6 Gž-271/2022-2

1

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužiteljice K. S. J. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica A. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. A. d.d. Z., OIB: ..., koju zastupaju članovi uprave I. Ž. i V. B., a njih punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/19-17 od 20. siječnja 2022., 31. siječnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženice R. A. d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/19-17 od 20. siječnja 2022.

Obrazloženje

1.              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:             

"I              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., (Ulica...) Z., OIB: ... da tužiteljici K. S. J. K. 24, S., OIB: ... u roku od 15 dana isplati iznos od 1.703,47 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31.07. 2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a - eskontna stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 33,61 kn od 31.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 33,69 kn od 30.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 33,07 kn od 31.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 32,61 kn od 30.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 32,73 kn od 31.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 32,97 kn od 31.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 32,95 kn od 30.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 32,71 kn od 31.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 33,16 kn od 30.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 33,53 kn od 31.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 34,05 kn od 31.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 33,93 kn od 28.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,64 kn od 31.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,51 kn od 30.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,77 kn od 31.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 37,03 kn od 30.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 36,57 kn od 31.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 37,99 kn od 31.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 37,50 kn od 30.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 36,71 kn od 31.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 38,38 kn od 30.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 40,50 kn od 31.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 39,00 kn od 31.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 39,52 kn od 28.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,85 kn od 31.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,97 kn od 30.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 41,82 kn od 31.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,10 kn od 30.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,16 kn od 31.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 37,11 kn od 31.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 35,97 kn od 30.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 19,88 kn od 31.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 19,83 kn od 30.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 20,13 kn od 31.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 20,40 kn od 31.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,43 kn od 29.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,25 kn od 31.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,37 kn od 30.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,46 kn od 31.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,32 kn od 30.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,35 kn od 31.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,25 kn od 31.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,02 kn od 30.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,26 kn od 31.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,38 kn od 30.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,30 kn od 31.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 19,83 kn od 31.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,23 kn od 28.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,26 kn od 31.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,11 kn od 30.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,63 kn od 31.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,62 kn od 30.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,73 kn od 31.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,92 kn od 31.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,18 kn od 30.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,05 kn od 31.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,14 kn od 30.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,25 kn od 31.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,32 kn od 31.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 20,46 kn od 28.02.2014. godine do isplate.

