, jer za isto nema temelja u spisu priloženim dokazima, slijedom čega Sud nalazi osnovanim prigovore tužitelja usmjerene na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s tim u vezi te, posljedično, pogrešnu primjenu materijalnog prava.

12.              Naime, utvrđenje tuženika da primarna svrha izdavanja dozvole nije obavljanje unutarnjeg prijevoza, utemeljena je isključivo na broju kilometara koji se obavlja izvan i unutar države članice prema priloženom voznom redu, a što, i po ocjeni ovoga Suda, ne može zamijeniti podrobnu analizu glavne svrhe pružanja odobrene usluge kakvu ima u vidu članak 8. stavak 4. točka (e) Uredbe, na koju okolnost tužitelji također osnovano upiru u žalbi.

13.              Nadalje, tuženik se u odgovoru na tužbu, a što ponavlja i u odgovoru na žalbu, poziva na odredbu članka 91. ZPCP-a, prema kojoj prijevoznik Europske unije može obavljati kabotažu na području Republike Hrvatske u skladu s Uredbom (EZ) br. 1073/2009.

14.              Prijevoznik Europske unije, sukladno definiciji iz članka 4. stavka 1. točke 44. ZPCP-a, je pravna ili fizička osoba – obrtnik koja ima poslovni nastan u zemljama na području Europske unije i ima licenciju Zajednice za obavljanje prijevoza putnika ili tereta ili obavlja prijevoz za vlastite potrebe, a nema status domaćeg prijevoznika. Domaći prijevoznik je, u smislu točke 7. citirane zakonske odredbe, fizička osoba – obrtnik ili pravna osoba s prebivalištem/sjedištem u Republici Hrvatskoj koja ima licenciju za obavljanje unutarnjeg prijevoza ili licenciju Zajednice ili obavlja prijevoze za vlastite potrebe u skladu s ovim Zakonom.

15.              U konkretnom slučaju zainteresirana osoba ima status domaćeg prijevoznika jer ima sjedište u Republici Hrvatskoj pa nije jasno, niti to proizlazi iz podataka sveza spisa, u kojem kontekstu tuženik smatra da je izdavanje predmetne dozvole u skladu s tom odredbom na koju se poziva u svojim očitovanjima. Ovo imajući u vidu i mišljenje Europske komisije, Glavne uprave za mobilnost i promet, dostavljen tuženiku 19. kolovoza 2021. na njegovo traženje (od 22. srpnja 2021.), prema kojem dozvola za obavljanje međunarodnog linijskog prijevoza obuhvaća i obavljanje prijevoza na nacionalnom području koje je obuhvaćeno tom dozvolom, kraj činjenice da je isto tijelo Europske komisije, u primjeni istih odredaba Uredbe, izdalo i mišljenje (od 23. lipnja 2015.), u kojem se, pored ostalog, navodi da se u članku 15. (e) daje pravo prijevoznicima koji nemaju poslovni nastan u državi članici domaćinu da obavljaju kabotažu, međutim, to pravo ne vrijedi za prijevoznike s poslovnim nastanom u toj državi članici pa stoga odredbe spomenute Uredbe ne vrijede za unutarnji prijevoz putnika koji obavljaju hrvatski prijevoznici.

16.              Kod toga Sud nalazi potrebnim dodatno napomenuti da je tužitelj tijekom žalbenog postupka dostavio dopis Europske komisije, Glavne uprave za mobilnost i promet (od 26. kolovoza 2022.), kojim se potvrđuje stajalište istog tijela iskazano u mišljenju od 23. lipnja 2015. pa, iako navedeni dopis nije od utjecaja na donošenje ove presude jer se, sukladno članku 69. stavku 3. ZUS-a, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, tuženik je dužan isti uzeti u obzir kod donošenja nove odluke o zahtjevu zainteresirane osobe.

17.              Uvažavajući navedeno, kao i mjerodavne odredbe Uredbe, očito je da činjenično stanje u ovoj stvari nije u potpunosti i pravilno utvrđeno, a što je dovelo i do pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava, radi čega je valjalo usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te poništiti osporenu presudu i dozvolu tuženika.

18.              Na kraju, a s obzirom da su tužitelji uspjeli u predmetnom upravnom sporu, to Sud smatra opravdanim izdacima troškove koje su zatražili tijekom prvostupanjskog spora i u žalbi, a koji se sastoje od troškova za zastupanja po odvjetniku, i to u dijelu koji se odnosi na trošak sastava tužbe i pristupa na raspravu (od 9. svibnja 2022.), svako u iznosu od 2.500,00 kn, te sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn, što uvećano za PDV ukupno iznosi 10.156,25 kn, odnosno 1.347,97 eura (primjenom fiksnog tečaja konverzije u iznosu 7,53450 kuna za euro), sve temeljem članka 79. stavka 1., 2. i 4. ZUS-a, u vezi Tbr. 23. točke 1. podstavka 2., Tbr. 23. točke 2. i 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), radi čega je zahtjev u tom dijelu valjalo usvojiti. U preostalom dijelu, Sud zatražene troškove ne smatra opravdanim izdacima, jer tužitelji, iako ih je više, zakonitost osporene dozvole pobijaju iz istih razloga, dok se u odnosu na trošak sastava podneska od 28. travnja 2022. radi o očitovanju tužitelja na odgovor na tužbu tuženika koje, kao procesna radnja, nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovoj stvari (osobito imajući u vidu da je sve navedeno opunomoćenik tužitelja mogao iznijeti i na raspravi), radi čega je u tom dijelu zahtjev valjalo odbiti.

19.              Zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova predmetnog upravnog spora ovaj Sud nije našao osnovanim, jer je u konkretnom slučaju, nakon što je usvojio žalbu i tužbeni zahtjev tužitelja, poništio osporenu presudu i dozvolu, što znači da je zainteresirana osoba u cijelosti izgubila predmetni upravni spor pa joj, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

20.              Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 31. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

      Senka Orlić-Zaninović