1

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika V. i o. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetnik u Odvjetničkom uredu Ž. & P. iz Z., protiv tuženika - protutužitelja D. Š. iz Z., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika - protutužitelja izjavljenu protiv presude i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15-44 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća 25. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika – protutužitelja D. Š. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15-44 od 12. travnja 2022. u točki II. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika – protutužitelja D. Š. kao neosnovana i potvrđuje rješenje  Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-17428/15-44 od 12. travnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke u cijelosti je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika B. J. iz Z. Ovrv-1850/2015 od 7. kolovoza 2015. i tužbeni zahtjev tužitelja V. i o. d.o.o. odbijen kao neosnovan. 

 

2. U točki II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev protutužitelja D. Š. kojim od protutuženika V. i o. d.o.o. Z. traži isplatu iznosa od 31.914,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. siječnja 2020. do isplate.

 

3. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda u točki I. izreke odbačena je protutužba protutužitelja D. Š. kojom traži da sud utvrdi apsolutno ništetnim od samog početka uvođenje protutužitelja D. Š. u matične evidencije korisnika i obveznika plaćanja usluga protutuženika V. i o. d.o.o. Z. za stan u Z.

 

4. U točki II. izreke odbačen je zahtjev za izdavanje privremene mjere od 10. ožujka 2020. kojom protutužitelj – predlagatelj osiguranja D. Š. traži zabranu protutuženiku – protivniku osiguranja da raspolaže svojim tražbinama prema predlagatelju osiguranja sadržanim u ovršnim ispravama u Financijskoj agenciji, broj: Ovrv-3604/16, Povrv-2419/12 i P-3311/14 te nalaganje Financijskog agenciji da obustavi prisilnu naplatu prema predlagatelju osiguranja na temelju navedenih ovršnih isprava.

 

5. U točki III. izreke rješenja odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

6. Protiv te presude u točki II. izreke i rješenja žali se tuženik – protutužitelj (dalje: tuženik) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. U žalbi navodi da sud nije proveo dokaze koje su stranke predložile, a neke od predloženih dokaza nije cijenio tako da sud nije saslušao svjedoke predložene od strane tuženika i pravnike iz pravne službe tužitelja E. O. i K. Č., koji su mogli dati odgovore na pitanja zbog kojih bi presuda bila u korist tuženika i to na temelju čega su uveli u matičnu evidenciju tuženika kao korisnika i obveznika plaćanja usluga, zašto nisu nikada odlučili o sedam pisanih zahtjeva tuženika da se ispravi pogreška uvođenja u matičnu evidenciju i zašto pravna služba tužitelja nije nikada u 14 godina obavila svoj temeljni posao – terenski uviđaj u stanu na adresi ... i utvrdili tko je stvarni korisnik usluga. Smatra da je dokazao da dostavljeni međuvlasnički ugovor je obična krivotvorina, dostavljajući pravi međuvlasnički ugovor koji je na osobni pisani zahtjev dobio iz pravne službe GSKG. Navodi da sud pogrešno interpretira izjavu odvjetnice tuženika na ročištu od 14.  studenog 2017. u kojem zapisniku je izjavila "da podneskom tuženika od 13. studenoga 2017. nije podnesena protutužba već tuženik predlaže da se kao prethodno pitanje utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje pravnog odnosa među strankama". Zbog ove pogreške odvjetnice, tuženik je podneskom od 10. ožujka 2020. povukao izjavu odvjetnice, ali ostao kod istog protutužbenog zahtjeva da se kao prethodno pitanje utvrdi istinitost odnosno neistinitost kakve isprave kakav je međuvlasnički ugovor i matična evidencija tužitelja te da sud temeljem odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) donese presudu kojom se utvrđuje da je apsolutno ništetno od samog početka uvođenje D. Š. u matičnu evidenciju korisnika i obveznika plaćanja usluga V. d.o.o., te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 31.914,87 kn, o čijem ishodu ovisi odluka o utvrđenju istinitosti, odnosno neistinitosti isprave međuvlasničkog ugovora i matične evidencije u kojoj je tuženik nezakonito uveden. Nakon utvrđenja prethodnog pitanja, smatra da su ispunjene pretpostavke za odlučivanje o protutužbi tuženika i zahtjevu za naknadu štete, što je sud propustio jer je tuženik dokazao štetne i nezakonite radnje tužitelja uvođenja u matične evidencije, radnju propusta kad nije odlučio o zahtjevima tuženika njih sedam i propust – štetna radnja jer nikada nije svoju zakonsku obvezu izvršio izlaskom na teren da se utvrdi stvarni korisnik stana. Navodi da svoj zahtjev za naknadu štete temelji na prethodnom utvrđenju istinitosti, odnosno neistinitosti matičnih evidencija tužitelja, a potom i samog međuvlasničkog ugovora. Tuženik ima pravo utvrđivati da je u postupcima došlo do propusta suda jer nije odlučio o prigovoru promašene pasivne legitimacije što ne daje pravo sudu da nadoda svoje tvrdnje da tuženikov zahtjev za naknadu štete temelji na pogrešci suda.

 

8. Predlaže pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno postupak, podredno preinačiti shodno žalbenim navodima tuženika.

 

9. Žalba nije osnovana.

 

10. Donošenjem pobijane presude i rješenja nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je iste moguće ispitati.

 

11. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude i rješenja nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

12. Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj – protutuženik (dalje tužitelj) traži od tuženika plaćanje računa za opskrbu vodom za razdoblje od srpnja do zaključno listopada 2014. u ukupnom iznosu od 831,78 kn.

 

13. Tuženik protutužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je apsolutno ništetno od samog početka uvođenje protutužitelja D. Š. u matične evidencije korisnika i obveznika plaćanja usluge protutužbenika V. i o. d.o.o. Z. za stan u Z., te isplatu iznosa od 31.914,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. siječnja 2020. do isplate.

 

14. U provedenom postupku je utvrđeno:

              - da je kupoprodajni ugovor od 13. travnja 1990. sklopljen između prodavateljice D. H. i kupca M. Š., a prema tužiteljevoj bilješci o matičnoj evidenciji na listu 51.-52. spisa proizlazi da je tuženik od 30. rujna 1998. upisan kao obveznik plaćanja tužiteljeve usluge, s tim da je 5. studenog 2014. u evidenciji kao obveznica upisana M. Š. uz bilješku "kupoprodajni ugovor 17. ožujka 1990. kupila od H. D. – Š. D. nikada nije MVU",

              - da je odredbom čl. 3. st. 3. Općih i tehničkih uvjeta za opskrbu vodom i uslugama odvodnje definiran korisnik komunalne usluge kao osoba koja s isporučiteljom sklopila ugovor o priključenju na javni sustav opskrbe pitkom vodom, a prema odredbi čl. 4. i 5. Općih uvjeta i tehničkih uvjeta odnos između isporučitelja i korisnika vodnih usluga uređuje se ugovorom, a po čl. 8. st. 1. Općih uvjeta ugovor o priključenju na vodoopskrbni sustav, ugovor na priključenje na sustav javne odvodnje i ugovora o ugradnji i korištenju sekundarnog vodomjera sklapaju se sa vlasnikom nekretnine, s tim da se iznimno mogu sklopiti sa svakodobnim korisnikom na njegov zahtjev uz suglasnost vlasnika nekretnine,

              - da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi tko je vlasnik nekretnine, nije ni tvrdio da je tuženik vlasnik nekretnine, niti je s tuženikom sklopio bilo kakav ugovor.

              15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja navodi da podaci koje tužitelj, prema svojim tvrdnjama, pribavio od upravitelja zgrade i osporene tvrdnje da se tuženik potpisao na popisu suvlasnika kao jedan od suvlasnika ne predstavlja osnovu predviđenu Općim uvjetima na temelju kojih bi tuženik bio obveznik plaćanja sporne tužiteljeve usluge u spornom razdoblju ni valjanu osnovu za upis tuženika kao korisnika. Naime, sud prvog stupnja smatra nedovoljnim da tužitelj (jednostrano) evidentira tuženika kao svog korisnika i naplaćuje mu uslugu, pa primjenom odredbe čl. 219. ZPP-a prihvaća prigovor promašene pasivne legitimacije i ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi, a zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

              16. Glede zahtjeva za isplatom naknade štete u iznosu od 31.914,87 kn utvrđuje da se radi o iznosu kojeg tužitelj od tuženika naplaćuje na temelju ovršnih isprava donesenih u postupcima koji su se pred sudom vodili pod brojevima Ovr-6304/2016 (19.049,00 kn), Povrv-2419/2012 (8.734,51 kn) i P-3311/2014 (4.131,36 kn).

              17. Naime, utvrđuje da se zahtjev odnosi na iznose koje tužitelj naplaćuje od tuženika na temelju pravomoćnih presuda donesenih u odgovarajućem sudskom postupku u kojem je sudjelovao tužitelj, što isključuje postojanje protupravnosti na strani tužitelja. S druge strane, tuženik tvrdi da je riječ o naknadi štete jer se pravomoćne i ovršne presude temelje na očiglednom propustu suda koji nije utvrđivao osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije, dakle, tvrdi da je u navedenim postupcima došlo do nezakonitog i nepravilnog rada suda, a za naknadu takve štete sukladno odredbi čl. 106. Zakona o sudovima je pasivno legitimirana RH. Zbog navedenog protutužbeni zahtjev za isplatu naknade štete odbija kao neosnovan.

 

              18. U odnosu na zahtjev tuženika kojim traži da se utvrdi da je apsolutno ništetno od samog početka uvođenje tuženika u matične evidencije korisnika i obveznika plaćanja usluga tužitelja V. i o. d.o.o. stan u Z., protutužbu odbacuje uz obrazloženje da nije nadležan za utvrđivanje valjanosti upisa u matične evidencije tužitelja.

              19. Također odbacuje i prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom tuženik traži da se zabrani tužitelju raspolaganje tražbinama prema tuženiku sadržanim u ovršnim ispravama Ovr-6304/16, Povrv-2419/12 i P-3311/14 te obustavi prisilna naplata, jer sud u parničnom postupku koji se vodi radi naplate nema ovlasti  intervenirati u ovršni postupak koji se vodi radi ovrhe na temelju pravomoćnih odluka donesenih u drugim postupcima.

 

              20. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 31.914,87 kn sa zateznim kamatama iz razloga jer na strani tužitelja nema protupravnosti u postupku prilikom namirenja navedenih iznosa. To iz razloga jer je tužitelj postupao na temelju pravomoćnih sudskih odluka poslovni broj Ovr-6304/2016, Povrv-2419/2012 i P-3311/2014, slijedom čega je tužitelj postupao zakonito i u njegovom postupanju nema protupravnosti. Stoga nema niti pretpostavki iz odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) koje Zakon propisuje u konkretnom slučaju.

 

21. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju legitimacije tužitelja ukoliko bi se radilo o šteti koja je posljedica nepravilnog, odnosno nezakonitog rada suda. Naime, prema odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22; dalje ZS) Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti. Iz navedene zakonske odredbe proizlazilo bi da RH odgovara za nezakonit i nepravilan rad suda. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da bi tužbeni zahtjev i po navedenoj osnovi bio odbijen zbog promašene pasivne legitimacije.

 

22. Nadalje, prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Iz navede odredbe proizlazi da tužba na utvrđenje može se podnijeti samo u zakonom određenim slučajevima. Tuženik u ovoj parnici zahtijeva utvrđenje da je ništetan upis tuženika u matične evidencije korisnika i obveznika plaćanja usluga tužitelja, pa obzirom na takav zahtjev u konkretnom slučaju ne radi se o pretpostavkama koje su navedene u odredbi čl. 187. ZPP-a, slijedom čega je protutužba u tom dijelu pravilno odbačena.

 

23. Također, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz navedene odredbe proizlazi da je ništetnost, jedan od oblika nevaljanosti pravnog posla, pa tuženik ne može tražiti utvrđenje ništetnosti upisa tuženika u matične evidencije korisnika i obveznika plaćanja usluga tužitelja,  jer takav upis nije pravni posao.

