1

                                                                                                      Poslovni broj: 13 Gž R-1534/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 13 Gž R-1534/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. K., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženice S. L. iz H., OIB:…, zastupane po punomoćniku V. R., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pr-80/2019-18 od 26. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pr-80/2019-18 od 26. travnja 2021.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da Odluka tuženice S. L. o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. listopada 2019., tužitelju S. d.o.o. iz K., nije dopuštena. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 19.561,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2019. do isplate kao i parnični trošak u iznosu od 11.591,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2021. do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženice o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. listopada 2019. koju je dala tužitelju kao i zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala zbog otkazivanja radnika u iznosu od 19.561,25 kn (čl. 116. st. 1. i 3. Zakona o radu /Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR).

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one povrede koje navodi žaliteljica. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističe žaliteljica.

 

6. Tuženica žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju sadržajno ističe žaliteljica.

 

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

              - da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto djelatnik u računovodstvu, a poslovi njenog radnog mjesta obuhvaćali su obavljanje poslova knjigovodstva poslodavca koji su uobičajeno obuhvaćeni tim pojmom, kao i obavljanje svih pratećih poslova vezanih za izdavanje, pribavu, likvidiranje i obradu knjigovodstvenih isprava te provedbu odgovarajućih knjiženja, a uz te poslove radnica je preuzela i obavljanje drugih pratećih administrativnih poslova prema potrebama i zahtjevima poslodavca;

              - da iz Ugovora o radu proizlazi da se radnica obvezuje za vrijeme trajanja Ugovora o radu, prema privremenim potrebama i zahtjevu poslodavca prihvatiti premještaj na druga radna mjesta za koja je radnica osposobljena;

              - da je tuženica dala otkaz Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10. listopada 2019. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od strane poslodavca, konkretno direktorice Z. P. smatrajući kako nastavak radnog odnosa nije moguć, a iz obrazloženja odluke proizlazi da tuženica ističe da je Z. P., zakonska zastupnica poslodavca počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa na način da je vršila svakodnevni mobing nad njom, što je sve kulminiralo 30.rujna 2019. kada ju je direktorica premjestila u posebnu prostoriju gdje nije imala nikakve uvjete za rad, računalo ili papire odnosno bilo koje drugo sredstvo za rad te je ujedno od nje traženo da sama da otkaz te joj je zabranjen ulazak u sve urede pa zbog grubog kršenje njenih prava od strane poslodavca smatra kako nastavak radnog odnosa više nije moguć;

- da je tužitelj zbog manjka drugih njegovih zaposlenika koji bi mogli obaviti posao kojeg tuženica neopravdano nije obavila, angažirao treću osobu TD „S.B. U.“ d.o.o. iz Z. koje je izvršilo odgovarajuće knjigovodstvene poslove, a temeljem čega je tužitelju ispostavilo dvije fakture, jednu na iznos od 13.550,00 kuna, a drugu na iznos od 6.011,25 kuna, a koje je tužitelj i platio, što u zbroju (19.561,25 kn) predstavlja iznos štete koju je tužitelj pretrpio zbog neobavljanja ugovorom o radu preuzetih obveza tužene, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženica nije osporila;

- da iz iskaza svjedokinje G. K. proizlazi da je tuženica bez problema mogla 30. rujna 2019. izlaziti iz kancelarije i zna da je izlazila te zna da je išla i na gablec te nikad nije primijetila da se Z. P. loše odnosila prema tuženici, a niti se tuženica ikad žalila na to. Isto tako, proizlazi da je tuženica bila smještena u jednu od kancelarija da bi riješila zaostatke nešto što nije proknjižila, a isto tako su tražili potrebne papire za koje je bila zadužena tuženica, a kojih je bilo posvuda, po sobi, na stolu, ali ne u registratorima gdje su trebali biti odloženi;

- da iz iskaza svjedokinje S. L. proizlazi da što se tiče radnog mjesta tuženice da je sve bilo puno papira, hrpe od papira, registratora bilo je po podu, nered, naime svi računi bi se trebali odlagati na određeno mjesto kako bi se mogli proknjižiti dok je za klijenta „V.“ sve bilo puno papirića, a tuženica je obračunavala plaće za tužitelja te za V., S. i R. računovodstvo. Isto tako, proizlazi da su našli čak i račune kod krivog klijenta, no s obzirom da je ona morala raditi redoviti posao i nije se stigla baviti i poslom koji je radila tuženica, zatražili su pomoć tvrtke SB u. iz Z. koji su preuzeli obračune plaće za S. i vođenje knjigovodstva za R., S. i V. Nadalje, proizlazi da nakon što se vratila sa godišnjeg, tuženica je došla raditi u kancelariju pokraj nje radi knjiženja i usklađenja i tamo je trebala knjižiti kalkulacije jer se ne može staviti proizvod bez kalkulacija, no za to ne treba raditi na kompjutoru već je dovoljno i kalkulator, a tuženica je trebala napraviti zaostatke od „V.“, a netočno je da bi dobili bilo kakvu zabranu pa tako ni tuženica nije dobila toga dana bilo kakvu zabranu izlaska iz kancelarije;

- da iz iskaza svjedokinje V. P. proizlazi da tuženici nikada nitko nije zabranjivao izlazak na gablec, kavu, WC ili odlazak na godišnji odmor, obaviti nešto privatno u radno vrijeme, pa joj je poznato da je i tuženica u radno vrijeme odlazila na vlak po kćerku i sl.;

- da svjedoci S. L., G. K. i M. K. u svojim iskazima potvrđuju tvrdnje direktorice tužitelja kako je tuženica doista neuredno i „aljkavo“ vodila računovodstvo jer su papiri, dokumentacija i računi bili razbacani po kancelariji, a ne stavljeni uredno u fascikle te dugo vremena nisu mogli pronaći račune, a o nesavjesnom vođenju računovodstva svjedočio je i svjedok D. V., klijent i vlasnik tvrtke O. V. koji je naveo kako su ga iz Porezne uprave stalno malo znali zvati i upozoravati ga kako nešto u obračunu nije u redu i kako treba dostaviti neki dokument, te kako neki obrasci mjesečni ili polumjesečni nisu bili predani ili da nekakve stavke nisu bile uparene;

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja Z. P. proizlazi da je tuženicu po njenom povratku suočila sa utvrđenim stanjem da knjiga prometa O. V. od 1. siječnja 2019. nije bila usklađena s PDV-om te ju je stavila u posebnu prostoriju kako bi se usredotočila na posao i trebalo je zbrojiti knjigu prometa kako bi se uskladilo sa PDV-om za što nije bio potreban kompjuter, iako ga je mislila taj dan preseliti. Međutim,  na kraju dana obavijestile su je djelatnice da se vjerojatno tuženica neće ni pojaviti jer je pokupila svoju šalicu kave iz kuhinje i vestu iz sobe u kojoj je do tada radila, slijedom čega su netočne tvrdnje da bi joj zabranila da odlazi u druge sobe jer na taj način ne bi mogla pokupiti vestu, a niti da ide u kuhinju jer je uzela svoju šalicu, a izašla je i van na gablec pa je netočna tvrdnja da bi joj zabranila da izlazi iz prostorija;

- da iz iskaza tuženice proizlazi da ju je 30. rujna 2019. pozvala u drugu kancelariju Z. P. jer je u svojoj kancelariji vidjela da joj nema miša za kompjutor, te joj je rekla da će ju premjestiti u drugu sobu i da nije odradila neke stvari, a doista nije odradila jer to nije stigla budući da je išla od pogona do kancelarije.

 

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženica nije mogla dati otkaz za razloge iz 2016. već su razlozi za otkaz mogli nastati samo tog 30. rujna 2019., a zbog proteka prekluzivnog roka od 15 dana. Nadalje je zaključio da tvrdnje iz izvanrednog otkaza ugovora o radu koje je tuženica navodila u obrazloženju izvanrednog otkaza da nije mogla raditi za svojim računalom jer nije bilo „miša“, te da je smještena u posebnu prostoriju i dali joj penkalo, nisu razlozi za izvanredan otkaz jer iz iskaza svjedoka proizlazi da za posao kojeg je trenutno radila po povratku na posao bio je dovoljan kalkulator kojeg je koristila. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da tvrdnje tuženice da je direktorica nadalje na nju pritisak govoreći da više ne smije koristiti mobitel, ulaziti u kuhinju i ostale prostorije, koristiti toalet osporene su iskazima svjedoka G. K. i S. L., a činjenica koju tuženica navodi da joj je direktorica rekla da nije odradila posao nije nikakav pritisak već kritika rada tuženice što je u poslovnom svijetu prihvatljivo pogotovo ako tuženica nije obavila posao savjesno, u roku i u skladu s pravilima struke. Isto tako, prvostupanjski sud nije prihvatio tvrdnju tuženice da joj je direktorica prijetila da mora sama dati otkaz, a ni tužitelju nije bilo u interesu dati otkaz tuženici iz razloga što bi time bio narušen ugled tvrtke jer proizlazi da tvrtka koja se bavi računovodstvom i vođenjem knjiga mora angažirati drugu računovodstvenu tvrtku s obzirom da sama nije bila u mogućnosti obaviti posao kojim se bavi, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu iz odredbe čl. 116.st.1. ZR jer tuženica ničim nije dokazala opravdanost otkaza, već upravo suprotno tužitelj je dokazao da nisu postojale pretpostavke za izvanredni otkaz.

