- 1 -              I Kž 99/2021-8

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 99/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. T. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12; dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2020. broj K-94/2019., u sjednici održanoj 25. siječnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice opt. I. T., odvjetnice Lj. P., braniteljice opt. A. H., odvjetnice I. M., branitelja opt. P. C., odvjetnika A. N., te braniteljice opt. N. D. R., odvjetnice S. O.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22; dalje: ZKP/08) oslobođeni su optužbe opt. I. T. i opt. A. H. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, opt. P. C. poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11, a opt. N. D. R. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi čl. 38. KZ/11.

 

1.1. Na temelju čl. 560. st. 3. ZKP/08 odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od trgovačkog društva S. I. A..

 

1.2. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrade branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Na tu su žalbu odgovore podnijeli opt. I. T. putem braniteljice Lj. P., opt. A. H. putem braniteljice I. M., opt. P. C. putem branitelja A. N. i opt. N. D. R. putem braniteljice S. O., u kojima su svi optuženici predložili da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je u smislu odredbe čl. 475. st. 1. ZKP/08 održana u nazočnosti branitelja optuženika koji su u odgovorima na žalbu državnog odvjetnika zahtijevali da o sjednici budu obaviješteni, a na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 u odsutnosti uredno obaviještenih optuženika i državnog odvjetnika.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

6.1. Državni odvjetnik uvodno u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 467. toč. 3. ZKP/08, međutim, njegova se žalba sadržajno odnosi samo na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, to proizlazi iz sadržaja žalbenih tvrdnji i same koncepcije žalbe u kojoj državni odvjetnik u vrlo opširnom obrazloženju (35 stranice) ne razdvaja posebno razloge po uvodno istaknutim žalbenim osnovama, a na samom kraju žalbe tvrdi: „[s]hodno svemu analiziranom, državni odvjetnik smatra da sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama...[u] slučaju da drugostupanjski sud ocjeni da razlozi o odlučnim činjenicama postoje, državni odvjetnik podredno upire na žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.“ Takav prijedlog žalitelja je konfundiranje žalbenih osnova na koje se poziva, ali koje se isključuju jer ako u obrazloženju presude razlozi o odlučnim činjenicama nisu sadržani, tada oni nikako ne mogu biti pogrešni, i obratno, ako su razlozi suda o odlučnim činjenicama pogrešni, oni postoje pa to samo po sebi znači da se ne radi o postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog tog što u obrazloženju nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama. Stoga će prigovori žalitelja u daljnjem dijelu ovog obrazloženja biti razmatrani u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se sadržajno cijela žalba svodi samo na tu žalbenu osnovu.

 

6.2. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno i činjenicu da je sud prvog stupnja u opširnom obrazloženju (44 stranice) iznio razloge o odlučnim činjenicama te je izložio jasnu argumentaciju zašto ne nalazi dokazanim navode optužbe i zašto je na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 donio oslobađajuću presudu, to nije osnovan prigovor državnog odvjetnika o počinjenu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

6.3. Ispitujući u pogledu postupovnih povreda pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka taksativno navedene u tom propisu.

 

7. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno utvrdio i sve razloge kojima je argumentirana oslobađajuća presuda ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilne.

 

7.1. Naime, u cijeloj se žalbi, pri opovrgavanju pravilnosti zaključka suda prvog stupnja o nedokazanosti navoda optužbe, u više navrata ponavlja tezu optužbe da su optuženici počinili predmetno kazneno djelo na način da su opt. I. T., kao predsjednik uprave A. d.d. i opt. A. H., kao izvršni direktor za financije u tom trgovačkom društvu, na inkriminirani način počinili kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, da je opt. P. C. poticanjem opt. I. T. počinila kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11, a opt. N. D. R. da je kao pomagač počinila kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi čl. 38. K./11. U žalbi se opetovano ističe da nikakva usluga savjetovanja kompaniji A. d.d. u vezi prodaje A. poslovnih udjela u trgovačkom društvu S I. E. d.o.o., nekretninskom fondu W. A. 5 d.o.o. nije izvršena, niti od strane S. I. A., niti od strane V. V. te je faktura koju je 16. prosinca 2013. A. u iznosu od 1 milijun i 250 tisuća eura ispostavila opt. N. D. R. na ime te neizvršene usluge od strane trgovačkog društva S. fiktivna pa je njenim plaćanjem od strane nekretninskog fonda W.-a društvu S., čiji su stvarni vlasnici opt. A. H. i opt. P. C., ostvarena nepripadna korist, a društvu A. šteta u tom iznosu.

 

7.2. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja, nekritički prihvaćajući navode obrane, na pogrešan način cijenio ostale dokaze koji su izvedeni na raspravi te je stoga o svim relevantnim okolnostima izveo pogrešne zaključke. Tako se žalbom osporava ocjena suda prvog stupnja da su obrane optuženika međusobno sukladne i da su potvrđene iskazima svjedoka V. V., T. L., T. M. V., V. S. i I. G. kojima da sud neosnovano poklanja vjeru, te zaključak da su obrane potvrđene i dokumentacijom koja je pročitana u tijeku dokaznog postupka. Žalbom se opovrgavaju konkretna utvrđenja suda prvog stupnja; o postojanju pisane analize koju je kroz savjetodavne usluge izradio V. V., utvrđenja suda da je sporna usluga savjetovanja pri obavljanju ovakvog kompleksnog posla bila potrebna i da se radilo o uobičajnom postupku angažiranja stručnog konzultanta uz primjerenu naknadu, utvrđenje suda da četiri posla koja je A. bio prije spornog posla imao s tvrtkom W. nisu istovrsna s ovim poslom iz 2013. jer da se radilo o jednostavnijim nekretninskim poslovima za koje nije trebalo angažirati vanjske konzultante, utvrđenje da se radilo o uspješnom pravnom poslu iz kojeg je društvo A. izvuklo veliki profit, utvrđenje da opt. A. H. i opt. P. C. nisu bili stvarni vlasnici švicarskog društva S. kao i zaključak suda da se spornim novcem s računa tog društva nije raspolagalo i da se dalje nalazi na tom računu jer ga niti opt. H. niti opt. C. nisu u međuvremenu podigli s računa, a što da je potvrda da oni nisu bili stvarni vlasnici tog društva.

 

7.3. Pri tom se državni odvjetnik u žalbi, uostalom kao niti tijekom prvostupanjskog postupka, u dokazivanju navedene teze u pravilu ne poziva na konkretne dokaze, materijalne ili personalne, iz kojih bi proizlazilo da su optuženici počinili predmetno kazneno djelo na inkriminirani način. Kao i u argumentaciji navoda optužbe, i u žalbi državni odvjetnik zapravo na temelju nespornih okolnosti koje proizlaze iz priležeće dokumentacije, te kroz ukazivanje na određene proturječnosti i nelogičnosti u obranama optuženika i navedenih svjedoka obrane, svoje tvrdnje nalazi dokazanim jer tvrdi da su one logične, za razliku od obrana optuženika. Međutim, sve takve tvrdnje državnog odvjetnika koje se ne temelje na konkretnim dokazima, niti na tzv. zatvorenom krugu indicija, već samo na pravima logike i na proturječnostima i neuvjerljivostima optuženikovih obrana i iskaza svjedoka koji takve obrane potvrđuju, ne mogu supstituirati značaj dokaza na temelju kojih sud utvrđuje odlučne i ostale činjenice značajne za ishod kaznenog postupka. Državni odvjetnik ne može graditi optužbu pozivajući se samo na pravila logike i na opovrgavanju istinitosti obrana i dokaza na koje se obrana poziva, već mora svoje tvrdnje argumentirati odgovarajućim dokazima, jer sud ne može osuđujuću presudu donijeti samo zato što je državni odvjetnik svoje tvrdnje učinio u dovoljnoj mjeri logičnim i jer su obrane i dokazi koje je obrana istaknula u postupku nelogični i proturječni. To stoga jer bi takvi zaključci suda, koji bi se temeljili samo na logičkim pravilima i na ocjeni jesu li obrane i iskazi svjedoka koji takve obrane potvrđuju proturječni, bili nepouzdani i podložni različitim interpretacijama, tj. arbitrarni jer se ne bi mogli provjeriti kroz odgovarajuće dokaze. Upravo se o tome ovdje i radi jer državni odvjetnik takvim žalbenim prigovorima, koji nemaju uporišta u dokaznoj građi, nije uspio osporiti navedena pojedinačna utvrđenja suda prvog stupnja koja su ukazivala na vjerodostojnost optuženikovih obrana.

