1

Poslovni broj: 17 Gž R-935/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 17 Gž R-935/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u R., protiv tuženika Z. l. R. d.o.o., O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. M., odvjetnici u R., radi isplate naknade za odvojeni život, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-321/2018-26 od 26. listopada 2020., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-321/2018-28 od 30. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-321/2018-26 od 26. listopada 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-321/2018-28 od 30. listopada 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn/1.410,18 EUR[1] sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-321/2018-26 od 26. listopada 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-321/2018-28 od 30. listopada 2020. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 10.625,00 kn/1.410,18 EUR do iznosa od 11.875,00 kn/1.576,08 EUR (za iznos od 1.250,00 kn/165,90 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate, te se u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 1.250,00 kn/165,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn/207,38 EUR.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 EUR.

 

 

Obrazloženje

 

1.     Presudom suda prvog stupnja, ispravljenom rješenjem od 30. listopada 2020., naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove naknade za odvojeni život isplati iznos od 15.881,04 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate (točka II. izreke).

 

2.     Protiv presude žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3.     Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4.     Žalba je djelomično osnovana.

 

5.     Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za odvojeni život u razdoblju od lipnja 2016. do prosinca 2017.

 

6.     Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna i proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

 

7.     Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

8.     Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

              - da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 8. lipnja 2016. i pripadajućih aneksa,

              - da je tužiteljevo mjesto rada bilo u O.,

              - da je stalno prebivalište tužitelja bilo u S. na udaljenosti većoj od 50 km od O.,

              - da tuženik kao poslodavac nije tužitelju osigurao smještaj niti prehranu,

              - da je tužitelj u utuženom razdoblju bio u izvanbračnoj zajednici,

              - da tuženik nije tužitelju za utuženo razdoblje isplatio naknadu za odvojeni život u iznosu od 15.881,04 kn.

 

9.     Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 90. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR) i čl. 104. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca u Z. l. R. d.o.o. od 12. listopada 2006 i njemu pripadajućih aneksa (dalje u tekstu presude: KU) tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 15.881,04 kn u cijelosti prihvatio.

 

10. Tuženik osporava pobijanu presudu i u žalbi ističe da mu je tužitelj bio dužan dostaviti sve podatke u svezi radnog odnosa, te da mu nije dostavio dokaz o postojanju izvanbračne zajednice. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, postojanje bračne ili izvanbračne zajednice u ovom postupku nije pravno relevantna činjenica jer o istoj uopće ne ovisi osnovanost tužiteljeva tužbenog zahtjeva. Naime, odredba čl. 104. st. 1. KU na osnovi koje tužitelj zahtijeva isplatu naknade za odvojeni život uopće ne predviđa da radnik mora biti u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici kako bi ostvario pravo na isplatu te naknade. Stoga tužitelj niti poslodavcu, a niti u ovom postupku, nije bio dužan dokazivati da je u utuženom razdoblju živio u izvanbračnoj zajednici iako je i tu činjenicu tužitelj u ovom postupku dokazao.

 

11. U odnosu na visinu naknade potrebno je razlikovati način na koji je visina iste definirana odnosno u ugovorena odredbama KU od poreznog tretmana iste. Naime, odredbom čl. 104. st. 1. KU propisano je da će se radniku isplatiti naknada za odvojeni život najmanje (dakle, može i više od ugovorenog iznosa) u neoporezivom iznosu utvrđenom u pravilniku o porezu na dohodak temeljem Zakona o porezu na dohodak. Dakle, odredbama KU propisan je najmanji iznos naknade koji je poslodavac dužan isplatiti radniku. Porezni tretman takve isplate odnosno pitanje da li će poslodavca na isplaćeni iznos naknade biti u obvezi platiti porez i koji, u ovom postupku za ocjenu postojanja osnove tužiteljeva tužbenog zahtjeva je irelevantno jer osnovanost tužiteljeva tužbenog zahtjeva ovisi o tome da li je tužitelj ima mjesto stalnog prebivališta izvan mjesta rada na udaljenosti većoj od 50 km i da li mu je tuženik u mjestu rada osigurano smještaj i prehranu, a ne o tome da li je tužitelj u izvanbračnoj zajednici ili nije. Stoga postojanje izvanbračne zajednice tužitelja u utuženom razdoblju ne samo da nije odlučna činjenica kako to tuženik neosnovano tvrdi u žalbi, već uopće nije niti pravno relevantna činjenica o kojoj ovisi osnova tužiteljeva zahtjeva, a koja, kako je ranije navedeno, proizlazi iz odredbe čl. 104. KU.

