Poslovni broj: 28 Pn-140/2021-15

 

 

             

 

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 28 Pn-140/2021-15

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A  

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Ane Lazić, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici P. K., dipl. iur., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika C.o. d.d., OIB: …. iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ć. i Š. d.o.o. iz Z., nakon održane i zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužitelja P. K., dipl. iur., zaposlenice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika M. C. R., odvjetnice iz V. radi isplate, 30. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja zavod, Z., OIB: …, radi isplate 59.502,78 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 42.784,26 tekućom od 6. lipnja 2021. do isplate, a na iznos od 16.718,52 kn od dana donošenja presude do isplate, kao neosnovan.

 

              II. Nalaže se tužitelju zavod, Z., OIB: …, da tuženiku C.o. d.d., OIB: …. iz Z., nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 622,14 eur[1] / 4.687,50 kn (šesto dvadeset dva eura i četrnaest centi / četiri tisuće šesto osamdeset i sedam kuna i pedeset lipa) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći u tužbi da je 2. veljače 1974. osiguranik tužitelja Z. V., stradao u prometnoj nesreći koju je skrivio I. B., vozač vozila koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika. Za navedenu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-230/74 od 4. rujna 1974., proglašen je krivim I. B.. Kako je osiguranik tužitelja Z. V. u navedenoj prometnoj nesreći pretrpio ozljede, provedeno je medicinsko vještačenje kojim je utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja zbog zadobivenih ozljeda došlo do smanjenja radne sposobnosti, te je isti ostvario pravo na zaposlenje na drugom radnom mjestu uz odgovarajuću naknadu, a to pravo mu je na temelju čl. 174. Zakona o mirovinskom osiguranju rješenjem tužitelja broj 6649 od 9. srpnja 1999. prevedeno u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Isplatama invalidske mirovine korisniku tužitelj je trpio štetu pa je od tuženika potraživao naknadu štete temeljem odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju koje je tuženik podmirivao sve do 31. prosinca 2013. Tuženik je za 2014. i 2015. štetu podmirio u razmjernom dijelu pa je tužitelj razliku naplatio od tuženika sudskim putem, a za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018. tuženik je otklonio odštetne zahtjeve tužitelja uz obrazloženje da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja ostvario pravo na starosnu mirovinu, radi čega bi štetu tužitelju predstavljala eventualno razlika priznate invalidske i starosne mirovine. Iz istog osnova šteta za zavod nastaje i dalje, te je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. na ime invalidske mirovine isplatio korisniku iznos od 42.784,26 kn, a u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 30. rujna 2021. tužitelj je na ime isplaćene invalidske mirovine pretrpio štetu u iznosu od 16.718,52 kn. Tužitelj se poziva na izmijenjenu odredbu čl. 161. st. 2. ZOMO (NN 115/2018) te tužbom od tuženika traži isplatu iznosa od 59.502,78 kn sa zateznom kamatom koja na iznos od 42.784,26 kn teče od 6. lipnja 2021. do isplate, a na iznos od 16.718,52 kn od dana donošenja presude do isplate.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te navodi da nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika, no da je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod uza mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Tuženik smatra da tužitelju isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, za njega nije nastala stvarna šteta u smislu citiranog članka 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obzirom da bi prema toj odredbi štetu predstavljao razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U podnesku od 24. studenog 2022. tuženik navodi da je opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je njegov osiguranik navršio 65 godina života razlika između visine invalidske mirovine i visini starosne mirovine, a također se opreza radi poziva i na primjenu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

 

              3. Povodom prigovora mjesne nenadležnosti tuženika sud je donio rješenje broj Pn-140/2021-8 od 13. lipnja 2022. kojim se prigovor odbija kao neosnovan, a navedeno rješenje postalo je pravomoćno 30. lipnja 2022.

 

              4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja – zapisnik o saslušanju stranke Z. V., izvješće o saobraćajnoj nesreći, presudu Općinskog suda u Varaždinu broj K-230/74 od 4. 9. 1974., rješenje tužitelja broj RZ-7605 od 18. 4. 1988., rješenje broj 6649 od 9. 7. 1999., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, odštetni zahtjev, povratnica, dopis tuženika, potvrda tužitelja o isplaćenim mirovinskim primanjima, ispis iz službenih evidencija tužitelja o izvršenim isplatama, ispis kartice glavne knjige tužitelja, zatim sudsku praksu (listovi 22 do 42 spisa, 73 do 87 spisa, 90 do 97 spisa, 136 do 138 spisa, 147 do 177 spisa), rješenje na listovima 134 i 135 spisa i zapisnik sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 9. lipnja 2022. Dokazni prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sud je odbio kao nepotreban s obzirom na to da je isti predložen vezano za nesporne činjenice, a dokazni prijedlog da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između invalidske i starosne mirovine osiguranika tužitelja, te pribavu od tužitelja kompletnog mirovinskog spisa sud nalazi nepotrebnim s obzirom na zauzeto pravno shvaćanje koje će biti iznijeto u nastavku presude.

 

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

 

              6. Nesporan je nastanak štetnog događaja koji je skrivio osiguranik tuženika te je nesporno da je osiguraniku tužitelja radi tog štetnog događaja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (radi povrede izvan rada).

 

              7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja Z. V. i to za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 42.784,26 kn, a za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. rujna 2021. u iznosu od 16.718,52 kn, a koje iznose tužitelj potražuje sa zateznim kamatama.

 

              9. U ovom predmetu prije svega sporno je koji pravni propis se ima primijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja budući da se tužitelj poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), dok tuženik navodi da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a koje pitanje je bilo predmet raspravljanja u brojnim parničnim predmetima te o kojem su zauzeta različita pravna shvaćanja nižestupanjskih i višestupanjskih sudova. Prema pravnom shvaćanju koje proizlazi iz odluke Rev-66/2022 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 2022. u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su vršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, koje obuhvaća i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Sukladno odredbama ZOOP-a zaključen je ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, te je istim propisano da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Budući da je tim zakonom uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja, za rješenje ovog parničnog predmeta relevantna je odredba iz čl. 27. ZOOP koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

10. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

 

11. Nesporno je osiguraniku tužitelja Z. V. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta, a kako tuženik nije osporavao da bi tužitelj svom osiguraniku i isplatio utuženi iznos za navedeni period, nesporno je i to da je tužitelj osiguraniku Z. V. isplatio s navedene osnove invalidsku mirovinu za utuženo razdoblje u iznosu od 59.502,78 kn. Osim toga, nesporna je i činjenica, a koja proizlazi iz navoda tužitelja na ročištu 16. studenog 2022., da bi iznos invalidske mirovine koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu, zasigurno bio veći od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen i to iz razloga jer se prilikom izračuna takve mirovine (zbog povrede na radu) kao staž osiguranja uzima period od 40 godina staža. Iz navedenog proizlazi da isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, tužitelju nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, dakle, nije slučaj.

 

12. S obzirom na to da je prema odredbi čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećenika, a koji iznos predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pri čemu je gore navedenim rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku Z. V. priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), sud utvrđuje da ne postoji razlika koju bi na temelju citirane odredbe ZOOP tuženik bio dužan isplatiti tužitelju pa je tužbeni zahtjev s osnove isplate invalidske mirovine odbijen kao neosnovan.

 

13. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sastava podneska od 24. studenog 2022., sastavljenog po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.500,00 kn, koji se uvećava za iznos PDV od 375,00 kn sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), zatim trošak zastupanja na pripremnom ročištu 16. studenog 2022. u iznosu 750,00 kn koji se uvećava za iznos PDV od 187,50 kn prema tbr. 9. toč. 2. i tbr. 42. Tarife budući da se na istom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te je isto odgođeno radi eventualnog sklapanja sudske nagodbe, trošak zastupanja na ročištu 14. prosinca 2022. u iznosu od 1.500,00 kn koji se uvećava za iznos PDV od 375,00 kn prema tbr. 9. toč. 1. i 42. Tarife, odnosno ukupno 622,14 eura / 4.687,50 kn. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu s obzirom na to da se tada tuženik zastupao putem svojih zaposlenika te odgovor nije bio sastavljen od strane odvjetnika koji sukladno Tarifi ima pravo na naplatu odvjetničke usluge za obavljenu radnju.

 

U Varaždinu 30. siječnja 2023.

 

                                                                                                                                     Sutkinja

                                                                                                                                  Lidija Krašek

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Tužitelj zavod, Z.

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ć. i Š. d.o.o. iz Z.