 

8. Konkretno, državni odvjetnik tvrdi da upravo nedostatak pisane analize koju je u postupku izvršavanja svoje savjetničke usluge za tvrtku A. navodno izradio V. V. ukazuje na neuvjerljivost obrana opt. H., opt. C. te na nevjerodostojnost iskaza svjedoka V. V., T. L., T. M. V. i V. S.. U žalbi se stiče da je nelogično da se nigdje u dokumentaciji koju je dostavio A., kao i svjedok I. G., niti u dokumentaciji tvrtke S., ne nalazi ta analiza u pisanom obliku, a koju je za potrebe savjetovanja A. navodno sačinio svjedok V.. Žalba ukazuje da takva analiza u ovakvom kompleksnom i vrlo vrijednom projektu nije bila niti potrebna jer su i A. kao i W. imali prije zaključenja ovog posla sve potrebne podatke, budući da su prije toga obavili sve potrebne pripremne radnje, procjene, dubinsku analizu (due diligence) i sl., takvi su poslovi između ovih kompanija već prije bili poduzimani i to u četiri navrata, pa se u žalbi postavljaju pitanja; čemu je služio takva uradak V. (dokument od 20-30 stranica), što je sadržavao konkretno taj dokument, koga se njime trebalo u nešto uvjeriti W., L. društva s kojima A. raskida ugovor o leasingu, E. banku A. u B., tko je banci u B. dostavio taj materijal u ime W.-a ako to nije učinio V. koji sam priznaje da s bankama niti W.-om zbog sukoba interesa nije mogao kontaktirati, što je V. u poslovima lobiranja mogao učiniti kraj činjenice da se nije mogao javno predstavljati u komunikaciji s zainteresiranim sudionicima i kome bi moglo biti uvjerljivo takvo tajno lobiranje od strane nepoznate osobe.

 

8.1. Iako se i ovom sudu drugog stupnja doista nelogičnim ukazuje činjenica da ne postoji niti jedan primjerak pisane analize koju je kao savjetnik u predmetnom poslu izradio V. V., razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude (str. 31., 2. i 3. odlomak) da je V. taj dokument sačinio su ipak prihvatljivi. Svjedok T. M. V. potvrđuje obranu opt. A. H. i iskaz svjedoka V. V. jer tvrdi da je tu detaljnu analizu vidio u dva navrata, jednom kada je opt. A. H. došao na prezentaciju u E. G. I. d.o.o. u kojoj je on bio direktor, te drugi put na sastanku međunarodnog odjela E. bank A. u B. vezano za posao A. i W.-a. U tom drugom navratu svjedok V. ističe da je vidio vrlo detaljnu analizu koja je bila vrlo slična onoj prvoj, a od koje se razlikovala jedino što se u njoj spominjala i R. banka.

 

8.2. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i također prihvatljivo obrazloženje iz iskaza H. i V. o tome kako je V., koji je u inkriminirano vrijeme kao bankar i financijski stručnjak radio u trgovačkom društvu N. I. Z. a koje je od prije imalo financijske aranžmane s A. d.d., zbog čega je u obavljanju spornog savjetovanja bio u sukobu interesa te se nije mogao javno prezentirati kao konzultant i lobist A., pitanje izostanka pisane analize nije u toj mjeri presudno kako to smatra žalba. Dakle, kada se sa sigurnošću ne može se isključiti mogućnost da se sporna analiza ne nalazi u postojećoj dokumentaciji navedenih tvrtki iz razloga jer se svjedok V. V. kao savjetnik nalazio u sukobu interesa te stoga nije htio ostaviti pisani trag o svojim aktivnostima, iz istih se razloga ukazuju neosnovanima i ostali brojni prigovora žalitelja vezanih za netransparentnost u postupanju V. V., od onih koji se odnose na činjenicu da su H. i V. dogovorili da se plaćanje V. za usluge savjetovanja od strane A. ima izvršiti ne izravno, već putem društva S. I. A. koje je u Š. osnovala opt. P. C. i to tako da V. preuzme dionice te tvrtke koje glase na donositelja, zatim prigovori vezane na činjenicu da Sporazum o savjetovanju s V. od 3. srpnja 2013. ne zaključuje A. već H., prigovor da V. V. unatoč Protokolu o prijenosu dionica od 14. veljače 2014. zaključenim s opt. A. H. nije preuzeo navedene dionice na donosioca, da se nigdje u dokumentaciji tvrtke S. I. W. ne spominje ime V. V., da za njega ne zna kupac te tvrtke I. G. koji je ugovor o kupnji sklopio s opt. A. H., a ne vlasnikom V., te da kupac I. G. osobu V. V. prvi put spominje tek nakon što je s opt. A. H. raskinuo ugovor o kupnji i to zbog saznanja da su u tijeku bili izvidi državnog odvjetnika zbog sumnje o počinjenju kaznenog djela. Niti jednim od tih prigovora žalbe se ne može sa sigurnošću isključiti da je V. V. zbog navedenih okolnosti želio zatajiti svoju ulogu savjetnika, a s tim u vezi i prikriti svoju povezanost s tvrtkom S. preko koje se njegova usluga koju je izvršio za A. naplaćuje.

