Poslovni broj: 20 Gž-589/2022-2                                                                                                                              

 

             

         

   Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

     Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-589/2022-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. S., OIB: …, iz R. I., …, …, zastupanog po punomoćniku S. J., odvjetniku iz R., …, protiv tuženika J. S., OIB: …, iz P., …, zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-2330/2019-79 od 4. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. siječnja  2023.,

 

                                                                      p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalba i dopuna žalbe tuženika J. S. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-2330/2019-79 od 4. travnja 2022. u dijelu pod toč. I i II izreke.

 

                                                                      Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Nalaže se tuženiku J. – M. S. iz P., …, OIB: …, da tužitelju W. S. iz I., …, …, OIB: …, isplati iznos od 48.374,08 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu propisanu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekuću od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženiku J. – M. S.iz P., …, OIB: …, da tužitelju W. S. iz I., …, …, OIB: …, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 26.400,00 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu propisanu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekuću od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

III U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 108.278,13 kn + sudske pristojbe odbija se tužitelj sa svojim zahtjevom za naknadom parničnog troška kao neosnovanim."

 

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I i II izreke žalbu i dopunu žalbe je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. U žalbi ističe da je podnio prijedlog za donošenje dopunske odluke tj. rješenje o povlačenju tužbe pa da ukoliko sud takav prijedlog bude smatrao neosnovanim da se isti treba smatrati žalbom protiv prvostupanjske presude te na taj način smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju odluke sud utvrđuje da je tužitelj djelomično povukao tužbu, ali to ne navodi u izreci, a niti izrađuje posebno rješenje kojim bi utvrdio djelomično povlačenje tužbe tako da je izreka u suprotnosti s obrazloženjem. Stoga da je prvostupanjski sud trebao donijeti rješenje i utvrditi da se tužba smatra povučenom za odgovarajući dio iznosa od 246.665,23 kn. Posljedično tome prvostupanjski sud je bio dužan primijeniti odredbu čl. 158. Zakona o parničnom postupku i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, osim ako je tužba povučena uz uvjet iz čl. 158. st. 2. istog Zakona, a što ovdje nije slučaj. Pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se u tome što prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor zastare niti je dao valjano obrazloženje za svoje stajalište. Ne stoji navod da bi vođenjem ovršnog postupka bilo prekinuto zastarijevanje potraživanja tužitelja s naslova glavnice, a time i potraživanje zakonskih zateznih kamata jer se plaćanjem glavnice ne prekida rok zastarijevanja kamata, a takvo stajalište zauzeo je i Privredni sud Hrvatske u svojoj odluci Pž-9969/89 od 9. svibnja 1989. Dospijeće glavnog duga nastupilo je 10. srpnja 2001., a tuženik je izvršio plaćanje 19. listopada 2011. Radi naplate kamate tužitelj je ustao tužbom 23. ožujka 2012. tj. 11 godina nakon dospijeća duga. Poziva se na raniju prvostupanjsku presudu kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pri čemu valja istaći da drugostupanjski sud nije ulazio u osnovanost prvostupanjske presude već je istu ukinuo navodeći da treba ispitati da li je mjerodavno pravo Republike Hrvatske ili Republike Italije s obzirom da je tužitelj talijanski državljanin. Prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbe čl. 1193. i čl. 1194. Građanskog zakonika Republike Italije. Naime, odredba čl. 1193. st. 2. Građanskog zakonika ide u prilog tvrdnji tuženika da stoji njegov prigovor zastare jer je tužitelj tražio i glavnicu i kamate tj. nije se opredijelio pa se ta zakonska odredba priklanja stavu koju je zauzeo prvostupanjski sud u ranijoj ukinutoj odluci. Ne samo da se tužitelj nije opredijelio već je ustrajavao u ovršnom postupku i zbog toga što je odbijen radi naplate kamate zbog čega je ustao ovom tužbom. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud trebao primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. te je time pogrešno procijenjen uspjeh tužitelja koji inzistira na tome da se u konkretnom slučaju treba primijeniti glede troškova postupka odredba čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da mu se obistini trošak žalbe. U dopuni žalbe ističe da valja imati u vidu odredbu čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da kamate teku kontinuirano od dospijeća do prestanka glavne tražbine pa samostalna tražbina kamata zastarijeva u roku od 3 godine od nastanka svakog pojedinog iznosa kamata.

4. Na žalbu i dopunu žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba i dopuna žalbe nisu osnovane.

 

6. Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud u pobijanom dijelu presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19, dalje ZID ZPP), na koju ukazuje žalba tuženika i na koji ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona jer u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude u tom dijelu razumljiva, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

 

6.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

6.2. Stoga žalba i dopuna žalbe tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

7. U ovoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 48.374,08 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2022. (kao dana presuđenja) pa do isplate.

 

7.1. Pritom valja istaći da utuženi iznos predstavlja zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnice od 50.000.000,00 LIT, koja odgovara iznosu od 295.039,31 kn, kao i potraživanje dosuđenog troška ovršnog postupka u visini od 7.467,00 kn, izraženu u apsolutnom iznosu, za period od 10. srpnja 2001. do 19. listopada 2011.

 

8. Među strankama nisu prijeporne slijedeće činjenice:

 

- da su tužitelj u svojstvu zajmodavca i tuženik u svojstvu zajmoprimca zaključili Ugovor o zajmu od 10. srpnja 1996. (list spisa 6-8) koji je solemniziran kod javne bilježnice u O. N. Š. pod ovjerom broj Ov-139/1996 od 10. srpnja 1996. predmet kojeg Ugovora je zajam u iznosu od 50.000.000,00 LIT koji zajam je zajmoprimac dužan vratiti najkasnije do 30. lipnja 2001. te da je umjesto isplate kamate na zajam sukladno čl. 6. Ugovora zajmoprimac obvezan staviti na isključivo raspolaganje zajmodavcu pet soba i dvije kupaonice u kući izgrađenoj na čest. … k.o. P. u razdoblju od pet godina i to od 1. siječnja 1997. do 31. prosinca 2001.,

 

- da zajmoprimac nije vratio navedeni zajam radi čega je zajmodavac (sada tužitelj) 14. siječnja 2002. pokrenuo ovršni postupak pred prvostupanjskim sudom,

- da je iz ovršnog predmeta pod poslovnim brojem Ovr-4/2002 razvidno kako je ovršenik (sada tuženik) isplatio iznos glavnice u visini od 295.039,31 kn i trošak ovršnog postupka u visini od 7.467,00 kn (podnesak na listu spisa 213) i to 19. listopada 2011. i

 

- da zajmodavac u ovršnom postupku nije uspio naplatiti zakonske zatezne kamate, a kako to proizlazi iz rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1194/2012-3 od 30. svibnja 2012. (list spisa 230-233 ovršnog predmeta) jer se ovrha u tom konkretnom slučaju provodila radi namirenja tražbine označene u rješenju o ovrsi, a tim rješenjem nije određena ovrha radi namirenja zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu ovrhovoditelja pa da ovršenik nije ni trebao platiti navedenu kamatu niti se prvostupanjski sud o istoj trebao očitovati.

 

9. Dakle, iz navedenog proizlazi da između stranaka Ugovora o zajmu nije bila dogovorena ugovorna kamata koja predstavlja naknadu za korištenje tuđeg novca, već je predmet ovog spora naplata zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 50.000.000,00 LIT, za period od 10. srpnja 2001. do 19. listopada 2011., kao i troškova ovršnog postupka izražena u apsolutnom iznosu s tim što je glavno potraživanje prestalo plaćanjem 19. listopada 2011.

 

9.1. Međutim, među strankama je i nadalje prijeporno da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

 

9.2. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 23. ožujka 2012. te nije prijeporno da je tužitelj državljanin R. I. pa da se na konkretni slučaj primjenjuje materijalno pravo Republike Italije.

