REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču – Parenzo
Turistička ulica 2

52440 Poreč – Parenzo

Posl. br. 31 P-271/2021-

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda
mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. lagune
d.d. P., R. K. 12, OIB: zastupane po punomoćnici I.
B., specijalistici za pravne poslove, zaposlene kod tužitelja, protiv tuženika
Š. M., iz U., Ž., OIB: zastupane po
punomoćniku L. M., odvjetniku iz U., radi proglašenja ovrhe
nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2022.
godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 25. siječnja 2023. godine,

p r e s u d i o j e

I Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava na
računima tužitelja P. L. d.d., P., R. 12, OIB zaplijenjenih i prenesenih na račun tuženice Š. M. iz U., Ž.
OIB:, u postupku izravne naplate na temelju presude
O. suda u B.- B., posl. broj P-199/09-64 od dana 24. lipnja 2010.
godine.

Il Nalaže se Financijskoj agenciji obustaviti daljnje pljenidbe novčanih sredstava
tužitelja po osnovi zahtjeva za izravnu naplatu tuženice od dana 21. siječnja 2021.
godine, a koji zahtjev je podnesen na temelju presude Općinskog suda u Bujama -
Buie, posl. broj P- 199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine

III Nalaže se tuženici da tužitelju isplati novčana sredstva prenesena joj u
postupku izravne naplate pri Financijskoj agenciji na temelju presude Općinskog
suda u Bujama - Buie, posl. broj P-199/09-64 od dana 24. lipnja 2010. godine, u
iznosu od 12.525,83 eura1/94.376 09 kn uvećanom za zakonske zatezne kamate
tekuće od dana svakog pojedinog prijenosa kako slijedi:

- na iznos od 5.407,00 eur/40.739,03 dana 22.01.2021. godine;
- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.02.2021. godine; - na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.03.2021. godine; - na iznos od 323/57 eur/2.437,91 dana 16.04.2021. godine; - na iznos od 323,67 eur/2.438,68 dana 18.05.2021. godine;

1 fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

- 2 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

- na iznos od 323,57 eur/2.437,91 dana 16.06.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.07.2021. godine;
- na iznos od 323,62eur/2.438,28 dana 17.08.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.09.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.10.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.11.2021. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.12.2021. godine;
- na iznos od 323,66 eur/2.438,63 dana 18.01.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.02.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.03.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.04.2022. godine;
- na iznos od 323,61 eur/2.438,26 dana 17.05.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,90 dana 16.06.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.07.2022. godine;
- na iznos od 323,61 eur/2.438,24 dana 17.08.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.09.2022. godine;
- na iznos od 323,66 eur/2.438,59 dana 18.10.2022. godine;
- na iznos od 323,56 eur/2.437,88 dana 16.11.2022. godine;
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

IV Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u
iznosu od 100,60 eura/757,92 kn uvećane za zakonsku zateznu kamatu od dana
donošenja prvostupanjske presude, u roku od 8 dana od dana donošenja ove
Presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 31. ožujka 2021. godine podnio tužbu protiv tuženice radi
proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je sveopći pravni slijednik
trgovačkog društva Istraturist Umag d.d. (OIB 22738374612), i to na temelju
pripajanja provedenog Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu posl. Br. Tt-17P390-3
od dana 29.12.2017. godine. Tužitelj je u svojstvu ovršenika podnio prijedlog radi
proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zahtijevanog od strane tuženice kao
ovrhovoditeljice putem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji na temelju
pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P199/09-64 od dana

24. lipnja 2010. godine, a temeljem kojeg su tužitelju dana 21. siječnja 2021. godine
zaplijenjena novčana sredstva u ukupnom iznosu od 40.793,03 kn. Povodom
navedenog prijedloga tužitelja, sud da je Zaključkom posl.br. Ovr-79/2021-6 od dana

15. ožujka 2021. godine, a kojeg je tužitelj uredno zaprimio dana 17. ožujka 2021.
godine, tužitelja uputio da u roku 15 (petnaest) dana od dostave istoga pokrene
parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne
naplate kod Financijske agencije pokrenute na temelju navedene Presude kao
ovršne isprave, te je tužitelj istu i ovom tužbom pokrenuo. U parničnom postupku koji
se vodio pred Općinskim sudom u Bujama-Buie pod posl.br. P-199/09 Presudom je
naloženo trgovačkom društvu Istraturist Umag d.d. (pravnom predniku tužitelja) da
tuženici nadoknadi materijalnu štetu isplatom iznosa od 157.753,26 kn sa zakonskom
zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1 Uredbe vlade RH o visini stope zatezne

- 3 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

kamate od 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl.

