Posl. br. P-379/2020-40

             

 

                                                                            

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

      Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl. br. P-379/2020-40

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja G. B., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici u O. uredu G. M., L. P. i I. B. iz R., protiv tuženika I.-E. d.o.o. R., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici u O. d. K. i P. iz R., radi predaje u posjed i isplate iznosa od 1.380.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. studenog 2022., u prisutnosti punomoćnice tužitelja L. P., odvjetnice u R., i punomoćnika tuženika N. K., odvjetnika u R., dana 27. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

1.              Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 43.935,77 EUR/331.034,03 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 532,78 EUR/4.014,22 kn od 10. siječnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. veljače 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. ožujka 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. travnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. svibnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. lipnja 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. srpnja 2018.,

     - 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. kolovoza 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. rujna 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. listopada 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. studenog 2018.,

- 1.376,52 EUR/10.371,36 kn od 10. prosinca 2018.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. veljače 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. ožujka 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. travnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. svibnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. lipnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. srpnja 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. kolovoza 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. rujna 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. listopada 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. studenog 2019.,

- 1.465,32 EUR/11.040,48 kn od 10. prosinca 2019.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. siječnja 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. veljače 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. ožujka 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. travnja 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. svibnja 2020.,

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. lipnja 2020., i

- 1.546,73 EUR/11.653,84 kn od 10. srpnja 2020.,

pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  u roku od 15 dana.

II.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu kojim zahtijeva isplatu iznosa od 139.221,71 EUR/1.048.965,97 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. kolovoza 2015.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. rujna 2015.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. listopada 2015.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. studenog 2015.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. prosinca 2015.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. siječnja 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. veljače 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. ožujka 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. travnja 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. svibnja 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. lipnja 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. srpnja 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. kolovoza 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. rujna 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. listopada 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. studenog 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. prosinca 2016.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. siječnja 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. veljače 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. ožujka 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. travnja 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. svibnja 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. lipnja 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. srpnja 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. kolovoza 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. rujna 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. listopada 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. studenog 2017.,

- 3.052,62 EUR/23.000,00 kn od 10. prosinca 2017.,

- 2.519,78 EUR/18.985,28 kn od 10. siječnja 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. veljače 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. ožujka 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. travnja 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. svibnja 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. lipnja 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. srpnja 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. kolovoza 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. rujna 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. listopada 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. studenog 2018.,

- 1.676,11 EUR/12.628,64 kn od 10. prosinca 2018.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. siječnja 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. veljače 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. ožujka 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. travnja 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. svibnja 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. lipnja 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. srpnja 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. kolovoza 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. rujna 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. listopada 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. studenog 2019.,

- 1.587,30 EUR/11.959,52 kn od 10. prosinca 2019.,

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. siječnja 2020.,

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. veljače 2020.,

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. ožujka 2020.,

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. travnja 2020.,

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. svibnja 2020.,

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. lipnja 2020., i

- 1.505,89 EUR/11.346,16 kn od 10. srpnja 2020.,

pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  u roku od 15 dana.

 

R J E Š E NJ E

 