 

9. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je zbog dovršetka poslova bilo potrebno angažirati drugu tvrtku radi obavljanja računovodstvenih radova jer sami djelatnici tužitelja nisu mogli obaviti taj posao zbog zaostataka u poslu koji je ostao iza tuženice, slijedom čega prvostupanjski sud prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev

 

tužitelja na isplatu štete koji se odnosi na tražbinu koju je tužitelj morao platiti po računima tvrtke TD „S.B.U.“ koja je nesporno izvršila knjigovodstvene radove za koje je bila zadužena tuženica tako da odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane odluke.

 

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda o nedopuštenosti predmetnog izvanrednog otkaza ugovora o radu prihvaća i ovaj sud.

 

11. Tuženica u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

 

12. Naime, prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

13. Iz navedenih odredbi Zakona o radu proizlazi da poslodavcu pripada pravo pred sudom osporavati zakonitost otkaza ugovora o radu kojim je radnik izvanredno otkazao ugovor o radu. Naime, kad radnik daje izvanredni otkaz to može biti sankcija za poslodavca jer gubi radnika koji pri tom ne mora poštivati otkazni rok. Stoga ako radnik izvanredno otkazuje ugovor o radu mora zato imati opravdani razlog i na njemu je teret dokaza, iz čega proizlazi pravo poslodavca osporavati opravdani razlog, a što je u konkretnom slučaju tužitelj i dokazao.

 

14. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da razlozi otkazivanja tuženice iz izvanrednog otkaza ugovora o radu da nije mogla raditi za svojim računalom jer nije bilo "miša", te da je smještena u posebnu prostoriju i da su joj dali samo olovku, a tek kasnije kalkulator, nisu razlozi koji bi opravdavali izvanredno otkazivanje ugovora o radu, pogotovo tim više jer je iz iskaza svjedoka utvrđeno da za posao kojeg je trenutno radila po povratku na posao bio je dovoljan kalkulator kojeg je koristila, a isto tako njene tvrdnje da je direktorica na nju pritisak govoreći da ne smije koristiti mobitel, ulaziti u kuhinju i ostale prostorije, koristiti toalet, suprotne su iskazima svjedoka G. K. i S. L., te iskazu zz tužitelja iz kojih proizlazi da je bila u kuhinji uzeti šalicu, a i koristila je pauzu za gablec.

 

15. Isto tako, činjenica koju tuženica navodi da joj je direktorica rekla kako nije odradila posao nije nikakav pritisak već kritika rada tuženice, pogotovo što iz iskaza svjedoka S. L., G. K. i M. K. te tvrdnji direktorice tužitelja proizlazi da je tuženica doista neuredno vodila računovodstvo jer su papiri, dokumentacija i računi bili razbacani po kancelariji, a ne stavljeni uredno u fascikle te dugo vremena nisu mogli pronaći račune, a navedeno potvrđuje i sama tuženica koja je navela da nije odradila neke stvari, a doista nije odradila jer to nije stigla.