II              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., (ulica...) Z., OIB: ... da tužiteljici K. S. J. (ulica...) S., OIB: ... nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.262,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2.              Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije i tužiteljici naloži plaćanje troška cjelokupnog postupka tuženici, ili, podredno, ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka jer pogrešno zaključuje kako je presudom Visokog trgovačkog suda R. H. posl. broj Pž-7129/13 utvrđeno da je podnositelj žalbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača u konkretnom slučaju, odnosno, da se ta presuda ima primijeniti na predmetni postupak bezuvjetno, bez da se prije toga provede odgovarajući dokazni postupak. Tužiteljica nije dokazala da je Ugovor o kreditu bio predmetom gore navedenog postupka Pž-7129/13, niti je zatražila od prvostupanjskog suda priklapanje spisa tog predmeta. Isto tako, prvostupanjski je sud napravio propust u pogledu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja kada je napravio bitnu povredu provedbu odredbi parničnog postupka na način da je propustio provesti sve dokazne prijedloge, što onemogućuje tuženicu da sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove. Navedeno se između ostalog odnosi i na opće akte tuženice i na predloženo vještačenje u svrhu sagledavanja kriterija i čimbenika koji su utjecali na kamatnu stopu i koji su definirani u dostavljenim Općim aktima tuženice. Isto tako, sud je propustio utvrditi u kojoj mjeri je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna tužiteljici te je li joj jasno protumačena, što bi se nedvojbeno utvrdilo saslušanjem javnog bilježnika i drugim dokazima koje je tuženica predlagala tijekom postupka, a koje sud uopće nije uzimao u obzir. Dalje navodi kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo te pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer samo isticanje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14, bez utvrđenja primjenjuje li se ista u konkretnom slučaju, nikako ne može biti dovoljno da bi se usvojio predmetni tužbeni zahtjev. Iz financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti kretanja tržišnih parametara koji su utjecali na izmjenu kamatne stope nedvojbeno bi se utvrdilo kako se tuženica prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodila jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta i troškove financiranja banaka, koje promjene tuženica nije mogla predviđati niti na iste utjecati. Navodi tržišne parametre u skladu s čijim su promjenama vršene promjene kamatne stope. Ugovor o kreditu je solemniziran te su odredbe istog jasno objašnjene tužiteljici od stane javnog bilježnika. Prvostupanjski sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužiteljica u pogledu Ugovora u kreditu nastupala u svojstvu potrošača. Predmetna tužba bila je u potpunosti neuredna jer tužiteljica, između ostalog, u tužbenom zahtjevu nije navela datume dospijeća pojedinih iznosa te sukladno tome zatražila zatezne kamate na pravi način, međutim, prvostupanjski sud je ipak prihvatio takvu neodređenu formulaciju u pogledu potraživanja kamata, čime je tužiteljici dodijelio iznos koji prelazi onaj specificiran u tužbenom zahtjevu. Tužiteljica je naknadnim uređenjem tužbenog zahtjeva ustvari napravila objektivnu preinaku istog na način da je tražila kamate za razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno tužbom. Usvojeni tužbeni zahtjev ide za tim da su ugovorne strane iz Ugovora o kreditu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, slijedom čega je ovakva presuda protivna volji ugovornih strana i Zakonu o obveznim odnosima, jer, sve i kada bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, to nikako ne bi značilo da su stranke prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. U konkretnom slučaju sud nije imao zakonsku mogućnost da utvrdi ništetnim dio odredbe u promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je eventualno mogao tu promjenjivu kamatnu stopu svesti na razinu utvrđenu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Predmetni kredit vraćao se u anuitetima, a ne u ratama, slijedom čega je tužbeni zahtjev pogrešno formuliran. Sve kada bi se i utvrdila ništetnost promjenjive kamatne stope, tužbeni zahtjev bi trebao biti usmjeren na utvrđivanje razlike u visini anuiteta po drugačijoj kamatnoj stopi s obzirom na otplatni plan, a ne na razliku između iznosa prije i poslije kamatne stope. Stoga vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne preplate niti je isto mogao napraviti s obzirom na pogrešnu formulaciju njegovog zadatka i s obzirom na promašen tužbeni zahtjev. Dalje navodi kako sud pogrešno tumači odredbe o zastari. Pojedini potrošač može se pozivati na utvrđenja iz presude po kolektivnoj tužbi, pod uvjetom da se utvrdi kako je ista u konkretnom slučaju primjenjiva, što ne znači kako tužiteljica nije mogla tužbu ili bilo koju drugu radnju kojom bi prekinula tijek zastare poduzeti ranije, bez obzira na kolektivnu tužbu. Zastara potraživanja sukladno čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima teče od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to ni u kojem slučaju nije povezano s kolektivnom tužbom koja nije procesna pretpostavka ostvarivanje prava pred sudom. Sud je propustio utvrditi zastaru zakonske zatezne kamate budući da je zastara iste određena u roku od 3 godine od dospijeća. Velik dio tužbenog zahtjeva u pogledu kamate, pa čak i glavnice je bio u zastari već u trenutku kada je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u predmetu potrošač, slijedom čega je sud taj dio tužbenog zahtjeva povodom prigovora zastare tuženice trebao odbiti. Ističe i kako nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tužiteljica nije dokazala da je tuženica povrijedila zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupala po uputama HNB-a. Obzirom da je tuženica u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bila u dobroj vjeri te nije imala namjeru oštetiti tužiteljicu, nema mjesta kažnjavanju iste u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako je to odredio prvostupanjski sud.

3.              Na žalbu nije odgovoreno.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a prema odredbi čl. 467. st. 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 70/19.) presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iz čega slijedi da se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 

6.              Žalbenim navodima kako je prvostupanjski sud propustio provesti sve dokazne prijedloge tuženice i da nije saslušao parnične stranke i javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, tuženica sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP. Međutim, time što sud nije prihvatio taj dokazni prijedlog žaliteljice, ona nije onemogućena u raspravljanju pred sudom, zbog čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, ovo tim više jer se predloženi dokaz niti ne odnosi na odlučnu činjenicu u ovom sporu. Naime, ističe se da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

7.              Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. i 11. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP, a materijalno je pravo pravilno primijenjeno.

8.              Budući da tuženica nije ovlaštena pobijati prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na što upućuje sadržajem žalbe i zbog čega se presuda u žalbenom postupku ne može razmatrati s aspekta tog žalbenog razloga, ovaj sud je primjenom članka 375. st. 1. ZPP cijenio samo žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a odnose se na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9.              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženice o promjenama kamatnih stopa u razdoblju od ožujka 2009. do veljače 2014. Tužiteljica je prvotno tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 1.729,02 kn, a po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je uskladila svoj zahtjev sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, na način da je specificirala/smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 1.703,47 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate.

10.              Iz spisa predmeta slijedi da je između stranaka bilo nesporno da su 7. veljače 2008. sklopile Ugovor o kreditu br. 028-50-4695522 u iznosu od 16.764,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 2. Ugovora propisana je promjenjiva kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,75 % godišnje. U postupku je bilo sporno je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom na to da je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost, te pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

11.              Prvostupanjski je sud pobijanom presudom tuženici naložio da tužiteljici isplati iznos od 1.703,47 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta (toč. I izreke) kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 3.262,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (toč II izreke). U obrazloženju svoje odluke sud prvog stupnja navodi kako spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je vezan, nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženica, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji joj je to nalagao, kao banka, tužiteljici, kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o odluci banke. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženica u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primila povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. U tom smislu sud nalazi nepotrebnim provoditi personalne dokaze, odnosno saslušavati sudionike predmetnog ugovornog odnosa, slijedom čega je taj dokazni prijedlog odbio sukladno odredbi čl. 10. i 220. u svezi sa čl. 311. st. 2. ZPP.

12.              Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da su tuženici, pa tako i ovdje tuženica (u tom predmetu označena kao četvrtotuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijelom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 93/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO). Sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP, a imajući u vidu da je u točki 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, dakle upravo na način na koji je u parnici za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača utvrđeno da su takve odredbe ugovora o kreditu ništetne i nepoštene te protivne ZOO, to u ovoj parnici u kojoj tužiteljica kao potrošač traži da joj tuženica vrati sve ono što joj je na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi isplatila, naprijed citirana pravomoćna presuda obvezuje sud u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga ga i obvezuje primjena tom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnost jer se tužiteljica na to utvrđenje pozvala.

12.1.              Imajući u vidu naprijed izneseno, prvostupanjski sud nije ni trebao provoditi dokazni postupak na okolnosti koje su već utvrđene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dok druge dokaze u smislu da tužiteljica u konkretnom obveznopravnom odnosu nije imala svojstvo potrošača koji teret dokaza je na tuženici, a ne na tužiteljici, kako to pogrešno tvrdi žalba, tuženica nije niti predlagala. Međutim, treba reći kako je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je istog zaključila tužiteljica kao fizička osoba i nema podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP. Da u individualnim parnicama kojima je predmet restitucijski zahtjev potrošača zbog ništetne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su takve odredbe ništetne, pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekoliko svojih odluka (npr. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Napominje se da je ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a njegovo pravno shvaćanje kao dostatno i opravdano relevantnim razlozima prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske o čemu se očitovao u svojoj odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

12.2.              Odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, slijedom čega pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da nije bilo potrebe u navedenom pravcu provesti predložene dokaze, budući da bi isto bilo nesvrsishodno i neekonomično.

13.              Neprihvatljivi su navodi tuženice kojima osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare jer je po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno cijenio taj prigovor primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Naime, u okolnostima kada odredbama ZZP koje su se primjenjivale od vremena zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu do danas, a niti odredbama Glave Trideset druge ZPP kojim je uređena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, nije uređeno pitanje zastare potraživanja stečenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi iz potrošačkog ugovora koje su takvima utvrđene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravnu prazninu, u skladu sa svojom zakonskom obvezom iz članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18. i 126/19.) te obvezom iz članka 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, popunio je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u više svojih odluka (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i dr.) zauzeo pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da je ista počela ponovno teći 13. lipnja 2014., kada je presuda donesena u tom sporu postala pravomoćna, time da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru sukladno članku 245. st. 1. ZOO. U navedenom pravnom shvaćanju koje je kao pravilno prihvatio i ovaj sud u niz svojih odluka te Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. i broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. nije našao ništa nerazumno ili proizvoljno već ih je ocijenio obrazloženim i argumentiranim.

13.1.              Slijedom navedenog, a obzirom da je tužba u predmetnom postupku podnesena 28. svibnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, koji rok se računa od pravomoćnosti navedene presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

14.              U svrhu utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku I. L., C. z.f.v. d.o.o. sa zadatkom da se utvrdi je li bilo pretplate i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 7. veljače 2008., ako bi se smatralo da je za čitavo vrijeme trajanja tog ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano izraženoj u tom Ugovoru (6,75 %), kojem nalazu stranke nisu prigovarale. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 1.703,47 kn s iznosima i datumima dospijeća kako je to tužiteljica i precizirala u konačno postavljenom zahtjevu.

15.              Žalbeni navodi koji se odnose na činjenice utvrđene na temelju nalaza i mišljenja vještaka nisu osnovani. Naime, tuženica nije prigovarala niti zadatku koji je sud dao vještaku, niti je prigovorila nalazu i mišljenju vještaka koji su joj dostavljeni od strane prvostupanjskog suda na očitovanje, tako da žalbene navode vezane uz nalaz i mišljenje vještaka ne može isticati tek u žalbenom postupku.

16.              Tuženica u žalbi ističe kako tužiteljica u tužbenom zahtjevu nije navela datume dospijeća pojedinih iznosa te sukladno tome zatražila zatezne kamate na pravilan način, a da je prvostupanjski sud unatoč tome prihvatio takvu neodređenu formulaciju čime je tužiteljici dodijelio iznos koji prelazi iznos specificiran u tužbenom zahtjevu. Dakle, da je tužiteljica naknadnim uređenjem tužbenog zahtjeva napravila objektivnu preinaku tužbe na način da je zatražila kamate za razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno tužbom. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani jer je tužiteljica u tužbi jasno navela datume od kojih traži zateznu kamatu na pojedine mjesečne preplaćene iznose. Tužbenim zahtjevom usklađenim s nalazom i mišljenjem vještaka tužiteljica je zatražila niži iznos od onog navedenog u tužbi (1.703,47 umjesto 1.729,02 kn) te nije zatražila kamate za razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno tužbom, jer je tužbom zatražio kamate za period od 27. travnja 2008. do 27. veljače 2014., dok je sređenim tužbenim zahtjevom zatražila kamate za period od 31. ožujka 2009. do 28. veljače 2014.

17.              U žalbi tuženica prigovara i da ugovorne strane nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatu, tako da je presuda protivna volji ugovornih strana i odredbama ZOO, dok odredba o kamatnoj stopi, kada bi i bila nezakonita, to bi bilo u dijelu koji se odnosi na način mijenjanja kamatne stope, odnosno na utvrđivanje razlike u visini anuiteta, zbog čega prvostupanjski sud nije mogao utvrditi ništetnom dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je eventualno mogao promjenjivu kamatnu stopu svesti na razinu utvrđenu člankom 26. ZOO. Takvi žalbeni navodi također nisu osnovani. Što se tiče ocjene nezakonitosti odredbe o kamatnoj stopi izraz „promjenjiva“ ne može se promatrati odvojeno od izraza „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ (koji izraz ukazuje na jednostranu odluku o promjeni kamatne stope) budući da je ovaj drugi izraz sam za sebe nejasan te se tek uz izraz „promjenjiva“ može zaključiti da se radi o načinu na koji će se mijenjati stopa redovne kamate. Nadalje, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, a niti na način da primijeni dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao, kao mjerodavnu visinu redovne kamate, uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu.

18.              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP kada je obvezao tuženicu da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.262,50 kn, zajedno s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a koji trošak se odnosi na troškove zastupanja po punomoćnicima iz redova odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), te na trošak vještačenja i sudskih pristojbi na tužbu i presudu, a tuženica svojim žalbenim navodima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u tom dijelu.

19.              Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Zadar, 31. siječnja 2023.