I.              Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku I.-E. d.o.o. R., OIB: 60067885527, da tužitelju G. B., OIB: …, preda u posjed nekretninu koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označena kao kč.br. 2450/16 – neplodno, ukupne površine 5576 m2, zk ul. 1984, k.o. K., slobodnu od svih osoba i stvari, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II.              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je prodao tuženiku nekretninu kč.br. 2450/16 – neplodno, ukupne površine 5576 m2, upisanu u zk.ul. 1984 k.o. K., temeljem predugovora od 27. studenog 1995. Stranke da su sklopile i dodatak Ugovoru, koji sadrži tabularnu ispravu. Temeljem tog Ugovora, tuženik da se upisao kao vlasnik nekretnine i ušao u njen posjed. Predmetni kupoprodajni ugovor da je utvrđen ništetnim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02 od 20. svibnja 2005. Ujedno da je tom presudom naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini odnosno brisanja prava vlasništva tuženika i upis prava vlasništva tužitelja. Predmetna sudska odluka da nije provediva u zemljišnim knjigama, jer da je tuženik s E. & S. b. d.d. sklopio Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranje fiducije nekretnina i pokretnina ES 24/03. Temeljem tog Ugovora, banka da je upisana kao fiducijarni vlasnik nekretnine, tako da je upis prava vlasništva u korist tužitelja po pravomoćnoj presudi, odbijen. O tome da postoji zabilježba u zemljišnim knjigama pod posl.br. Z-13295/11 od 15. rujna 2011. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-3092/2017 od 10. lipnja 2020., da je naloženo ovdje tužitelju isplatiti ovdje tuženiku iznos od 805.525,93 kn sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2011. do isplate, a na ime povrata kupoprodajne cijene koju je tuženik isplatio temeljem ništetnog kupoprodajnog ugovora. Tužitelj da je, dakle, onemogućen u zemljišnoknjižnoj provedbi upisa svog prava vlasništva temeljem pravomoćne presude, i to postupanjem tuženika, budući je tuženik prenio pravo vlasništva na Banku. Na taj način, tuženik da nije tužitelju vratio ono što je primio temeljem ništetnog ugovora. Što se tiče posjeda nekretnine, ista da se cijelo vrijeme nalazi u posjedu tuženika, a tuženik da nekretninu drži u posjedu bez valjane pravne osnove. Stoga da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi štetu u visini zakupnine za zemljišta na području gdje se nekretnina nalazi odnosno na području I. z. B.. Visina koristi koju je ostvario tuženik, da odgovara iznosu zakupnine koju bi tužitelj ostvario da je nekretninom mogao slobodno raspolagati. Cijena zakupa za takvu vrstu zemljišta da iznosi 0,55 EUR po m2, odnosno za zemljište površine 5576 m2, zakupnina da bi iznosila 3.066,80 EUR mjesečno, oko 33.000,00 kn mjesečno. Tužitelj da stoga zahtijeva isplatu navedenog iznosa, i to unatrag za razdoblje od 5 godina, što ukupno iznosi 1.380.000,00 kn. Tužitelj zahtijeva i zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2.              Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije točno da je odbijena provedba presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02 u zemljišnim knjigama iz razloga kako to navodi tužitelj. Naime, tužitelj da je u prijedlogu zemljišnoknjižnom sudu predložio brisanje prava vlasništva E. banke, upis prava vlasništva tuženika, zatim brisanje prava vlasništva tuženika i upis prava vlasništva tužitelja. Sud da je odbio prijedlog za upis jer da u presudama na kojima predlagatelj temelji prijedlog, nije navedena E. banka. Tuženik dalje navodi da nije osnovano optuživanje tuženika da je neovlašteno raspolagao nekretninom sklapanjem fiducijarnog vlasništva u cilju onemogućavanja provedbe presude u zemljišnim knjigama. Tuženik da nije postupao u zloj vjeri. Tužba tužitelja R. S. protiv tužitelja i tuženika, te društva T. R. d.d. u predmetu posl.br. P-559/02 da je podnesena dana 19. veljače 2002., a tuženik da je s Bankom sklopio Sporazum o prijenosu prava vlasništva…, dana 28. prosinca 2001. Po tom Sporazumu, upis fiducijarnog vlasništva u korist banke, da je izvršen dana 10. siječnja 2002. pod posl.br. Z-209/02. Dana 14. kolovoza 2003. da je povećan iznos koji se nekretninom osigurava, a temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja ES 24/03,  s time da je upis tog povećanja proveden dana 26. kolovoza 2003. Iz navedenog da proizlazi da tuženik nije postupao s namjerom onemogućavanja tužitelja u ostvarenju njegovih prava, jer u vrijeme sklapanja navedenih pravnih poslova nije bila donesena niti nepravomoćna presuda. Tuženik da je postupao kao punopravni vlasnik nekretnine, a u zemljišnim knjigama da nije bila upisana bilo kakva zabilježba. Tužitelj da od dana pravomoćnosti presude tj. 17. prosinca 2008. pa do danas, odnosno u razdoblju od 12 godina, nije poduzeo niti jednu pravnu radnju kojom bi pokušao upisati svoje navodno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Prijedlog za upis koji je podnesen dana 15. rujna 2011. i koji je odbijen, da je podnesen od strane R. S., tj. tužitelja iz parničnog postupka koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. P-559/02, a ne od strane ovdje tužitelja. Dakle, tužitelj za svoje pravo nije nikada ni pokušao ostvariti. U odnosu na tužbeni zahtjev za povrat odnosno za predaju u posjed nekretnine, tuženik ističe prigovor zastare, jer da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Tuženik da je kupoprodajnim ugovorom stekao pravo vlasništva, a ne i posjed, pa da neovisno o zastari, tužbeni zahtjev za predaju u posjed, nije osnovan. Tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu da nije osnovan niti pozivom na odredbu članka 162. ZV-a, jer da je kao vlasnik nekretnina upisana E. banka, a ne tužitelj. Tuženik, stoga, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Što se tiče fiducijarnog vlasništva E. banke, tuženik ističe da se radi o upisanom pravu fiducijarnog vlasništva u zemljišne knjige, pa da fiducijarno pravo vlasništva prema trećima ima apsolutno djelovanje, pri čemu se i tužitelj ima smatrati trećom osobom. Odnosno, fiducijarno pravo vlasništva E. banke, da prema tužitelju proizvodi učinak punopravnog vlasništva. Nadalje, presudom Općinskog suda u Rijeci da nije utvrđeno pravo vlasništva tužitelja, već je samo određeno brisanje prava vlasništva tuženika i upis prava vlasništva tužitelja. Stoga da se tužitelj ne može deklarirati vlasnikom, pozivom na navedenu presudu. Sve da je tom presudom utvrđeno pravo vlasništva tužitelja, donošenjem te presude da ne bi prestala stvarna prava koja pripadaju drugim osobama, uključujući E. banku na toj nekretnini. Tuženik se još pozvao na odredbu članka 127. stavak 2. ZV-a, prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečeno odlukom suda, ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda, nije bilo upisano. Konkretno, da se ne može suprotstaviti pravu E. banke. Glede zahtjeva za isplatu iznosa od 1.380.000,00 kn spp, tuženik ističe da osporava i osnovu i visinu tog zahtjeva, u prvom redu iz razloga jer tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine. Tuženik da će predati u posjed nekretninu tužitelju, kada dokaže da je vlasnik. Tuženik osporava da bi tužitelju nastala šteta postupanjem tuženika, osporava da bi ostvario korist od posjedovanja nekretnine, a osporava i da bi tužitelj imao namjeru predmetnu nekretninu davati u zakup. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3.              Tužitelj u podnesku od 22. rujna 2020. osporava navode iz odgovora na tužbu, te ističe da je E. banka tuženiku kao protivniku osiguranja izdala izjavu o vraćanju vlasništva na predmetnoj nekretnini i brisanju zabilježbe prijenosa vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, a koje fiducijarno vlasništvo je upisano temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja … ES 24/03. Unatoč tome, tuženik da nije zatražio brisanje zabilježbe prijenosa prava vlasništva u korist Banke, i to u cilju onemogućavanja zemljišnoknjižne provedbe pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02. Prigovor zastare da nije osnovan, jer da tužitelj svoje pravo temelji na jačem pravu na posjed, a koje pravo da proizlazi iz predmetne presude Općinskog suda u Rijeci, kao i iz činjenice da je tužitelj bio vlasnik i posjednik nekretnine prije sklapanja ništetnog kupoprodajnog ugovora. Stoga da se ne radi o obveznopravnoj tužbi, već o vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika, koja ne zastarijeva. Tužiteljev posjed da je zakonit i pošten, što da je razvidno iz predmetne presude, kao i iz činjenice da je tužitelj tuženiku u obvezi vratiti plaćenu kupoprodajnu cijenu temeljem ništetnog kupoprodajnog ugovora. Iz navedenog da je razvidno da je tuženik posjed nekretnine stekao besplatno. Tuženikov posjed da je nezakonit i nepošten.

4.              Tuženik u podnesku od 20. listopada 2020. ističe da je E. banka izdala izjavu o vraćanju vlasništva dana 10. kolovoza 2020., iz čega da proizlazi da tuženik nije bio u objektivnoj mogućnosti brisati fiducijarno vlasništvo prije tog datuma, niti je imao stvarnopravne ovlasti nad predmetnom nekretninom prije navedenog datuma. Stoga da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje nekretnine, neosnovan u cijelosti. Tuženik osporava da je tužiteljev posjed zakonit i istinit, kao i tvrdnju tužitelja da je tuženik posjed nekretnine stekao besplatno. Tuženik se još pozvao na pravo zadržanja u smislu odredbe članka 72. ZOO-a, jer da ima tražbinu prema tužitelju za isplatu iznosa od 805.529,93 kn spp, temeljem presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-3092/2017 od 10. lipnja 2020. Stoga da ima pravo zadržati tužiteljevu stvar do ispunjenja navedene tražbine. Slijedom navedenog, izjavio je prigovor prava zadržanja predmetne nekretnine.

5.              Na pripremnom ročištu dana 29. listopada 2020. tužitelj je dodao da je u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za područje na kojem se nalazi sporna nekretnina, utvrđeno da je upravo tužitelj vlasnik novoformirane katastarske čestice. Predao je u spis Zapisnik Zk. odjela Općinskog suda u Rijeci posl.br. Z -2021/2018/654 od 23. listopada 2020., te izjavu o vraćanju vlasništva E. & S. bank d.d. Glede prigovora zadržanja nekretnine, istakao je da tuženik za svoju tražbinu posjedujem ovršnu ispravu, a osim toga, tužitelj da ima dovoljno imovine za podmirenje tog duga. Neovisno o navedenom, tuženik da nije pošteni posjednik, pa da se ne može pozivati na pravo zadržanja. Tuženik je također predao u spis izjavu o vraćanju vlasništva E. & S. bank d.d. od 30. rujna 2020. Navedenu izjavu banka da je dostavila sudu u zemljišnoknjižnom postupku. Tuženik da ima pravo zadržanja sve dok ima tražbinu prema tužitelju, te da ima pravo izbora kako će svoju tražbinu naplatiti. Također ističe da nije relevantno da li je tuženik pošteni posjednik jer da njegova tražbina nije u vezi s posjedovanjem stvari, već se temelji na odredbi članka 72. ZOO-a, jer proizlazi iz ugovornog odnosa, odnosno iz prava koja mu pripadaju temeljem činjenice da je ugovor ništetan.

6.              Tuženik u podnesku od 29. prosinca 2020. ističe da je dana 28. prosinca 2020. saznao da je Općinski sud u Rijeci dana 7. prosinca 2020. izvršio upis tužitelja kao vlasnika sporne nekretnine. Stoga da je tužitelj stekao vlasništvo nad stvari čiju predaju traži tek nakon proteka četiri mjeseca od podnošenja tužbe, odnosno tek tada je stekao uvjet za postavljanje reivindikacijskog zahtjeva. Tuženik da odmah izjavljuje da predaje u posjed tužitelju nekretninu koja je predmet ovog spora, slobodnu od osoba i stvari, te ujedno poziva tužitelja da u roku od 8 dana predloži tuženiku termin sastanka na licu mjesta radi potpisivanja primopredajnog zapisnika.

7.              Na ročištu za glavnu raspravu dana 20. siječnja 2021. tužitelj je istakao da mu je tuženik vratio u posjed nekretninu koja je predmet spora, i to dana 19. siječnja 2021. Predao je u spis Zapisnik o primopredaji od 19. siječnja 2021. Tužitelj je ujedno povukao tužbu u dijelu točke 1. petita tužbenog zahtjeva, i to u dijelu kojim je zahtijevao od tuženika predaju u posjed predmetne nekretnine. Ustrajao je kod zahtjeva za isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine. U međuvremenu da je tužitelj i uknjižen kao vlasnik nekretnine. Tuženik je istakao da je točno da je vratio, odnosno predao u posjed nekretninu tužitelju dana 19. siječnja 2021., i to odmah po upisu tužitelja kao vlasnika. Tuženik da je navedeno postupanje i najavio u odgovoru na tužbu, uz uvjet da tužitelj postane vlasnik, što je uslijedilo nakon četiri mjeseca od podnošenja tužbe. Tuženik da stoga nije dao povoda za parnicu. Tuženik da nije bio u obvezi predati nekretninu ranije, već tek nakon što se izvrši upis prava vlasništva tužitelja. Tuženik je pristao na djelomično povlačenje tužbe, ali je ustrajao kod zahtjeva za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva. Tužitelj je uzvratio da je tuženikova obveza predaje u posjed nekretnine nastala u trenutku pravomoćnosti odluke Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02, a ne u trenutku formalnog upisa u zemljišne knjige.

8.              Na ročištu za glavnu raspravu dana 18. ožujka 2021. tuženik je ustrajao kod protivljenja preostalom tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine, ističući da je nekretninu predao u posjed tužitelju čim su se za to ispunili uvjeti. Uzrok ovog postupka da je ništetnost Ugovora o kupoprodaji, koju je uzrokovao tužitelj, jer kao jedinica lokalne samouprave nije raspisao javni natječaj, odnosno tužitelj da se i inače nesavjesno ponaša, te da nije platio niti po pravomoćnoj presudi kojom je obvezan na povrat kupoprodajne cijene. Potraživanje tuženika po toj presudi na dan 16. ožujka 2021. da iznosi 1.859.764,88 kn. Tužitelj je uzvratio da je tuženik bio dužan nekretninu vratiti po pravomoćnosti presude kojom je kupoprodajni ugovor utvrđen ništetnim jer je bio u posjedu nekretnine, a uknjižba fiducijarnog vlasništva banke da nije bila zapreka. Tuženik je pak istakao da je banka kao fiducijarni vlasnik imala jače pravo od tužitelja koji nije bio vlasnik. Tužitelj je odgovorio da se ovdje radi o jačem pravu na posjed, a banka posjed nije niti imala

9.              Uz podnesak od 11. studenog 2021. tužitelj je za potrebe vještačenja dostavio u spis Cjenik društva I. z. B. d.o.o. za 2021. godinu, ističući da isti sadržava početne naknade za zakup zemljišta na tom području, a ta cijena  da se kreće od 0,45 EUR do 1,10 EUR po m2.

10.              Tužitelj u podnesku od 24. ožujka 2022., u odnosu na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje J. L., ističe da je vještakinja utvrdila tržišnu vrijednost zakupnine za predmetno zemljište za razdoblje od 10. kolovoza 2015 do 10. srpnja 2020. u ukupnom iznosu od 605.397,26 kn bez PDV-a, i to poredbenom metodom, odnosno koristeći izvatke nadležnih upravnih tijela Županije, Grada R. i Općine K., te podatke indeksa cijena nekretnina Državnog zavoda za statistiku. Usporedba s nekretninama iz tih dokumenata, da nije primjenjiva, odnosno te nekretnine da nisu usporedive, jer da je I. z. K. najopremljenija industrijska zona u Republici Hrvatskoj, a iz nalaza da proizlazi da se radi o najvećoj poduzetničkoj zoni u Republici Hrvatskoj, koja je opremljena kompletnom infrastrukturom. Predmetna nekretnina da je opremljena pristupom s autoceste, željeznicom, izravnom vezom s lukom, optičkom infrastrukturom, vodovodom, odvodnjom, te svom ostalom komunalnom infrastrukturom, za razliku od dijela nekretnina s kojima je vještakinja vršila usporedbu. Usporedne parcele da su nepravilnog oblika i slabe iskoristivosti, da se nalaze na lokacijama koje su slabije povezane, i imaju lošiju komunalnu infrastrukturu. Kod prve i druge nekretnine, vještakinja da je koristila usporedbu stariju od četiri godine, za nekretninu pod rednim brojem 6 da je korišten podatak iz natječaja, što da također nije dopušteno, niti je vještakinja to obrazložila. Uspoređene nekretnine da nisu uspoređene s obzirom na koeficijent iskoristivosti (KIS), a predmetna nekretnina da ima maksimalnu iskoristivost. Vještakinja da je bila dužna pribaviti izvod iz zbirke kupoprodajnih cijena. Vještakinja da nije uzela u obzir niti dostavljeni cjenik društva I. z. B. d.o.o. Tužitelj je predložio zatražiti mišljenje Procjeniteljskog povjerenstva Županije, te da vještak nalaz dopuni, nakon pribave tih podataka. Tužitelj je još dodao da fiducijarno pravo vlasništva ne predstavlja otuđenje prava vlasništva, već o osiguranju novčane tražbine, dok fiducijarni dužnik ima pravo i dalje koristiti stvar, odnosno vršiti vlasnička prava. Kako pravo na posjed ostaje fiducijantu, fiducijarni prijenos vlasništva da nije bio zapreka za predaju nekretnine u posjed tužitelju. Tuženik da je, stoga, nekretninu koristio bez valjane pravne osnove, odnosno na temelju osnove koja je otpala, te da je stoga u obvezi tužitelju kao stvarnom vlasniku, odnosno nositelju jačeg prava na posjed, naknaditi korist koju je stekao neovlaštenom uporabom predmetne nekretnine.

11.              Tuženik u podnesku od 6. travnja 2022., u odnosu na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje J. L., ističe da je vještakinja izvršila "grubo čišćenje izvatka", protivno Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilniku o metodama procjene nekretnina. Naime, prema predmetnom Pravilniku, značajna odstupanja pojedinačnih cijena koja značajno prekoračuju većinu iznosa poredbenih cijena na usporedivim područjima, procjenitelj može isključiti iz daljnjeg izračuna, prije provođenja međuvremenog i interkvalitativnog izjednačenja (eliminacija netipičnih iznosa), a njihovo isključivanje da treba obrazložiti u procjenbenom elaboratu. Na taj način, da se transakcije pod rednim brojem 246 ne mogu isključiti iz daljnjeg izračuna, a vještak da je isključio transakcije pod rednim brojem 2 i 6, neosnovano, odnosno upravo transakcija pod rednim brojem 6 da je trebala biti korištena jer se radi o neuređenom zemljištu. Navodi o opremljenosti nekretnine, odnosno o njenoj infrastrukturi i povezanosti, da su irelevantni, kao i navodi o obliku i iskoristivosti, jer je nesporno da nekretnina nije korištena za obavljanje djelatnosti. Osim toga, vještakinja da je jasno obrazložila zašto ne može  koristiti Cjenik I. z. B. d.o.o. Tuženik se protivi traženju mišljenja Procjeniteljskog povjerenstva, kao i novom vještačenju, ističući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je nalaz neobjektivan i nestručan.

12.              Na ročištu za glavnu raspravu 30. lipnja 2022. tužitelj je još  predložio da se od nadležne porezne uprave pribave podaci o visini  zakupnine za utuženo razdoblje za područje I. z. K., tuženik se usprotivio tom dokaznom prijedlogu, jer da je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, a osim toga, da je vještakinja imala dovoljno podataka za izradu nalaza i mišljenja. Tužitelj da je navedene podatke trebao ne samo predložiti, već i priložiti uz tužbu. Tužitelj je na to istakao da se radi o novoj činjenici odnosno novoj okolnosti za koju tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije znao. Naime, vještakinja da je tek u svom nalazu navela da će dopuniti nalaz ukoliko tužitelj  raspolaže sklopljenim ugovorima o zakupu zemljišta za utuženo razdoblje.

13.              Na ročištu za glavnu raspravu dana 16. studenog 2022. stranke su ustrajale kod dotadašnjih navoda. Tuženik je ustrajao kod dokaznog prijedloga za provođenje novog građevinskog vještačenja, iz razloga jer da vještakinja nije usporedila odgovarajuće nekretnine, i nije upotrijebila Cjenik I. z. B. d.o.o. Tuženik se usprotivio navedenim dokaznim prijedlozima, jer da tužitelj nije doveo u sumnju objektivnost ili stručnost nalaza vještakinje. I novi vještak da bi koristio iste podatke, odnosno novi vještak da ne bi mogao uzeti  u obzir početne cijene zakupnine. Tuženik je ustrajao i kod pozivanja na pravo zadržanja, tuženik da je bio pošteni posjednik jer je u posjed ušao temeljem kupoprodajnog ugovora,  uz suglasnost tužitelja. Tužitelj da je plaćanje izvršio tek u svibnju 2021., pa da je tuženik imao pravo zadržanja nekretnine sve do svibnja 2021. Stoga da tužitelj nema pravo na naknadu za korištenje te nekretnine od strane tuženika za cijelo razdoblje do svibnja 2021. Tužitelj je odgovorio da je tuženik postao nepošteni posjednik od pravomoćnosti sudske odluke kojom je kupoprodajni ugovor utvrđen ništetnim, fiducijarno vlasništvo da nije relevantno u odnosu na tužiteljevo pravo na posjed.

14.              Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, te geodetskim vještačenjem po vještaku T. R., stalnoj sudskoj vještakinji geodetske struke iz društva G. d.o.o. M., i građevinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji u građevinarstvu J. L., dok je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje dokaza novim građevinskim vještačenjem po drugom vještaku, i to iz razloga jer tužitelj nije doveo u sumnju objektivnost i stručnost stalne sudske vještakinje J. L., čiji nalaz sud ocjenjuje objektivnim, stručnim i potpunim, s obzirom na raspoložive podatke. Odnosno, niti drugi vještak ne bi mogao doći do različitih utvrđenja na temelju istih dostupnih relevantnih podataka.

15.              Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

16.              Nije sporno da su parnične stranke dana 10. travnja 1997. sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnine, temeljem kojeg je tužitelj prodao, a tuženik kupio nekretninu koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označena kao kč.br. 2450/16 - neplodno, ukupne površine 5576 m2, upisana u zk.ul. 1984 k.o. K..

17.              Nije sporno da se tuženik upisao kao vlasnik predmetne nekretnine i ušao u posjed iste, temeljem tog Kupoprodajnog ugovora.

18.              Nije sporno da je presudom Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02 od 20. svibnja 2005., predmetni Kupoprodajni ugovor utvrđen ništetnim, te je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odnosno brisanje prava vlasništva tuženika i upis prava vlasništva tužitelja, i nije sporno da je ta presuda postala pravomoćna dana 17. prosinca 2008.

19.              Nije sporno da je tuženik s E. & S. bank d.d. R. sklopio Ugovor o prijenosu fiducijarnog vlasništva predmetne nekretnine temeljem kojeg je banka upisana kao fiducijarni vlasnik, temeljem prijedloga od 10. siječnja 2002. (Z-209/02).

20.              Nije sporno da je pravomoćnom (preinačenom) presudom ovog suda posl.br. P-2851/2013 od 3. ožujka 2017. obvezan tužitelj vratiti tuženiku cijenu isplaćenu temeljem ništetnog Kupoprodajnog ugovora od 10. travnja 1997., i nije sporno da je navedena presuda postala pravomoćna dana 10. lipnja 2020.

21.              Nije sporno niti da je odbijen prijedlog tužitelja za upis prava vlasništva temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02.

22.              Nije sporno da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine u razdoblju od sklapanja ništetnog Kupoprodajnog ugovora, pa sve do 19. siječnja 2021.

23.              Nije sporno da je tuženik predao u posjed predmetnu nekretninu tužitelju dana 19. siječnja 2021., temeljem primopredajnog Zapisnika od istog dana (str. 104 spisa).

24.              Sporno je u kojem trenutku je tuženik bio dužan predati nekretninu u posjed tužitelju, s obzirom na fiducijarni prijenos vlasništva u korist E. & S. bank d.d., kao i s obzirom na činjenicu da je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine tek dana 7. prosinca 2020. (rješenjem posl.br. Z-29262/2020 – str. 101 spisa).

25.              S obzirom na navedeno, sporno je da li je tuženik nepošteni posjednik, i otkada.

26.              Sporno je i da li je tuženik imao pravo zadržanja za razdoblje do trenutka primitka povrata kupoprodajne cijene od strane tužitelja.

27.              S tim u svezi, sporno je da li tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu za korištenje predmetne nekretnine od tuženika, i za koje razdoblje.

28.              Sporno je i da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja naknade za korištenje nekretnine.

29.              Sporna je i visina naknade.

30.              Prema odredbi članka 164. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, NN 73/00, NN 114/01, NN 79/06 i NN 141/06), dalje ZV, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

31.              Prema odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale, i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Prema odredbi stavka 2. istog članka, vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. istog članka, zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

32.              Prema odredbi članka 72. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima  (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15 i NN 29/18), dalje ZOO, vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar, ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.

33.              U konkretnom slučaju, tuženik se pozvao na pravo zadržanja jer je imao tražbinu prema tužitelju na ime povrata kupoprodajne cijene, koju je tužitelj primio temeljem ništetnog kupoprodajnog ugovora, a kako je utvrđeno pravomoćnom (preinačenom) presudom ovog suda posl.br. P-2851/2013 od 3. ožujka 2017., koja je postala pravomoćna dana 10. lipnja 2020. Tužitelj je postupio po navedenoj presudi u svibnju 2021.

34.              Sud iz navedenog zaključuje da je tuženik imao pravo zadržanja sve do dana 19. siječnja 2021., odnosno sve dok je imao tužiteljevu nekretninu u svom posjedu, iz razloga jer je ujedno bio vjerovnik tražbine prema tužitelju na ime povrata kupoprodajne cijene, plaćene po istom ugovoru, po kojem je tuženik i stekao pravo na posjed. Odnosno radi se o tražbini u svezi zadržane stvari. To pravo je imao i u trenutku kad je izjavio prigovor zadržanja u ovom postupku, tj. dana 20. listopada 2020. (podnesak tuženika od tog dana – str. 86 i 87 spisa). Nije od utjecaja na pravo zadržanja da li je tuženik pokušao naplatiti svoju tražbinu na drugi način, niti da li tuženik raspolaže drugom imovinom iz koje je moguće namirenje.

35.              Navedeno je bilo od utjecaja na tužiteljev zahtjev za povrat nekretnine, ali, po stavu ovog suda, ne utječe na poštenje tuženikovog posjeda. Naime, tuženik, iako je posjed stekao voljom tužitelja u vrijeme sklapanja ništetnog Ugovora, postao je nepošteni posjednik primitkom tužbe u predmetu posl.br. P-559/2002 Općinskog suda u Rijeci, a najkasnije danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02 od 20. svibnja 2005., koja je postala pravomoćna dana 17. prosinca 2008. godine. Naime, tom presudom utvrđen je ništetnim Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, koji Ugovor je bio temelj tuženikovog posjeda te nekretnine. Prema prije citiranoj odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a, tuženik je kao nepošteni posjednik dužan naknaditi tužitelju kao vlasniku nekretnine korist koju je imao za vrijeme svojega posjedovanja, i to unatrag tri godine od dana kada mu je stvar predana, a u smislu prije citirane odredbe članka 165. stavak 2. ZV-a.

Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja:

36.              Nije sporno da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, već je njegov upis uslijedio dana 11. studenog 2020., a kako je to razvidno iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu (list 99-100 spisa – upis pod br. Z-29262/2020). Točno je i da je na predmetnoj nekretnini bilo upisano fiducijarno vlasništvo E. & S. bank d.d. R., sve do 27. listopada 2020. (upis pod brojem Z-27505/2020), koje pravo vlasništva je brisano temeljem izjave o vraćanju vlasništva tuženiku od 30. rujna 2020., ovjerene dana 1. listopada 2020. (str. 96 i 97 spisa). Navedeno po ocjeni suda, nije relevantno, budući je tužitelj u trenutku zaključenja glavne rasprave u svakom slučaju bio upisani zemljišnoknjižni vlasnik. Međutim, prije toga imao je jače pravo na posjed, temeljem presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-559/02 od 20. svibnja 2005., prema kojoj je Ugovor o kupoprodaji nekretnina, kojeg su sklopili tužitelj kao prodavatelj, i tuženik kao kupac, proglašen ništetnim, što znači da ne proizvodi pravne učinke od početka, te da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju kao vlasniku predmetnu nekretninu, jer je otpao temelj njegovog posjedovanja. Stoga sud zaključuje da je, neovisno o tome što presudom nije tuženiku izričito naloženo vraćanje nekretnine u posjed tužitelju, u razdoblju do 19. siječnja 2021. tužitelj bio predmnijevani vlasnik, u smislu odredbe članka 166. ZV-a. Nije u pravu tužitelj kada tvrdi da kupoprodajnim ugovorom nije stekao posjed nekretnine, već vlasništvo, jer je pravo na posjed sadržano u pravu vlasništva, a i nesporno je da je tuženik upravo temeljem Kupoprodajnog ugovora, ušao u posjed predmetne nekretnine. U protivnom, tuženikov posjed bi bio nesavjestan od samog početka.

37.              Prema odredbi članka 166. stavak 4. ZV-a, na vlasničku tužbu predmnijevanog vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način se primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno Zakonom, niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnijevanog vlasnika. Fiducijarno vlasništvo koje je u međuvremenu zasnovano na nekretnini u korist banke, nije od utjecaja na tužiteljev položaj predmnijevanog vlasnika, iz razloga jer se radi o stjecanju tog prava raspoložbom tuženika (neovisno da li je tuženik u trenutku te raspoložbe bio savjestan), a sam fiducijarni prijenos, izvršen je isključivo u cilju osiguranja tražbine banke prema tuženiku. Prema stavu Ustavnog suda (odluka br. U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010., i U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008., kod fiducijarnog prijenosa vlasništva, ovrha se može prenesti samo na pravu koje je fiducijar stekao na predmetu osiguranja, ali ne i na pravu vlasništva nekretnine. Iz navedenog slijedi da fiducijarni vlasnik nema sva prava koja ima punopravni vlasnik nekretnine, po redovnom tijeku stvari nema pravo niti na posjed, već posjed ostaje fiducijantu koji vrši sva vlasnička ovlaštenja. Stoga, dakle, predmnijevani vlasnik ima jače pravo od fiducijarnog vlasnika, a u svakom slučaju, ima jače pravo od tuženika kao nepoštenog posjednika, te fiducijarni prijenos vlasništva predmetne nekretnine, do kojeg je došlo voljom tuženika, ne utječe na tužiteljevu aktivnu legitimaciju, u smislu odredbe članka 164. i 166. ZV-a.

38.              Iz svega navedenog slijedi da tužitelj kao vlasnik, odnosno predmnijevani vlasnik ima pravo od tuženika kao nepoštenog posjednika, zahtijevati naknadu koristi koju je imao za vrijeme svojega posjedovanja, i to unatrag tri godine od dana kada je tužitelju nekretnina vraćena.

39.              Tužitelju je nekretnina vraćena dana 19. siječnja 2021. To znači da ima pravo na naknadu za razdoblje od 19. siječnja 2018. do 19. siječnja 2021.

40.              Već stoga valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim naknadu potražuje za ranije razdoblje, tj. za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 19. siječnja 2018., po kojoj osnovi potražuje ukupno 667.000,00 kn. Slijedom navedenog, valjalo je za taj iznos tužbeni zahtjev odbiti, i presuditi kao u točki II. izreke presude.

Glede visine naknade:

41.              Prema recentnom stavu sudske prakse, nepošteni posjednik duguje vlasniku naknadu za uporabu njegove stvari u visini zakupnine, po cijeni u vrijeme predaje stvari vlasniku. Stoga nije relevantno da li je tužitelj imao namjeru izdavati predmetnu nekretninu u zakup, a niti da li je tuženik za vrijeme posjedovanja nekretnine, istu gospodarski koristio.

42.              Stalna sudska vještakinja građevinske struke J. L. je u svom nalazu i mišljenju (str. 199-225 spisa),  a kojeg je izradila na temelju podataka o identifikaciji nekretnine iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje geodetske struke T. R. iz društva G. d.o.o. M. (str. 175-190 spisa), temeljem podataka s očevida na licu mjesta, utvrdila da tržišna vrijednost zakupnine za predmetno zemljište, s obzirom na položaj, namjenu, veličinu i druge relevantne parametre sukladno pravilima struke, za cijelo utvrđeno razdoblje, iznosi 605.397,26 kn. Vještakinja je dala tablični prikaz iznosa mjesečne zakupnine za svaku pojedinu utuženu godinu u razdoblju od 2015. pa do 2020. godine. Iz navedenog prikaza proizlazi da mjesečna zakupnina u tijeku 2018. godine iznosi 10.371,36 kn, u tijeku 2019. godine 11.040,48 kn, i u tijeku 2020. godine 11.653,84 kn. Vještakinja je u zaključku navela da PDV nije uključen u iznos, da tržišna vrijednost ne uzima u obzir prodajne troškove kupca ili prodavatelja, niti porezne obveze bilo koje strane. Vještakinja je istaknula da je prilikom izrade nalaza koristila izvadak ID 30734 Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Ž, te podatke Grada R. i Općine K.. Navela je da nije moguće procjenu izvršiti prema cjeniku početnih cijena zakupa zemljišta, kojeg je naknadno dostavio tužitelj, pozivom na Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN105/15). Vještakinja je ukazala da bi u smislu pravila za vršenje procjena, bili relevantni sklopljeni ugovori o zakupu zemljišta za utuženi period, ali takve ugovore da nije imala na uvidu, a iz Izvješća o tržištu nekretnina Županije, da proizlazi da nije evidentiran niti jedan ugovor o zakupu građevinskog zemljišta za 2020. godinu, a niti za razdoblje od 2016. do 2019. godine.