 

24. Osim toga, odredbom čl. 75. st. 1. Općih i tehničkih uvjeta za opskrbu vodom i uslugama odvodnje otpadnih voda (dalje: Opći uvjeti) isporučitelj usluge dužan je voditi evidenciju o korisnicima i broju osoba kod pojedinog korisnika usluge, dok je prema odredbi čl. 9. st. 3. Općih uvjeta za slučaj promjene korisnika usluge (zbog promjene vlasništva, podzakupa, najma ili drugog razloga) dosadašnji korisnik ostaje u statusu potrošača i obveznika plaćanja komunalne usluge sve do kraja tekućeg mjeseca, odnosno obračunskog razdoblja u kojem je kopijom ugovora, odnosno drugim vjerodostojnim dokumentom obavijestio isporučitelja usluge o promjeni korisnika. Prema odredbi čl. 9. st. 4. korisnik usluge i novi korisnik iz odredbe st. 2. ovog članka dužni su o nastaloj promjeni obavijestiti isporučitelja usluge u roku od 8 dana, te solidarno odgovaraju za plaćanje komunalne usluge do trenutka dostavljanja vjerodostojne dokumentacije o promjeni korisnika. Ukoliko korisnik usluge, kojeg bi isporučitelj usluge vodio u evidenciji potrošača, odnosno s kojim je isporučitelj usluge sklopio ugovor o korištenju komunalne usluge, pravovremeno ne dostavi isporučitelju vjerodostojnu dokumentaciju o promjeni iz stavka 2. ovog članka, ostaje u obvezi namiriti pružene usluge za sve vrijeme dok ne dostavi dokumentaciju kojom dokazuje prijavu promjene.

 

25. Slijedom toga sud nije nadležan utvrđivati ništetnost upisane činjenice u evidencijama tužitelja, već o takvom upisu pa slijedom toga i točnosti evidencija korisnika, odnosno pravilnosti upisa, odlučuje tuženik koji tu evidenciju i vodi tako da je sud prvog stupnja pravilno sukladno odredbi čl. 16. st. 1. ZPP-a, a prema kojoj odredbi sudovi do pravomoćnosti odluke po službenoj dužnosti paze ide li rješavanje spora u sudsku nadležnosti, odbacio protutužbu tuženika u navedenom dijelu kao nedopuštenu.

 

26. U odgovoru na žalbene navode tuženika, treba reći da tužba sadrži zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, činjenice na kojima tužitelj zasniva svoje tvrdnje da mu pripada pravo na određenu zaštitu, dokaze kojima se može provjeriti istinitost činjeničnih navoda tužbe i pravnu osnovu. Zahtjev je tužbeni prijedlog, dio tužbe u kojem tužitelj formulira izreku presude, odnosno kako ona po njegovom mišljenju treba da glasi. Dakle, iz tužbenog prijedloga vidi se sadržaj i obim pravnih posljedica  o kojima tužitelj traži presudu. U konkretnom slučaju to je upravo zahtjev za utvrđenje ništetnosti upisa tuženika u matične evidencije korisnika i obveznika plaćanja usluga tužitelja. S tim u vezi, nije osnovan  ni prigovor tuženika da sud nije odlučio o prigovoru promašene pasivne legitimacije. Upravo suprotno iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je sud navedeni prigovor za utuženo razdoblje ocijenio osnovanim i posljedično tome ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

27. U odgovoru na žalbene navode tuženika također treba reći da sud sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a odlučuje o tome koje od predloženih dokaza će izvesti radi utvrđivanja činjenica koje su važne za donošenje odluke. U konkretnom slučaju sud bi došao u takvu situaciju tek da su postojale pretpostavke za meritorno odlučivanje, što ovdje nije slučaj.

 

28. Pravilno je sud prvog stupnja odbacio prijedlog za donošenje privremene mjere jer predlagatelj osiguranja kao ovršenik može učinke predložene privremene mjere ostvariti isključivo na neki od načina predviđenih Ovršnim zakonom ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20).

 

29. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odnosno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

30. Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 25. siječnja 2023.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan