Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 47 Gž-2087/2021-5

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 47 Gž-2087/2021-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vande Senta članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P., Z., zastupan po punomoćnici A. J. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženice N. Š., P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv dijela presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2277/2017-53 od 18. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2277/2017-53 od 18. ožujka 2021. u pobijanom dijelu u točki I. i III. izreke.

 

II.              Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2277/2017-53 od 18. ožujka 2021. u točki V. izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.220,00 kn / 2.285,49 eura[1].

 

 

Obrazloženje

 

  1.               Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Dužna je tužena N. Š., OIB: , isplatiti tužitelju I. P., OIB: …, na ime stečenog bez osnove iznos od sveukupno 38.750,00 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to:

-          na iznos od 7.750,00 kuna počev od 1. rujna 2013. godine pa do isplate,

-          na iznos od 7.750,00 kuna počev od 1. rujna 2014. godine pa do isplate,

-          na iznos od 7.750,00 kuna počev od 1. rujna 2015. godine pa do isplate,

-          na iznos od 7.750,00 kuna počev od 1. rujna 2016. godine pa do isplate,

-          na iznos od 7.750,00 kuna počev od 1. rujna 2017. godine pa do isplate,

 

sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do namirenja i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, odnosno za razdoblje od 1. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev preko dosuđenog, a zatraženog, koji se odnosi na iznos od 7.750,00 kuna počev od 1. rujna 1999. do 1. rujna 2012. godine, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama do isplate, odbija se kao neosnovan.

 

III. Dužna je tužena N. Š. naknaditi tužitelju I. P., na ime pripadajućeg mu dijela najamnine u iznosu od ukupno 23.820,66 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to:

-          na iznos od 154,00 kune počev od 14. prosinca 2012. godine pa do isplate,

-          na iznos od 4.000,00 kuna počev od 1. siječnja 2013. godine pa do isplate,

-          na iznos od 4.000,00 kuna počev od 1. siječnja 2014. godine pa do isplate,

-          na iznos od 4.000,00 kuna počev od 1. siječnja 2015. godine pa do isplate,

-          na iznos od 4.000,00 kuna počev od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate,

-          na iznos od 4.000,00 kuna počev od 1. siječnja 2017. godine pa do isplate,

-          na iznos od 3.666,66 kuna počev od 1. prosinca 2017. godine pa do isplate,

 

sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do namirenja i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, odnosno za razdoblje od 1. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev preko dosuđenog, a zatraženog, koji se odnosi na iznos od 4.000,00 kuna počev od 1. rujna 1999. do 1. rujna 2012. godine, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama do isplate, odbija se kao neosnovan.

 

V. Dužna je tuženica naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 17.220,00 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              VI. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog, a zatraženog iznosa odbija se kao neosnovan.“

 

  1.               Protiv ove presude žalbu je podnijela tuženica ne navodeći konkretne žalbene razloge, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da istu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže „da se žalba uvaži i pravilno utvrdi činjeničnog stanje“.

 

2.1.              Iako tuženica navodi da žalbu podnosi protiv prvostupanjske presude, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženica pobija presudu u točkama I., III. i V. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP) uzeo da tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu i to u točkama I., III. i V. izreke.

 

  1.               Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode istaknut u žalbi i predlaže žalbu odbiti.

 

  1.               Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

  1.               Predmet spora je trosobni stan u prizemlju obiteljske kuće u P. sagrađene na zkčbr. 3550/1 upisane u zkulbr. 2623 k.o. P. u suvlasništvu tužitelja u 1/3 dijela i u suvlasništvu tužene u 2/3 dijela, a tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa od 147.250,00 kn s osnove turističkog najma dijela prizemlja u srpnju i kolovozu u razdoblju od 1. rujna 1999. do podnošenja tužbe u ovoj pravoj stvari te iznosa od 75.666,66 kn na ime korištenja dijela prizemlja u visini najamnine u razdoblju od 1. siječnja 2000. do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 17. prosinca 2017.

 

  1.               Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke bivši bračni drugovi,

- da se tuženica nalazi u isključivom posjedu trosobnog stana u prizemlju od 1995. koji prema podacima iz zemljišnih knjiga ima površinu 87,50 m2,

- da je tuženica 2010. izvršila pregrađivanje stana u prizemlju na način da je dobila dva apartmana te u jednom stalno stanuje, a drugi povremeno iznajmljuje tijekom srpnja i kolovoza i za to ostvaruje zaradu,

- da tuženica nije tužitelju dala nikakve iznose koje je ostvarivala iznajmljivanjem stana u prizemlju,

- da je prema podacima turističke agencije A. D. b. s.r.o. Č. s kojom tuženica surađuje od 2012., cijena iznajmljivanja apartmana površine 45 m2 tijekom srpnja i kolovoza u razdoblju od 2013. do 2018. iznosila 55 eura,

- da Porezna uprava Z. ne raspolaže podacima o visini najamnine jednosobnog stana u P., ali raspolaže cijenama najma stana u N. koja je iznosila 500,00 kn mjesečno te stana u V. koji je iznosio između 800,00 kn i 1.000,00 kn mjesečno,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru broj P-506/2017 od 8. ožujka 2017. tuženici naloženo predati tužitelju u suposjed trosobni stan u prizemlju obiteljske kuće u P., te je na temelju te presude u tijeku ovršni postupak,

- da je u tijeku postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetnog trosobnog stana u prizemlju civilnom diobom.

 

  1.               Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:  35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022  – dalje: ZOO) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 38.750,00 kn i iznosa od 23.830,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pa nadalje, dok je preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev odbio pozivom na odredbe čl. 214. ZOO i čl. 225. ZOO djelomično prihvaćajući kao osnovan prigovor zastare za isplatu iznosa dospjelih prije 14. prosinca 2012.

 

  1.               Žalba tuženice je neosnovana u pogledu glavnog zahtjeva, a osnovana u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

  1.               Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

  1.          U ovom postupku valja poći od nespornih činjenica među strankama, a to su:

- da je tužitelj suvlasnik predmetnog stana u prizemlju u 1/3 dijela, a tuženica suvlasnica istog u 2/3 dijela,

- da se tuženica nalazi u isključivom posjedu stana u prizemlju neprekidno od 1995.,

- da tuženica dio stana povremeno iznajmljuje, a u drugom dijelu stana stalno stanuje,

- da između stranaka nema dogovora o načinu korištenja predmetnog trosobnog stana u prizemlju.

 

  1.          U takvoj činjeničnoj situaciji, a polazeći od tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu naknade za korištenje stana u visini razmjernog iznosa najamnine kojeg bi tužitelj ostvario iznajmljivanjem dijela predmetnog stana u kojem tuženica stanuje te u visini razmjernog iznosa turističkog najma kojeg bi tužitelj ostvario iznajmljivanjem dijela predmetnog stana kojeg tuženica povremeno iznajmljuje, relevantne su:

- odredba čl. 38. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZV)

(1) Nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.

(2) Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju.,

 

- odredba čl. 1120. ZOO prema kojoj kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

  1.          Stoga je na temelju navedenih nespornih činjenica pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se tuženica kao suvlasnica tog stana koja posjeduje cijeli trosobni stan u prizemlju, pri čemu onemogućuje tužitelja u izvršavanju njegovog prava na suposjed sukladno njegovom suvlasničkom dijelu, neosnovano obogatila na štetu tužitelja kao suvlasnika, budući da mu je uskratila pravo koje mu pripada na temelju suvlasništva.

 

  1.          Neosnovano tuženica osporava utvrđeno činjenično stanje u pogledu utvrđene visine turističkog najma (za dio stana koji je tuženica povremeno iznajmljivala) kao i u pogledu visine najamnine (za dio stana u kojem tuženica stanuje), jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

13.1.              U odnosu na dio stana koji tuženica povremeno iznajmljuje, na žalbene navode da sud nije utvrdio da je taj apartman (kao dio trosobnog stana) tuženica doista i iznajmljivala tijekom srpnja i kolovoza u razdoblju od 2013. do 2017., valja odgovoriti da pravo tužitelja na isplatu proizlazi iz citirane odredbe čl. 1120. ZOO, u kojoj situaciji je tužitelj samo trebao dokazati da je tuženica koristila njegovu stvar, a što je tužitelj i dokazao, budući da je nesporno da je tužitelj suvlasnik stana u prizemlju u 1/3 dijela, a da je tuženica u posjedu cijelog stana. Tuženica je kao suvlasnica trosobnog stana u prizemlju koristila  bez naknade suvlasnički dio tužitelja čime je ostvarila korist u visini turističkog najma i koju korist je dužna naknaditi tužitelju, bez obzira je li ili nije tuženica davala apartman u prizemlju kao dio trosobnog stana u prizemlju u turistički najam i ostvarivala za to određene novčane iznose.

 

13.2.              Što se tiče dijela trosobnog stana u kojem tuženica stalno stanuje, neosnovano tuženica osporava visinu najamnine, jer u vezi toga tuženica tijekom postupka nije isticala nikakve dokazne prijedloge, pa je pravilno prvostupanjski sud o tom iznosu odlučio prema slobodnoj ocjeni, sukladno čl. 223. st. 1. ZPP, a polazeći od podataka zaprimljenih od Porezne uprave Z.

 

  1.          Stoga je slijedom navedenog na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu glavnog zahtjeva, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 38. ZV i čl. 1120. ZOO, pa je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u točkama I. i III. izreke.

 

  1.          Odlučujući o troškovima postupka u pobijanoj točki V. izreke, prvostupanjski sud se pogrešno pozvao na odredbu čl.154. st. 1. ZPP, iako je o troškovima postupka odlučio razmjerno uspjehu tužitelja u sporu, budući da su stranke djelomično uspjele u sporu, a da je samo tužitelj tražio troškove postupka. Stoga je za odluku o troškovima postupka mjerodavna odredba čl. 154. st. 2. ZPP.

 

15.1.              Odredba čl. 154. st. 2. ZPP glasi:

(2) Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

15.2.              Polazeći od sadržaja citirane zakonske odredbe prema kojoj kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, pravo na naknadu troška ima samo stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, u okolnostima konkretnog slučaja kada je tuženica uspjela u većoj mjeri u ovom sporu, ali nije tražila naknadu troška, tužitelj kao stranka koje je uspjela u manjoj mjeri nema pravo na naknadu troška, jer sukladno citiranoj odredbi čl. 154. st. 2. ZPP sud naknadu troška odmjerava samo stranci koja je uspjela u većoj mjeri i to u postotku koji je preostao nakon što je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela.

 

15.3.              Stoga je iz navedenih razloga prvostupanjski sud u pobijanoj odluci o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točki V. izreke i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbiti.

 

U Zagrebu, 31. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.

 


[1] Fiksni tečaj konverzije je 1 euro = 7,53450 kuna

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu