Poslovni broj: Gž-1326/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice S. M. K., OIB: …, iz K., 2. tužiteljice I. T., OIB: …, iz K. i 3. tužitelja I. K., OIB: …, iz K., koje zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz OD P. & p., protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB: …, sa sjedištem u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 73 Pn-3545/2018-35 od 5. srpnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj 73 Pn-3545/2018-43 od 15. rujna 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2023.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

 

I.) Žalbe stranaka se uvažavaju kao osnovane pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 73 Pn-3545/2018-35 od 5. srpnja 2022. godine, ispravljena rješenjem istog suda broj 73 Pn-3545/2018-43 od 16. rujna 2022. godine, ukida a predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II.) O troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja prilikom donošenja nove odluke.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 73 Pn-3545/2018-35 od 05. srpnja 2022. godine, ispravljenom rješenjem istog suda broj 73 Pn-3545/2018-43 od 16 rujna 2022. godine, naloženo je tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. Z., da tužiteljima isplati naknadu neimovinske i imovinske štete, i to I. tužiteljici S. M. K. iznos od 15.218,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2015. do isplate, i to po stopi tekućoj od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena (točka I. izreke); II. tužiteljici I. T. iznos od 10.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2014. do isplate, i to po stopi tekućoj od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.  pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena (točka II. izreke); i III. tužitelju I. K. iznos od 14.921,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, i to na iznos od 609,37 kn od 25. kolovoza 2014. do isplate, a na iznos od 14.312,00 kn od 10. lipnja 2016. do isplate, po stopi od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena (točka III. izreke).

 

1.1.) Sa preostalim dijelom zahtjeva, i to I. tužiteljica S. M. K. u iznosu od 832,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2015. godine pa do isplate, i III. tužitelj I. K. u iznosu od 1.188,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2016. godine, odbijeni su kao s neosnovanim (točka V. izreke).

 

1.2.) O troškovima parničnog postupka odlučeno je tako da je tuženiku naloženo da tužiteljima isplati iznos od 31.737,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. srpnja 2022. godine pa do isplate (točka IV izreke), a tužitelji su preko navedenog iznosa odbijeni sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka V. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude, i to protiv odluke kojom su djelomično odbijeni zahtjevi I. i III. tužitelja, kao i protiv odluke o troškovima parničnog postupka, žalbu izjavljuju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem u cijelosti postavljenih zahtjeva i da im dosudi cjelokupno zatraženi parnični trošak uključujući i trošak žalbe, ili da ju u pobijanom dijelu ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3.) Navedenu prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tuženik, i to odluku kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, a i odluku o troškovima parničnog postupka, također zbog svih žalbenih razloga iz odredbi čl.353.st.1. ZPP-a, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima i dosudi tuženiku cjelokupni parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, ili da ju ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

4.) U odgovoru na žalbu tuženika tužitelji osporavaju sve žalbene navode i predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

5.) Žalbe su osnovane.

 

6.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade neimovinske  i imovinske štete, koju su svi tužitelji pretrpjeli u štetnom događaju (prometna nezgoda), koji se je nesporno zbio dana  24. kolovoza 2014. godine na državnoj cesti D1 u mjestu S..

 

6.1.) Pri naprijed navedenom treba reći da je II. tužiteljica, kao vlasnica oštećenog vozila, potraživala samo naknadu imovinske štete – totalnu štetu na vozilu, a I. i III. tužitelji su potraživali naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i troškova pomoći na cesti.

 

7.) Donesenom pobijanom presudom, i to nakon što je otklonio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, nakon što je utvrdio da je tuženik, kao pravna osoba koja upravlja predmetnom državnom cestom te je odgovorna za njeno održavanje, odgovoran za štetu koju su pretrpjeli tužitelji, i nakon što je provedenim vještačenjem utvrdio postojanje štete i njenu visinu, sud prvog je:

 

-u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev II. tužiteljice te joj je dosudio naknadu imovinske štete na vozilu (totalnu štetu) u iznosu od 10.500,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana štetnog događaja pa do isplate, i to pozivom na odredbu čl.1089.st.1. i čl.1086. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., i 126/11. – dalje: ZOO/05);

 

-djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev I. tužiteljice pa joj je, u skladu sa odredbom čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, dosudio naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 14.000,00 kuna, a na ime naknade imovinske štete zbog tuđe pomoći iznos od 1.218,00 kuna, dok je preostali dio zahtjeva preko navedenih iznosa, tj. za iznos od 832,00 kuna, odbio kao neosnovan; i

 

-djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev III. tužitelja pa mu je, u skladu sa odredbom čl.1100.st..1 i st.2. ZOO/05, dosudio naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 13.500,00 kuna, i naknadu imovinske štete za tuđu pomoć u iznosu od 812,00 kuna i na ime troška pomoći na cesti iznos od 609,37 kuna, a dio zahtjeva preko navedenih iznosa, tj. za iznos od 1.188,00 kuna, je odbio kao neosnovan.

 

7.1.) Navedenu odluku, u dijelu u kojem su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, žalbom pobija tuženik, i to prije svega sporeći i odluku kojom je otklonjen prigovor promašene pasivne legitimacije, a i sporeći zaključak suda o postojanju njegove odgovornosti za štetni događaj, dok tužitelji žalbom pobijaju dio odluke kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev sporeći pravilnost primjene materijalnog prava pri odlučivanju o visini nastale štete.

 

8.) Dakle, iz naprijed izloženog slijedi da su u ovom žalbenom postupku, jednako kao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, i nadalje sporna pitanja pasivne legitimacije tuženika a i njegove odgovornosti za nastanak štetnog događaja.

 

9.) Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, prigovor nedostataka pasivne legitimacije sud prvog stupnja je pravilno otklonio kao neosnovan, iako je pri tome izrazio pogrešan stav vezano za primjenu odredbe čl.27.st.2. Zakona o cestama (NN broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21. i 114/22. – dalje: ZC), što u konačnici nije imalo utjecaja na pravilnost u otklanjanju navedenog prigovora.

 

9.1.) Naime, treba reći da u ovom stadiju postupka više nije sporno da se je štetni događaj zbio na dionici Državne ceste D1 u mjestu S., koja cesta (G.P. M. – K. – Z. – K. – G. – K. – B. – S.) ja kao takva (državna) razvrstana Odlukom o razvrstavanju javnih cesta (NN broj 94/14), a odredbom čl.82. ZC je propisano da državnim cestama upravlja, da ih gradi, rekonstruira i održava trgovačko društvo Hrvatske ceste, društvo s ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Z..

 

9.2.) Što se podrazumijeva pod održavanjem javne ceste propisuje odredba čl.26.st.1. navedenog zakona – i prema toj odredbi, između ostalog, to su i poslovi redovitog i izvanrednog održavanje javnih cesta, osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste te njihova ophodnja.

 

9.3.) Što pak čini poslove redovitog održavanja javne ceste propisano je Pravilnikom o održavanju cesta (NN broj 90/14. – dalje: Pravilnik o održavanju), kojim je u njegovu čl.13. izričito propisano da su to, između ostalih poslova, i poslovi čišćenja ceste, a prema odredbi njegova čl.30. pod čišćenjem ceste se podrazumijeva odstranjivanje sa svih sastavnica javne ceste (dakle, i sa kolnika) svega onog što može utjecati na sigurnost prometa, njegovu funkcionalnost i uređeni izgled ceste te zaštitu okoliša.

 

9.4.) U predmetnom slučaju uzrok nastanka prometne nezgode – što potpuno izvjesno proizlazi iz zapisnika o očevidu te iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještačenja, je motorna uljna mrlja na kolniku navedene državne ceste, koja je dovela do destabilizacije osobnih vozila koja su se njome kretale te posljedično i dovela do njihova sudara u kojem su tužitelji pretrpjeli neimovinski i imovinsku štetu. Uklanjanje uljne mrlje sa kolnika javne ceste zasigurno ulazi u poslove  čišćenja ceste o kojima govori naprijed citirana odredba čl.30. Pravilnika o održavanju, a smami time i u poslove redovitog održavanja javne ceste.

 

10.) Tuženik, osporavajući svoju pasivnu legitimaciju, pozivao se je na odredbu čl.27.st.2. ZC kojom je propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom koja prolazi kroz naselje ne obavlja poslove čišćenja javnih cesta, osim čišćenja snijega.

 

10.1.) Međutim, pozivanje tuženika na navedenu odredbu u konkretnom slučaju je neutemeljeno, a to stoga što tuženik tijekom postupka nije ničime dokazao da predmetna državna cesta, na mjestu gdje je došlo do izlijevanja motornog ulja na njen kolnik te gdje je uslijed toga i došlo do predmetne prometne nezgode, prolazi kroz naselje. Naime, pri iznošenju navedenih tvrdnji tuženik se je pozivao, a što čini i sada u žalbi, samo na policijski zapisnik o očevidu prometne nezgode (list 39-51), u kojem je doista, na njegovoj drugoj stranici, kao mjesto nesreće navedeno "mjesto S., grad S., kolnik 11 dionice državne ceste br.1…", ali je u nastavku opisa navedeno  i  " da se je prometna nesreća dogodila izvan naselja". Iz tako sačinjenog zapisnika policije može se zaključiti da sporna dionica javne ceste teritorijalno potpada pod mjesto S., a šire gledano i pod Grad S., ali ne i da se radi o dionici koja prolazi kroz naselje. Da se doista radi o dijelu kolnika koji ne proizlazi kroz naselje, kako to utvrđuje i sud prvog stupnja, tj. da je riječ o kolniku ceste izvan naselja, sasvim razvidno proizlazi i iz fotografija (list 46-51) lica mjesta sačinjenih po policiji prilikom obavljanja očevida, ali isto tako i iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka (list 289-292).

 

11.) Dakle, iz naprijed navedenog (dokaza koji postoje u spisu) i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda proizlazi, a budući da je do prometne nezgode došlo na kolniku državne ceste, ali ne na njegovu dijelu koji bi prolazio kroz naseljeno mjesto, da je u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, pasivno legitimiran tuženik, pa se u tom dijelu ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene njegove drugačije žalbene tvrdnje.

 

12.)  Međutim, osnovane su žalbene tvrdnje o nejasnom i neobrazloženom pravnom stavu suda prvog stupnja glede spornog pitanja tuženikove odgovornosti za nastanak štetnog događaja, pa je u tom dijelu žalba tuženika u cijelosti osnovana.

 

13.) Prije svega treba reći da pri ocjeni spornog pitanja odgovornosti za nastanak prometne nezgode sud prvog stupnja polazi od slijedećih utvrđenih činjenica, koje polazeći od navoda žalbe više i nisu sporne u ovom žalbenom stadiju postupka:

-da iz zapisnik o očevidu, sačinjenog po djelatnicima policije, proizlazi da se je predmetna nezgoda dogodila dana 24. kolovoza 2014. godine u jutarnjim satima, tj. oko 06,25 sati;

-da je u predmetnoj prometnoj nezgodi došlo do sudara dva osobna vozila – osobnog vozila registarske oznake GS… kojim je upravljao M. R., i koje se je kretalo predmetnom državnom cestom iz pravca S., i osobnog vozila registarske oznake ZG…, u vlasništvu II. tužiteljice, a kojim je upravljao III. tužitelj i u njemu se je kao putnik nalazila I. tužiteljica, a koje vozilo se je kretalo iz pravca K., tj. iz suprotnog smjera naprijed navedenom vozilu registarske oznake GS…;

-da je neposredno prije mjesta sudara osobno vozilo registarske oznake GS… prešlo na suprotnu lijevu stranu kolnika navedene ceste te je uslijed toga došlo do udara u osobno vozilo II. tužiteljice koje se je pravilno kretalo iz suprotnog smjera;

-da je isključivi uzrok prelaska osobnog vozila registarske oznake GS… na suprotnu stranu kolnika njegova destabilizacija uslijed nailaska na masnu uljnu mrlju, koja se je nalazila desnoj strani kolnika gledano za pravac kretanja tog vozila, a koju mrlju vozač tog vozila tijekom vožnje, zbog vlažnog kolnika od kiše, nije mogao pravovremeno primijetiti;

-da su se oba vozila neposredno prije sudara kretala brzinom koja je bila primjerena stanju prometnice, kolnika i uvjetima vožnje.

 

13.1.) Nadalje, raspravljajući sporno pitanje odgovornosti za nastanak štetnog događaja sud prvog stupnja je izvršio uvid u dnevnik ophodnje i saslušao je u svojstvu svjedoka ophodara M. R., iz kojih dokaza proizlazi da se ophodnja sporne dionice vrši dva puta dnevno – u ranim jutarnjim i u poslijepodnevnim satima, i da je dana 24. kolovoza 2014. godine ophodar  izvršio ophodnju predmetne dionice kolnika navedene državne ceste neposredno prije nastanka prometne nezgode, tj. oko 6,00 sati,  kojom prilikom na kolniku ceste nije zamijetio postojanje uljne motorne mrlje.

 

13.2.) Ocjenjujući iskaz ophodara (M. R.) nelogičnim, neživotnim i neuvjerljivim i suprotnim ostalim provedenim dokazima, jer je, prema ocjeni prvostupanjskog suda "nevjerojatno da ophodar, prilikom prolaska spornom dionicom ceste svega 25 minuta prije same nezgode, nije na kolniku ceste vidio masnu mrlju širine od oko 20 metara", slijedom čega zauzima stav o postojanju tuženikove odgovornosti za nastanak štetnog događaja, i to unatoč tome što iz ophodarskog dnevnika proizlazi da je proveden redoviti nadzor (ophodnja) predmetne ceste. To stoga što, prema stavu suda prvog stupnja, odgovornost tuženika ne isključuje niti činjenica da je do nastanka uljne mrlje došlo i nakon provedene ophodnje, jer je tuženik kao osoba koja upravlja predmetnom cestom u obvezi vršiti nadzor iste tijekom svih 24 sata, a u predmetnom slučaju do štetnog događaja je i došlo zbog propusta u održavanju navedene ceste. Pri tome se je sud prvog stupnja pozvao na primjenu odredbe čl.1045.st.1. ZOO/05.

 

14.) Osnovano se u žalbi tuženika ističe da je navedena odluka suda prvog stupnja proturječna, kako u iznesenim pravnim stavovima tako i u iznesenim razlozima o važnim činjenicama od kojih ovisi pravilna ocjena pitanja odgovornosti tuženika, čime je ostvareno postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, zbog koje istu nije bilo moguće na valjan način ispitati.

 

15.) Polazeći od razloga presude sadržanih u točki 26. i točki 27. obrazloženja nije potpuno jasan stav suda prvog stupnja vezano za kriterij (subjektivni ili objektivni) po kojem bi tuženik odgovarao za štetu koja je posljedica neodržavanja javne ceste, jer ono što je glede toga u navedenim točkama obrazloženja navedeno proturječi jedno drugome.

 

15.1.) Istina, sud prvog stupnja se u točki 27. obrazloženja poziva na odredbu čl.1045.st.1. ZOO/05, koja propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje – dakle, poziva se na odredbu koja govori o odgovornosti za štetu prema principu culpe (krivnje), iz čega bi se moglo zaključivati i o stavu suda prvog stupnja o odgovornosti tuženika primjenom tog kriterija.

 

15.2.) Međutim, to je pak u određenoj mjeri u kontradikciji sa onim što sud navodi u točki 26. obrazloženja – i to gdje navodi ".. čak i da je do nastanka uljne mrlje došlo nakon provedene ophodnje, to još uvijek ne bi isključilo odgovornost tuženika..", ili gdje navodi "..Unatoč poduzetim svim mjerama opreza i provedenog nadzora došlo je do izlijevanja uljne mrlje na cestu čiju obvezu održavanja ima tuženik. Sama činjenica da je pola sata prije provedena ophodnja ne može isključiti odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja jer se redovitom ophodnjom mogu uočiti moguće opasnosti i pristupiti njihovom otklanjanju te samim time smanjiti rizik nastanka određenih štetnih događaja, međutim, kada unatoč provedenoj ophodnji dođe do nastanka prometne nezgode zbog uzroka čije uočavanje i otklanjanje je dužan provoditi tuženik u okviru svoje djelatnosti održavanja ceste, tada je isti i odgovoran za nastanak štete oštećenom u takvom štetnom događaju jer je došlo do propusta u održavanju ceste." Navedeni dijelovi obrazloženja upućivali bi i na stav o odgovornosti tuženika i primjenom kriterija culpe ali i primjenom kriterija cause, tj. primjenom objektivnog kriterija, što sve pobijanu odluku čini nerazumljivom.

 

16.)  Glede samog kriterija prema kojem bi tuženik odgovarao za štetu iz predmetnog štetnog događaja sud prvog stupnja pravilno se je pozvao na primjenu naprijed već citirane odredbe čl. 1045.st.1. ZOO/05, kojom je propisana odgovornost za štetu primjenom kriterija krivnje, i to presumirane krivnje u smislu odredbe st.2. navedenog članka i zakona. Naime, imajući u vidu već naprijed (točka 9. do 9.4.) citirane odredbe ZC te odredbe Pravilnika o održavanju, i imajući u vidu i odredbe čl.16. i čl.17. ZC, prema kojima se sve javne ceste moraju održavati u skladu sa važećim propisima i na način koji će stvoriti uvjete za sigurno prometovanje njima svih sudionika u prometu, pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu samo u slučaju propusta u održavanju javne ceste sigurnom za odvijanje prometa, dakle primjenom subjektivnog kriterija.

 

17.) U konkretnom slučaju, kada je utvrđeno da je uzrok nastanku štetnog događaja masna uljna mrlja na kolniku javne ceste, tada odgovornost tuženika, kao pravne osoba koja upravlja predmetnom cestom, može proizlaziti samo iz nekog skrivljenog propusta u otklanjanju navedenog uzroka, bilo da je riječ o propustu u pravovremenom otkrivanju masne mrlje na kolniku,  bilo da je riječ o propustu pravovremenog obavješćivanja sudionika prometa o stanju kolnika ili o propustu pravovremenog saniranja kolnika – odnosno uklanjanja masne mrlje. Dakle, mora se raditi o skrivljenom neizvršenju neke obveze u održavanju javne ceste koja proizlazi bilo iz Pravilnika o održavanju ceste ili Pravilnika o ophodarskoj službi, no o navedenom pobijana presuda u svojem obrazloženju ne sadrži jasne i međusobno neproturječne razloge na temelju kojih bi bilo moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

 

18.) Vezano za navedeno u prethodnoj točki iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno u čemu se sastoji skrivljeni propust tuženika zbog kojeg bi bio odgovoran za štetu tužitelja.

 

18.1.) Naime, na okolnost provođenja ophodnje kolnika sporne dionice državne ceste sud prvog stupnja je, kao svjedoka, saslušao ophodara M. R.. Taj svjedok je iskazao da je na toj spornoj dionici izvršio ophodnju u jutarnjim satima (oko 6,00 sati), dakle 25 do 30 minuta prije štetnog događaja, i da pri tome na kolniku nije primijetio postojanje nikakve uljne mrlje, iz čega bi proizlazilo da je do izlijevanja ulja na kolnik došlo neposredno poslije izvršene ophodnje a prije nastanka štetnog događaja. Međutim, u ocjeni iskaza navedenog svjedoka (točka 22. obrazloženja),  sud prvog stupnja navodi da je nelogičan, neuvjerljiv, neživotan i u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima jer je, prema ocjeni prvostupanjskom suda, "nevjerojatno da je prilikom prolaska dionicom ceste 25 minuta ranije propustio vidjeti mrlju koja je bila širine 20-ak metara“.

 

18.2.) Iz navedene ocjene, za koju prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu navedeni jasni razlozi (zašto je iskaz navedenog svjedoka neživotan, nelogičan i neuvjerljiv te sa kojim drugim dokazima je u suprotnosti), nije moguće na izvjestan način zaključiti što zapravo utvrđuje sud prvog stupnja vezano za zakonsku obvezu ophodnje javnih cesta. Da li sud prvog stupnja, kada ne prihvaća iskaz ophodara,  smatra utvrđenim da na dan štetnog događaja u jutarnjim satima (oko 6,00) ophodar tuženika nije uopće prošao spornom dionicom pa da iz tih razloga nije niti mogao utvrditi postojanje masne uljne mrlje na kolniku, iako iz u spis dostavljenog dnevnika o ophodnji za dan 24. kolovoza 2014. godine proizlazi suprotno. Ili pak sud smatra utvrđenim da je navedenog dana prije štetnog događaja ophodar prošao spornom dionicom, ali da je pri tom propustio uočiti masnu uljnu mrlju s koju je, s obzirom na njenu veličinu, morao uočiti u provođenju ophodnje. Navedena utvrđenja isključuju mogućnost da je uljna mrlja nastala nakon izvršene ophodnje, a neposredno prije nastanka štetnog događaja, o čemu sud prvog stupnja nije iskazao jasan stav, iako bi iz razloga sadržanih u točki 26. obrazloženja, gdje se navodi "čak ako je uljna mrlja i nastala nakon izvršene ophodnje…..", proizlazilo da sud ne isključuje ni tu mogućnost, ali smatra da to nema utjecaja na odgovornost tuženika.

 

18.3.) Ukoliko je do izlijevanja motornog ulja doista došlo u vremenu između izvršene ophodnje (6,00 sati) i nastanka štetnog događaja (6,25 sati), pri čemu u spisu predmeta nama dokaza iz kojih bi se mogao izvoditi zaključak da to u konkretnom slučaju ne bi bilo moguće, to tim više što prije predmetnog štetnog događaja nije bilo drugih nezgoda zbog klizavog kolnika uslijed uljne mrlje na spornoj dionici državne ceste, tada je dosita upitno postojanje tuženikove odgovornosti za štetu koju su pretrpjeli tužitelji, a sve to s obzirom da tuženik za štetu odgovara samo zbog skrivljenih propusta u održavanju navedene ceste. Naime, ukoliko je dvadeset pet do trideset minuta prije predmetne prometne nezgode spornu dionicu državne ceste obišao ophodar te  nije uočio postojanje uljne mrlje, čime je tuženik ispunio svoju zakonsku obvezu ophodarske službe na državnoj cesti, i ukoliko je nakon prolaska ophodara spornom dionicom državne ceste došlo do izlijevanja ulja neposredno (do pola sata) prije nastanka prometne nesreće, to bi onda isključivalo krivnju  za nastanak predmetnog štetnog događaja na strani tuženika, jer tuženik u tako kratkom vremenu (do pola sata) od prolaska ophodnje do nastanka predmetne prometne nezgode objektivno ne bi niti bio u mogućnosti izvršiti svoju zakonsku obvezu urednog održavanja prometnice uklanjanjem mrlje od ulja koja se nalazila na cesti ili poduzimanjem neke druge radnje. 

 

19.) Dakle, u razlozima pobijane odluke vezano za pitanje odgovornosti tuženika za štetu nije navedeno što je to skrivljeno propustio učiniti tuženik u održavanju predmetne ceste, odnosno što je bio u mogućnosti poduzeti a nije poduzeo, a što ga čini odgovornim za nastanak štetnog događaja, što pobijanu presudu čini manjkavom zbog čega nije moguće na valjan način ispitati primjenu materijalnog prava.

 

19.1.) S obzirom na naprijed navedeno, tj. da pobijana presuda ne sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, valjalo je, temeljem odredbe čl.369.st.1. ZPP-a, uvažiti  žalbu tuženika te ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu, ali s obzirom da sud prvog stupnja zbog navedenog još za sada nije pravilno raspravio pitanje odgovornosti za nastanak štete, i u odbijenom dijelu po žalbama tužitelja, i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

20.) U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti učinjenu bitnu povredu postupka, ponovno će na temelju već izvedenih dokaza utvrditi sve važne činjenice nakon čega će donijeti i novu odluku o postavljenim tužbenim zahtjevima tužitelja, a ponovno će odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

 

Bjelovar, 26. siječnja 2023.

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                       Vladimir Šestak v. r.