 

10. Prema odredbi čl. 1219. Građanskog zakonika Republike Italije (dalje GZRI) dužnik se proglašava zakašnjelim dostavom pisane opomene ili zahtjeva pri čemu nije potrebno proglašenje zakašnjelim platišom:

 

1.) kada činjenica proizlazi iz nezakonitog čina,

 

2.) kada je dužnik pisanim putem izjavio da ne želi ispuniti obvezu i

 

3.) kada je istekao rok ako se usluga mora obaviti u mjestu prebivališta vjerovnika; ako rok ističe nakon smrti dužnika nasljednici nisu proglašeni zakašnjeli pisanom opomenom ili zahtjevom i nakon isteka osam dana od opomene ili zahtjeva.

 

10.1. U konkretnom slučaju iz priloženog ovršnog predmeta razvidno je iz raspravnog zapisnika od 20. listopada 2011. (list spisa 208 i 209) da je punomoćnik ovrhovoditelja u nazočnosti ovršenika osobno i njegovog punomoćnika naveo da, bez obzira na izvršenu uplatu, potraživanje ovrhovoditelja je veće s obzirom da se isto sastoji od potraživanja zakonske zatezne kamate i to kako na glavnicu, tako i na trošak ovršnog postupka pa da izvršena uplata nije dostatna za namirenje ovrhovoditeljeve tražbine, a koji navodi proizlaze i iz podneska tužitelja od 3. listopada 2011. (list spisa 213 i 214 ovršnog predmeta).

 

10.2. Stoga, a imajući u vidu odredbu čl. 1219. GZRI, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je tuženik proglašen zakašnjelim upravo temeljem navoda ovrhovoditelja na ročištu 20. listopada 2011., a koji su potkrijepljeni podneskom istog od 4. studenoga 2011. u ovršnom predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-4/2002 pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. ožujka 2012. a utuženo potraživanje odnosi se na period od 10. srpnja 2001. do 19. listopada 2001. znači da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja budući da nije protekao rok zastare od 10 godina po odredbi čl. 2946. GZRI.

 

10.3. Pri tome valja reći da se prema odredbama GZRI zastara može prekinuti od strane nositelja prava koji provodi aktivnost prikladnu za izražavanje svoje volje korištenjem navedenog prava na drugoj strani poput prijedlogom sudskog i arbitražnog zahtjeva i proglašenjem dužnika neplatišom koje nastupa kada je vjerovnik podnio pisani zahtjev ili opomenu o ispunjenju dužnika u skladu s čl. 1219. GZRI, a ovo sukladno odredbi čl. 2943. st. 1.-3. GZRI.

 

10.4. Posljedično tome, a kako je u konkretnom slučaju glavno potraživanje prestalo uplatom od 19. listopada 2011., nakon čega je tužitelj kao vjerovnik poduzeo radnje da se tuženik kao dužnik proglasi zakašnjelim te je na taj način prekinuo zastaru, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Glede pozivanja tuženika na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) i Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), kao i sudsku praksu utemeljenu na tim materijalnim propisima istaći je da se u konkretnom slučaju, s obzirom da je tužitelj državljanin R. I., kao materijalno pravo primjenjuje GZRI.

 

10.5. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su u ovom slučaju kamate akcesorno potraživanje koje su postale glavno potraživanje u trenutku prestanka glavne tražbine, a to je 19. listopada 2011. pa da podnošenjem tužbe 23. ožujka 2012. nije u smislu odredbi čl. 2934. do 2963. GZRI nastupila zastara potraživanja.

 

11. Nadalje, visina potraživanja utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo P. B. od 6. prosinca 2021., a koji je navedeni nalaz dao na temelju relevantnih materijalno pravnih odredbi R. I. te je isti temeljem navedenog utvrdio da izračun zatezne kamate na iznos glavnice od 187.000,00 kn u periodu od 10. srpnja 2001. do 19. listopada 2011. prema tada važećim kamatnim stopama u R. I. iznosi 48.374,08 kn, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale nikakvih primjedbi pa ga je prvostupanjski sud osnovano, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prihvatio kao vjerodostojno, stručno i argumentirano.

 

12. U odnosu na dio žalbe tuženika kada navodi da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za donošenjem dopunske odluke tj. rješenja o povlačenju tužbe prvenstveno valja istaći da prvotno zatraženi iznos u tužbi od 23. ožujka 2012. iznosi 295.039,31 kn te da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 4. siječnja 2022. (list spisa 197) zatražio isplatu iznosa od 48.374,08 kn, a koji iznos mu je i dosuđen, kako to proizlazi iz toč. I izreke pobijane prvostupanjske presude.

 

12.1. Dakle, u ovakvoj situaciji došlo je do djelomičnog povlačenja tužbe jer svako smanjenje tužbenog zahtjeva to predstavlja.

 

12.2. Međutim, tvrdnju tuženika da prvostupanjski sud nije donio rješenje o povlačenju tužbe, po stavu ovog drugostupanjskog suda, prvenstveno valja razmatrati u kontekstu činjenice da je odluka o povlačenju tužbe (pa i djelomičnom) po svojoj pravnoj prirodi deklaratorna odluka, dakle, odluka kojom se samo utvrđuje postojanje činjenice da je tužba povučena, kao i da iz žalbenih navoda tuženika prvenstveno proizlazi da je taj prigovor istaknut isključivo vezano za odluku o troškovima postupka u slučaju iz čl. 158. ZPP.

 

12.3. Odredbom čl. 164. st. 8. ZPP, propisano je da u slučaju iz čl. 158. tog Zakona, kao i u slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu objavljeni na raspravi da se zahtjev za naknadu troškova može staviti u roku od 15 dana nakon dostave obavijesti ili odluke.

 

12.4. Nadalje, navesti je kako je tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev prema podnesku od 4. siječnja 2022. i u svezi kojeg podneska je tuženik na ročištu od 28. veljače 2022. (list spisa 200) naveo da se protivi tužbenom zahtjevu prema podnesku od 4. siječnja 2022., što nedvojbeno upućuje na zaključak da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe jer se upustio u raspravljanje glede podneska tužitelja od 4. siječnja 2022. Stoga je zaključiti da je tuženik pristao na navedeno povlačenje tužbe, ali na tom ročištu nije predao popis troška u smislu odredbe čl. 164. st. 8. ZPP već je predao popis troška (list spisa 205) iz kojeg proizlazi da je popisao cjelokupni trošak ovog parničnog postupka, odnosno, da pri tome nije specificirao koji bi se troškovi konkretno odnosili na djelomično povlačenje tužbe.

 

12.5. Prema tome, kako je tuženik na ročištu od 28. veljače 2022. pristao na djelomično povlačenje tužbe (konkludentno jer se o tome nije izričito očitovao, ali se upustio u raspravljanje po podnesku po tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 4. siječnja 2022.) i kako nije zatražen trošak postupka uzrokovan time to znači da tuženik na taj trošak nema pravo po odredbi čl. 164. st. 8. ZPP u svezi s čl. 158. istog Zakona. Dakle, u takvoj situaciji, sve i da je prvostupanjski sud donio oduku o djelomičnom povlačenju tužbe, tuženik ne bi imao pravo na naknadu troškova uzrokovanih djelomičnim povlačenjem tužbe.

 

12.6. Radi toga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP/19, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) osnovano obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 26.400,00 kn, a koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika, trošak vještačenja te trošak sudskih pristojbi za tužbu, presudu i žalbu.

 

13. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržano u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod toč. I i II izreke.

 

14. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod toč. III izreke ostaje neizmijenjena.

 

Zadar, 25. siječnja 2023.

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                          Sanja Dujmović, v.r.