1              Poslovni broj: Gž-1169/2022- 3

Poslovni broj: Gž-1169/2022-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja M. N. O.: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnica I. S., odvjetnica iz Z., protiv tuženika E. O. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i P. d.o.o iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-504/2021-11 od 17. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

1. Djelomično se odbijaju žalbe stranaka kao neosnovane pa se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-504/2021-11 od 17. ožujka 2022. potvrđuje:

-  pod točkom I. izreke u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 38.000,00 kuna/ 5.043,47 Eura na ime naknade neimovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama od 27. lipnja 2009. do isplate,

-  pod točkom I. izreke u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 3.200,00 kuna/ 424,71 Euro na ime naknade imovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2022. do isplate,

-  u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 2.000,00 kuna/265,45 Eur po osnovi neimovinske štete.

 

II. Djelomično se uvažava tužiteljeva žalba pa se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-504/2021-11 od 17. ožujka 2022. preinačava u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 3.200,00 kn/ 424,71 Euro od 27. lipnja 2009. do 16. ožujka 2022. i u tom dijelu sudi:

 

Dužan je tuženik isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 3.200,00 kuna/ 424,71 Euro od 27. lipnja 2009. do 16. ožujka 2022.

 

III. Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe preinačava se odluka o troškovima i rješava:

 

Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 2.301,50 Eur /17.340,65 kuna na ime troškova postupka, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud donio presudu kojoj izreka glasi:

 

I. Nalaže se tuženiku E. O. d.d. isplatiti tužitelju M. N. po osnovi neimovinske štete iznos od 38.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 27. 6. 2009. do isplate po kamatnoj stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 i 126/21) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB („Narodne novine“, broj 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a te po osnovi tuđe pomoći 3.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. 17. ožujka 2022.g. do isplate kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 21.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. 17. ožujka 2022.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a sve u roku 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj sa daljnjim iznosom od 2.000,00 kn po osnovi neimovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama od 27.6.2009. do isplate kao i sa zahtjevom za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 3.200,00 kn (zbog potrebe za tuđom pomoći) u razdoblju od 27.6.2009. do presuđenja tj. do zaključno 16. ožujka 2022.g.

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj i pobija ju u odbijajućem dijelu i u odluci o trošku, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 u daljnjem  tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinaku pobijane presude sukladno žalbenim navodima, podredno predlaže ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. Žali se i tuženik i pobija presudu u dosuđujućem dijelu, kao i u odluci o trošku, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da istu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

4. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu i predložio ju odbiti kao neosnovanu, dok tuženik nije podnio odgovor na tužiteljevu žalbu.

 

5. Žalbe su djelomično osnovane.

 

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio kao vozač vozila u prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. svibnja 2007. u Zagrebu, na kolniku Zagrebačke avenije. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa 40.000,00 kuna na ime neimovinske, te 3.200,00 kuna na ime imovinske štete (premda tužitelj u podnescima svu štetu naziva neimovinskom, iz njegovih činjeničnih navoda očito je da iznos od 3.200,00 kuna tužitelj traži kao naknadu za tuđu pomoć i njegu pa se u tom dijelu radi o zahtjevu za naknadu imovinske štete).

 

7. Presudom nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

8. Između stranaka nije sporno da se dogodila predmetna nezgoda, niti je sporna njena dinamika. Tužitelj je upravljao vozilom krećući se u koloni vozila, te je poduzeo radnju kočenja kad su vozila ispred njega počela kočiti. Tako je tužitelj svoje vozilo zaustavio, nakon čega je na njegovo vozilo otraga naletjelo vozilo štetnika, koje je u to vrijeme bilo osigurano policom osiguranja izdanom od tuženika. Potom je, od tog udara, tužiteljevo vozilo lakše naletjelo na treće vozilo koje se nalazilo ispred njega.

 

9. Prema tužiteljevim tvrdnjama, on je u toj nezgodi pretrpio trzajnu ozljedu vrata i ozljedu desnog koljena, zbog čega drži da mu je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje i zbog čega mu je bila potrebna pomoć drugih osoba oko svakodnevnih aktivnosti.

 

10. Ono što je bilo sporno tijekom prvostupanjskog postupka, a ostalo je sporno i u žalbenoj fazi, jest uzročno- posljedična sveza između štetnog događaja i ozljeda za koje tužitelj tvrdi da je pretrpio. Tuženik smatra da su ozljede iz nezgode bile lakše naravi i bez trajnih posljedica po tužiteljevo zdravlje, zbog čega niti ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade. Osobito ističe da do ozljede tužiteljevoga desnog koljena nije došlo u prometnoj nezgodi nego naknadnim ozljeđivanjem, zbog čega nema niti tuženikove odgovornosti za posljedice koje po toj ozljedi trpi.

 

11. Prvostupanjski je sud na tužiteljev prijedlog proveo medicinsko vještačenje po dr. A. M., spec. kirurgu i dr. S. M., spec. neurologu, koji su na temelju medicinske dokumentacije utvrdili da je tužitelj u nezgodi zadobio trzajnu ozljedu vrata, natučenje desnog koljena, razdor stražnjeg križnog ligamenta, razdor stražnjeg roga lateralnog meniska desnog koljena. Prema njihovom mišljenju, postoji uzročno posljedična povezanost između nezgode i tužiteljevih ozljeda, s tim da je ozljeda desnog koljena kao dijagnoza postavljena dan nakon nezgode i kao takva se kontinuirano evidentira na svakom kontrolnom pregledu.

Tužitelj je, prema vještacima, pretrpio primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja. Tzv. sekundarni strah je u jakom intenzitetu trajao 2 dana, u srednjem 5 dana i u manjem 15 dana. Kasni strah je trajao 60 dana, a vezan je uz zbrinutost u prometu, kao i za ishod liječenja. Jaki su bolovi kod tužitelja trajali oko 5 dana, srednji oko 10 dana i manji još oko 60 dana. Trajne posljedice ozljede umanjuju tužiteljevu opću, životnu i radnu sposobnost za 15% te će utoliko biti potrebni njegovi pojačani napori u svakodnevnom životu i radu. Naglasiti je kako su ocjenu trajnih posljedica vještaci dali na temelju medicinske dokumentacije u spisu, između ostalih i nalaza magnetske rezonance (MR) desnog koljena koja je učinjena 10. lipnja 2008., time da samu snimku nisu imali na uvid.

 

12. Na tuženikov je prijedlog provedeno kombinirano sudsko- medicinsko vještačenje po vještacima dipl. ing. Z. I. i dr. J. Š. Tim je vještačenjem utvrđeno kako se u konkretnom slučaju radi o bočnom okrznuću vozila. Najprije je vozilo tuženikovog osiguranika prednjom lijevom stranom naletjelo brzinom oko 15 km/h na stražnji desni dio tužiteljevog vozila, a u nastavku je tužiteljevo vozilo lakše naletjelo prednjim lijevim dijelom na stražnji desni dio trećeg vozila, pri čemu je promjena brzine tužiteljeva vozila nakon prvog udara bila oko 7,7 km/h, a nakon drugog oko 5,3 km/h.

 

Kod takve dinamike nezgode, ovi vještaci ističu kako do ozljede vratne kralježnice nije moglo doći jer je promjena brzine ispod tzv. bezazlene granice opterećenja ali naglašavaju da je ozljeda koljena mogla nastati. Prema tvrdnjama vještaka, za zatvorenu ozljedu koljena, kao što je tužiteljeva, dovoljno je izvrtanje noge prilikom odupiranja tijela o podnicu vozila i ta ozljeda nastaje pod djelovanjem težine tijela ozlijeđene osobe, neovisno o brzini kretanja vozila, njenoj promjeni, te neovisno o vezivanju ili nevezivanju sigurnosnim pojasom.

 

13. Kako bi ispitao osnovanost tuženikovih prigovora o nedostatku uzročno- posljedične sveze između nezgode i ozljede koljena, osobito s obzirom na to da je vještak dr. M. izričito naveo kako je za njegovu ocjenu o posljedicama ozljede bio odlučan MR nalaz koljena, te kako nije imao samu MR snimku na uvid, sud je proveo i radiološko vještačenje MR nalaza tužiteljevog desnog koljena. Dr. I. M. je utvrdio kako MR nalaz snimke učinjene 10. lipnja 2008. ne ukazuje na akutnu ozljedu nego kroničnu, te na temelju iste ne može precizno ocijeniti prije koliko bi ta ozljeda nastala, ali svakako više od 6 mjeseci od samog nalaza. U svakom slučaju, vještak konstatira kako se nalaz vremenski uklapa u posljedicu predmetne prometne nezgode.

 

14. Iz navedenog je prvostupanjski sud zaključio da je za predmetnu štetu odgovoran tuženikov osiguranik, a razloge svog zaključka valjano je obrazložio.

 

15. Visinu neimovinske štete sud je utvrdio provedenim vještačenjima i primjenom Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa je tuženika obvezao na isplatu 5.043,47 Eura (38.000,00 kuna) za taj oblik štete, dok je za preostalo odbio tužbeni zahtjev.

 

16. Prema odredbama čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava i osobnosti, pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti podrazumijeva se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i drugo.

 

17. Sukladno odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

18. U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a).

 

19. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako je dosuđeni iznos za naknadu neimovinske štetu previsok. Imajući u vidu sve okolnosti slučaja: tužiteljevu dob (rođen 1987.), tjelesnu ozljedu koju je pretrpio, bolove, strah i popratne neugodnosti koje je vezano uz štetni događaj pretrpio, kao i trajanje liječenja, ovaj se drugostupanjski sud slaže sa zaključkom prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu upravo u dosuđenoj visini. Ovime je odgovoreno i na tužiteljeve žalbene navode o visini dosuđene naknade.

 

20. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio i zakonske zatezne kamate na taj iznos od 27. lipnja 2009., odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Protivno tuženikovim žalbenim navodima, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

21. Nadalje, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na naknadu za tuđu pomoć koju je zbog ozljeđivanja trebao, u smislu odredbe čl. 1095.st.1. ZOO-a. Prvostupanjski je sud, sukladno provedenom vještačenju, utvrdio da je tužitelj trebao pomoć ukućana u trajanju od 160 sati. Slobodnom ocjenom dokaza (čl. 223 ZPP-a) utvrdio je cijenu od 2,65 Eura (20,00 kuna) za sat tuđe pomoći i njege. Prema tome, obvezao je tuženika na isplatu iznosa 424,71 Euro (3.200,00 kuna) za taj oblik štete.

 

22. Iako je točan tuženikov žalbeni navod da su stranke na ročištu održanom 1. prosinca 2009. učinile nespornim da je cijena sata tuđe pomoći i njege 10,00 kuna, odluka suda je ipak zakonita i u skladu s odredbom čl. 221. st. 2. ZPP-a. Tužitelj je, naime, podneskom od  30. ožujka 2021. dogovorenu cijenu od 10,00 kuna po satu učinio spornom, osnovano navodeći kako je protekom vremena došlo do značajnih promjena u cijenama.

 

23. Međutim, pri odluci o zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dosuđujući ih od dana donošenja prvostupanjske presude, sud je propustio primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP), na što osnovano tužitelj žalbom ukazuje.

 

24. Kad postoji odgovornost osiguratelja za naknadu štete, pri odluci o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu valja imati na umu ZOOP kao lex specialis. Odredbom čl. 12. st. 1. ZOOP-a propisano je da je odgovorni osiguratelj dužan u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljen je odgovor ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP-a u slučajevima izvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. tog članka oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-415/2013-2 od 13. rujna 2017.).

 

25. Zbog toga je u ovom dijelu trebalo uvažiti tužiteljevu žalbu i preinačiti odluku prvostupanjskog suda o kamatama na iznos imovinske štete i te kamate tužitelju dosuditi od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

26. Tuženik u žalbi ističe kako je tužitelj za vrijeme liječenja igrao odbojkaške utakmice i osvajao turnire, što upućuje na zaključak da nije u nezgodi pretrpio opisanu ozljedu koljena. Međutim, vještak je M. takav prigovor otklonio pojašnjavajući da je se tužitelj mogao baviti sportom uz sportsku ortozu za koljeno.

 

27. Nadalje, tuženik tvrdi da je sud propustio cijeniti činjenicu da je tužitelj odbio uložiti cjelokupni zdravstveni karton u spis, kao i okolnost da nije priložio niti MR snimku koljena, nego samo nalaz. Međutim, ove žalbene navode je prvostupanjski sud otklonio u obrazloženju svoje presude navodeći kako je tužitelj dostavio odgovarajuće potvrde liječnika opće prakse sačinjene temeljem uvida u zdravstveni karton, a dostavio je i očitovanja ustanova u kojima se liječio o obavljenim pretragama na dane navedene u medicinskoj dokumentaciji te predočavao i medicinsku dokumentaciju u izvorniku (točka 21. obrazloženja prvostupanjske presude). Osim toga, spisu prileži potvrda tužiteljevog obiteljskog liječnika iz koje proizlazi da tužitelj nije imao ovakvu ili sličnu ozljedu prije dana predmetne nezgode, kao niti nakon nje (list 78 spisa).

 

28. Protivno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno odmjerio uspjeh tužitelja u parnici uzimajući u obzir njegov uspjeh u pogledu osnove i visine, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

29. Međutim, tuženik po ocjeni ovog suda osnovano pobija odluku o trošku jer je prvostupanjski sud tužitelju priznao naknadu troškova za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje postupka. Konkretno, podnesci od 24. rujna 2009., 12. siječnja2010., 30. travnja 2013., 26. kolovoza 2015., 30. listopada 2015. 29. lipnja 2016., i 19. ožujka 2020. nisu bili potrebni za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Radi se o podnescima u kojima tužitelj uglavnom ponavlja ili dopunjuje već istaknute navode, ili uz koje predaje određenu dokumentaciju, koja je mogla biti predana i na ročištima.

 

30. Zbog toga je tužitelju u tom dijelu trebalo umanjiti priznati trošak, pa mu je, uvažavajući njegov uspjeh u omjeru od 95%, priznat trošak zastupanja u iznosu od 2.009,51 Eur/15.140,62 kuna, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 291,99 Eur/2.200,00 kuna, što ukupno iznosi 2.301,50 Eur /17.340,65 kuna, dok je za više traženo tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odbijen.

 

31. Kako su se stranke žalile u glavnoj stvari, a svojim su žalbama uspjele u neznatnom dijelu: tužitelj u odnosu na kamate, a tuženik u odnosu na trošak, ovaj je sud pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.

 

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Split, 19. siječnja 2023.