Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 663/2020-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. Đ. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. srpnja 2020. broj K-26/2018, u sjednici održanoj 25. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog Z. Đ. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog Z. Đ. zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. opisano pod točkom 2) izreke, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, te zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 3) izreke, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je optuženi Z. Đ. , uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom Z. Đ. je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. travnja 2018. do 17. travnja 2020.
1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. uz primjenu članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.) optuženi Z. Đ. obvezan je snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 700,00 kuna, troškove provedenih vještačenja i to psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja optuženika, psihijatrijsko psihologijskog vještačenja žrtve te telekomunikacijsko-informacijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 18.415,80 kuna, te troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.
2. Istom je presudom protiv optuženog Z. Đ. odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.
2.1. Ujedno je odlučeno da u odbijajućem dijelu nisu nastali posebni troškovi kaznenog postupka.
3. Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači "u dijelu primjene kaznenog zakona za kazneno djelo pod točkom 2) te u dijelu odluke o kazni i troškovima postupka sukladno navodima žalbe".
3.1. Žalbu je protiv prvostupanjske presude podnio i optuženi Z. Đ. po branitelju, odvjetniku M. Š., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se "presuda u pobijanom dijelu ukine".
4. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika smatrajući ju neosnovanom, dok odgovor optuženika na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.
5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Optuženi Z. Đ. u žalbi ističe da ga je prvostupanjski sud proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11., koje se progoni u povodu prijedloga oštećenika, koji prijedlog, po mišljenju žalitelja, nije konzumiran sadržajem kaznene prijave, zbog čega da je prvostupanjski sud prilikom ispitivanja oštećene N. K. bio u obvezi oštećenicu upitati ustraje li kod prijedloga za progon za to djelo.
7.1. Takvim žalbenim navodima, iako se to u žalbi izrijekom ne navodi, optuženik u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08.-19. u smislu je li prvostupanjski sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li prijedlog žrtve ili druge osobe iz članka 197. stavka 1. ZKP/08.-19.
7.2. Međutim, u navedenom žalitelj nije u pravu.
7.3. Naime, iz vrlo podrobno, okolnosno i opširno opisanih događaja o kojima je oštećenica iskazivala prilikom podnošenja sadržajno vrlo obimne kaznene prijave jasno proizlazi da je oštećenica optuženog Z. Đ. prijavila zbog kaznenih djela silovanja, prijetnje i nametljivog ponašanja, koja djela je, svako za sebe, vrlo detaljno prikazala. Stoga, imajući na umu odredbu članka 47. stavka 3. ZKP/08.-19. kojom je propisano da se, ako je žrtva podnijela kaznenu prijavu, smatra da je time stavljen i prijedlog za progon, nema govora o ostvarenju istaknute bitne postupovne povrede.
7.4. Niti ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), nije utvrđeno da bi bile ostvarene druge postupovne povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi Z. Đ. u žalbi ne navodi koje je to odlučne činjenice prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku propustio utvrditi pa će žalbeni prigovori optuženika biti ocijenjeni samo u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.1. Osporavajući, dakle, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi ističe da nema dovoljno dokaza da bi ga se proglasilo krivim te, u nastojanju da dovede u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o istinitosti iskaza oštećene N. K., tvrdi da je provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno da je riječ o nepouzdanoj osobi, sklonoj pogrešnoj interpretaciji životnih situacija i predimenzioniranju činjenica, koja je priznala da je optuženika lažno teretila za silovanje, kao i da iz provedenog dokaznog postupka nespornim proizlazi da je pozivima i porukama više kontaktirala optuženika nego on nju.
8.2. Međutim, prvostupanjski je sud temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaz oštećenice dan u tijeku postupka te ga je, nakon sveobuhvatne analize tog iskaza kako samog za sebe tako i u odnosu s drugim dokazima, pravilno ocijenio istinitim i vjerodostojnim.