 

8.3. Nadalje, žalbom se neosnovano nastoji dovesti u pitanje utvrđenje suda o tom da je V. V. bio savjetodavac u poslu između A. i W.-a i da je izradio pisanu analizu ističući da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio obranu opt. H. i iskaze svjedoka V. i V. iako da dinamika događanja ukazuje da se ne radi o vjerodostojnim iskazima. Tako se ukazuje da je svjedok V. V. naveo da se s opt. A. H. sastao prvi put polovinom 2013., a pismo namjere W.-a je upućeno A. (str. 591-594.) još u svibnju 2013., što da je u neskladu. Međutim, žalitelj zanemaruje da iz iskaza opt. A. H. (iz konteksta iskaza vidi se da se problem u vezi likvidnosti A. pokušava razriješiti početkom 2013.) i svjedoka V. V. proizlazi da su oni vezano za financijske probleme A. i pronalaska odgovarajućeg modela za poboljšanje likvidnosti kontaktirali u više navrata tijekom kojih je susreta opt. H. V. dostavio odgovarajuću dokumentaciju A. te je ideju V. opt. H. prezentirao svojim nadređenima, opt. I. T. i T. L.. Prema tome, iz navedenog slijedi da su sve te prethodne radnje morale biti obavljene znatno prije nego li je došlo i do zaključenja formalnog Sporazuma između opt. H. i V. (3. srpnja 2013.), ali izvjesno i prije nego li je W. poslao A. pismo namjere jer je to bila već sljedeća faza u realizaciji modela kojega je u dogovoru s H. osmislio V.. Iz navedenih razloga prigovor žalitelja o diskrepanciji u iskazu svjedok V. V. vezano za vrijeme kada je on kontaktirao s opt. A. H. nije osnovan jer se njime zaobilazi ukupan kontekst zbivanja o kojima iskazuju opt. H. i V.. To tim više ako se ima u vidu da svjedok V. neprecizno navodi i da je Sporazum s H. zaključen u trećem ili četvrtom mjesecu, što je sud prvog stupnja pravilno ocijenio irelevantnim (str. 35., zadnji odlomak i str. 36. 1. odlomak obrazloženja presude) pripisujući tu evidentnu pogrešku u iskazu svjedoka V. protekom vremena. Iz istih razloga, okolnosti da je zbog proteka vremena računajući od kada su se tijekom 2013. sporni događaji odigrali, pa do vremena kada na ove okolnosti iskazuje svjedok V. (23. rujna 2020.), nisu osnovani niti prigovori državnog odvjetnika da ovaj svjedok uopće ne zna adresu niti gdje je sjedište društva S. I. W..

 

8.4. Nadalje, žalbom se na isti način, ukazivanjem na nebitne detalje, pokušava obeskrijepiti iskaz svjedoka T. M. V., koji je potvrdio obranu opt. A. H. o izvršenoj savjetodavnoj ulozi V. V. i o postojanju pisane analize. Tvrdi se da je iskaz svjedoka V. inače paušalan i proturječan, a uz to da je faktografski netočan jer svjedok V., kao direktor leasinig društva grupacije E. (S. I. d.o.o i S. I. E. d.o.o.), a čiji su poslovni udjeli bili predmet transakcija između A. i W.-a, netočno navodi da je vlasnik udjela u ova dva leasing društva društvo E. g. I. H. d.o.o., ne sjeća koliki je ukupni kredit A. iznosio jer govori o kreditu od 60 milijuna eura, a ne o 31,5 milijuna eura koliki je stvarno krediti bio, pogrešno govori o omjeru učešća W.-a od 10% u kreditu, a stvarno se radilo o ulaganju od 50% prema 50%, tvrdi da mu nekretninski fond W. nije bio poznat (time se po žalbi želi osnažiti značaj navodne V. analize jer se kredit daje nekom nepoznatom klijentu), iako je W. upravo u dva navrata u poslu s A. bio kreditiran od E. b. A. iz B.. Državni odvjetnik ukazuje da V. pogrešno tvrdi da je on bio potpisnik ugovora o zalogu nad predmetnim nekretninama nakon čega je došlo do isplate kredita W.-u i da je on bio potpisnik ugovara o prijenosu poslovnih udjela S. I. d.o.o. i S. I. E. d.o.o. A. i ugovora o otkupu jedne od nekretnina od R. leasing, iako u to vrijeme V. više nije bio direktor ovih tvrtki.

 

8.5. Međutim, imajući u vidu da je iskaz svjedoka T. M. V. u pogledu bitnih spornih okolnosti postojanja pisane analize, odnosno izvršene usluge savjetovanja od strane V. V., konzistentan i u relevantnim okolnostima je u sukladnosti s iskazima opt. A. H., svjedoka V. V., T. L. i V. S., to navedene netočnosti u vezi određenih manje bitnih detalja u iskazu svjedoka nisu od takvog značaja kako to pogrešno smatra žalitelj jer se time ne dovodi u sumnju vjerodostojnost cijelog iskaza ovog svjedoka.

 

9. Žalbom se ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno kao dokaz da je sporna usluga savjetovanja izvršena cijenio i okolnost da je u Popisu savjetnika A. u razdoblju od 2012. do 2016. tvrtka S. I. A. navedena pod brojem 15. Državni odvjetnik ističe da se radi o popisu svih savjetnika koji su bili rangirani po visini ulaganja, pa je tako tvrtka S. zbog spornog ulaganja od 1,25 milijuna svrstana na 15. mjesto, a to da nije nikakav dokaz da je savjetovanje doista bilo obavljeno. Međutim, navedeni prigovor je promašen jer je sud prvog stupnja ovu okolnost sadržanu u dokumentaciji izvanredne uprave A. od 11. prosinca 2018. (list 8165.-8174) u obrazloženju presude (str. 41., 1. i 2. odlomak), istaknuo u kontekstu utvrđenja da su se usluge savjetnika u poslovanju trgovačkih društava uobičajno koristile, navodeći u tom pravcu kao primjere podatke o tome koliko je konzultanata plaćala tvrtka W., koliko A. u periodima od 2012. do 2018., a koliko izvanredna uprava A. u postupku restrukturiranja.

 

10. Državni odvjetnik u kontekstu prigovora da je cijeli posao u vezi pružanja sporne usluge savjetovanja bio fiktivan u žalbi ističe i paušalnu tvrdnju da se u pogledu financijskog rezultata posla između A. i W.-a uopće ne radi o tako uspješnom poslu jer da se u biti radilo o prodaji dijela A. imovine koja je prethodno ionako u većem dijelu bila otplaćena kroz poslove leasinga. Međutim, jednako kao što je to pravilno učinio i prvostupanjski sud (str. 43., 3. odlomak), državnom odvjetniku se na ovaj prigovor ukazuje da se ovo pitanje, je li posao s W.-om za A. d.d. bio u toj mjeri financijski isplativ, tijekom prvostupanjskog postupka od strane tužitelja nije niti problematiziralo, zbog čega se u tom pravcu nisu niti provodili odgovarajući dokazi. Kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja nije imao razloga o toj okolnosti ne prihvatiti tvrdnje opt. A. H. koje su potvrđene iskazima opt. C. te svjedoka V., L. i S. te zaključiti da je A. tom transakcijom u konačnici ostvario profit od 18,3 milijuna eura, da je njome smanjena izloženost prema financijskim institucijama za oko 35 milijuna eura, a da je smanjenje ukupnog duga sukladno koeficijentu zaduženosti A. grupe iznosilo 83 milijuna eura, što u relaciji s ugovorenom naknadom za savjetovanje, ukazuje da se radilo o uobičajnom iznosu.

 

11. Isto se odnosi i na žalbeni prigovor, a iznesen u kontekstu tvrdnje optužbe da za sporni posao S W.-om nije niti trebalo angažirati savjetnika, da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da četiri posla koja je društvo A. bilo zaključilo prije spornog posla s tvrtkom W. nisu bila istovrsna s ovim poslom iz 2013. jer se u tim slučajevima radilo o jednostavnijim nekretninskim poslovima (čisti tzv. sale and lease back poslovi) za koje nije trebalo angažirati vanjske konzultante. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge zašto je i u tom pogledu prihvatio obranu opt. A. H., koji se detaljno očitovao na svaki od tih prethodnih poslova ukazujući na različitost tih jednostavnijih ugovora u odnosu na kompleksnost posla iz 2013. Kraj takvog stanja stvari, a budući da se od strane tužitelja niti to pitanje nije problematiziralo, pravilnost navedenog utvrđenja suda o kompleksnosti zadnjeg posla A. s W.-om ovakvim paušalnim prigovorom žalitelja nije dovedena u sumnju.

 

12. U odnosu na prigovor državnog odvjetnika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da nije dokazano da bi opt. A. H. i opt. P. C. bili stvarni vlasnici društva S. I. A. budući da to ne proizlazi iz izvatka iz sudskog registra kantona Z. te da je kod dioničkog društva s dionicama na donositelja vlasnik dionica ona osoba koja dionice drži u svom posjedu, žalitelju se ukazuje da je sud prvog stupnja na te okolnosti koje su bile problematizirane i u prvostupanjskom postupku iznio argumente koje kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, sud prvog stupnja je jasno u obrazloženju pobijane presude ukazao da iz sve dokumentacije banke J. B. (na koju se ponovno u žalbi poziva državni odvjetnik) u kojoj se kao potpisnici javljaju opt. H., odnosno opt. C., ili oboje (detaljno navedene na str. 38., 3. odlomak obrazloženja pobijane presude), a radi se o zahtjevima za otvaranje računa, popisa ovlaštenih potpisnika, izjava o beneficial owner, punomoći za upravljanje sredstvima, ugovora o najmu sefa te obrazaca za potpis pravnih osoba za sef te izjave o pohrani ključeva za sef, ne proizlazi da bi ovi optuženici stoga bili i stvarni vlasnici društva S. I. A.. Sud prvog stupnja navodi da je u tom pravcu prihvatio kao uvjerljive obrane opt. H. i opt. C. o razlozima zašto se V. zbog već opisanog problema u vezi sukoba interesa nigdje u dokumentaciji banke ne spominje te se s pravom ističe i da je u pitanju interna dokumentacija banke u kojoj izraz beneficial owner ne znači da je osoba koja se na taj način formalno signira doista i vlasnik firme. Obrazloženo je da je banka u kojoj je bio otvoren računa tvrtke ove interne dokumente morala voditi sukladno Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, te se ona ne odnosi na vlasništvo trgovačkog društva. Kako se radi o društvu s dionicama na donosioca s pravom obrana H. i C. ukazuje da imatelju takvih dionica pripadaju odgovarajuća prava i obveze, neovisno o internoj evidenciji koju banka vodi vezano za bankarsko poslovanje.

 

13. Žalbom se neosnovano pobija i zaključak suda da tvrtka S. nije poslovala sa spornim novcima i da opt. H. i opt. C. nisu novce sa računa te tvrtke nikada podignuli i zadržali, iako su mogli, koje je okolnosti sud prvog stupnja pravilno cijenio kao potvrdu da opt. H. i opt. C. nisu bili stvarni vlasnici. Naime, iako je točno da iz podataka banke J. B. o prometu s računa navedene tvrtke, za period od kada je novac o spornom savjetovanju sjeo na račun u prosincu 2013. pa do prodaje tvrtke I. G. u prosincu 2015., proizlazi da su bile obavljene određene transakcije te da je na dan blokade društva 8. studenog 2017. na računu navedenog društva bilo 1.219.561 eura (98.000 USD, 808.878 eura uz obveznice društva H. i S. K. te dionice društva I., a to da ukazuje da se ne radi o istoj onoj svoti novca koja je bila na račun uplaćena od strane W.-a), time se ne opovrgava utvrđenje da je gotovo cijeli iznos novca sa računa u biti ostao nepodignut. Iz toga slijedi da bi opt. H. i opt. C., kada bi doista bili stvarni vlasnici tvrtke, mogli te novce podići s računa, bez obzira na moguće knjigovodstvene poteškoće u vezi iznalaženja odgovarajuće osnove za podizanje i knjiženje.

 

14. Osim naprijed navedenih činjeničnih prigovora držani odvjetnik kroz detaljnu analizu iskaza optuženika i navedenih svjedoka ističe i niz drugih prigovora na koje sve i nije potrebno pojedinačno detaljnije očitovanje jer se u biti svi oni svode na pokušaj dezavuiranja vjerodostojnosti obrana optuženika i iskaza svjedoka. Samo radi uvida u karakter takvih prigovora žalitelja primjerice se ističu sljedeći.

 

14.1. Žalbom se ukazuje da svjedoci V. S. (tajnica A.) i T. L. (potpredsjednik za financije u A.) imaju samo posredna saznanja o spornim okolnostima čiji je izvor jedino opt. A. H. tako da sud njihovim iskazima daje neopravdan značaj budući da oni sami o detaljima i značajnim okolnostima u biti ne znaju ništa. Žalitelj ističe da iz iskaza svjedoka L. i S., u kojima samoinicijativno iznose okolnosti kojima osnažuju iskaz opt. H., proizlazi da su „navijački nastrojeni“ jer su i u vrijeme svjedočenja poslovno povezani s H., i to svjedok L. preko TD G. u kojem radi a koje je u vlasništvu opt. A. H. (L. u istrazi neuvjerljivo kaže da za to ne zna) i društva T. d.o.o. u kojem je direktor opt. H., a vlasnica društva je majka svjedoka M. L., dok se za svjedokinju S. ukazuje da je povezna s opt. H. preko TD C. f. d.o.o u kojem je ona članica nadzornog odbora, a on je osnivač i imatelj poslovnih udjela. Veza između opt. A. H. i opt. P. C. je prema žalitelju društvo E.-a d.o.o., u kojem udjele ima njen suprug Z. C. koji je i direktor, a koje je član društva GD B. d.o.o. kao i društvo G. development d.o.o. koje je u vlasništvu opt. H.. Sud prvog stupnja je, međutim, i ove okolnosti imao u vidu, pravilno ukazujući u obrazloženju pobijane presude (str. 39., 3.odlomak) da okolnost da su optuženici jesu ili su bili poslovno povezani može biti samo indiciji koji sam po sebi ne dokazuje ništa relevantno. Sud prvog stupnja uz navedeno i ističe (str. 39., zadnji odlomak i str. 40. 1. odlomak obrazloženja presude) da iskazima svjedoka V., V., L. i S. vjeruje i stoga jer se radi o osobama koje imaju neposredna saznanja o okolnostima zaključenja posla između A. i W.-a jer su i sami na određeni način bili akteri u tim događajima, a koji su uz to u inkriminirano vrijeme obnašali i vrlo visoke i značajne funkcije.

 

14.2. Nadalje, žalitelj tvrdi da je neistinit iskaz opt. P. C. da je ona negdje u ljeto 2013. godine rekla opt. N. D. R. da će od sada surađivati s A. H. jer da iz dokumentacije proizlazi kako je opt. N. D. R. postala članica uprave trgovačkog društva S. I. A. tek u listopadu 2013., zanemarujući okolnost koja znatno relativizira ovaj žalbeni prigovor, a na koju s pravom ukazuje obrana, da su opt. C. i opt. D. R. poslovno surađivale ubrzo nakon što je tvrtka S. osnovana 22. ožujka 2013., a što proizlazi iz zahtjeva za otvaranje računa banci J. B. koji opt. D. R. podnosi 10. travnja 2013. (list 2606.), dakle prije njenog formalnog postavljanja za člana uprave.

 

14.3. U žalbi se preveliki značaj pridaje i okolnosti da je opt. A. H. u istrazi rekao da je nakon realizacije glavnog posla A. V. počekom 2014. predao dionice, dok kasnije navodi da mu dionice nije dao tada već tek 2017., a nakon raskida ugovora s I. G., dok da je V. naveo da je opt. H. nakon obavijesti o realizaciji posla u prvom kvartalu 2014. rekao da dionice i dalje ostanu kod njega i da on upravlja društvom. Na sve je ove okolnosti opt. H. u svojoj obrani dao obrazloženje (str. 14., zadnji odlomak obrazloženja presude) koje je sud prvog stupnja opravdano prihvatio i stoga se žalbom neosnovano ustrajava na ovoj okolnosti.

 

14.4. U žalbi se neosnovano akcentira i okolnosti da je opt. A. H. tek u tijeku rasprave dostavio u spis Sporazum od 3. srpnja 2013. i Protokol o prijenosu dionica od 14. veljače 2014. Državni odvjetnik smatra da je to je to nelogično i ukazuje na nevjerodostojnost ove dokumentacije budući da je opt. H. još od 2017., kada je od strane državnog odvjetništva blokiran račun društva S., jako dobro znao što je predmet istrage, ali unatoč tome nije u tijeku istrage te dokumente koji bi mu išli u korist predao u spis. Međutim, niti ta okolnost nije u toj mjeri relevantna kraj osnovanih tvrdnji obrane opt. H. da se radilo o strategiji obrane s obzirom na smjer kojim je državno odvjetništvo vodilo istragu tako da se ta okolnost načina koncipiranja optuženikove obrane ne može uzimati kao dokaz koji bi išao u korist optužbe.

 

14.5. Za iskaz opt. P. C. se u žalbi ističe da je nelogičan jer je nejasno zašto je ona slučajno odlučila prodati dionice tvrtke S. koje ionako uvijek mogla prodati, kakvim je to pravnim poslom dala dionice opt. H., prodajom, darovanjem ili nekim drugim poslom, pri čemu se ističe da ništa s njim nije utanačila u vezi cijene, vrijeme plaćanja, garancije za osiguranje svog novca koji je uplaćen na ime temeljnog kapitala u iznosu od 100 tisuća SCF, te da je nejasno tko joj je dionice koje je 2013. H. predala trebao platiti, A. d.d. u čije se ime provodi cijela procedura, imatelj dionica opt. H. ili novi vlasnik V..

 

14.6. Žalbom se u odnosu opt. D. R. ukazuje da ona nije zabunom dala banci J. B. podatke o stvarnim vlasnicima, niti je to njena slobodna interpretacije u obrani koju je iznijela u istrazi, jer da je ona kao iskusna bankarka dobro znala da su to optuženici H. i C., te je D. R. u dijelu svoje obrane koju je u pisanom obliku dala u tijeku istrage putem međunarodne pravne pomoći najprije navela da je spornu savjetodavnu uslugu obavilo društvo S., a nakon toga je navela da je to učinio opt. H..

 

14.7. U pogledu opt. I. T. žalitelj ukazuje da je on kao predsjednik uprave A. d.d. dobro znao za detalje ovog izuzetno vrijednog financijskog aranžmana s nekretninskim fondom W.-om koji je među njima bio peti po redu, a argument suda da je T. 97% vlasnik dionica A. i da ne bi oštetio „svoju“ tvrtku na inkriminirani način žalba opovrgava postavljajući pitanje ima li onda uopće smisla odredba čl. 246. KZ/11.

 

15. I iz navedenih prigovora žalbe vidi se kako se u nedostatku konkretnih dokaza tvrdnje optužbe nastoje argumentirati kroz logičku analizu iskaza i kroz isticanje pojedinih različitih detalja u obranama optuženika i iskazima svjedoka obrane, što ukazuje da bi optužba, u slučaju da su optuženici koristili pravo da ne iznose obrane i da nisu predlagali ispitivanje navedenih svjedoka, u biti izgubila najveći dio svojih argumenata.

 

16. Zaključno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tvrdnje optužbe ne proizlaze niti iz izvedenih personalnih niti materijalnih dokaza, kao niti iz indicija, tj. činjenica koje bi u funkciji dokaza na posredan način s izvjesnošću ukazivale na postojanje odlučnih činjenica o kojima ovisi neposredna primjena prava. Naime, indikativne okolnosti u ovom kaznenom predmetu, da se optuženici i svjedoci poznaju ili su bili ili jesu poslovno povezani, da ne postoji pisani trag o izvršenoj savjetničkoj usluzi od strane V. V., da koincidiraju okolnosti osnivanja tvrtke S. I. A. od strane opt. P. C. s okolnostima financijskih transakcija između tvrtki A. i W.-a, činjenica da su ove tvrtke i prije bile u poslovnim odnosima, ali da tada nisu imali savjetnike, da je faktura na iznos od 1.250.000,00 eura koju tvrtka S. I. A. putem opt. D. R. na ime neizvršene usluge savjetovanja dostavila A. d.d. fiktivna kao i da je nevjerodostojan i Ugovor o financijskom strukturiranju i savjetovanju zaključenim između A. d.d. i S. I. A. kojega potpisuju opt. A. T. 26. studenog 2013. i opt. N. D. R. 12. prosinca 2013., u kontekstu svega naprijed navedenog, ne predstavljaju tako čvrsto povezan tzv. indicijalni lanac koji bi s potpunom izvjesnošću potvrđivao navode optužbe, ali i istovremeno isključivao bilo kakvu dvojbu da su optuženici počinili predmetna kaznena djela na inkriminirani način. Te okolnosti su eventualno mogle ukazivati na postojanje određenog stupnja sumnje, ali ne i na zaključak da su da su optuženici izvjesno počinili predmetna kaznena djela.

 

17. Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba državnog odvjetnika nije osnovna, niti je pobijanom presudom na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 25. siječnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.