- 1 -              I Kž 497/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 497/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.  – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 12. srpnja 2019. broj K-1/2019-61, u sjednici održanoj 25. siječnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog M. K., odvjetnice Snježane Popović,

 

p r e s u d i o   j e  :

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-1/2019-61 od 12. srpnja 2019. optuženi M. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, pokušaj silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. te mu je temeljem članka 153. stavka 1. u vezi članka 34.  KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 1.  KZ/11., za koje mu je na temelju iste zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Nakon toga je optuženik, temeljem članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine te mu je, temeljem članka 54.  KZ/11., u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 16. kolovoza 2018. pa do 12. srpnja 2019.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) oštećena L. V. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17. optuženi M. K. djelomično je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08.-17., dok je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka koji se odnose na paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna te na ime zastupanja oštećenice po punomoćniku iznos od 11.750,00 kuna, uvećan za PDV od 25% u iznosu od 2.937,50 kuna.

 

2. Protiv navedene presude žali se optuženi M. K., po braniteljici S. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“ i odluke o kazni, prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe odnosno podredno, da  pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ujedno je zatražila da ju se obavijesti o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća. 

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženog M. K., odvjetnice S. P. te u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog M. K., iako su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, pa je ista, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.

 

7. Žalba optuženog M. K. nije osnovana.

 

8. Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženik navodi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su po njegovom mišljenju nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Također tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima pobijane presude, pri čemu ne  precizira u čemu se konkretno sastoji i na koji način je ostvarena ova postupovna povreda, već, u biti, samo parafrazira zakonski tekst.

 

8.1. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima optuženika, po ocjeni ovog suda, izreka pobijane presude je jasna, precizna, određena i u cijelosti razumljiva i iz nje je u potpunosti vidljivo što je i na koji način sud prvog stupnja odlučio. Isto tako u obrazloženju pobijane presude dani su jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama u odnosu na kaznenopravnu odgovornost optuženika za kaznena djela, stavljena mu na teret pri čemu izreka pobijane presude niti u jednom dijelu nije u proturječju s razlozima koji su dani. Druga je stvar što se optuženik s takvim razlozima, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda ne slaže, ali to ne predstavlja ovu već drugu žalbenu osnovu, a o tome će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica.

 

8.2. Optuženik ističe i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud, odbijajući dokazne prijedloge obrane, teško povrijedio pravo optuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pri čemu navodi da je tijekom dokaznog postupka od teleoperatera trebalo pribaviti podatke o ostvarenim kontaktima i lokaciji između telefonskih brojeva mobitela vlasništvo optuženika i svjedokinje A. B., kako bi se na taj način provjerila vjerodostojnost obrane optuženika. Također smatra da je u svojstvu svjedoka trebalo ispitati i liječnika M. Z., koji je pregledao optuženika, a na okolnost zadobivenih povreda optuženika odnosno na okolnost starosti tih povreda koje su konstatirane i u ambulantnom kartonu.

 

8.3. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, nije ostvarena niti ova postupovna povreda.

 

8.4. Naime, tijekom dokaznog postupka su u svojstvu svjedoka ispitane osobe koje su zajednički predložene od strane državnog odvjetnika i optuženika, kao svjedoci optužbe i obrane (L. V., Z. V., B. K., D. K., B. K. i A. B.) te su ispitani i svjedoci predloženi isključivo po optuženiku (D. M. i R. B.). Na raspravi koja je održana 13. svibnja 2019. (zapisnik – list 326-331 spisa predmeta) obrana je predložila ispitivanje u svojstvu svjedoka liječnika M. Z. i pribavljanje podataka od teleoperatera, na okolnosti koje su već ranije obrazložene. Prvostupanjski sud je, odlučujući o ovim dokaznim prijedlozima, odbio prijedloge obrane za ispitivanjem predloženog svjedoka i pribavljanjem navedenih podataka kao nevažne (članak 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08.-17.), pri čemu je razloge za takvu odluku dao ne samo na raspravi (list 331/II spisa predmeta), već i u pobijanoj presudi (stranica 3., 5. odlomak odozgo i stranica 8., 5. i 6. odlomak odozgo obrazloženja). Stoga je netočna tvrdnja žalitelja da je sud prvog stupnja, odbijajući ove dokazne prijedloge obrane, teško povrijedio pravo optuženika na pravično suđenje, kako se to neosnovano tvrdi u izjavljenoj žalbi. Pri tome žalitelju treba napomenuti da prvostupanjski sud nema zakonsku obavezu izvođenja baš svakog dokaznog prijedloga kojeg su predložile stranke pa tako i obrana, već određuje izvođenje samo onih dokaza za koje ocjeni da su važni radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 418. stavak 1. ZKP/08.-17.). Slijedom navedenog sud prvog stupnja ima zakonsko pravo odbiti one dokazne prijedloge za koje utvrdi da su u odnosu na njih ispunjene pretpostavke iz članka 421. stavka 1. ZKP/08.-17. Stoga, po ocjeni ovog suda, odbijanjem izvođenja nekih od dokaza koje je predložila obrana nije povrijeđeno pravo obrane niti je zbog toga došlo do teške povrede prava na pravično suđenje. Naime, odbijanjem izvođenja nekih, a ne svih dokaznih prijedloga obrane, a za što je sud prvog stupnja dao razloge na raspravi i u pobijanoj presudi, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 5/14. – dalje: Ustav), već se ovdje eventualno može raditi o prigovoru koji se odnosi na pravilnost ili potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.5. Stoga nisu počinjene postupovne povrede na koje u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje optuženik, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-22., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Iako optuženik uvodno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, nazivajući to „pogrešnom primjenom materijalnog prava“, u nastavku izjavljene žalbe ne precizira o kojoj povredi kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08.-17. bi se u konkretnom slučaju radilo, a ni sadržajno ne obrazlože u čemu bi se sastojala neke od tih povreda, s obzirom na to da iz samog obrazloženja izjavljene žalbe proizlazi da optuženik zapravo pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica na temelju kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je optuženik doista počinio kaznena djela, a kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude te da je za njih i kazneno odgovoran. Dakle, evidentno je da je riječ o paušalno iznesenoj tvrdnji optuženika koja ničim nije konkretizirana, a niti je na bilo koji način obrazložena. Međutim, usprkos tome, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavka 1. točki 2. ZKP/08.-22., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Žalitelj osporava pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica isti navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kada su i u kojem trenutku kod optuženika nastale ozljede u predjelu lijeve strane vrata i desnog koljena te tko mu je te ozljede nanio. Obrazlažući navedeni žalbeni razlog optuženik ističe kako iz nalaza liječnika M. Z. proizlazi da je optuženik po njemu pregledan 17. kolovoza 2018. te da se radi o povredama aproksimativne starosti četiri dana, dakle da su one mogle nastati 13. kolovoza 2018. Kako iz obrane optuženika proizlazi da su mu ozljede nanesene s ponedjeljka na utorak te da mu ih je nanijela njegova djevojka A. B., a inkriminirajući se događaj odigrao u petak, optuženik zaključuje kako ove povrede nikako nisu mogle nastati spornog dana, tj. 10. kolovoza 2018. jer tako nešto ne potvrđuje niti sudsko-medicinski vještak dr. B. D..

 

10.1. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i zaključio kako su ove ozljede kod optuženika upravo nastale u vrijeme, na mjestu i na način kako je to u svom iskazu opisala žrtva L. V.. Naime, žrtva je detaljno i iscrpno opisala tijek inkriminiranog događaja, a osobito način kako je napadaču nanijela ozljedu na vratu (grebanjem noktima s lijeve strane vrata), a to je u potpunosti u suglasju s pročitanom i pregledanom medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka. Iz medicinske dokumentacije za optuženika doista proizlazi da je on pregledan u ambulanti 17. kolovoza 2018. te da je tom prigodom konstatirana „jedna oguljotina dužine 5 cm i širine 0,5 cm na lijevoj stražnjoj strani vrata, orijentacijske starosti od oko 4 dana i dvije paralelne položajne kraste dužine 4 cm i širine 5 cm na bočnoj strani desnog koljena“, dok dimenzije ovih ozljeda upućuju na povlačenje noktiju druge osobe silom slabog intenziteta. Međutim, kada se uz navedeno ima u vidu nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka dr. B. D. da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni liječnika koji je pregledao optuženika i koji je dao orijentacijsku, a ne stvarnu procjenu starosti ozljeda i to prvenstveno na temelju kazivanja samog optuženika o vremenu nastanka predmetnih ozljeda te kada se ima u vidu njegov zaključak da kod plićih oguljotina krasta zarasta u razdoblju od sedam do deset dana, zbog čega je temeljem makroskopskog izgleda oguljotine teško i gotovo nemoguće precizno utvrditi vrijeme njihovog nastanka, tada je, kada se sve ove činjenice dovedu u međusobnu vezu, ispravan zaključak prvostupanjskog suda da  su ove ozljede kod optuženika doista nastale tijekom inkriminiranog događaja (10. kolovoza 2018.) i to na način kako je to u svom iskazu opisala žrtva L. V., a ne u vrijeme i na način kako je to u svojoj obrani izjavio optuženik, u kojim tvrdnjama on ustraje i u žalbi. To što osim ozljeda u predjelu lijeve stražnje strane vrata i bočne strane desnog koljena kod optuženika nisu registrirane i druge ozljede, unatoč tvrdnji žrtve da je tom prigodom počinitelja „ugrizla za desni dlan i desnu podlakticu, grebala ga po vratu i rukama“, suprotno tvrdnjama žalitelja, nije od utjecaja na pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda kako se iskaz žrtve u tom pogledu može u cijelosti prihvatiti kao vjerodostojan i uvjerljiv, i to ne samo iz razloga što ona optuženika ne poznaje, pa stoga nema niti jednog razloga neosnovano ga teretiti za nešto što on nije učinio, već i zbog činjenice da ga je, bez bilo kakve dvojbe, s apsolutnom sigurnošću i prepoznala kao počinitelja ovih kaznenih djela prigodom provođenja dokazne radnje prepoznavanja.