29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče na pojedine dijelove tog iznosa
kako je pobliže navedeno u samoj Presudi, sve to u roku od 8 dana. Točkom II.
Presude odbijen je zahtjev tuženice u preostalom dijelu, a koji se odnosi na
zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje prije 15. siječnja 2005. godine.
Nadalje, točkom III. Presude naloženo je tužitelju da tuženici isplaćuje mjesečnu
novčanu rentu u iznosu od 2.437,53 kune i to najkasnije do 15. dana u mjesecu za
tekući mjesec počevši od 15. veljače 2010. godine pa sve dok za to budu postojali
zakonski uvjeti, s time da je iznose dospjele do pravomoćnosti Presude dužan
isplatiti odjednom, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku
na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, sve u roku 8 dana.
Navedena je Presuda postala ovršna dana 01.11.2010. godine. Radi naplate
potraživanja novčane rente za razdoblje od listopada 2019. godine do siječnja 2021.
godine, te budućih iznosa s dospijećem 15. dana u mjesecu počevši s 15. veljače

2021. godine sve dok budu postojali zakonski uvjeti, a sukladno Presudi, tuženica je
dana 21. siječnja 2021. godine podnijela Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu
naplatu navedenih tražbina. Temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tužitelju su dana

21. siječnja 2021 godine zaplijenjena novčana sredstva u ukupnom iznosu od

40.793,03 kn. Kako je Presuda postala ovršna dana 01.11.2010. godine, to je
podnošenjem Zahtjeva za izravnu naplatu dana 21. siječnja 2021 godine protekao
10-godišnji zakonski rok u kojem je tuženica mogla tražiti (izravnu) naplatu svojih
potraživanja iz Presude, odnosno nastupila je zastara predmetnih potraživanja
tuženice. Nadalje, u obrazloženju Presude se navodi (str. 10. zadnji pasus) da je sud
prihvatio i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice (ovdje tuženice) koji se odnosi na
dosuđivanje novčane rente temeljem čl. 195. st. 2. i čl. 188. st. 1. i 2. tada važećeg
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 53/91, 73/91, III/93, 3/94, 7/96 i
91/96, u daljnjem tekstu. ZOO/91) i to u iznosu od 2.437,53 kn, te da je prihvatio
iznos mjesečne rente kojeg je zahtijevala tužiteljica (ovdje tuženica) jer da se radi o
iznosu koji predstavlja prosjek pojedinih razlika (točnije, posljednje tri) koje je utvrdio
vještak, a koji će iznos zarade po stavu suda tužiteljica (ovdje tuženica) izvjesno u
budućnosti mjesečno gubiti, i to sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.
Odredbom čl. 188. st. 1. ZOO/91 propisano je da se u slučaju smrti, tjelesne povrede
ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno
ili za određeno vrijeme, dok je st. 2. istog članka propisano da se novčana renta
dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što
drugo. Nadalje, odredbom čl. 195. st. 2. ZOO/91 propisano je da ako povrijeđeni
zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe
trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja
uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu
novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Tužitelj smatra da su prestali postojati
zakonski uvjeti određeni točkom Ill. Presude za plaćanje novčane rente, i to danom
kada je tuženica ispunila uvjete za punu starosnu mirovinu, odnosno dana

28.09.2019. godine, a do kojeg je datuma tužitelj tuženici uredno plaćao navedenu
novčanu rentu. Naime, odredbom čl. 33. st. 1 . Zakona o mirovinskom osiguranju
(„Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; u
daljnjem tekstu: ZMO) propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 1 .
siječnja 2019. do 31. prosinca 2027. ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15
godina mirovinskog staža, dok je odredbom čl. 180. st. 1. ZMO-a propisano da

- 4 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

iznimno od čl. 33. st. 1. istog Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik -
žena kada navrši 15 godina mirovinskog staža i. u 2019. godini - 62 godine i 4
mjeseca života u 2020. godini - 62 godine i 8 mjeseci života; u 2021. godini - 63
godine života, u 2022. godini - 63 godine i 4 mjeseca života; u 2023. godini - 63
godine i 8 mjeseci života, u 2024. godini - 64 godine života; u 2025. godini 64
godine i 4 mjeseca života, u 2026. godini - 64 godine i 8 mjeseci života. lz
obrazloženja Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 141-02/05-
01/OB: 03072838382, Ur.broj• 341-13-05/3-05-009820 od dana 05.04.2005. godine
kojim je Tuženici priznato pravo na invalidsku mirovinu razvidno je da je Tuženica do
dana 20.05.2003. godine već imala mirovinski staž od ukupno 26 godina, 10 mjeseci
i 5 dana. Kako je Tuženica rođena dana 28.05.1957. godine, to je, primjenom
citiranih odredaba ZMO-a, dana 28.09.2019. godine stekla pravo na starosnu
mirovinu. Naime, novčana renta predstavlja razliku onoga što bi tuženica ostvarivala
da nije bilo ozljede na radu, odnosno razliku plaće koju bi ostvarivala i invalidske
mirovne koju je primala nakon ozljede na radu (priznata rješenjem Hrvatskog zavoda
za mirovinsko osiguranje od dana 05. travnja 2005. godine). Dakle, danom stjecanja
uvjeta za punu starosnu mirovinu tuženice nije moguće odrediti novčanu rentu kao
razliku plaće koju bi ostvarivala i invalidske mirovine koju je primala nakon ozljede na
radu, a koja je Presudom određena u nominalnom iznosu od 2.437,53 kn.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
Poziva se na odredbu članka 226. stavak 1. pozitivnopravnog Zakona o obveznim
odnosima (dalje: ZOO) koja da propisuje: " (1) Tražbine povremenih davanja koja
dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim
povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim
povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina
uzdržavanja,zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. ".
Odredba članka 233. ZOO-a da propisuje: " (1) Sve tražbine koje su utvrđene
pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili
nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim
aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok
zastare.

(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe,
odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku
predviđenom za zastaru povremenih tražbina. ". Pritom, i stabilna sudska praksa je
na stanovištu, a budući da odredba članka 233. stavak 1. ZOO-a ne propisuje
precizno od kojeg dana teče rok zastare tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom
odlukom (od dana njene pravomoćnosti, od dana njene formalne ovršnosti, ili od
dana proteka paricijskog roka svake pojedine tražbine njome utvrđene? ) da je to dan
proteka paricijskog roka svake njome utvrđene pojedinačne tražbine ( ili kako to
zakonodavac definira:svakog pojedinog davanja). Tumačenje tužitelja odredbe
članka 233. ZOO- a je da, ako povremene tražbine dospijevaju istekom desete
godine nakon dana formalne ovršnosti sudske odluke ( što je dan isteka paricijskog
roka prve dospjele tražbine određene istom odlukom ) kojim su sve te različite
tražbine ( a među njima i povremene ) njome određene, iste povremene tražbine više
ne postoje. Zato se zakonodavac pobrinuo da u pravni poredak uvrsti i odredbu
stavka 2. istog članka, a sve da takvog tumačenja kojeg očituje tužitelj ne bude u
sudskoj praksi. Upitno je u ovoj pravnoj stvari da li se na pitanje zastare primjenjuju
odredbe pozitivno pravnog