8.3. Naime, oštećenica je tijekom iskazivanja navela da je optuženika upoznala u siječnju 2018. kada joj je prišao na cesti, nakon čega su se počeli družiti i nalaziti. Ta veza je bila više prijateljska, a imala je s njim i spolne odnose, ali analne jer se je bojala da joj optuženik ne napravi dijete. Kada ga je upoznala, optuženika se nije bojala. Počela ga se bojati tek kada je saznala što je napravio u prošlosti, da je ubojica i to ju je jako preplašilo pa je htjela prekinuti odnos, ali on nije htio odustati od nje, nije mu se mogla suprotstaviti pa je iz straha bila dalje s njime. Počeo joj je osobno prijetiti u ožujku 2018., a onda poslije i putem telefona jer ga je počela odbijati. Što ga je više odbijala, on joj je sve više prijetio. U travnju 2018. joj je stalno prijetio jer više nisu imali spolne odnose, a on to nije mogao prihvatiti. Najviše joj je govorio da će ju morati ubiti jer ne želi biti s njim i ne želi s njim dijete, da mu niti jedna ženska osoba ne govori ne, da su sve žene iste, vještice, da sve treba zapaliti i ubiti i da ni jedna nije dobro prošla. Tada je prvi puta zvala policiju, nakon čega je postao sve gori. Sačekivao ju je, uhodio, dolazio pred nju, vrtio se oko kuće gdje živi, znao je doći tamo od ranog jutra, izašao bi iz auta, počeo joj govoriti da će ju ubiti, da je ista kao B., njegova bivša, da će ju prebiti, brutalno silovati, a jednom na mobitelu joj je pokazivao slike žena za koje je govorio da ih tuče. Znao ju je sresti na cesti, išao bi za njom, ona je znala koji puta bježati i izbjeći, ali on bi ju uvijek našao. Nije znala kako mu se suprotstaviti. Najprije je ispričala svojoj mami da joj optuženik prijeti, da ju dočekuje, da ide autom za njom, da je uvijek znao gdje je ona, dok je očuhu o tome govorila nakon što je došao s broda (5. ožujka 2018.). Dizala se u pet sati ujutro, sve je radila da ga izbjegne, ali ništa nije pomagalo, on bi se od sedam sati ujutro pojavljivao pa je tako 22. travnja 2018. došao ujutro oko 6,30 kada je htjela prošetati psa prije nego optuženik dođe, međutim, on je već bio u njihovom dvorištu. Toga dana je prvi puta osobno otišla na policiju prijaviti optuženika. Očuh ju je odvezao, ali ju u policiji nisu shvatili ozbiljno jer je bila uznemirena i nije mogla normalno pričati. Kada je idući put došla na policiju 26. travnja 2018. prijaviti prijetnje, satima je bila tamo, govorila je da je optuženik već odgovarao zbog ubojstva, međutim, niti na to nisu reagirali, pa je na kraju izmislila da ju je optuženik pod prijetnjom silovao, a sve kako bi policija nešto poduzela.
8.4. Dakle, oštećenica je tijekom cijelog dokaznog postupka dosljedno i identično iskazivala da ju je optuženik u inkriminiranom razdoblju ustrajno i kroz dulje vrijeme pratio i uhodio te s njom uspostavljao neželjene kontakte kao i da joj je ozbiljno prijetio da će nju i njoj bliske osobe usmrtiti, a što je sve kod nje izazvalo tjeskobu i strah za njezinu sigurnost. Upravo je intenzivan i konstantan strah za njezinu sigurnost i sigurnost članova njezine obitelji i bio povod da, uz kaznena djela prijetnje i nametljivog ponašanja, lažno prijavi i kazneno djelo silovanja, uvjerena da je se, u suprotnom, ponovno neće ozbiljno shvatiti, a time niti zaustaviti daljnje protupravno postupanje optuženika.
8.5. Prvostupanjski je sud s pravom povjerovao takvom iskazu oštećenice s obzirom na to da suglasno proizlazi i iz iskaza ispitanih svjedoka - majke oštećenice pok. S. B. te očuha oštećenice T. B., kojima se oštećenica zbog optuženikovog ponašanja žalila (praćenje, uhođenje, prijetnje, zastrašivanje), pri čemu im je pokazivala i poruke koje joj je uputio putem mobilnog uređaja. Štoviše, riječ je o svjedocima koji su oštećenicu pratili prilikom odlazaka na policiju te su i sami neposredno svjedočili pojedinim događajima kada je optuženik sačekivao oštećenicu, dolazio u njezino dvorište, zvonio joj na vrata te ju pratio.
8.6. Dodatnu potkrjepu za prihvaćanje istinitosti iskaza oštećenice prvostupanjski sud s pravom nalazi i u iskazima u dokaznom postupku ispitanih svjedoka Z. M. i S. V. iz kojih proizlazi da su im se očuh oštećenice i majka oštećenice žalili zbog optuženikovog ponašanja, kao i u iskazu svjedokinje S. V., kćerke S. V., koja je navela da joj je otac ispričao da su mu i očuh i majka oštećenice govorili da se oštećenica ne može riješiti optuženika, da je prati i da će to prijaviti.
8.7. Pravilnost takve ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice nije poljuljana niti žalbenim navodima optuženika da iz rezultata dokazne građe proizlazi da je u inkriminiranom razdoblju utvrđeno postojanje neobično učestale telefonske komunikacije u kojoj je oštećenica sa svog mobilnog uređaja 2825 puta kontaktirala optuženika, a optuženik oštećenicu 2511 puta, kao i da je oštećenica s fiksnog telefonskog broja optuženika kontaktirala 269 puta, a optuženik oštećenicu svega 40 puta.
8.8. Naime, upitana na tu okolnost, oštećenica je tijekom iskazivanja objasnila da je optuženika zvala i slala mu svakakve poruke, sve u želji da ga od sebe odbije. Istaknula je da je pogrešno mislila da će se optuženika na lijepi način uspjeti "riješiti". Stalno je pokušavala postići da je pusti na miru, govorila mu da ne dolazi, da je ne sačekuje, da je ne prati i ne iskače iz mraka. Objasnila je da bi, nakon što ju je on zaustavljao i presretao, a ona ga odbijala, optuženik vikao za njom da će je ubiti, razbiti i prebiti te joj je slao i prijeteće poruke, nakon čega ga je ona telefonom nazivala pokušavajući ga umiriti te ga molila da je pusti na miru, ali da ništa od toga nije pomagalo.
8.9. Takav iskaz oštećenice prvostupanjski sud sasvim opravdano povezuje s rezultatima psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice iz kojeg proizlazi da je riječ o emocionalno nezreloj osobi, niskog samopouzdanja i samopoštovanja, intelektualnih kapaciteta razine donjeg prosjeka, koja ne posjeduje adekvatne obrambene obrasce u frustrirajućim i stresnim situacijama, slabije se adaptira, što sve ide u prilog teškoćama u adekvatnoj procjeni, logičnom prosuđivanju, kao i rješavanju problema i pronalaženju adekvatne samozaštite i izlaženju na kraj u situacijama kada se osjeti ugroženom i kada može reagirati impulzivno. Time je, uostalom, dana dodatna potvrda i istinitosti iskaza oštećenice u dijelu u kojem tvrdi da je u nastojanju da se zaštiti od optuženikovih napada na njezinu slobodu kretanja neplanirano, kod ispitivanja pred policijom, prilikom podnošenja kaznene prijave, izmislila da ju je optuženik silovao.
8.10. Prema tome, žalbenim prigovorima optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja se temelje na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-19., državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio kazneni zakon jer je pravilnom primjenom zakona kazneno djelo činjenično opisano pod točkom 2) izreke pobijane presude trebao pravno opisati i označiti po odredbi članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., kao što je to bilo i optuženo.
9.1. Naime, prvostupanjski je sud, iako mu se optužnim aktom stavljalo na teret kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., pobijanom presudom optuženog Z. Đ. proglasio krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., uz obrazloženje da iz činjeničnog opisa optužnice ne proizlazi u čemu se sastoji težak položaj žrtve, već se samo navodi da je žrtva trpjela strah i uznemirenost.
9.2. Osporavajući pravilnost takvog rezoniranja prvostupanjskog suda državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je kvalifikatorna okolnost stavljanja žrtve dulje vrijeme u težak položaj dovoljno opisana obuhvaćenim vremenskim periodom, navodom u više navrata, iznošenjem sadržaja prijetnji te navodom da je žrtva trpjela jaki strah i uznemirenost, pri čemu upire i na rezultate provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja kojima su opisane posljedice koje je žrtva pretrpjela zbog tih prijetnji.
9.3. Međutim, u navedenom ovaj žalitelj nije u pravu.
9.4. Za postojanje kvalificiranog oblika kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. mora se objektivno raditi o tako ozbiljnoj prijetnji ili prijetnjama koje su podobne da osobu kojoj se prijeti kroz dulje vrijeme dovedu u težak položaj, ali i da osoba kojoj se tako prijeti zaista dulje vrijeme bude u teškom položaju, a to sve nije ni opisano u činjeničnom opisu, kako to s pravom zaključuje i prvostupanjski sud.
9.5. Naime, premda iz protupravnih radnji koje je optuženik poduzeo na način i pod okolnostima opisanima pod točkom 2) izreke pobijane presude proizlazi da je optuženik kod oštećenice objektivno i subjektivno izazvao osjećaj straha i ugroženosti za vlastiti život i život njezinih bližnjih, ničim nije opisano da bi oštećenica zbog takvih prijetnji kroz dulje vremensko razdoblje bila dovedena u izrazito težak položaj u smislu da bi bila u stalnom strahu za svoj život, da zbog tog straha nije bila u mogućnosti normalno postupati ili da je morala promijeniti svoje svakodnevne navike, a niti tako nešto proizlazi iz njezinog iskaza.
9.6. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da činjenični opis kaznenog djela prijetnje ne sadrži navedeno kvalifikatorno obilježje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11., zbog kojeg se optuženik tereti te ga je s pravom proglasio krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11.
9.7. Stoga nema govora o povredi kaznenog zakona u pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, kako se to pogrešno tvrdi u žalbi državnog odvjetnika.
9.8. Pobijana presuda je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., ispitana i po službenoj dužnosti te pritom nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.
10. Osporavajući pravilnost odluke o kazni, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud propustio otegotnim optuženiku cijeniti težinu posljedica koje je žrtva trpjela te okolnost da su sva kaznena djela izvršena na štetu žrtve za koju je optuženik znao da je pojačano ranjiva zbog osobnih i obiteljskih prilika.
10.1. Zbog odluke o kazni žali se i optuženi Z. Đ. jer je takva žalba, u smislu članka 478. ZKP/08.-19., sadržana u njegovoj žalbi izjavljenoj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
10.2. Međutim, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Tako je s pravom otegotno optuženiku cijenio dosadašnju osuđivanost, posebno zbog kaznenih djela s elementima nasilja, te izraženu ustrajnost i upornost u izvršenju predmetnih kaznenih djela, dok posebno olakotnih okolnosti nije našao. Imajući na umu naprijed utvrđene okolnosti važne za proces individualizacije kazne, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su utvrđene pojedinačne kazne zatvora kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora primjerene težini i posljedicama počinjenih kaznenih djela te stupnju krivnje optuženika.
10.3. Naime, i po ocjeni drugostupanjskog suda, upravo će se takvom kaznom ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge osobe da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.
10.4. Slijedom navedenog nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
11. Nisu osnovane niti žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.
11.1. Državni odvjetnik u tom dijelu žalbe ističe da je u konkretnom predmetu proveden velik broj dokaznih radnji u istrazi kao i da je pred sudom proveden složeni dokazni postupak s velikim brojem dokaznih radnji uz dodatne mjere osiguranja zbog ponašanja optuženika na raspravi, slijedom čega je paušalni trošak postupka trebalo odrediti u višem iznosu.
11.2. Žaleći se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka optuženi Z. Đ. osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da u odnosu na postupanje u povodu optužbe za silovanje nije bilo posebnih troškova, ističući pritom da se paušalni dio troškova cijeni prema trajanju i složenosti postupka, na što je nedvojbeno utjecao i dio optužbe za kazneno djelo silovanja.
11.3. Međutim, prvostupanjski je sud imajući na umu da je optuženik proglašen krivim za dva kaznena djela, s pravom optuženika obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka koji se sastoje od paušalne svote upravo u iznosu navedenom u izreci ove presude, a koji je odmjeren ne samo prema trajanju i složenosti ovog kaznenog postupka te imovinskim prilikama optuženika već i s obzirom na to da je za jedno terećeno kazneno djelo odbijena optužba, kao i na troškove provedenih psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja optuženika, psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja žrtve te telekomunikacijsko-informacijskog vještačenja.
11.4. Svi navedeni troškovi kaznenog postupka nastali su u cilju utvrđivanja dokazanosti sva tri kaznena djela koja su se optuženiku stavljala na teret pa, s obzirom na vremensku i mjesnu isprepletenost protupravnih radnji za koje je optuženik bio osnovano sumnjiv, nije bilo moguće definiranje odnosno izdvajanje pojedinih od tih troškova u odnosu na određeni i specificirani dio optužbe.
12. Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 25. siječnja 2023.
Dražen Tripalo, v.r.