1                                 Poslovni broj: 4 P-276/21-31

 

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Varaždinu po sutkinji Karmen Ošpuh, kao sucu pojedincu, po prijedlogu odluke više sudske savjetnice - specijalistice Helene Đud, u pravnoj stvari tužitelja I. S., OIB ... iz Z., A. ulica ..., kojeg zastupa punomoćnica A. F., odvjetnica u V., protiv R. A. d.d., OIB ..., Z., M. cesta ..., koju zastupaju punomoćnici u OD G. & G., odvjetnici u Z., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 18. siječnja 2023. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z. pun. tuženika te objave presude 31. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I/              Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. da isplati tužitelju I. S. iznos od 5.966,76[1] eura/ 44.956,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

 

 

 

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku  15 dana.

 

r i j e š i o  j e

 

I/              Tužbeni zahtjev tužitelja I. S. protiv tuženice R. A. d.d. Z. radi isplate iznosa od 1,62 eura1/12,21 kune sa zakonskom zateznom kamatom, smatra se povučenim.

 

II/              Nalaže se tuženici R. A. d.d. Z. da tužitelju I. S. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.942,70 eura1 /14.637,27 kuna zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2023. do isplate po stopi prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku  15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 26. travnja 2021. podnio tužbu protiv tuženice radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da se njegovo potraživanje odnosi na isplatu iznosa u visini od 5.968,38 eura, a za koji iznos je tužitelj preplatio rate kredita temeljem Ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio  na dan isplate kredita. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. - 31. prosinca 2008. to da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

2. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 9. lipnja 2022. sukladno nalazu i mišljenju vještaka smanjio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje iznos od 5.966,76 eura sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose te je sud i odlučivao upravo o tom tužbenom zahtjevu umjesto prvotno zatraženog iznosa od 5.968,38 eura. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao, nego se je upustio u daljnje raspravljanje, čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe, te je sud sukladno odredbi čl.193. st.2 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22; u daljnjem tekstu ZPP) donio rješenje kao u točki I/ izreke rješenja.

 

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje ističe prigovor zastare. Smatra kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Ističe kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a pa da ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

4. O prigovoru mjesne nenadležnosti sud je odlučio rješenjem broj: P-276/2021-6 od 25. kolovoza 2021., koje je postalo pravomoćno 15. studenoga 2021.

 

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja (str. 8-20, 59-85 spisa), dokumentaciju tuženika (str. 35-53, 95-111, 166-179), nalaz i mišljenje vještaka (str. 145-153) te iskaz tužitelja koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Sud nije saslušao svjedoka D. P., djelatnicu banke jer je tuženica na raspravi održanoj 10. studenoga 2022. odustala od tog dokaznog prijedloga, dok je kao nepotreban na temelju čl. 292. st. 4. ZPP-a odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javne bilježnice, a iz razloga kako će to u nastavku biti obrazloženo. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

 

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. ZPP-a sud je sud je odlučio kao u izreci presude.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa u visini od 5.966,76 eura/ 44.956,55 kuna, a za koji iznos je tužitelj preplatilo rate kredita temeljem ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio  na dan isplate kredita.

 

8. Između stranaka nije sporno da su stranke 4. travnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora ... i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 26.162,87CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je rok otplate kredita 84 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kao i da je tužitelj otplatio predmetni kredit sukladno otplatnom planu. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu radi kupnje novog motornog vozila (članak 6. Ugovora).

 

9. Sporno je između stranaka je li ugovaranjem valutne klauzule u tužitelj preplatio kredit isplaćen temeljem ugovora o kreditu kao i je li nastupila zastara potraživanja.

 

10. Vezano za ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu ukazuje se na odredbu čl. 22. st. 1. ZOO-a prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke, pa tako i tuženik, mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu, a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka je su li te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

11. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

 

12. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – H. s. u. z. z. p. i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. S obzirom na to da tužiteljica ovom tužbom traži isplatu od tuženika po osnovi stjecanja bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita koja se veže uz valutu švicarski franak, u daljnjem tijeku - iznos od  it će se samo relevantni dijelovi sudskih odluka koje proizlaze iz kolektivnog spora Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, a koji se odnose na ništetne odredbe ugovora o valuti CHF.

 

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima (bankama) da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

 

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno sporne ugovorne odredbe o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima.

 

15. Isto tako u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

 

16. U odnosu na prigovore tuženice  da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti, te da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

 

17. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

 

18. Na ovu spornu okolnost sud je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivao objektivno i uvjerljivo, a njegovi navodi proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. U svojem iskazu tužitelj je u bitnome naveo da od strane djelatnika tuženika, kao i djelatnika auto kuće, nije bio obaviješten o specifičnim rizicima vezanim uz kreditiranje u CHF, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužitelja, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima ili djelatnicima auto kuće informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

 

19. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.) zbog čega nije niti bilo potrebe za predloženim saslušanjem javnog bilježnika te je sud navedeni dokazni prijedlog odbio.