- 5 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

ZOO- a (2005.), ili ZOO- a ( 1991. ), ali odredbe članka 372. i 379. ZOO-a ( 1991. )
pitanje zastare povremenih davanja utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom
uređuju na istovjetan način kao i odredbe članka 226. i članka 233. ZOO- a ( 2005. ).
Dalje navodi da navodima tužbe u kojima se iznosi interpretacija tužitelja o primjeni
odredbe članaka 188. stavak 1. i 195. stavak 2. ZOO- a ( 1991. ) je intencija tužitelja
da sud u ovoj pravnoj stvari odlučuje protivno načelu ne bis in idem o onome što je
već odlučeno pravomoćnom osnovom za plaćanje. Osnova za plaćanje se trenutno
ovršuje provedbom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja, dok se u ovoj parnici
odlučuje o dopuštenosti te ovrhe temeljem odredbi Ovršnog zakona, a ne o meritumu
spora odlučenog osnovom za plaćanje temeljem koje se provodi ista ovrha. Sporna
je među parničnim strankama interpretacija dijela teksta točke III. izreke osnove za
plaćanje (kako je definira odredba članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o provedbi
ovrhe na novčanim sredstvima ) odnosno ovršne presude Općinskog suda u Bujama-
Buie, posl. br. P- 199/09- 64, od 24. lipnja 2010. godine (dalje: osnova za plaćanje ),
koji dio glasi: " dok za to budu postojali zakonski uvjeti ". Dakle, sporno je pravno
pitanje što su to, ili koji su to, zakonski uvjeti u kontekstu izreke te pravomoćne
presude, odnosno tužbene osnove tom izrekom usvojenih tužbenih zahtjeva.
Odgovor na to pravno pitanje je (svakako) i u propisima koji uređuju pravno područja
mirovinskog osiguranja, na koje se u tužbi poziva tužitelj, ali prvenstveno u pravnom
području radnih odnosa. Citirana nejasna izreka točke III. izreke osnove za plaćanje
ne daje odgovore na pitanje: uvjeti kojeg konkretnog zakona- dokad traju? No
tužbena osnova tužbe usvojena izrekom osnove za plaćanje je štetni događaj za
kojeg je pravni prednik tužitelja odgovarao objektivnom odgovornošću za nastanak
štete kao poslodavac u sferi radnih odnosa, pa u okviru njih u okvirima pravnih
pravila zaštite na radu. Posljedicom tog štetnog događaja je pri tuženici nastupio
invaliditet, dakle njena trajna nesposobnost da, u okvirima svoje dotadašnje stručne
osposobljenosti, na tržištu rada ostvaruje mogućnost rada dok njoj to zakon dopušta.
I to ne bilo kojeg rada nego upravo onog rada kojeg je prema svojim zdravstvenim
sposobnostima i stručnim osposobljenostima obavljala na svome radnom mjestu u
trenutku nastanka štetnog događaja. Pitanje je- dakle- koji zakon je mjerodavan?
Odgovor je Zakon o radu ( dalje: ZOR ). Odredbom članka 112. stavak 1. točka 4.
ZOR- a propisano je da ugovor o radu- silom zakona prestaje kada se kumulativno (a
ne alternativno) ispune pretpostavke i 65 godina života radnika i 15. godina
mirovinskog staža. Dakle, tom odredbom je zakonodavac ostavio mogućnost da
radnik ostane u " svijetu rada " ugovorom o radu na puno radno vrijeme dok navrši 65
godina života, a bez obzira na godine radnog staža, ako ih je minimalno 15, ali ih
može biti i više od onih koje godine rada su propisima mirovinskom osiguranja
propisane za ostvarenje prava na mirovinu. S druge strane pravo na mirovinu je
pravo propisano zakonom, ali ono se ne ostvaruje

po sili zakona, to jest donošenjem rješenja po službenoj dužnosti nadležnog
ravnopravnog tijela primjenom odredbe članka 40. stavak 1. i 3. Zakona o općem
upravnom postupku, nego tek na zahtjev osiguranika primjenom odredbe stavka 1. i

