1

Poslovni broj: 78 Gž R-2525/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 78 Gž R-2525/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice P. J. iz B., OIB: …, 2. tužitelja B. J.1 iz B., OIB: … i 3. tužiteljice malodobne B. J.2 iz B., OIB: …, koju zastupa zakonska zastupnica P. J., a svi zastupani po punomoćniku D. R.1, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. & Š. & R. u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnica A. A., dipl. iur., zaposlenik tuženika i umješača na strani tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. R.2, odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8663/20-205 od 6. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika H. I. d.o.o., Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8663/20-205 od 6. svibnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženiku naloženo platiti svakome od tužitelja ponaosob po 188.884,00 kn (25.069,21 eur)[1] sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. rujna 2012. do isplate i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 211.465,67 kn (28.066,32 eur) sa zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2022. do isplate.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8663/20-205 od 6. svibnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženiku H. I. d.o.o., Z. naloženo platiti 1. tužiteljici P. J. daljnjih 87.950,00 kn (11.672,97 eur), a 2. tužitelju B. J.1 i maloljetnoj 3. tužiteljici B. J.2 svakome daljnjih 82.950,00 kn (11.009,36 eur) sa zateznim kamatama tekućim na te iznose od 21. rujna 2012. do isplate i u odluci o troškovima u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 211.465,67 kn (28.066,32 eur) odnosno za daljnjih 90.615,28 kn (12.026,71 eur) sa zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2022. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev 1. do 3. tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti 1. tužiteljici P. J. 276.834,00 kn, 2. tužitelju B. J.1 iznos od 271.834,00 kn i 3. tužiteljici maloljetnoj B. J.2 iznos od 271.834,00 kn, sve sa zateznim kamatama, tekućim na svaki pojedini navedeni iznos, od 21. rujna 2012. do isplate i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 302.080,95 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 6. svibnja 2022. do isplate.

 

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

             

3. Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbe tuženika i predlažu da sud drugoga stupnja potvrdi prvostupanjsku presudu te traže naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

             

4. Žalba je djelomično osnovana.

             

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude unutar žalbenog  razloge iz čl. 353. st. 2. točka 11. ZPP, na što ovaj sud, u ovom postupku, s obzirom na vrijeme kada je postupak pokrenut, pazi i po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, sukladno čl. 61. u vezi s čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Nar. nov. 70/19.), osnovanim je ocijenjeno pozivanje tuženika na navedenu bitnu povredu, ali ne samo iz razloga koji se navode u žalbi već i izvan toga. Ovo jer je:

- obrazloženje pobijane presude nerazumljivo budući da sud prvoga stupnja: (a) s jedne strane odgovornost tuženika izvodi iz činjenice bavljenja tuženika opasnom djelatnošću, a da zapravo ne obrazlaže zbog čega djelatnost tuženika predstavlja takvu djelatnost, (b) s druge strane obrazlaže da tužitelj kao naručitelj za štetu kakva je predmetna odgovara ako je počinio propust uslijed kojeg je došlo do ozljeđivanja u vezi s čim samo nabraja propuste tuženika bez ikakvog daljnjeg obrazloženja zašto su ti nabrojani propusti u neposrednoj vezi sa stradavanjem tuženika, (c) a u konačnici obrazlaže da odgovornost tuženika prema tužiteljima proizlazi i iz činjenice da je tuženik vlasnik opasne stvari, ali pri tome ne obrazlaže kako je i na temelju kojih dokaza utvrdio da je tuženik vlasnik vlaka u naletu kojeg je došlo do smrtnog stradavanja prednika tuženika, koju činjenicu je tuženik osporavao i tijekom postupka,

- u točci 1. obrazloženja navodi koje su osnove na temelju kojih tužitelji u ovom postupku traže naknadu štete i u kojem iznosu i navodi da su tužitelji tijekom postupka „odustali“ od dijela tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljene zarade, da je poslodavac podmirio troškove pogreba i u kojem iznosu i da je tužiteljima s osnove osiguranja predao iznos od 10.000,00 kn, dok pod točkom 2. obrazloženja navodi da tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku predanom na ročištu održanom 21. rujna 2021. tužitelji traže kao u izreci, iz čega se ne može ispitati što je predmet konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ,

- ne obrazlaže ni jednom riječi osnovanost visine tužbenog zahtjeva,

- ne obrazlaže (ne)osnovanost prigovora zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji je istaknuo umješač u podnesku od 25. siječnja 2021. (list 345), čemu  se tuženik pridružio navodima s ročišta 2. ožujka 2021.,