 

10.2. Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da je sud prvog stupnja pobijanu presudu donio isključivo na temelju iskaza oštećene L. V., kojemu je u cijelosti poklonio povjerenje, i rezultata provedene dokazne radnje prepoznavanja, iako drugi materijalni dokazi u spisu ne upućuju na optuženika kao na počinitelja ovog kaznenog djela.

 

10.3. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, iz razloga pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud radi utvrđenja odlučnih činjenica osim iskaza koji je žrtva L. V. dala tijekom istrage i na raspravi, a koji iskazi su u cijelosti potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka, osobito imao u vidu i zapisnik o prepoznavanju (list 34-36 spisa predmeta) te je isto tako imao u vidu i iskaze svjedoka K. P., R. V. i M. I. koji, iako o inkriminiranom događaju imaju samo posrednih saznanja do kojih su došli u razgovoru sa žrtvom neposredno nakon samog događaja, u bitnim i važnim dijelovima u cijelosti potvrđuju navode same žrtve, kako u pogledu dinamike događaj, tako i u pogledu njezine reakcije u trenutku kada je bila napadnuta. Pri tome žalitelj zanemaruje činjenicu da se radi o takvim kaznenim djelima (silovanje ili pokušaj silovanja) koja se često i u pravilu događaju na mjestu i u vrijeme kada nema drugih očevidaca samog događaja, a koji bi onda kasnije eventualno mogli iskazivati o onome što se tom prigodom doista i dogodilo. Upravo zbog navedenog sudu preostaje da u takvoj situaciji prvenstveno na temelju analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza samih sudionika događaja utvrđuje odlučne činjenice i o tome donosi zaključke pa je to, vrlo često, i jedina mogućnost za utvrđivanje dinamike samog događanja i kronologije zbivanja, a to je bio slučaj i u ovom kaznenom predmetu.

 

10.4. Stoga, kada se imaju u vidu iskazi koje je žrtva L. V. dala tijekom istrage i na raspravi, gdje je u bitnim i važnim detaljima inkriminirani događaj opisivala na jasan, detaljan, identičan i precizan način, koji navodi su, u dijelu koji se odnose na njezinu reakciju u trenutku napada i ozljede koje je nanijela napadaču, potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka, a posredno i suglasnim iskazima ispitanih svjedoka K. P., R. V. i M. I., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se njezini iskazi zbog svega navedenog u cijelosti mogu prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni. To tim više što je žrtva tijekom cijelog postupka dosljedno i suglasno iskazivala, pri čemu je iznosila takve detalje i pojedinosti samog događaja i ponašanja optuženika te njezine reakcije na njegovo postupanje koji se teško mogu smatrati nepostojećima i izmišljenima. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti kao osnovan prigovor optuženika da je prvostupanjski sud nekritički i neobjektivno ocijenio iskaze svjedoka optužbe (R. V., M. I., K. P. I. M. D.), iako isti nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju, a da druge strane izostaje ocjena iskaza svjedoka obrane D. M. koji je potvrdio navode optuženika u pogledu zadobivenih ozljeda. Naime, sud prvog stupnja je iskaze svjedoka optužbe cijenio kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, dovodeći ih u međusobnu vezu, ali isto tako i u vezu s drugim provedenim dokazima, kao što je u tom kontekstu cijenio i iskaz svjedoka D. M. (stranica 7., 1. odlomak odozgo obrazloženja), međutim druga je stvar što se optuženik s takvim ocjenama provedenih dokaza optužbe i obrane i s takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda, a koja proizlaze iz izvedenih dokaza, ne slaže.

 

10.5. I na koncu, osporavajući pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, optuženik tvrdi da je iskaz oštećene L. V., a koji je dala prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja nevjerodostojan. Obrazlažući ovaj žalbeni razlog žalitelj navodi da se inkriminirani događaj odigrao na neosvijetljenom mjestu pa se, po njegovom mišljenju, opravdano postavlja pitanje je li oštećenica doista mogla dobro i jasno vidjeti i zapamtiti napadača, tako da ga kasnije može sa sigurnošću prepoznati.

 

10.6. Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je i u odnosu na ove okolnosti na pravilan način utvrđeno.

 

10.7. Naime, zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na provedenu dokaznu radnju prepoznavanja i rezultate te dokazne radnje zasnivaju se ne samo na zapisniku o prepoznavanju (list 34-36 spisa predmeta), već i na ocjeni vjerodostojnosti iskaza same žrtve L. V., kako prilikom provođenja ove dokazne radnje, tako i na raspravi, a o čemu je prethodno već bilo govora. Stoga, kada se ima u vidu sadržaj zapisnika o prepoznavanju koje je obavljeno 17. kolovoza 2018., iz kojeg proizlazi da je žrtva najprije opisala osobu koja ju je pokušala silovati inkriminiranog dana, nakon čega je između pet pokazanih osoba s potpunom sigurnošću prepoznala optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela te kada se uz navedeno ima u vidu i njezin iskaz s rasprave, a u kojem je ona na potpuno nedvojben način izjavila kako je „lice osobe koja ju je napala i bacila na tlo uspjela vidjeti ... njegova glava bila je udaljena od njezine možda desetak centimetara, tako da je dobro vidjela oči, bradu, kosu i oblik lica ... da je bez problema prepoznala osobu koja ju je napala, a prije prepoznavanja je policijskim službenicima detaljno opisala osobu... da nema apsolutno niti jedan razlog zbog kojeg bi optuženog teretila za nešto što nije učinio, jer ga ne poznaje ...“, tada je, suprotno tvrdnjama žalitelja, pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako se ovakve decidirane, jasne i nedvosmislene tvrdnje žrtve da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela i da ga je dobro zapamtila, a potom i sa sigurnošću prepoznala, mogu prihvatiti kao vjerodostojne i uvjerljive. Slijedom svega prethodno navedenog, a imajući u vidu ovako utvrđene odlučne činjenice od strane prvostupanjskog suda, i po ocjeni suda drugog stupnja, s pravom je odbijen kao nevažan dokazni prijedlog obrane da se u ovom kaznenom predmetu pribavi izlist poziva i lokacije mobitela optuženika i svjedokinje A. B. te da se ispita kao svjedok liječnik M. Z. jer se navedenim dokazima činjenično stanje ne bi utvrdilo na drugačiji i povoljniji način za optuženika i izvođenje predloženih dokaza bilo bi suvišno i nepotrebno za ocjenu postupanja optuženika tempore criminis i za ocjenu koja se odnosi na njegovu kazneno-pravnu odgovornost.

 

10.8. P. tome, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio kako je upravo optuženik počinio kaznena djela na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjane, jasne, logične i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

10.9. Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Iako je u uvodnom dijelu žalbe optuženik naznačio da se žali i zbog odluke o kazni, u nastavku izjavljene žalbe žalitelj nije obrazložio niti ovu žalbenu osnovu. Stoga, ispitujući pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni, sukladno članku 478. ZKP/08.-22., utvrđeno je da žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

11.1. Naime, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora voditi računa o tome kako svaka odluka o kazni mora u svojoj konačnici izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog konkretno počinjenog kaznenog djela. S tim u vezi, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra te okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.

 

11.2. S obzirom na sve naprijed navedeno, sud prvog stupnja je kod optuženika pravilno cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da je kazneno djelo silovanja ostalo u pokušaju te da je vrijednost otuđenih stvari kod kaznenog djela razbojništva mala, dok je kao otegotnu okolnost pravilno cijenio činjenicu da je optuženik prethodno već osuđivan zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11., dakle zbog istovrsnog kaznenog djela imovinskog karaktera. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), po ocjeni ovog suda, utvrđenom kaznom zatvora od dvije godine za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. uvezi s člankom 34. KZ/11. te utvrđenom kaznom zatvora od jedne godine i dva mjeseca za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11. odnosno dosuđenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, a time će se istovremeno i u cijelosti ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije. Naime, i po ocjeni suda drugog stupnja, ovako pojedinačno utvrđenim pa potom izrečenom jedinstvenom kaznom zatora će se na efikasan način prvenstveno utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, osobito ona s elementima nasilja i imovinskog karaktera, ali će se istovremeno utjecati i na sve ostale članove društvene zajednice kako bi shvatili pogibeljnost činjenja kaznenih djela i potrebu kažnjavanja njihovih počinitelja, a kako i oni u svom budućem životu ne bi činili ovakva, ali i druga kaznena djela.

 

12. Slijedom svega naprijed navedenog, a kako ne postoje razlozi iz kojih  optuženik pobija prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. siječnja 2023.

 

                                                      Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.