Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3514/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Sanje Štefan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja F. d.o.o., S., zastupan po opunomoćeniku P. T., odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-245/2022-7 od 24. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-245/2022-7 od 24. lipnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I izreke odbijen je tuženi zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/391, urbroj: 513-04-21-2 od 10. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda G., klasa: UP/I-471-02/20-01/32, urbroj: 513-07-09/20-1 od 1. rujna 2020. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja kojim je tužitelju za 2018. godinu utvrđen manje obračunati porez na dohodak od kapitala i prirez porezu na dohodak od kapitala u iznosima pobliže označenim tim rješenjem.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da osporenom presudom, kao ni osporenim rješenjima nije odlučeno o svim izjavljenim navodima tužitelja. Stoga, tužitelj i u žalbi ponavlja navode kako je prvostupanjsko porezno tijelo bilo u obvezi rješenje o porezu na dohodak za 2018. godinu dostaviti opunomoćeniku tužitelja u skladu s odredbom članka 17. Općeg poreznog zakona, kao i odredbom članka 32. Zakona o općem upravnom postupku. Također ističe da mu nije dostavljena obavijest o poreznom nadzoru u skladu s odredbom članka 120. Općeg poreznog zakona te mu je od strane poreznog tijela dostavljen samo poziv na zaključni razgovor dok nije dostavljen i poziv za zaključni razgovor, vezano uz porezni nadzor poreza na dohodak. Nadalje ističe da je u prvostupanjskom rješenju, kao i u zapisniku o provedenom poreznom nadzoru pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na evidentiranje troškova od strane tužitelja. Tužitelj i u žalbi ponavlja da tijekom poslovne 2018. godine nije bio obveznik poreza na dodanu vrijednost, da se rashodi od troškova nabave potrošnog materijala npr. za uređenje i čišćenje poslovnog prostora, smatraju porezno priznatim rashodima u svrhu oporezivanja dobiti, neovisno kojom se djelatnošću obveznik poreza na dobit bavi odnosno ostvaruje poslovne prihode. Ističe da se maloprodajni gotovinski račun do 5.000,00 kn smatra urednom i vjerodostojnom knjigovodstvenom ispravom za priznavanje i evidentiranje učinka nastalog poslovnog događaja u poslovnim knjigama, a sadržaj računa propisan odredbom članka 79. stavka 1. Zakona o PDV-u ključan je samo za ostvarivanje prava odbitka pretporeza pa stoga manjak elementa računa poput naziva kupca, kao što je slučaj kod maloprodajnog računa ne ograničava pravo priznavanja troška nabave u poslovne svrhe i rashoda u svrhu oporezivanja dobiti. Nadalje navodi da se prema odredbi članka 22. stavka 1. točke 1. Zakona o porezu na dohodak, primicima od nesamostalnog rada ne smatraju primici koje poslodavac omogućuje radnicima i fizičkim osobama koje ostvaruju primitke iz članka 21. stavka 1. tog Zakona, u interesu obavljanja djelatnosti poslodavca i isplatitelja primitka, odnosno plaće, i to uređenje i opremanje radnih prostora i prostora za odmor i prehranu. Troškovi nabave dobara i usluga povezanih s uređenjem i opremanjem radnih prostora i prostora za odmor i prehranu smatraju se poslovnim troškovima poslodavca, a time i priznatim u svrhu oporezivanja dobiti. Tužitelj navodi kako ustraje kod svih objašnjenja troškova koji su knjiženi po knjigovodstvenim karticama na način kako je to isticao i u prigovoru na porezno rješenje pa smatra da je, suprotno zaključku suda, već tada naveo sve pravno relevantne činjenice te dokaze iz kojih je vidljivo da je knjiženje (barem dijela) troškova na kontima ne samo bilo utemeljeno na vjerodostojnoj dokumentaciji, već i u vezi s obavljanjem djelatnosti. Smatra da je prvostupanjski sud prihvaćajući obrazloženja javnopravnih tijela povrijedio odredbe članka 6., 33. i 60. Zakona o upravnim sporovima i neosnovano odbio dokazne prijedloge tužitelja. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi osporenu presudu, usvoji tužbu, poništi rješenja javnopravnih tijela i da mu se naknade troškovi upravnog spora uvećani za sastav žalbe.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu kojim je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
8. Prvostupanjski sud prihvatio je utvrđenja javnopravnih tijela da je u postupka nadzora ispravno utvrđeno da je tužitelj manje obračunao porez na dohodak od kapitala i prirez porezu na dohodak od kapitala za 2018. godinu. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor o čemu je 1. srpnja 2020. sastavljen zapisnik na koji je tužitelj izjavio prigovor, dok navode iz prigovora prvostupanjsko tijelo nije našlo osnovanim. Tijekom poreznog nadzora je utvrđeno da je tužitelj 2018. na kontima 4007, 4010, 4040 i 4650 proknjižio troškove u ukupnom iznosu od 73.560,35 kn, za koje je ocijenjeno da nisu utemeljeni na vjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, i da se radi o troškovima koji nisu nastali u vezi s obavljanja poslovne djelatnosti tužitelja. Stoga je porezno tijelo osporilo osnovanost takvih isplata i utvrdilo da se radi o skrivenoj isplati dobiti te je tužitelju utvrdilo porez i prirez porezu na dohodak od kapitala.
9. Odredbom članka 64. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16.) propisano je da se primici po osnovi kamata, izuzimanja imovine i korištenja usluga na teret dobiti tekućeg razdoblja, kapitalni dobici, udjeli u dobiti ostvareni dodjelom ili opcijskom kupnjom vlastitih dionica, dividende i udjela u dobiti na temelju udjela u kapitalu, a koji su ostvareni u poreznom razdoblju, smatraju dohotkom od kapitala. Odredbom članka 66. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da se izuzimanjem imovine i korištenjem usluga iz članka 64. stavka 1. ovoga Zakona smatraju izuzimanja imovine i korištenje usluga od strane članova trgovačkih društava za njihove privatne potrebe (skrivene isplate dobiti) izvršeni tijekom poreznog razdoblja na teret dobiti tekućeg razdoblja.
10. Odredbom članka 70. stavka 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ 10/17., 128/17.) propisano je da se primici po osnovi izuzimanja utvrđuje prema usporedivoj tržišnoj vrijednosti, pri čemu se izuzimanja smatraju i izuzimanja u novcu.
11. Odredbom članka 66. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. – 42/20.) propisano je da se knjiženja i druga evidentiranja trebaju obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno te se navedena evidentiranja prema stavku 2. istog članka Zakona moraju temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, a prema stavku 4. istog članka propisano je da se smatra da je isprava za knjižene uredna kada se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezinog sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena te da je vjerodostojna ona isprava koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj. Nadalje, odredbom članka 65. OPZ-a propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.
12. Imajući na umu činjenice utvrđene u predmetnom postupku nadzora te mjerodavne odredbe Zakona i Pravilnika, osnovano prvostupanjski sud smatra kako tužitelj svojim tužbenim navodima koji su istovjetni navodima koje je isticao i tijekom provedenog postupka nadzora, nije doveo u sumnju utvrđenja poreznih tijela da je neosnovano proknjižio troškove jer se radi o troškovima koji se ne mogu dovesti u vezu s obavljanjem njegove djelatnosti.
13. Slijedom svega navedenog ne mogu se ocijeniti osnovanim žalbeni navodi tužitelja da je osporena presuda donesena suprotno odredbama ZUS-a i uz formalistički pristup načinu vođenja spora. Naime, prvostupanjski je sud u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dao mogućnost strankama da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Nadalje, svoju ocjenu o zakonitosti rješenja javnopravnih tijela utemeljio je na činjenici da tužitelj ne posjeduje vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju, kao i činjenici da tužitelj kao porezni obveznik na kojem je teret dokaza činjenica koje umanjuju ili ukidaju poreznu obvezu svojim navodima nije doveo u sumnju zaključke javnopravnih tijela.
14. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja nije povrijedio odredbu članka 33. Zakona o upravnim sporovima jer prema stavku 3. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima, međutim, u obvezi je obrazložiti razloge za odbijanje dokaznih prijedloga. Vodeći računa o tome da je osnovno načelo poreznog postupka, načelo dokumentiranosti, dakle, da se odlučne činjenice utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom i koju je tužitelj u obvezi dostaviti tijekom poreznog nadzora, a što je tužitelj propustio utvrditi, izvođenje dokaza vještačenjem i saslušanjem svjedoka pravilno je ocijenio suvišnim. Prigovore koje tužitelj ističe i u žalbi, a odnose se na sam postupak provođenja poreznog nadzora ovaj Sud nalazi neosnovanim te prihvaća razloge koje je dao prvostupanjski sud u svojoj presudi.
15. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika koje je doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa kako tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju utvrđenja poreznih tijela, to se ni žalba tužitelja ne može ocijeniti osnovanom i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.
16. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
17. S obzirom da tužitelj nije ispio u upravnom sporu ne pripada mu ni pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a
U Zagrebu, 25. siječnja 2023.
Predsjednica vijeća
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.