 

16. U odnosu na žalbene navode tuženice da je jasno iznijela razloge koji opravdavaju otkaz jer da je ponašanje poslodavca bilo krajnje ponižavajuće i nečovječno, a i da sud nije uzeo u obzir iskaze dr. A. i medicinske sestre S. Š., valja reći da su ocijenjeni neosnovani te se svode na subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije te su provedeni dokazi cijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, dok u smislu čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke odnosno samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

17. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice koje jasno proizlazi iz izvedenih dokaza kojima je utvrđeno da direktorica tužitelja nikome od djelatnika nikada nije uskraćivala izlazak iz prostorija, odlazak izvan tvrtke pod radnim vremenom radi obavljanja privatnih poslova, korištenja toaleta ili kuhinje, odlazaka na godišnji odmor i slično, a niti je itko čuo da je tuženici takvo što bilo zabranjeno. To tim više što je i sama navela da je spornog dana imala pravo otići na pauzu od pola sata.

 

18. Ostali žalbeni navodi koji se svode na reproduciranje i analizu saslušanih svjedoka nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke budući se radi o subjektivnom viđenju pravne situacije žaliteljice koja nije potkrijepljena niti argumentirana izvedenim dokazima.

 

19. Isto tako, žalbeni navodi da je tuženica greškom tužitelja ostala upisana kao poslovođa obrta „S. E.“ sve do 31. srpnja 2020. iako nikad nije imala saznanja a ju je netko prijavio za poslovođu, nisu od utjecaja na utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženica nije imala opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje zbog kojeg nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć s time da i iz samog iskaza tuženice proizlazi da joj je direktorica Z. P. kao prijateljica omogućila da radi pod njezinim obrtom jer je zbog prijave na dva mjesta imala i prijavljenu malu plaću te joj je Z. P. omogućavala korištenje „American card“ kako bi mogla kupiti neke stvari, a što ne ukazuje na namjeru i neprijateljsko ponašanje direktorice tužitelja prema tuženici.

 

20. Također, žalbeni navodi da se tuženica prije 30. rujna 2019. nije žalila doktorici, a što govori ozbiljnosti situacije toga dana i pretrpljenog stresa, ne ukazuje da je tuženica opravdano izvanredno otkazala ugovor o radu. Naime, činjenica da je tužitelj, koji je smatrao da tuženica nije obavila svoj posao kvalitetno, pri čemu je i sama tuženica isticala da nije stigla obaviti posao, stavio odnosno premjestio tuženicu u zasebnu prostoriju kako bi se usredotočila na posao i zbrojila knjigu prometa O. V. koja od 1. siječnja 2019. nije bila usklađena s PDV-om, a što potvrđuje i iskaz svjedokinje S. L. koja je navela da tuženici za taj posao nije potreban kompjutor već samo kalkulator kojeg je imala na korištenju toga dana 30.rujna 2019., ne dokazuje da su se desile takve okolnosti i činjenice koje bi predstavljale kršenje ugovornih obveza poslodavca i zbog kojih nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć i koje bi opravdale izvanredno otkazivanje tuženice.

21. Pri tome nije odlučna niti činjenica da je svjedok V. P. u svom iskazu navodila da su ona i tuženica na kraju godine sve papire sređivale kao i papire koji nisu u registratorima i da je tuženica bila dobar radnik, budući da je tijekom postupka iz iskaza svjedoka S. L., G. K. i M. K. utvrđeno da tuženica nije uredno vodila računovodstvo, a i svjedok D. V., klijent i vlasnik tvrtke O. V. je naveo da su ga iz Porezne uprave malo  znali zvati i upozoravati ga kako nešto u obračunu nije u redu i kako treba dostaviti neki dokument, te kako neki obrasci mjesečni ili polumjesečni nisu bili predani ili da nekakve stavke nisu bile uparene, pa su nakon toga opet zvali iz Porezne i objašnjavali kako ponovno nešto nije u redu te se ponovno trebalo popravljati.

 

22. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženice glede promašene aktivne legitimacije u pogledu zahtjeva za naknadu štete. Naime, budući da je tuženica neopravdano otkazala Ugovor o radu, te kako nije nitko mogao obaviti poslove koje je bila dužna tuženica obaviti, tužitelj je imao potrebu angažirati drugu tvrtku radi obavljanja navedenih računovodstvenih radova jer sami djelatnici tužitelja to nisu mogli zbog zaostataka u poslu koji je ostao iza tuženice, pa kako je tužitelj angažirao firmu S.B. U. d.o.o. za usklađenjem materijalne izračune, obračun provizija, knjiženje kamata, izradu kalkulacija, obračuna plaća, a što je bila dužna izvršiti tuženica sukladno sklopljenom Ugovoru o radu, te kako je imao trošak prema računu br. … od 24. listopada 2019. u iznosu od 6.011,25 kn, te po računu … od 24. listopada 2019. u iznosu od 13.550,00 kn, to je upravo tužitelj aktivno legitimiran za postavljanje zahtjeva na isplatu štete koji se odnosi na tražbinu koju je tužitelj morao platiti po računima tvrtke TD „S.B.U.“ koja je nesporno izvršila knjigovodstvene radove za koje je bila zadužena tuženica.

