1              10. Gž -1193/2022-2

 

 

                   

  Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru 

    Zadar, Borelli 9                                                                                     

 

  Poslovni broj 10. Gž -1193/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o., P. Č., OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima, odvjetnicima u O. d. H. & P.i d.o.o. u Z., …, protiv tuženika: 1) Z. M., OIB: …, Z., …, 2) V. M.-C., OIB: …, R., …, obje zastupane po tuženiku pod 3) G. M., i 3) G. M., OIB: …, Z…, …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja Z. h. d.o.o. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1515/2022 od 28. listopada 2022., dana 26. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja Z. h. d.o.o., P. Č., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1515/2022 od 28. listopada 2022.

 

 

                                                                         Obrazloženje

 

1.              Uvodno  označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javne bilježnice I. L. iz Z. poslovni broj Ovrv-73680/2010 od 28. siječnja 2011. kojim je naloženo predniku tuženika isplatiti tužitelju iznos od 636,64 kune / 84,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama te se odbija tužbeni zahtjev.

 

II.  Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog postupka.“

 

2.              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj Z. h. d.o.o., P. Č. (dalje u tekstu: Z. h. d.o.o.) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom ukazujući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda, a na temelju kojeg je donio pobijanu presudu, kako način obračuna naknade žalitelja nije u skladu sa važećim propisima. Ističe da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 2. stavak 2. Zakona o parničnom postupku jer je odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva. Ukazuje da je počinjena i bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebice da nisu dati valjani razlozi o bitnim činjenicama. Navodi kako nije bilo sporno da je upravo pok. tuženik vlasnik predmetne nekretnine, pa je isti, sukladno odredbi članka 30. stavak 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, obveznik plaćanja naknade za odvoz komunalnog otpada, a isti nije tijekom postupka osporavao da je primao račune za plaćanje naknade za odvoz komunalnog otpada. Poziva se na Pravilnik o načinu pružanja i plaćanja usluga skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada iz 2008. godine, koji je donesen temeljem odredbi Zakona o otpadu, te cjenik usluga za sakupljanje i odvoz komunalnog otpada koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2009. i tvrdi da se cijena obračunavala prema kriteriju količine i svojstvu otpada, a komunalni otpad iz domaćinstva i prema drugim kriterijima među kojima i zadužena površina u m2, odnosno po principu „onečišćivač plaća“, te u nastavku teksta tumači odredbe članka 179., 182., 187. Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 31. stavak 1. Ovršnog zakona u pogledu valjanosti izvatka iz poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te potražuje trošak za sastav žalbe.

 

3.              Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Prije svega ovdje treba reći da je predmet ovoga spora tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 85,50 EUR (636,64 kn), a koji postupak, prema odredbi članka 458. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP), jeste postupak u sporu male vrijednosti, obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, a koji ne prelazi svotu od 1.327,23 EUR (10.000,00 kn).

 

6.              Prema odredbi članka 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08. i 57/11. – dalje ZPP/11), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 107. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22.), u takvim sporovima je dopuštena žalba protiv odluke kojom završava spor samo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. tog Zakona.

 

7.              Dakle, u konkretnom sporu žalba se nije mogla izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., kao niti stavka 2. ZPP koji nisu taksativno nabrojani u članku 467. stavak 1. ZPP/11.

 

8.              Tužitelj Z. h. d.o.o. u žalbi ukazuje kako je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 2. stavak 1. ZPP (pogrešno napisano članak 2. stavak 2. ZPP), jer je odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva, no taj žalbeni razlog u biti predstavlja bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 12. ZPP, a u odnosu na koju, sukladno odredbi članka 467. stavak 1. ZPP/11, u sporu male vrijednosti se žalba ne može isticati.

 

9.              Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP/11, na koju u žalbi ukazuje tužitelj Z. h. d.o.o., budući da presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

 

10.               Nije prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravno niti je počinio  bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

 

11.               Pogrešan je zaključak tužitelja Z. h. d.o.o., kojeg iznosi u žalbi, da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio na temelju zaključka „kako način obračuna naknade tužitelja Z. h. d.d. nije u skladu sa važećim propisima“, jer takav zaključak prvostupanjskog suda nije nigdje u obrazloženju pobijane presude naveden.

 

12.              Jer, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je utvrdio da računi, koje je za utuženi period dostavio u spis tužitelj Z. h. d.o.o., a koji su osporavani u postupku, prema svom sadržaju ne mogu biti dovoljan dokaz o visini tražbine, a radi njihove provjere, tužitelj Z. h. d.o.o. je u spis dostavio Cjenik, te odluke G. Z. u svezi prikupljanja i odvoza otpada te ovlaštenju tužitelja Z. h. d.o.o. za obavljanje tih poslova i naplate naknade, iz perioda nakon utuženog razdoblja, a nije, iako je trebao, dostavio takve dokaze za sporni utuženi period, pa je prvostupanjski sud temeljem takvog utvrđenja zaključio da tužitelj Z. h. d.o.o. nije dokazao visinu svoje tražbine.

 

13.              Tužitelj Z. h. d.o.o. u žalbi ističe kako nije bilo sporno da je prednik tuženika pod 1) Z. M., 2) V. M.-C. i 3) G. M. bio vlasnik stana za kojega je utužena naknada odvoza otpada, što i nije, no ta činjenica niti žalbena tvrdnja ne utječe na valjanost pobijane presude, a niti je ta činjenica bila odlučujuća u donošenju ovakve presude suda prvog stupnja, no uzgred rečeno ovakva žalbena tvrdnja je usto uperena u pravcu osporavanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, a što je u suprotnosti sa naprijed citiranom odredbom članka 467. stavak 1. ZPP/11.

 

14.              Neosnovano se tužitelj Z. h. d.o.o. u žalbi poziva na odredbu članka 187. stavak 3. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj: 94/13. – dalje ZOGO) koji propisuje da se do donošenja novih cjenika temeljem tog Zakona primjenjuju cjenici za komunalne usluge doneseni na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11. i 144/12. – dalje ZKG), jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iznosa naknade za period od kolovoza 2009. do lipnja 2010., a u kojem periodu je bio na snazi ZKG. 

 

15.              Nadalje, prema odredbi članka 187. stavak 6. ZKG postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog Zakona, a što ovdje jeste tako, trebaju se završiti po odredbama ZKG, pa stoga pozivanje u žalbi na ove odredbe ne dovode u pitanje valjanost pobijane presude, jer, kako je to i zaključio prvostupanjski sud, u spis je tužitelj Z. h. d.o.o., trebao dostaviti dokaze o cijenama te ovlaštenjima koje su bile na snazi u vremenu za koje se traži isplata naknade, a to je period 2009/2010. godine u kojem periodu se primjenjivao ZKG, a na koje odluke i cjenik se tek sada u žalbi tužitelj Z. h. d.o.o. poziva.

 

16.              Neosnovano se također tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 28. stavak 1. (pogrešno u žalbi označen kao čl. 31. st. 1.) Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04. i 88/05. – dalje OZ), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 369. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12.) u pogledu valjanosti izvatka iz poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave, jer iako je ovom odredbom, kako se to navodi u žalbi, propisano da je izvadak iz poslovnih knjiga vjerodostojne isprava temeljem koje se može donijeti rješenje o ovrsi, no međutim treba reći da stavkom 2. istog članka je propisano da je vjerodostojna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovni i dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obaveze, a što u izvodu iz poslovnih knjiga priloženom prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije bio slučaj.

 

17.              Nadalje, treba reći da je na doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pravodobno uložen prigovor, te je prvostupanjski sud, temeljem odredbe članka 54. stavak 2. OZ, svojim rješenjem broj Povrv-5422/11-3 od 6. lipnja 2011. to rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavio izvan snage i nastavio postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a što znači da je upravo u tom postupku, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, tužitelj Z. h. d.o.o., trebao dokazati postojanje i osnovanost, kao i visinu svog potraživanja, a nije, pa je stoga valjano prvostupanjski sud platni nalog stavio izvan snage i odbio tužbeni zahtjev.

 

18.              Tužitelj Z. h. d.o.o. žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u cijelosti, pa time i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje konkretno troškove i iz kojega razloga se žali, a ispitujući pobijenu odluku u tom dijelu, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP, kada je zahtjev za naknadu troškova tužitelja Z. h. d.o.o. odbio kao neosnovan jer isti nije uspio u sporu, pa mu stoga niti ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

 

19.               S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja Z. h. d.o.o., a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja odnosno presuditi kao u izreci.

 

 

                                                             U Zadru 26. siječnja 2023.