 

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da sud nije utvrđivao da li mjesto prebivališta tužitelja upisano u osobnoj iskaznici odgovara stvarnom mjesta prebivališta. Naime, tužitelj je svoje prebivalište u utuženom razdoblju dokazao javnom ispravom tj. elektroničkim zapisom o prebivalištu (str. 127 spisa), pa je na tuženiku bio teret dokaza da dokaže suprotno. Okolnost što je tužitelj za vrijeme tjedna živio u iznajmljenom stanu u O., kako to tužitelj navodi u svojem iskazu, i da je vikendom putovao u S., ne znači i da mu je prebivalište bilo u O. Stoga su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na osporavanje tužiteljeva prebivališta neosnovani.

 

13. Bez utjecaja na zakonitost i pravilnost presude su i žalbeni navodi tuženika da je tužitelju naknada za odvojeni život isplaćivana kroz uvećanu plaću. Naime, takvo što ne proizlazi iz isplatih lista sastavljenih od strane samog tuženika, a niti iz drugih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, tako da su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

 

14. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku u zateznim kamatama. Naime, sukladno čl. 10. st. 1. Ugovora o radu, tuženik je, kao poslodavac, tužitelju, kao radniku, bio prilikom isplate mjesečne plaće dužan isplatiti ne samo osnovnu plaću, već i sva materijalna prava utvrđena KU. Iz iskaza tužitelja, ugovora o radu, pa i samih isplatih lista sastavljenih od samog tuženika, proizlazi da je tuženiku bilo poznato da tužitelj ima prebivalište u S. i da ima pravo na naknadu za odvojeni život. U odredbama KU nije predviđeno da je tužitelj imao obvezu upućivati bilo kakav zahtjev, pa se stoga tuženik u zakašnjenju nalazi s isplatom svake pojedine mjesečne plaće, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

15. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Također, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 90. ZR i čl. 3. st. 2. i čl. 104. KU kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 15.881,04 kn prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

 

16. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, djelomično je isto pogrešno primijenio odlučujući o troškovima parničnog postupka.

 

17. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja neosnovano tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu održanom dana 28. svibnja 2020. u iznosu od 1.250,00 kn. Naime, tog dana ročište nije održano, već je isto odgođeno tako da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio taj trošak. U odnosu na zastupanje na ročištu koje je održano dana 12. travnja 2019. sud prvog stupnja je tužitelju pravilno dosudio trošak u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) jer se na navedenom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, a ne samo o procesnim pitanjima kako to u žalbi neosnovano ističe tuženik.

 

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na troškove povučenog dijela tužbe. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev s početnog iznosa od 31.773,33 kn na iznos od 15.881,04 kn. I za radnje koje su poduzete kada je vrijednost predmeta spora iznosila 31.773,33 kn i za radnje koje su poduzete kada je vrijednost predmeta spora iznosila 15.881,04 kn, odvjetniku pripada nagrada u vrijednosti od 100 bodova.

 

19. U situaciji kada je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s time da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2603/2011-2 od 19. veljače 2013., Izbor odluka 2/2014-180, Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.).

 

20. U konkretnom slučaju dakle, smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 15.881,04 kn ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 31.773,33 kn. Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada tuženiku u odnosu na povučeni (smanjeni) dio tužbenog zahtjeva nije dosudio troškove parničnog postupka.

 

21. Troškovi tužitelja iznose dakle, 10.625,00 kn, a ne 11.875,00 kn kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku temeljem čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da plati troškove parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn/1.410,18 EUR. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

 

22. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 10.625,00 kn/1.410,18 EUR do iznosa od 11.875,00 kn/1.576,08 EUR (za iznos od 1.250,00 kn/165,90 EUR), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

 

23. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

24. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu i troškovi sudske pristojbe na isti jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

 

25. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

 

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 31. siječnja 2023.

 

                                            Predsjednica vijeća:

                                                        Vesna Žulj, v.r.