 

23. Stoga tužitelj ima pravo od tuženice koja je neopravdano dala otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.

 

24. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da se na tužitelja odnosi samo eventualno jedan dio navedenih usluga po predmetnim računima, a imajući u vidu da je tužitelj morao angažirati drugu firmu radi obavljanja poslova koji su bili u domeni rada tuženice. Naime, iz iskaza svjedokinje S. L. proizlazi da se nije stigla baviti i poslom koji je radila tuženica zbog čega su upotrijebili pomoć tvrtke SB u. iz Z. te su preuzeli obrađivanje plaće za tužitelja i vođenje knjigovodstva za „R.“, „S.“ i „V.“, te knjiženja i usklađenja, a imali su i usklađenja za tvrtku „R.“ 150.000,00 kn s time da je plaće za tri firme „R.“, „S.“ i „V.“ preuzela Z. P. Također, proizlazi da je tvrtka „SB u.“ radila taj posao 10. mjesec, a kasnije je ona preuzela cjelokupni redoviti posao, a zatim su morali zaposliti još jednu djelatnicu.

 

25. Da su neosnovani žalbeni navodi tuženice proizlazi i iz iskaza svjedokinje Vesne Pavlović koja je navela da je temeljni posao tuženice u tvrtki bio obračun plaće s tim da je predavala JOPPD obrasce,  obračunavala godišnje odmor, a za vanjske klijente radila je za tvrtku „V.“,  tvrtku „R.“, „S.“ i „S. E.“,  za koje je radila računovodstvo, dok je i sama tuženica u svom iskazu navela da je radila obračun plaća za 101-118 radnika odnosno obračun plaća za preko 100 radnika, slijedom čega su neosnovani navodi da je društvo S.B. U. d.o.o. nepotrebno dva puta zaračunalo usluge pod šifrom 55.

 

26. Isto tako, neosnovani i daljnji žalbeni navodi tuženice da je društvo TD SB U. d.o.o. radilo poslove isključivo u opsegu poslova obrta „S. E.“ i da nisu bili u opsegu radnih zadataka tuženice. Također, suprotno navodima žaliteljice, ista je bila dužna sukladno sklopljenom ugovoru obavljati poslova knjigovodstva poslodavca koji su uobičajeno obuhvaćeni tim pojmom, kao i obavljanje svih pratećih poslova vezanih za izdavanje, pribavu, likvidiranje, i obradu knjigovodstvenih isprava te provedbu odgovarajućih knjiženja, a uz te poslove radnica je preuzela i obavljanje drugih pratećih administrativnih poslova prema potrebama i zahtjevima poslodavca, dok iz priloženih računa br. … od 24. listopada 2019. u iznosu od 6.011,25 kn, te računa br. … od 24. listopada 2019. u iznosu od 13.550,00 kn, proizlazi da je tužitelj angažirao firmu S.B. U. d.o.o. za usklađenjem materijalne izračune, obračun provizija, knjiženje kamata, izradu kalkulacija, obračuna plaća, a što je upravo bila dužna izvršiti tuženica sukladno sklopljenom Ugovoru o radu, slijedom čega nije odlučno što iz priloženih računa nije točno naznačeno za kojeg klijenta je što obavljeno.

 

27. Osim toga, na kraju tuženica osnovanost svojih tvrdnji nije dokazala, a niti je predložila izvođenje dokaza vještačenjem na okolnost dokazivanja svojih tvrdnji o neosnovanosti obavljenih radova od tvrtke S.B. U. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok prema odredbi čl.. 219. st. 1. ZPP, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a što tuženica u konkretnom slučaju nije učinila.

 

28. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 116. st. 1. i 3. ZR kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio, a nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženica.

 

29. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

 

30. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22).

 

31. Tuženici nije dosuđen trošak sastavljanja žalbe jer nije uspjela u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

 

U Zagrebu 31. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:              Jasenka Grgić, v.r.