43.              U usmenom izlaganju nalaza i mišljenja, vještakinja je pojasnila način izrade procjene, te da izvadak pribavljen od Upravnog odjela Županije br. ID 30734, sadrži zakupe u zemljišno-građevinskog zoni, u zoni J., radnoj zoni 1 M., u V., građevinskom području gdje su izgrađeni industrijski objekti (radna zona 2 M.). Kao dodatne usporedbe, da su navedeni podaci o zakupima za područje K., R., P. i K., pored I. z. Š.. Usporedne nekretnine da su unutar traženog odnosno utuženog razdoblja. Pri izračunu zakupa, da nije mjerodavan koeficijent iskoristivosti odnosno izgrađenosti, jer se ovdje radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, u naravi ravnom platou, te se procjenjivao kao otvoreni skladišni prostor. U svom radu, vještakinja da se nije koristila podacima iz natječaja, već iz prodaja. U radu da se rukovodila Pravilnikom o procjeni vrijednosti nekretnine, da je vršila "grubo čišćenje" sukladno tom Pravilniku. Nakon što su joj predočena tri nova ugovora od strane tužitelja, istakla je da se samo jedan od tih tri ugovora odnosi na utuženo razdoblje, i to onaj od 20. srpnja 2020., međutim za nalaz da su potrebna bar tri takva ugovora, ukoliko se odnose na istu lokaciju, a i taj jedan ugovor da bi "iskočio", te da prema Pravilniku se ne može uzeti u obzir. Potvrdila je da nije koristila za potrebe nalaza niti jednu nekretninu s područja I. z. B., jer takvih evidencija nema, a u izvatku kojeg je pribavila od Županije, nije bilo nekretnina iz tog područja, kao niti u bazi podataka te nekretnine.

44.              Sud je nalazu i mišljenju vještakinje poklonio vjeru u cijelosti, smatrajući isto objektivnim, stručnim i potpunim. Naime, ovaj sud smatra da korištenje podataka iz Cjenika trećeg trgovačkog društva, ne predstavlja valjani parametar za procjenu visine zakupnine, već za utvrđenje tržišne cijene relevantni samo doista sklopljeni ugovori.  Vještakinja je nalaz i mišljenje u ovom dijelu, kao i u dijelu usporednih nekretnina, odnosno u cijelosti, izradila sukladno pozitivnim propisima koji uređuju procjenu vrijednosti nekretnine, pa su prigovori tuženika neosnovani.

45.              Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj ima pravo na naknadu koristi od posjedovanja njegove nekretnine, u iznosu od 10.371,36 kn mjesečno za 2018. godinu, 11.040,48 kn za 2019. i 11.653,84 kn za 2020. godinu, odnosno proporcionalno broju dana, imajući u vidu da je tužba podnesena dana 29. srpnja 2020., za siječanj 2018. u iznosu od 4.014,72 kn (10.371,36 kn * 12/31), a za srpanj 2020. u iznosu od 10.526,05 kn (11.653,84 kn * 28/31).

46.              Stoga je valjalo za navedene iznose tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti, i presuditi kao u točki I. izreke presude, odnosno u preostalom dijelu, do zahtijevanih 23.000,00 kn mjesečno, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti, i presuditi kao u točki II. izreke presude.

47.              Odluka o djelomičnom povlačenju tužbe iz točke I. izreke rješenja temelji se na odredbi članka 195. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13, NN 70/19 i NN 80/22), dalje ZPP-a.

48.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a. Sud je uzeo u obzir da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, glede tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za posjedovanje nekretnine, s time da  nije uspio s ¾ visine tog tužbenog zahtjeva. Sud je uzeo u obzir i da je tužitelj tužbu povukao u dijelu kojim je zahtijevao predaju nekretnine, po udovoljenju tužbenom zahtjevu, što znači da je i glede tog dijela tužbenog zahtjeva imao pravo na naknadu parničnih troškova. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik bio u obvezi vratiti nekretninu najkasnije do pravomoćnosti presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-559/02 od 20. svibnja 2005., koja je postala pravomoćna 17. prosinca 2008., dakle, prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, odnosno nije relevantan trenutak kada je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine (kojim trenutkom se rukovodio tuženik prilikom vraćanja nekretnine). Sud, stoga, uspjeh stranaka u ovoj parnici ocjenjuje podjednakim.

 

U Rijeci, 27. siječnja 2023.

        Sudac:

                                                                                                                       Željka Štrk – Vozila, v.r.

 

 

 

             

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).

             

 

1