 

20. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj koji s obzirom na svoju struku i zanimanje (strojobravar) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika nije bio uopće informiran o potrebnim parametrima promjene i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama  stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

 

21. Rezimirajući iznijeto, sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

 

22. Neosnovanim sud smatra i prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima,  naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

 

23. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tužitelja o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

 

24. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da se sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

 

24.1.      Tužba tužitelja podnesena je 26. travnja 2021. dakle unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

 

24.2.      U pogledu prigovora tuženika da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, slijedom čega bi i tijek zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti počeo teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili dijela ugovora, valja reći da je 31. siječnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u ovom se slučaju primjenjuje citirani stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

25. S obzirom na navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi.

 

26. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tuženika sud je sukladno predloženom izveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije N. J..

 

27. Vještakinja je utvrdila koliko je tužitelj platio više tuženici prema Ugovoru o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužitelja.

 

28. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelj je od 31. svibnja 2008. do 7. travnja 2014. više uplatio 5.966,76 eura1/44.956,55 kuna.

 

29. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je dostavio očitovanje iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasan s istim te je podneskom od 9. lipnja 2022. prema nalazu i mišljenju odredio tužbeni zahtjev kako je to opisano u toč. 2. obrazloženja, dok tuženica u podnesku od 14. srpnja 2022., navodi da nema primjedbi na matematički izračun, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

 

30. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. sud isti prihvaća u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke.

 

31. Obzirom je vještakinja u cijelosti udovoljila nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradila svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložila, a tuženik je na ročištu održanom 20. prosinca 2022. izričito izjavio da ne traži da se vještak usmeno sasluša, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istome utvrdio visinu preplaćenih tj. bez osnove od strane tuženice stečenih iznosa.

 

32. Što se tiče navoda tuženika da je predmetni kredit otplaćen, valja istaknuti kako unatoč činjenici što je u konkretnom predmetu ugovor između stranaka izvršen, da predmetno ne sprječava tužitelja u zahtjevu da se utvrdi ništetnost spornih odredbi. Ništetnost samih tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni budući da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistenciju i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog Zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču pripada također i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

 

33. Ovdje valja napomenuti kako, prema ocjeni suda, nisu osnovani prigovori tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je već zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakon o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju. Inače, u ovom postupku su čak provedeni i dokazi na temelju kojih rezultata je utvrđeno da upravo u konkretnom slučaju, u odnosu na samu tužiteljicu, banke predmetne ugovorne odredbe nisu koristile prema načelu savjesnosti i poštenja, te da se o odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno progovaralo.

 

34. Budući da tužitelj  tužbenim zahtjevom potražuje isplatu sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, to je sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

 

35. Na dosuđene iznose valjalo je tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu. Ovdje valja istaknuti kako su tužbom obuhvaćene uplate sa zaključno 7. travnja 2015. kada je izvršena konačna otplata kredita. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa sukladno čl. 1115. ZOO-a, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluku o visini zatezne kamate sud temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a.

 

36. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u točki I/ izreke ove presude.

 

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 5. i čl. 155. ZPP-a, a visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora.

 

37.1.      Sud je potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ocijenio zahtijevani trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 248,86 eura sukladno Tbr .7. toč.1. i tbr.42. Tarife o  nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.– u daljnjem tekstu: Tarifa), trošak sastava obrazloženog podneska kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu od 10. lipnja 2021. te obrazloženog podneska od 9. lipnja 2022. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka  u iznosu od 248,86 eura temeljem Tbr. 8. t. 1. i tbr. 42. Tarife za svaki podnesak, trošak zastupanja na 3 ročišta održana 23. veljače 2022., 10. studenoga 2022. i 18. siječnja 2023. u iznosu od 248,86 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. st. 1. i Tbr. 42 Tarife te trošak zastupanja na ročištu održanom 20. prosinca 2022. sukladno Tbr. 9. st. 2. i Tbr. 42 Tarife u iznosu od 124,43 eura. Priznat je tužitelju trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje provedeno tijekom postupka u iznosu od 165,90 eura te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,07 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 106,14 eura sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19). Iz naprijed navedenog proizlazi da je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od ukupno 1.942,70 eura te je stoga odlučeno kao u točci II/ izreke presude.

 

37.2.      Tužitelju je na troškove postupka dosuđen i iznos zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate i to sukladno članku 151. st. 3. ZPP-a.

 

38. Valja napomenuti da je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 88/22") preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti provedeno primjenom fiksnog tečaja konverzije (1 euro - 7,53450 kuna), a sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga zakona.

 

39. Slijedom navedenog, a temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 31. siječnja 2023.

 

  Sutkinja

 

                                                                                                      Karmen Ošpuh

 

 

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti: 

1.  Tužitelj po punomoćnici A. F., odvjetnici u V.

2. Tuženik po punomoćnicima u OD G. & G., odvjetnici u Z.

3. spis