- a odluka ne sadrži ni obrazloženje vezano uz prigovor isključive odgovornosti prednika tužitelji šteti (koji prigovor u sebi sadrži i prigovor podijeljene odgovornosti za štetu), u kojem dijelu sud nije čak utvrđivao ni činjenice čime čini i povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

             

6. S obzirom na rečeno i činjenicu da u parničnom postupku prvostupanjsku presudu nije moguće dva puta ukinuti (čl. 366.a ZPP), to je o pobijanoj odluci valjalo odlučiti primjenom iz čl. 373.a st. 1. i st. 5. ZPP.

 

7. Imajući na umu navedeno pod točkom 5. obrazloženja ove drugostupanjske odluke valja reći da su:

 

- podneskom od 7. siječnja 2021. (list 340 spisa) tužitelji su, s obzirom na promjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske za dosuđivanje naknade štete s osnova neimovinske štete koju trpe radi smrti prednika, tužbeni zahtjev povećali te umjesto ranijih 220.000,00 kn potražuju 330.000,00 kn uz što svaki od tužitelja potražuje 2.000,00 kn za trošak crnine te uz to I. tužiteljica i imovinsku štetu za trošak karmina u iznosu od 5.000,00 kn,

- dok su podneskom predanim na ročištu 21. rujna 2021. (list 370 spisa) tužitelji naveli da smanjuju tako postavljen tužbeni zahtjev za iznos od 180.500,00 kn, odnosno svaki za 60.166,00 kn bez obrazloženja koliko od tog iznosa i otpada na koji utuženi osnov iz preciziranog zahtjeva od 7. siječnja 2021..

 

8. Nadalje, presudom donesenom u ovom predmetu, poslovni broj Pr-7761/13-135 od 15. listopada 2009. sud prvoga stupnja, unatoč tužbenom zahtjevu kakav je u tom trenutku bio postavljen odlučio je samo o dijelu tog zahtjeva i to za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, a nije odlučio i o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo izgubljeno uzdržavanje, naknada imovinske štete za crninu i za troškove pogreba, a niti su tužitelji zahtijevali donošenje dopunske presude o tom dijelu tužbenog zahtjeva (čl. 339. do čl. 341. ZPP). Zbog toga je i sud drugoga stupnja odlučivao samo o pravilnosti prvostupanjske odluke u dijelu o kojem je odlučeno o tužbenim zahtjevom (čl. 365. st. 1. ZPP), dok je u preostalom dijelu zbog propusta tužitelja da zatraže donošenje dopunske presude došlo je do presumiranog povlačenja tužbe u odnosu na zahtjev za izgubljeno uzdržavanje, trošak crnine i trošak pogreba sukladno čl. 339. st. 2. ZPP.

 

9. Kako povlačenje tužbe nije prepreka da se ponovno tužbom traži isto (čl. 193. st. 9. ZPP) to su u takvoj situaciji tužitelji imali pravo ponovno zatražiti i imovinsku štetu za trošak crnine i za karmine kako to i čine u podnesku od 7. siječnja 2021. Međutim, kako su i trošak kupnje crnine i trošak karmina nastali neposredno nakon štetnog događaja (u rujnu 2009.), a tužbeni zahtjev za naknadu ove štete stavljen je ponovno tek 7. siječnja 2021. te je žalitelj tijekom postupka stavio prigovor zastare ovog dijela tužbenog zahtjeva to je pravilnom primjenom prava iz čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO), jer su protekli i subjektivni i objektivni rokovi za traženje naknade imovinske štete nastale plaćanjem troškova karmina i kupnje crnine, tužbeni zahtjev 1. tužiteljica za isplatu iznosa imovinske štete u iznosu od 7.000,00 kn, a 2. i 3. tužitelja svakoga u iznos od 2.000,00 kn, trebalo odbiti kao neosnovan te je žalba u tom dijelu osnovana.

 

10. Točno je i da je tijekom postupka, što se ponavlja i u žalbi, stavljen  prigovor zastare i u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe kojim se umjesto utuženih 220.000,00 kn traži naknada ove štete u iznosu od 330.000,00 kn po svakom tužitelju (dakle za iznos od 110.000,00 kn). Međutim, prigovor zastare u ovom dijelu nije osnovan. Naime, tužitelj nije mogao predvidjeti da će tijekom trajanja postupka doći do promjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike i da će biti odlučeno da se isti primjenjuje na sve postupke u tijeku pa je stoga za odgovor na pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva odlučno je li riječ o istoj tražbini, tj. bitan je identitet tužbenog zahtjeva, a kada je riječ o generičkoj tražbini kao ovdje, onda nju određuje činjenična osnova, odnosno, u konkretnom slučaju radi li se o istom štetnom događaju i istom vidu štete. Stoga, ako je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade istog vida štete, iz istog štetnog događaja kao u tužbi, time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče pa stoga ni iznos neimovinske štete zbog smrti bliske osobe za koji je tužba preinačena podneskom od 7. siječnja 2021. nije podnesen po proteku zastarnog roka.

 

11. Time je ostalo odlučiti o pravilnosti prvostupanjske odluke kojom je tužiteljima dosuđena naknada neimovinske štete, ali ne o iznosu od 330.000,00 kn u odnosu na svakog tužitelja, već u iznosu od 269.834,00 kn. Ovo jer je nije sporno da je tužbeni zahtjev po svakom tužitelju smanjen za iznos od 60.166,00 kn  (točka 7., alineja druga obrazloženja ove odluke). Pri tome je ovaj sud radi lakšeg odlučivanja za isti iznos umanjio tužbeni zahtjev po ovoj osnovi budući da, kako je ranije obrazloženo, tužitelji nisu naznačili koji dio tog smanjenog iznosa se odnosi na koji osnov štete kako je zatražena u konačno preciziranom zahtjevu.

 

12. Za pravilnu odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva u žalbenoj fazi postupka sporno je pitanje postojanja isključive odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi. Naime, sud prvoga stupnja, unatoč prigovoru tuženika da postoji isključiva odgovornosti prednika tužitelja za štetu, ali i prigovoru da je za štetu odgovoran izvođač kao poslodavac prednika tužitelja, daje samo razloge za odgovornost tuženika, a ni jednom riječju ne obrazlaže, niti utvrđuje činjenične okolnosti na temelju čega bi se moglo ispitati shvaćanje suda o nepostojanju doprinosa prednika tužitelja šteti koju sada trpe tužitelji, niti obrazlaže ne(osnovanost) prigovora o isključivoj odgovornosti poslodavca prednika tuženika kao izvođača radova.

 

13. Na navode žalbe stoga valja odgovoriti da je odgovornost tuženika bilo potrebno ocijeniti po osnovi krivnje u smislu čl. 1045. u vezi s čl. 1107. ZOO, ali i u smislu čl. 1107. u vezi s čl. 1064. i 1067. ZOO. Naime, u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo je shvaćanje da naručitelj za štetu koju je pretrpio radnik izvođača ne odgovara solidarno s izvođačem u smislu čl. 1108. ZOO i to jer radnik, a ni njegovi pravni slijednici, ako je šteta nastala smrću radnika izvođača, nisu treće osobe, već da naručitelj radova u tom slučaju odgovara ako je učinio propuste u organizaciji rada i načinu izvođenja radova, dakle, ako je njegovom krivnjom došlo ozljeđivanja radnika, čime se ne isključuje i objektivna odgovornost naručitelja (tako primjerice Rev 1479/09-2 od 11. ožujka 2014., Rev-2516/14-3 od 2. prosinca 2014. i dr.).

 

14. U vezi s tim valja reći da je već tijekom postupka tuženik osporio da bi bio vlasnik vlaka kao opasne stvari kojom je nanesena šteta, a tužitelj niti je tvrdio da odgovornost tuženika proizlazi iz činjenice vlasništva vlaka koji je usmrtio prednika tužitelja, niti su tužitelji radi dokazivanja te činjenice tijekom postupka predložili provođenje bilo kojeg dokaza. Stoga u takvoj situaciji nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika kao vlasnika opasne stvari, što vlak u pokretu nesporno jest.

 

15. Nadalje valja reći da u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je između ovdje tuženika kao naručitelja i poduzeća C. d.o.o., čiji je prednik tužitelja bio radnik, 19. veljače 2009. sklopljen ugovor broj 51/08-2.2.2. kojim se izvođač obvezao izgraditi željezničko stajalište K. C., a tuženik mu se za to obvezao platit ugovoreni cijenu  (ugovor na listu 37 do 39 spisa), a nije sporno niti da se tim ugovorom izvođač radova obvezao angažirati stručnu osobu kao rukovoditelja radova (čl. 12.), dok je tuženik, kao naručitelj preuzeo obvezu imenovati i odrediti svog nadzornog inženjera u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju i gradnji, o čemu je bio dužan obavijestiti izvođača (čl. 13. st. 1. Ugovora) te je u vezi s tim ugovorena obveza izvođača voditi građevinski dnevnik i građevinsku knjigu koju će navedena dva nadzorna organa redovito potpisivati.

 

16. No, suprotno shvaćanju tuženika, potpisivanjem takvog ugovora tuženik se nije oslobodio, niti se mogao osloboditi obveze postupanja u skladu s propisanim čl. 18., čl. 40., čl. 42.. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu (Nar. nov. 40/07., 120/08.), čl. 7. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima (Nar. nov. 51/08.), čl. 4., čl. 5. i čl. 102. Pravilnika o zaštiti na radu na željeznicama (Nar. nov. 11/84., 7/89.), čl. 8. Pravilnika o željezničkoj infrastrukturi (Nar. nov. 127/05.) te čl. 24. i čl. 28. točka 6. Signalnog pravilnika (Službeni vjesnik Hrvatskih željeznica broj 6/97., 8/00., 2/02., 6/04., 9/05., 7/06.), u skladu s čime tuženik nije postupio,  što je sve utvrđeno provedenim vještačenjem po vještaku F. pa je stoga bilo potrebno ocijeniti postoji li, s obzirom na te propuste, ali i na djelatnost kojom se bavi, odgovornost tuženika kao naručitelja u smislu odredbi koje su navedene pod točkom 13. obrazloženja ove presude.

 

17. U vezi s tim žalitelj u žalbi ne osporava da izvođenje radova na željezničkoj infrastrukturi (što je sukladno izvodu iz sudskog registra registrirana kao jedna od djelatnost tuženika), uz istovremeno odvijanje željezničkog prometa spada u grupu posebno opasnih radova sukladno Dodatku II Pravilnika o zaštiti na radu, a što je potvrđuje i vještak F. Također, tuženik ne spori postojanje obveze postupanja u skladu s propisanim odredbama navedenim u prethodnoj točci, ali smatra da se odredbe Pravilnika o zaštiti na radu na željeznicama ne primjenjuj na predmetnu situaciju i to jer da se taj Pravilnik odnosi samo na redovno održavanje pruge, a smatra i da je time što utvrđeno da je 23. siječnja 2009. uputio brzojav broj 11F kojim je od 26. siječnja 2019. uvedena spora vožnja s maksimalnom brzinom od 20 km na sat u duljini 200m radi izgradnje stajalište K. C., a koja uputa je ukinuta brzojavom broj 131F od 12. prosinca 2009., dakle vrijedila je u trenutku nastanka štetnog događaja, osigurao kretanje vlakova na području izvođenja radova na siguran način. 

 

18. Suprotni navodima tuženika tvrdnja da se postupanje po Pravilniku na koji se poziva u žalbi odnosi samo na situaciju redovnog održavanja pruge ne proizlazi iz teksta tog Pravilnika. Naprotiv isti ne ograničava poduzimanje radnji tuženika sukladno tom Pravilniku samo na poslove redovnog održavanja pruge, što je dodatno potvrđeno i dopunskim iskazom vještaka F. Nadalje,  brzina kretanja vlakova oko mjesta štetnog događaja bila je, doista, ograničena, jer je u tom smislu tuženik zaista i poslao spomenuti brzojav, što je utvrdio i sud prvoga stupnja. No, isto očito nije bilo dovoljno da se izbjegne štetni događaja, jer je unatoč ograničenoj brzini kretanja došlo do naleta vlaka na prednika tužitelja pa time samo ograničavanje brzine kroz slanje spomenutog telegrama očito nije bilo dostatno za održavanje sigurnosti radnika na radilištu.

 

19. Imajući stoga na umu da izvođenje radova na željezničkoj infrastrukturi, uz istovremeno odvijanje željezničkog prometa spada u grupu posebno opasnih radova, što po logici stvari i djelatnost tuženika koja se odnosi na održavanje željezničke infrastrukture, u što ulazi i izgradnja željezničkog stajališta, čini opasnom djelatnošću to odgovornost tuženika kao naručitelja proizlazi iz čl. 1107. st. 1. u vezi s čl. 1064. ZOO. Ovo jer su u obavljanju takve djelatnosti na strani naručitelja u vezi s radovima koji su vršeni učinjeni propusti na koje je ukazano točkom 16. obrazloženja ove odluke, a detaljno su nabrojani pod točkama 20. i 21. obrazloženja prvostupanjske presude. Pri tome, kako je rečeno, djelomično postupanje tuženika u smislu tih odredaba (ograničavanje brzine kretanja vlakova slanjem samo telegrama), samo po sebi, očito nije bilo dostatno da do štetnog događaja ne dođe. Propuste tuženika u obavljanju djelatnosti kako su utvrđeni i u vezi s tim njegovu odgovornost ne umanjuje ni iskaz svjedoka D. M. na koji se tuženik poziva u žalbi. Ovo jer isti na uvjerljiv način ne iskazuje da je tuženik poduzeo sve što je trebao poduzeti prije i tijekom izvođenja radova, a ako je i postojala komunikacija tuženika i tog svjedoka kao poslovođe na strani poslodavca prednika tužitelja tada je ta komunikacija očito bila manjkava jer D. M. niti je bio prisutan na radilištu na dan štetnog događaja, niti je dokazano da je prenio bilo kakve informacije dobivene od tuženika u svrhu sigurnog izvođenja radova uz istovremeni sigurni prolaz vlakova radnicima. Isto tako postojanje odgovornosti tuženika nije dovedeno u sumnju niti općenitim pozivanjem tuženika na fotografije i zapisnike o izgledu dijela pruge i gradilišta na stajalištu K. c. iz kaznenog predmeta. Ovo jer je vještak F. potvrdio da ni vještak I., koji je vještačio za potrebe kaznenog postupka nije utvrdio postojanje propisane signalizacije, a niti postojanje signalizacije proizlazi iz zapisnika policije.

 

20. Shodno navedenom ovaj je sud stava da odgovornost tuženika u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenice što je u obavljanju opasne djelatnosti (izvođenje radova na željezničkoj infrastrukturi uz istovremeno odvijanje željezničkog prometa) propustio poduzeti sve mjere propisane ranije spomenutim propisima, a posebice glede signalizacije. Također je stava da u konkretnom slučaju svi utvrđeni propusti, u svojoj ukupnosti, predstavljaju ozbiljan propust u organizaciji rada opasne djelatnosti, što je sve u uzročnoj vezi sa štetnim događajem. Ovo posebno jer samo ograničenje brzine kretanja vlakova, bez da je dan i nalog vlakovima da daju i zvučne signale i da nije propisno označeno mjesto radova, nije bilo dostatno da se izbjegne štetni događaj.

 

21. Pri tome po shvaćanju ovoga suda svakako postoji i odgovornost poslodavca za štetu koju trpe tužitelji. Međutim, kako odgovornost poslodavca prednika tužitelja i tuženika u konkretnom slučaju postoji istovremeno u smislu čl. 1107. ZOO to se tuženik odgovornosti ne može osloboditi pozivom na isključivu odgovornost poslodavca prednika tužitelja, niti je u ovom postupku bilo potrebe cijeniti koliki je čiji doprinos jer to će biti predmet, eventualnog, regresnog zahtjeva jedne odgovorne pravne osobe prema drugoj.

 

22. Ostalo je ocijeniti osnovanost prigovora tuženika da njegova odgovornost ne postoji jer da je šteta posljedica postupanja – radnji samog prednika tužitelja.

 

23. Da je prednik tuženika prije štetnog događaja bio raspoređen da radi na brušenju perona koji je par dana ranije oštetio teretni vlak, proizlazi iz iskaza svjedoka D. P., Z. J., M. P. i posredno iskaza svjedoka R. M. koji saznanja o tome ima od svjedoka J., ali i svjedoka D. M. koji potvrđuje da je on dodjeljivao radne zadatke, ali ne i neposredno tužitelju, ali ne spori da je opisani radni zadatak bio radni zadatak koji je predniku tužitelja na dan štetnog događaja bio namijenjen. Također, iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da D. M. nije bio prisutan na gradilištu na dan nastanka štetnog događaja te proizlazi da su prisutni radnici radove obavljali bez nadzora, dakle i bez prisustva osobe koja ih je inače upozoravala na nailazak vlaka, a to je bio upravo D. M.

 

23.a Iz rečenog se nameće zaključak da su, suprotno tvrdnjama svjedoka P., M. i M. radovi po potrebi bili izvođeni i na pruzi, iako su radnici bili svjesni opasnosti, ali su radnici tada imali osobu koja ih je upozoravala na nailazak vlaka. U tom smislu kada je prednik tužitelja trebao obaviti brušenje perona na strani gdje ga je nekoliko dana ranije oštetio vlak jasno je da je radove morao obaviti na strani gdje prolazi pruga, pri čemu nije na uvjerljiv način dokazano da je taj posao bilo moguće obaviti ikako drugačije i to sa samog perona ili sa sjeverne strane ili pak s bočne strane kako to, nedosljedno, iskazuju svjedoci P., M. i M., uz što se radi o svjedocima koji su pristrani i na neki način osobno zainteresirani odgovornost prebaciti na prednika tužitelja (brat vlasnika poslodavca prednika tužitelja, zaposlenici prednika tužitelja).

 

23.b Stoga ovaj sud utvrđuje da je radni zadatak koji mu je bio zadao poslodavac prednik tužitelja krenuo obaviti na način na koji ga je jedino mogao pravilno izvršiti, a što je zahtijevalo njegov boravak na pruzi. Međutim, u situaciji kada svjedoci potvrđuju da su radnici znali da se radovi obavljaju uz istovremeno odvijanje željezničkog prometa i da su se radovi za koje je bio potreban boravak na pruzi obavljali uz prisustvo osobe koja ih je upozoravala na nailazak vlaka, a to je bio upravo poslovođa M., koji na dan štetnog događaja nije bio na radilištu, niti je bio osiguran drugi radnik koji bi prednika tužitelja upozoravao na opasnost, uz što je iskazima svjedoka utvrđeno da električne vlakove ni nije bilo moguće čuti jer su se radovi vršili na dijelu pruge koji je uz prometnicu s četiri prometna traka što stvara buku, to ovaj sud smatra da odluka prednika tužitelja da zadane zadatke izvrši s pruge uz svijest da nema radnika koji upozorava na nailazak vlakova, a vlak nije bilo moguće čuti postoji njegov doprinos šteti od 30% te je u toj visini tuženik dokazao da postoje okolnosti koje djelomično umanjuju njegovu odgovornost sukladno čl. 1067. st. 3. ZOO.

 

24. Sukladno tome, imajući na umu da naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u ovom slučaju potražuju supruga i djeca pokojnog J. P., a prema okvirnim mjerilima Vrhovnog suda Republike Hrvatske svaki od tužitelja imao bi pravo na naknadu štete u iznosu od 330.000,00 kn, no tužitelji potražuju i manje (svaki 269.834,00 kn, točka 11. obrazloženja ove drugostupanjske odluke), uz što je utvrđen doprinos njihova prednika šteti koju trpe od 30% to je primjenom čl. 1101. st. 1. ZOO svakom tužitelju valjalo dosuditi iznos od 188.884,00 kn (25.069,21 eur, čl. 373. st. 1. ZPP).

 

25. Odluka o zateznoj kamati dosuđenoj na iznos priznat tužiteljima s osnova naknada neimovinske štete pravilno je određen u smislu čl. 1103.  i čl. 29. st. 2. ZOO od podnošenja tužbe budući da su u tom trenutku bile poznate svi elementi o kojima je ovisilo pravo na naknadu neimovinske štete.

 

26. Kako je donošenjem ove odluke došlo do promjene uspjeha stranaka te sada uspjeh tužitelja iznosi 70% (tužitelj je s osnovom uspio 100%, a tuženik 0% pa uspjeh tužitelja s osnovom ostaje 100%; tužitelj je s visinom uspio 70%, a tuženik 30% čime konačni uspjeh tužitelja s visinom iznosi 40%; a zbrajanjem konačnog uspjeha tužitelja s visinom i osnovom te dijeljenjem istoga s 2 dobiva dobavi ss konačni ukupni uspjeh tužitelja od 70%) to je sukladno tome u skladu s čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 380. točka 3. ZPP trebalo izmijeniti i odluku o troškovima postupka. Pri tome ovaj sud smatra da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio za koje radnje i u kojoj visini tužitelji imaju pravo  na naknadu troška gledajući raniji potpuni uspjeh u ovom postupku, sve u smislu čl. 155. st. 1. i ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.), ali je isti sada, s obzirom na djelomičan uspjeh, valjalo umanjiti za 30%. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP.

 

27. Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban i time nije priznat tužiteljima (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 31. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                        Ines Smoljan, v.r.