2. istog zakona. Odredbe stavaka članka 37. Zakona o mirovinskom osiguranju (
dalje: ZMO ) su kogentne i potpuno jasne. Sustav mirovinskog osiguranja neće imati
ništa protiv, niti će po službenoj dužnosti njih prisilno umiroviti, ako osiguranici
primjerice iz članka 10., ili 12. ZMO- a nikada ne podnesu zahtjev za priznavanje
prava na mirovinu i budu registrirani za obavljanje djelatnosti iz članka 10., ili
dužnosti iz članka 12., pa usput i plaćaju doprinos za mirovinsko osiguranje do svoje
smrti, makar umrli i u 101. godini života. Upravna praksa i sudska praksa upravnih
sudova (čak i ustavnosudska praksa ), je posljednjih godina prepuna odluka kojima

- 6 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

se osobama iz članka 12. ZMO- a prisilno, protiv njihove volje, bez obzira što su ostvarili pravo na starosnu mirovinu i

imaju moguće i preko 70. 80. godina života ), dok god su članovi uprave i samo
jednog trgovačkog društva ne priznaje pravo na mirovinu kada se odlučuje po
njihovom podnesenom zahtjevu temeljem članka 37. stavak 1. ZMO- a. U
slučajevima kada umirovljenik bude imenovan članom uprave trgovačkog društva (
čak i onog koje postoji samo registrirano, a ne obavlja nikakvu djelatnost ), bez obzira
da li ima ugovor o radu, ili menadžerski ugovor, i bez obzira ako i ne prima nikakvu
plaću, ili naknadu, za dužnost člana uprave, nadležno javnopravno tijelo po službenoj
dužnosti donosi rješenje kojom mu obustavlja isplatu mirovine (članak 99. stavak 1.
ZMO ), a i naređuje povrat isplaćenih mirovina nakon dana upisa u sudski registar
takvog umirovljenika na položaju člana uprave. Stoga je teza tužitelja, u interpretaciji
odluke točke III. izreke osnove za plaćanje, koji dio glasi: " dok za to budu postojali
zakonski uvjeti ", da su ti

zakonski uvjeti propisani kogentnim odredbama ZMO- a pogrešno pravno mišljenje,
jer su ti zakonski uvjeti propisani odredbama ZOR- a. No i kad se već tužitelj poziva
na odredbe ZMO- a, pa u tužbi koristi pojam puna starosna mirovina, tog pojma
nema u odredbama tog zakona, ali ima pojam starosna mirovina (bez riječi puna)
uređena odredbom članka 33. toga zakona, koja je ista kao i odredba članka 122.
stavak 1. točka 4. ZOR- a. Istina, odredba članka 180. istog zakona je iznimka u
odnosu na njegov članak 33., ali ta iznimka ničim ne umanjuje pravo ( i ) žene
osiguranika ( radnice sa sklopljenim ugovorom o radu ) da se koristi pravom iz
odredbe članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a da radi do navršene 65. godine svog
života. S time da odredba članka 122. stavak 1. točka 4. ZOR- a ostavlja mogućnost
da se radnik i poslodavac drugačije dogovore, a mogu se dogovoriti drugačije da
radnik ostane u radnom odnosu, temeljem ugovora o radu, i nakon navršene 65- te
godine života. Ako bi se radnik i poslodavac tako dogovorili logična posljedica je da
radnik ne bi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu ni koristeći
pravo iz odredbe članka 33. ZMO-a, a poslodavac bi i dalje bio u obvezi plaćati za
njega obvezno mirovinsko osiguranje. Neosporan je parničnim strankama datum
rođenja tuženice. Budući da je tuženica, kao radnica mogla ostati u svijetu rada-
temeljem ugovora o radu-dok god njoj to dopušta kogentna odredba članka 122.
stavak 1. točka 4. ZOR- a, a to do datuma 28. svibnja 2023. godine (pa time do tog
datuma ostvarivati prihode od svog rada veće nego što njoj iznosi invalidska
mirovina, ili što bi iznosila hipotetička mirovina ostvarena primjenom odredbe člana

180. ZMO- a ako bi ona podnijela zahtjev- kad ne

bi bila već umirovljeni invalid krivnjom pravnog prednika tužitelja- da njoj nadležno
javnopravno tijelo prizna pravo na starosnu mirovinu), onda je i obveza tužitelja da
njoj rentu isplaćuje do dana 28. svibnja 2023. godine. Zato predlaže sudu presudom
odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženici isplatom nadoknadi parnični trošak
ove parnice, u roku od 15 dana.

3. Tužitelj osporava stav tuženika iznijet u odgovoru na tužbu. Nadalje, ističe
da je tuženica stekla uvjete za starosnu mirovinu na dan 28. rujna 2019. godine, a
ne 28. svibnja 2023. godine kako to tvrdi tuženica. Tužitelj smatra da propuštanje
tuženice da ostvari svoje pravo na starosnu mirovinu je očita zlouporaba prava u
vidu namjernog i svjesnog propuštanja u ostvarivanju svojih prava. Zato se tužitelj
poziva na čl. 6. ZOO-a (zabrana šikane), te na čl. 4. i 5. ZOO-a.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Rješenje od 05. travnja 2005. (6-
8), potvrdu HZMO-a od 08. veljače 2021. (9), izvadak o stanju i prometu po računu

- 7 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

(10, 94-112, 130-157), zaključak (11-14), Rješenje Trgovačkog suda u Pazinu (19-
22), zahtjev za izravnu naplatu uz specifikaciju (27-30), Presudu Općinskog suda u
Bujama P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. (32-42), izvadak iz sudskog registra (56-66),
odluku (115-117), privremeno rješenje (118-119).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Ovom tužbom tužitelj traži proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa
povodom zahtjeva tuženice za izravnu naplatu kod financijske agencije, a temeljem
pravomoćne Presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24.
lipnja 2010. godine. Presuda je postala ovršna 01. studenog 2010. godine. Tužitelj
potražuje i isplatu ustegnutog iznosa kako je to opisano u točki III izreke Presude.
Tužitelj je na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa
nedopuštenim upućen Zaključkom Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Bujama
posl.br. Ovr-79/21-6 od 15. ožujka 2021. godine.

7. Tužitelj je pravni slijednik trgovačkog društva Istraturist Umag d.d.
(OIB:22738374612), na temelju pripajanja i to provedenog Rješenjem Trgovačkog
suda u Pazinu posl.br. Tt-17/7390-3 od dana 29. prosinca 2017. godine. Stoga je,
neupitna aktivna legitimacija tužitelja.

8. Provedenim dokazima utvrđeno je da je tuženica dana 21. ožujka 1999.
godine doživjela ozljedu na radu kod pravnog prednika tužitelja, te je postala
nesposobna za obavljanje poslova i radnih zadataka. Rješenjem HZMO-a u Puli
utvrđena joj je profesionalna nesposobnost i priznato joj je pravo na invalidsku
mirovinu počevši od 21. svibnja 2003. godine. Tuženica je pred Općinskim sudom u
Bujama-Buie protiv pravnog prednika tužitelja tužbom tražila naknadu materijalne
štete kao i isplaćivanje novčane rente. Pravomoćnom i ovršnom Presudom
Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine
tuženici je dosuđena naknada materijalne štete u iznosu od 157.753,26 kn, a koji
iznos se ima isplatiti u pojedinačnim iznosima mjesečno od 15. siječnja 2005. godine
do 15. veljače 2010. godine, te mjesečna novčana renta u iznosu od 2.437,53 kn i to
počevši od 15. veljače 2010. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti,
s time da je iznose dospjele do pravomoćnosti presude dužan isplatiti odjednom
zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli
mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.

9. Tužitelj je do dana 28. rujna 2019. godine tuženici uredno plaćao dosuđenu novčanu rentu.

10. Tuženica je dana 21. siječnja 2021. godine podnijela FINA-i zahtjev za
izravnu naplatu uz specifikaciju, pozivom na pravomoćnu Presudu Općinskog suda u
Bujama-Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine i to u dijelu prema
specifikaciji koju je priložila uz zahtjev za izravnu naplatu.

11. Nadalje, je utvrđeno da su tužitelju dana 21. siječnja 2021. godine
ustegnuta novčana sredstva u iznosu od 40.793,03 kn, a zatim i novčani iznosi kako
je to specificirano u točki III izreke ove Presude.

12. Tuženica je u svojstvu ovrhovoditeljice podnijela prijedlog za ovrhu radi
naplate novčane tražbine protiv tužitelja kao ovršenika (posl.br. Ovr-79/2021).

- 8 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

Zaključkom Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie posl.br. Ovr-
79/2021-6 od 15. ožujka 2021. godine tužitelj je u svojstvu ovršenika upućen da
pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku
izravne naplate kod FINA-e, a na temelju ovršne Presude Općinskog suda u Bujama-
Buie posl.br. P-199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine. U navedenom Zaključku sud se
poziva na odredbe čl. 210. st. 1., te čl. 50., 52. i 53. Ovršnog zakona (NN 112/12,
25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

13. Tužitelj je već u tužbi istakao prigovor zastare, jer da je protekao
desetogodišnji zakonski rok u kojem je tuženica mogla tražiti izravnu naplatu svojih
potraživanja iz naprijed navedene pravomoćne Presude odnosno tvrdi da je nastupila
zastara predmetnih potraživanja tuženice, budući da je predmetna Presuda postala
ovršna 01. studenog 2010. godine.

Prigovor tužitelja da je nastupila zastara nije osnovan. (Međutim, i neovisno
što prigovor zastare nije osnovan, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.)

Naime, odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a propisuje tražbine povremenih davanja
koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim,
povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim
povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina
uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Čl. 233. ZOO-a propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom
odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom, pred sudom
ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10
godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve
povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno
javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za
zastaru povremenih tražbina. U konkretnoj pravnoj stvari radi se upravo o tome
propisanim stavkom 2. članka 233. ZOO-a.

14. Tuženici je Rješenjem HZMO-a od 05. travnja 2005. godine kao
osiguranici kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za
rad priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 21. svibnja 2003. godine.
Privremenim Rješenjem od 23. srpnja 2004. godine određen joj je predujam
počevši od 01. svibnja 2004. u iznosu od 1.121,92 kn.

15. Točkom III izreke Presude Općinskog suda u Bujama-Buie posl.br. P-
199/09-64 od 24. lipnja 2010. godine presuđeno je da je tužitelj dužan isplaćivati
tuženici mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 2.437,53 kn počevši od 15. veljače

2010. godine sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Iz obrazloženja Presude
nesporno je utvrđeno da je navedeni iznos rente određen nakon provođenja
vještačenja, te da je tuženica nakon provedenog vještačenja i tražila navedeni iznos
mjesečne rente, a da je to iznos koji predstavlja prosjek pojedinih razlika, preciznije
posljednje tri plaće kako je utvrdio vještak, a koji iznos zarade je izvjesno da će
mjesečno gubiti tuženica i to sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

16. Odredba čl. 188. st. 1. ZOO-a/91 propisuje da se u slučaju smrti, tjelesne
povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente,
doživotno ili za određeno vrijeme, a st. 2. je propisano da se novčana renta
dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi

- 9 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

drugačije. A odredbom čl. 195. st. 2. ZOO-a/91 propisuje da ako povrijeđeni zbog
potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno
povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili
smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenome određenu novčanu
rentu, kao naknadu za tu štete. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da se plaćanje
novčane rente određuje ili doživotno ili za određeno vrijeme. A iz točke III izreke
naprijed navedene pravomoćne Presude proizlazi da nije presuđeno doživotno već
dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

17. Tuženica je rođena 28. svibnja 1957. godine. Iz Rješenja HZMO-a
utvrđeno je da je tuženici priznato pravo na invalidsku mirovinu, te je do dana 20.
svibnja 2003. godine imala mirovinski staž od ukupno 26 godina, 10 mjeseci i 5 dana,
a s obzirom na njezinu godinu rođenja ista je dana 28. rujna 2019. godine stekla
pravo na starosnu mirovinu. Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o mirovinskom
osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18)
propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 31.
prosinca 2027. godine ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina
mirovinskog staža. Odredbom čl. 180. st. 1. istog Zakona propisane su iznimke
od čl. 33. st. 1. tog Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik – žena
kada navrši 15 godina mirovinskog staža i: u 2019. godini 62 godine i 4 mjeseca
života; u 2020. godini 62 godine i 8 mjeseci života; u 2021. godine 63 godine života;
u 2022. godini 63 godine i 4 mjeseca života; u 2023. godini 63 godine i 8 mjeseci
života; u 2024. godini 64 godine života; u 2025. godine 64 godine i 4 mjeseca
života; i u 2026. godini 64 godine i 8 mjeseci života.

18. Kako je točkom III izreke pravomoćne Presude presuđeno da je tužitelj
dužan plaćati mjesečnu novčanu rentu dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sud
smatra da se "dok za to budu postojali zakonski uvjeti" odnosi do nastupa prava
tuženice na starosnu mirovinu, jer da se smatralo suprotnim tada bi u Presudi bilo i
presuđeno doživotno. Navedeni stav sud temelji i na odredbama ZOO-a koje
propisuju zabranu šikane. Naime, čl. 6. ZOO-a propisano je da je zabranjeno
ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom
ustanovljeno ili priznato. Sud smatra da propuštanjem tuženice da ostvari svoje
pravo na starosnu mirovinu da se radi o zloupotrebi prava koje se manifestira
upravo kao vršenje kakvog prava protivno svrsi koja je propisana i zakonom
dopuštena. Unatoč nespornom da tuženica pravo na starosnu mirovinu može
ostvariti isključivo na vlastiti zahtjev, sud primjenom odredbe čl. 6. ZOO-a smatra
da tuženica nepodnošenjem zahtjeva za priznavanje starosne mirovine da koristi
zloupotrebu prava koje joj pravni poredak priznaje. Ali kako je već navedeno sud
smatra da to pravo tuženica koristi na zakonom nedopušten način odnosno
šikanozno. Zato sud zaključuje da bi obveza tuženice bila da se ponaša sukladno
načelu savjesnosti i poštenja kako to propisuju odredbe čl. 4. i 5. ZOO-a.

19. Slijedom toga, a pozivom na sve naprijed navedene zakonske odredbe
sud utvrđuje da je nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava sa računa
tužitelja zapljenjenih i prenesenih na račun tuženice. Posljedično tome valjalo je
naložiti FINA-i obustaviti daljnje pljenidbe povodom zahtjeva za izravnu naplatu, pa je
presuđeno kao u točki I i II izreke ove Presude.

20. U odnosu na točku III izreke Presude sud se poziva na odredbu čl. 56. Ovršnog zakona. Naime, tužitelj potražuje isplatu već ustegnutih novčanih

- 10 -

Posl. br. 31 P-271/2021-

sredstava prenesenih u postupku izravne naplate kod FINA-e i to u ukupnom iznosu
od 94.376,09 kn, a tužitelj, pozivom na navedenu odredbu ima pravo i bez pristanka
tuženice zatražiti da mu tuženica vrati neosnovano što je stekla ovrhom. Stoga,
tuženica nema pravo protiviti se preinačenju tužbenog zahtjeva tužitelja budući da je
do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari tužitelju ustegnut utuženi
novčani iznos, a već je točkom I izreke Presude presuđeno da se proglašava
nedopuštenom ovrha na novčanim sredstvima tužitelja i to pljenidbom i prijenosom s
računa tužitelja na račun tuženice, a pozivom na zahtjev za izravnu naplatu na
temelju naprijed navedene pravomoćne i ovršne Presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku, te mu je tuženica dužna naknaditi
parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sudsku pristojbu na tužbu i presudu za
svaku 50,30 eura, a što ukupno iznosi 100,60 eura (Tarifni broj 1. t. 1. Uredbe o
Tarifi sudskih pristojbi u vezi sa čl. 14. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama).

22. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 25. siječnja 2023. godine.

S u d a c:

mr.sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a
podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove
Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženice.