- 1 -              III Kr 36/2022-7

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 36/2022-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. V. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 323. st. 2. u vezi čl. 34. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevima os. V. K. i os. R. R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 3. srpnja 2020. broj K-208/2017-42 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 20. prosinca 2021. broj Kž-372/2020-6, u sjednici održanoj 26. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   je:

 

Odbijaju se zahtjevi os. V. K. i os. R. R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 3. srpnja 2020. broj K-208/2017-42 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 20. prosinca 2021. broj Kž-372/2020-6 optuženi V. K. osuđen je zbog kaznenog djela iz čl. 323. st. 2. u vezi s čl. 34. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, te mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se neuvjetovani dio kazne u trajanju šest mjeseci ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne u trajanju šest mjeseci neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženi R. R. osuđen zbog kaznenih djela iz čl. 323. st. 2. u vezi čl. 37. i čl. 242. st. 1. KZ/11. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, uz izricanje djelomične uvjetne osude na način da se neuvjetovani dio kazne u trajanju sedam mjeseci ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne u trajanju sedam mjeseci neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Protiv te pravomoćne presude os. V. K. je po branitelju D. B., odvjetniku iz O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), s prijedlogom da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Zahtjev je podnio i os. R. R. po branitelju T. F., odvjetniku iz O., zbog povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08., s prijedlogom da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22).

 

5. Zahtjevi za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjevi) nisu osnovani.

 

6. Obrazlažući naznačene povrede zakona os. V. K. ističe da se pobijana presuda u odlučujućoj mjeri temelji na nekontradiktornom i nekonfrontiranom iskazu svjedokinje S. M., koja je tijekom ispitivanja odbila odgovarati na pitanja obrane zbog straha za vlastitu sigurnost i njenu obitelj. Kako se pobijana presuda temelji na takvom iskazu, radi se o nezakonitom dokazu sukladno čl. 10. ZKP/08. Time su sudovi postupili protivno odredbama čl. 64. st. 1. toč. 10., čl. 283. st. 3., čl. 288. st. 3., čl. 286. st. 1., čl. 291. st. 2., čl. 411. st. 4., čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. i počinili tešku povredu prava na pravično suđenje iz čl. 482. st. 2. ZKP/08. Osim toga, osuđenik smatra da je iskaz te svjedokinje nevjerodostojan te protivan svim rezultatima dokaznog postupka, osobito iskazu oštećenika. Drugostupanjski je sud počinio povredu u žalbenom postupku jer nije odgovorio na sve istaknute žalbene prigovore, a osobito nije vodio računa o sudsko medicinskom vještačenju te činjenici da je odbačena kaznena prijava oštećenika zbog kaznenog djela prijetnje, pa je takva odluka arbitrarna i njome je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

 

7. Os. R. R. tvrdi da nema nikakvih dokaza da bi počinio kaznena djela za koja je pravomoćno osuđen, jer nema saznanja o nikakvom fizičkom sukobu os. V. K. i oštećenika, a niti postoje dokazi da bi on oštećeniku pozajmljivao novac. Smatra da su sudovi postupili protivno odredbama čl. 64. st. 1. toč. 10., čl. 283. st. 3., čl. 288. st. 3., čl. 286. st. 1., čl. 291. st. 2., čl. 411. st. 4., čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. kada su prihvatili iskaz svjedokinje S. M. kao zakonit i na njemu utemeljili pobijanu presudu. Drugostupanjski sud nije otklonio povrede istaknute u žalbi, ignorirajući sudsko medicinsko vještačenje kao i činjenicu da je odbačena kaznena prijava oštećenika, već je dao paušalno obrazloženje, uz proizvoljnu ocjenu dokaza, što je protivno odredbi čl. 450. st. 2. ZKP/08.

 

8. Osuđenici u svojim zahtjevima neosnovano ponavljaju prigovore o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 kojeg su isticali i u žalbama, a vezano za temeljenje presude na nekonfrontiranom iskazu svjedokinje S. M. od 29. kolovoza 2017. Naime, sud prvog stupnja je u pogledu ove sporne okolnosti u obrazloženju presude (list 13) iznio razloge, a jednako tako se na te prigovore detaljno očitovao i drugostupanjski sud, ukazujući zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o nepravičnom postupku.

 

8.1. Naime, iz stanja spisa proizlazi da svjedokinja S. M., supruga oštećenika nije ispitana u prethodnom postupku, već tek tijekom prvostupanjskog postupka. Nije sporno da 29. kolovoza 2017. nisu bili ispunjeni uvjeti za održavanje rasprave zbog nedolaska opt. R. R.. Prvostupanjski je sud postupio sukladno čl. 402. st. 2. ZKP/08., te izvanraspravno ispitao svjedokinju (listovi 175-176), budući da se optužba i obrana nisu tome protivile, što je izričito konstatirano na zapisniku. Tom prilikom svjedokinja je upozorena prema čl. 288. st. 3. ZKP/08. u vezi čl. 286. st. 1. ZKP/08., što znači da je upozorena i da nije obvezna odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložila sebe ili bliskog srodnika  kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. Nakon što je svjedokinja detaljno iznijela svoj iskaz, odgovarala je na pitanja optužbe, ali je odbila odgovarati na pitanja obrane, zbog straha za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje obitelji. Točno je da prvostupanjski sud nije postupio pravilno kada je obrani uskratio mogućnost postavljati pitanja svjedokinji pozivom na citirane odredbe, budući da su zakonski razlozi za odbijanje odgovaranje na pitanja taksativno predviđeni. Time doista takav iskaz svjedokinje nije bio podvrgnut kontradiktornom ispitivanju, pa je samim time i nekonfrontiran. No, unatoč tome, samim time, njezin iskaz pribavljen sukladno čl. 402. st. 2. ZKP/08., uz sva dana propisana zakonska upozorenja, nije zbog toga nezakonit dokaz. Nepravilna primjena odredbe čl. 286. st. 1. ZKP/08. može eventualno predstavljati relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ako je od utjecaja na presudu. Međutim, povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., nije predviđena kao zakonski osnov zbog kojeg bi se mogao podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek.

 

8.2. Ono što je ovdje odlučno je činjenica da se, pobijana presuda, protivno navodima osuđenika ne temelji, u smislu čl. 431. st. 2. ZKP/08 isključivo, niti u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu svjedokinje S. M.. Naime, sud prvog stupnja je ovaj dokaz doveo u vezu s čitavim nizom ostalih dokaza koji terete os. V. K. i os. R. R., a radi se prvenstveno o konfrontiranim iskazima oštećenika M. M., svjedoka J. B. i B. Lj., ali i na sudsko medicinskom vještačenju os. V. K., medicinskoj dokumentaciji za oštećenog M. M. i svjedokinje S. M. te zapisniku o očevidu. Prema tome, iskaz svjedokinje S. M., iako nije konfrontiran, nema snagu odlučujućeg dokaza. Osuđujuća se presuda ne temelji samo, niti u pretežitom dijelu, na tom iskazu, već na nizu materijalnih i personalnih dokaza koji u međusobnoj povezanosti isključuju bilo kakvu dvojbu da su osuđenici počinitelji predmetnih kaznenih djela, tako da nema govora o tome da bi im u ovom kaznenom postupku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 3/17) i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01 - ispravak, 76/10, 85/10 i 5/14), kako se to u zahtjevima sugerira. Stoga se osuđenici neosnovano pozivaju na odluke Europskog suda za ljudska prava (presuda Ajdarić protiv Hrvatske, Erkapić protiv Hrvatske, Tahery protiv UK i dr.) koje iz naprijed navedenih razloga u ovom konkretnom slučaju nisu relevantne.

 

8.3. Prvostupanjski sud nije postupio niti protivno odredbi čl. 411. st. 4. ZKP/08., jer bi primjena te odredbe podrazumijevala da svjedokinja nije ispitana na način propisan čl. 234. i čl. 235. ZKP/08. Već je rečeno da svjedokinja uopće nije bila ispitana u prethodnom postupku, nego izvanraspravno pred prvostupanjskim sudom sukladno čl. 402. st. 2. ZKP/08. Točno je da se na takvom nekonfrontiranom u isključivoj ili odlučujućoj mjeri ne bi mogla temeljiti presuda, međutim, i tada bi bila riječ o zakonitom dokazu kojeg ne bi bilo zapreke na raspravi svjedoku predočiti pa i pročitati, u smislu čl. 426. ZKP/08.

 

8.4. Primjena odredbe st. 2. čl. 431. ZKP/08. koja se odnosi na čitanje zapisnika o ispitivanju svjedoka ili vještaka obavljenim tijekom istrage na nekontradiktorni način (kada to ispitivanje nije bilo provedeno na način propisan čl. 234. i 235. ZKP/08., dakle, uz obavještavanje i mogućnost sudjelovanja okrivljenika i njegovog branitelja pri ispitivanju svjedoka od strane državnog odvjetnika ili pri ispitivanju svjedoka od strane suca istrage na dokaznom ročištu, također uz pozivanje okrivljenika i njegovog branitelja) dolazi u obzir tek kad vijeće odluči da postoji neki od razloga za čitanje zapisnika o ranijem ispitivanju svjedoka iz čl. 431. st. 1. ZKP/08. Međutim, i kada postoji neki od navedenih razloga za čitanje zapisnika o nekontradiktornom ispitivanju svjedoka iz prethodnog postupka, čl. 431. st. 2. ZKP/08. ograničava dokaznu snagu tako pročitanih iskaza, jer propisuje da se „samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda“, a to ovdje nije slučaj. Stoga je prvostupanjski sud pravilno pročitao taj iskaz na raspravi sukladno čl. 431. st. 1. toč. 5. ZKP/08., budući da je svjedokinja ispitana upravo sukladno čl. 402. st. 2. ZKP/08.

 

9. Kroz sve ostale prigovore koje u zahtjevima osuđenici iznose kojima nastoje dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje S. M., oni u biti pobijaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te se suštinski radi o činjeničnim prigovorima. Međutim, kako se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo iz taksativnih osnova propisanih odredbama čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP/08., koje ne obuhvaćaju i osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to zahtjevi osuđenika niti u navedenom kontekstu nisu osnovani.

 

10. S tim u vezi, daljnjom paušalnom tvrdnjom oboje osuđenika kako prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, osuđenici upiru na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog koje se ovaj izvanredni pravni lijek, u stvari, ne može podnijeti.

 

11. Konačno, nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupaka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. time što bi drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve navode žalbe os. V. K. i os. R. R..

 

11.1. Naime, osuđenici iznose činjenične prigovore koje su isticali i u žalbi, a odnose se na tvrdnje da se prvostupanjska presuda temelji na odlučujućem iskazu svjedokinje S. M., koji je pogrešno ocijenjen, kao i sudsko medicinskom vještačenju prema kojem je opt. V. K. napadnut, time da nije vođeno računa o odbačenoj kaznenoj prijavi ošt. M. M. zbog kaznenog djela prijetnje. Uz navedene pojedinačne prigovore osuđenici opetovano ističu da ih sud drugog stupnja, iako su bili istaknuti u žalbi, nije analizirao, pa se radi o paušalnoj i arbitrarnoj odluci.

 

 

11.2. Nasuprot tome, iz obrazloženja drugostupanjske presude utvrđeno je da je taj sud analizirao i ocijenio sve relevantne navode žalbi osuđenika te je za to naveo dostatne razloge. Tako je u odnosu na toč. 2. prvostupanjske presude detaljno obrazložio da se ta presuda ne temelji na isključivo ili u pretežitom dijelu na iskazu svjedokinje S. M., već na nizu drugih dokaza koji svi dovedeni u vezu upućuju na zaključak da su oboje optuženika počinili kazneno djelo iz čl. 323. st. 2. KZ/11. Drugostupanjski je sud dao razloge zbog čega smatra da je svjedokinja imala pravo uskratiti odgovor na pitanja obrane (iako je nepravilno primijenjena odredba čl. 286. st. 1. ZKP/08., koja doduše nije od utjecaja na presudu), pojašnjavajući kako njezin iskaz nije jedini dokaz za osuđujuću presudu. Ujedno je, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, izložio rezultate dokaznog postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom vodeći računa o odlučujućim dokazima optužbe koje i taj, drugostupanjski sud, smatra uvjerljivom osnovom osuđujuće presude. S tim u vezi, obrazložio je dinamiku događaja koja proizlazi iz detaljnog konfrontiranog iskaza svjedoka M. M. prema kojem je os. R. R. njemu posuđivao novce, iskorištavajući stanje njegovog bolesnog djeteta, uz lihvarske kamate, nakon čega je poslao os. V. K. radi naplate duge, kada je došlo do međusobnog fizičkog sukoba između oštećenika i njegove supruge sa os. V. K., kojeg potvrđuju svjedoci J. B. te B. Lj., kao i liječnička dokumentacija za oštećenika i njegovu suprugu te sudsko medicinsko vještačenja os. K.. Drugostupanjski je sud odgovorio i na žalbene prigovore osuđenika vezano uz odbačaj kaznene prijave koju je podnio ošt. M. M. pojašnjavajući da navedena činjenica ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza tog svjedoka u ovom postupku koji je u svemu suglasan ostalim provedenim dokazima. Drugo je pitanje što se podnositelji zahtjeva ne slažu s razlozima suda drugog stupnja, međutim, to još ne znači i da bi taj sud povrijedio obvezu ocjene bitnih žalbenih navoda iz čl. 487. st. 1. ZKP/08. koja bi bila od utjecaja na presudu.

 

 

11.3. Kada je riječ o pravu na pravično suđenje, treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava RH ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022 od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci „koju nijedan razuman sud ne bi ikada mogao učiniti“ (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske), što ovdje nije slučaj.

 

 

12. S obzirom na izloženo, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08.-22 trebalo je zahtjeve osuđenika odbiti kao neosnovani.

 

Zagreb, 26. siječnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.