Poslovni broj:              21 Gž-3/2023-2

                   

       Republika Hrvatska

      Županijski sud u Zadru

  Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                                          

                                                                                      Poslovni broj: 21 Gž-3/2023-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz V., …, OIB: …, koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Z. o. u. O. A.-D. i D. D., P., …, protiv tuženice Z. b. d.d., Z., …, OIB: …, koju zastupa predsjednik uprave, a ovoga punomoćnici-odvjetnici u O. d. P.&P., j.t.d., Z. …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1529/2019- od 16. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

I Odbija se žalba tuženice Z. b. d.d., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1529/2019- od 16. studenoga 2022. u toč. I., II., III., IV. i VI. izreke.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja J. K. za naknadom parničnog troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

    Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

»I. Utvrđuje se da su ništetne i nepoštene odredbe iz čl. 2. točke 1. Ugovora o kreditu br. 71/05, sklopljenog između tužitelja i tuženika 24.10.2005.g., a kojima tuženik obvezuje tužitelja kao korisnika kredita „kreditoru platiti u anuitetima iznos od 68.100,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru

promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. b.

d.d.“, pa stoga tako ugovorena promjenjivost kamatnih stopa iz čl. 2. točaka 1.Ugovora o kreditu br. 71/05 ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane

 

II. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba iz čl. 7.1. i 2. Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog između tužitelja i tuženika 24.10.2005.g., u kojoj se navodi da „korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 531,23 CHF obračunatoj po srednjem tečaju H. n. b. važećem za CHF na dan plaćanja“, pa stoga tako ugovorena promjenjivost valutnog tečaja za CHF ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 31.921,99 kn/4.236,78€¹ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

 

1. 171,76 kn/22,80€ od 28.12.2007.g. pa do isplate,

2. 174,57 kn/23,17€ od 06.02.2008..g. pa do isplate,

3. 176,45 kn/23,42€ od 28.02.2008.g. pa do isplate,

4. 173,13 kn/22,98€ od 06.05.2008.g. pa do isplate,

5. 344,62 kn/45,74€ od 23.06.2008.g. pa do isplate,

6. 344,86 kn/45,77€ od 07.07.2008.g. pa do isplate,

7. 339,34 kn/45,04 € od 22.08.2008.g. pa do isplate,

8. 338,41 kn/44,91€ od 22.08.2008.g. pa do isplate,

9. 337,43 kn/44,39€ od 22.08.2008.g. pa do isplate,

10. 358,70/47,61€ kn od 11.11.2008.g. pa do isplate,

11. 348,91 kn/46,31€ od 11.12.2008.g. pa do isplate,

12. 367,99 kn/48,84€ od 13.01.2009.g. pa do isplate,

13. 372,17 kn/49,40€ od 11.02.2009.g. pa do isplate,

14. 373,48 kn/49,57€ od 23.02.2009.g. pa do isplate,

15. 378,02 kn/50,17€ od 11.03.2009.g. pa do isplate,

16. 362,55 kn/48,12€ od 10.04.2009.g. pa do isplate,

17. 362,37 kn/48,09€ od 14.05.2009.g. pa do isplate,

18. 355,28 kn/47,15€ od 17.06.2009.g. pa do isplate,

19. 356,48 kn/47,31€ od 15.07.2009.g. pa do isplate,

20. 354,87 kn/47,10€ od 29.08.2009.g. pa do isplate,

21. 352,16 kn/46,74€ od 22.09.2009.g. pa do isplate,

22. 461,69 kn/61,28€ od 20.10.2009.g. pa do isplate,

23. 466,13 kn/64,87€ od 19.11.2009.g. pa do isplate,

24. 461,03 kn/61,19€ od 11.12.2009.g. pa do isplate,

25. 471,54 kn/62,58€ od 18.01.2010.g. pa do isplate,

26. 474,58 kn/62,99€ od 16.02.2010.g. pa do isplate,

27. 480,35 kn/63,75€ od 22.03.2010.g. pa do isplate,

28. 471,35 kn/62,56€ od 22.04.2010.g. pa do isplate,

29. 468,01 kn/62,12€ od 09.06.2010.g. pa do isplate,

30. 506,47 kn/67,22€ od 03.07.2010.g. pa do isplate,

31. 495,73 kn/66,06€ od 03.08.2010.g. pa do isplate,

32. 520,06 kn/69,02€ od 06.09.2010.g. pa do isplate,

33. 506,86 kn/67,27€ od 11.10.2010.g. pa do isplate,

34. 492,16 kn/65,32€ od 05.11.2010.g. pa do isplate,

35. 517,70 kn/68,71€ od 06.12.2010.g. pa do isplate,

36. 502,44 kn/66,69€ od 10.01.2011.g. pa do isplate,

37. 490,52 kn/65,10€ od 14.02.2011.g. pa do isplate,

38. 518,20 kn/68,78€ od 08.03.2011.g. pa do isplate,

39. 511,19 kn/67,85€ od 13.04.2011.g. pa do isplate,

40. 518,83 kn/68,86€ od 14.06.2011.g. pa do isplate,

41. 518,46 kn/68,81€ od 09.07.2011.g. pa do isplate,

42. 506,73 kn/67,25€ od 11.08.2011.g. pa do isplate,

43. 507,29 kn/67,33€ od 08.09.2011.g. pa do isplate,

44. 536,63 kn/71,22€ od 24.10.2011.g. pa do isplate,

45. 545,00 kn/72,33€ od 09.01.2012.g. pa do isplate,

46. 481,70 kn/63,93€ od 15.03.2012.g. pa do isplate,

47. 480,64 kn/63,79€ od 16.05.2012.g. pa do isplate,

48. 470,48 kn/62,44€ od 13.07.2012.g. pa do isplate,

49. 467,56 kn/62,06€ od 11.09.2012.g. pa do isplate,

50. 463,33 kn/61,49€ od 09.11.2012.g. pa do isplate,

51. 467,09 kn/61,99€ od 08.01.2013.g. pa do isplate,

52. 466,28 kn/61,89€ od 01.03.2013.g. pa do isplate,

53. 453,04 kn/60,13€ od 17.05.2013.g. pa do isplate,

54. 451,16 kn/59,88€ od 15.07.2013.g. pa do isplate,

55. 451,78 kn/59,96€ od 16.09.2013.g. pa do isplate,

56. 454,51 kn/60,32€ od 11.11.2013.g. pa do isplate,

57. 458,18 kn/60,81€ od 24.02.2014.g. pa do isplate,

58. 456,65 kn/60,61€ od 25.08.2014.g. pa do isplate,

59. 454,97 kn/60,38€ od 24.09.2014.g. pa do isplate,

60. 455,09 kn/60,40€ od 15.10.2013.g. pa do isplate,

61. 443,70 kn/58,89€ od 29.10.2013.g. pa do isplate,

62. 442,89 kn/58,78€ od 11.11.2013.g. pa do isplate,

63. 439,31 kn/58,31€ od 25.11.2013.g. pa do isplate,

64. 428,80 kn/56,91€ od 20.12.2013.g. pa do isplate,

65. 431,21 kn/57,23€ od 24.01.2014.g. pa do isplate,

66. 429,56 kn/57,01€ od 27.01.2014.g. pa do isplate,

67. 424,34 kn/56,32€ od 24.02.2014.g. pa do isplate,

68. 414,46 kn/55,01€ od 25.03.2014.g. pa do isplate,

69. 407,27 kn/54,05€ od 24.04.2014.g. pa do isplate,

70. 408,06 kn/54,16€ od 22.05.2014.g. pa do isplate,

71. 407,70 kn/54,11€ od 24.06.2014.g. pa do isplate,

72. 411,19 kn/54,57€ od 24.07.2014.g. pa do isplate,

73. 404,53 kn/53,69€ od.25.08.2014.g. pa do isplate,

74. 402,96 kn/53,48€ od 24.09.2014.g. pa do isplate,

75. 401,07 kn/53,22€ od 24.10.2014.g. pa do isplate.

 

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 95.300,53 kn/12.648,55€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

 

1. 4,88 kn/0,65€ od 14.12.2005.g. pa do isplate,

2. 17,32 kn/2,30€ od 11.03.2009.g. pa do isplate,

3. 163,67 kn/21,72€ od 03.07.2010.g. pa do isplate,

4. 118,20 kn/15,69€ od 03.08.2010.g. pa do isplate,

5. 261,20 kn/34,67€ od 06.09.2010.g. pa do isplate,

6. 202,77 kn/26,91€ od 11.10.2010.g. pa do isplate,

7. 136,00 kn/18,05€ od 05.11.2010.g. pa do isplate,

8. 288,01 kn/38,23€ od 06.12.2010.g. pa do isplate,

9. 218,19 kn/28,96€ od 10.01.2011.g. pa do isplate,

10. 166,12 kn/22,05€ od 14.02.2011.g. pa do isplate,

11. 333,05 kn/44,20€ od 08.03.2011.g. pa do isplate,

12. 308,65 kn/40,96€ od 13.04.2011.g. pa do isplate,

13. 365,51 kn/48,51€ od 14.06.2011.g. pa do isplate,

14. 378,67 kn/50,26€ od 09.07.2011.g. pa do isplate,

15. 327,74 kn/43,50€ od 11.08.2011.g. pa do isplate,

16. 346,52 kn/45,99€ od 08.09.2011.g. pa do isplate,

17. 530,21 kn/70,37€ od 24.10.2011.g. pa do isplate,

18. 595,08 kn/78,98€ od 09.01.2012.g. pa do isplate,

19. 643,19 kn/85,37€ od 15.03.2012.g. pa do isplate,

20. 654,21 kn/86,83€ od 16.05.2012.g. pa do isplate,

21. 604,64 kn/80,25€ od 13.07.2012.g. pa do isplate,

22. 603,98 kn/80,16€ od 11.09.2012.g. pa do isplate,

23. 593,94 kn/78,83€ od 09.11.2012.g. pa do isplate,

24. 638,07 kn/84,69€ od 08.01.2013.g. pa do isplate,

25. 651,96 kn/86,53€ od 01.03.2013.g. pa do isplate,

26. 581,47 kn/77,17€ od 17.05.2013.g. pa do isplate,

27. 588,14 kn/78,06€ od 15.07.2013.g. pa do isplate,

28. 612,36 kn/81,27€ od 16.09.2013.g. pa do isplate,

29. 652,13 kn/86,55€ od 11.11.2013.g. pa do isplate,

30. 698,97 kn/92,77€ od 24.02.2014.g. pa do isplate,

31. 710,04 kn/94,24€ od 25.08.2014.g. pa do isplate,

32. 720,08 kn/95,57€ od 24.09.2014.g. pa do isplate,

33. 744,31 kn/98,79€ od 15.10.2013.g. pa do isplate,

34. 684,71 kn/90,88€ od 29.10.2013.g. pa do isplate,

35. 701,62 kn/93,12€ od 11.11.2013.g. pa do isplate,

36. 698,76 kn/92,74€ od 25.11.2013.g. pa do isplate,

37. 644,50 kn/85,54€ od 20.12.2013.g. pa do isplate,

38. 686,98 kn/91,18€ od 24.01.2014.g. pa do isplate,

39. 698,92 kn/92,76€ od 27.01.2014.g. pa do isplate,

40. 683,96 kn/90,78€ od 24.02.2014.g. pa do isplate,

41. 634,12 kn/84,16€ od.25.03.2014.g. pa do isplate,

42. 604,24 kn/80,20€ od 24.04.2014.g. pa do isplate,

43. 636,32 kn/84,45€ od 22.05.2014.g. pa do isplate,

44. 659,32 kn/87,51€ od 24.06.2014.g. pa do isplate,

45. 713,65 kn/94,72€ od 24.07.2014.g. pa do isplate,

46. 688,49 kn/91,38€ od 25.08.2014.g. pa do isplate,

47. 704,30 kn/93,48€ od 24.09.2014. g. pa do isplate,

48. 717,84 kn/95,27€ od 24.10.2014.g. pa do isplate,

49. 70.683,53 kn/9.381,31€ od 13.11.2014.g. pa do isplate.

 

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.564,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi

- 1.500,00 kn/199,08€ od 30.07.2019.g. pa do isplate,

- 64,00 kn/8,49€ od 16.07.2019.g. pa do isplate.«

 

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 24.700,00 kn/3.278,25 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude u toč. I., II. III., IV. i VI. izreke, žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade tuženici parnične troškove prema troškovniku od 29. rujna 2022. uvećane za trošak sastava žalbe, podredno ukine i predmet u pobijanom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 

 

2.1. U žalbi ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, jer razlozi ništetnosti nisu obrazloženi. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. istoga Zakona, budući je tužitelj raspolagao svim podacima za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva za isplatu, a podneskom od 31. kolovoza 2022. tužitelj je, nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačio tužbeni zahtjev za isplatu te je takva preinaka protivna zakonskoj odredbi. Osim toga, prvostupanjski je dosudivši iznose koje tužitelj nije tražio u tužbi, prekoračio tužbene zahtjeve za isplatu pa je počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 12. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako je počinjena i bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a. i c. istog Zakona, jer je udovoljeno tužbenom zahtjevu isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora, iako je tužitelj trebao dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača, što nije učinio. Sud prvog stupnja nije saslušao tužitelja, tako da i dalje ostaje neutvrđeno je li tužitelj primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ističe i kako je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava te je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ te je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule. Nadalje, tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka pa ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Za tražbine zatražene podneskom od 31. kolovoza 2022., kada je izvršena preinaka tužbe, nastupila je zastara jer je navedeni podnesak dostavljen sudu nakon više od pet godina od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata, budući da se tuženica nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. pa nadalje tijekom presuđenih razdoblja pa čak da i treba vratiti tužitelju navodno stečeno bez osnove, što tuženica osporava, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u predmetu i preinake od 31. kolovoza 2022., sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ugovor je sklopljen 24. listopada 2005. pa se na odnose proizašle iz tog ugovora primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Osporava i odluku o troškovima postupka te smatra da su tužitelju dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu te da je tužiteljev punomoćnik svoj troškovnik predao na zadnjem ročištu, što je protivno odredbi čl. 106.a st. 5. i 6. Zakona o parničnom postupku.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženice s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

 

5.1. Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

 

5.2. Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe 23. travnja 2019. obratio tuženici sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (naročito prvotni i kasniji otplatni planovi te odluke o promjeni kamatne stope), koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu ova očito nije udovoljila pa je tužitelj, kako to i navodi u povjesnici tužbe, bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP.

 

5.3. Ako sud utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (čl. 325.a ZPP), međutim kako je tuženica uz odgovor na tužbu dostavila potrebnu dokumentaciju, to nije bilo potrebe da je sud ponovno poziva na dostavu iste, već je tužitelj nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao svoj zahtjev.

 

5.4. Kazati je da je tužitelj u ovom postupku dokazao da su zahtijevane isprave zajedničke za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskopravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, a što se tiče tvrdnje tuženice kako je tužitelju potrebnu dokumentaciju dostavila prije podnošenja tužbe, reći je da je ova uz odgovor na tužbu dostavila samo Pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu na kojem je označen datum 21. svibnja 2019. i prostoručno napisan tekst "preuzeo J. K.", dakle dostavila ispravu koju je tužitelju predala 21. svibnja 2019. prije podnošenja ove tužbe, ali ne i dokaz za preostale isprave (Otplatni plan kredita, promet po kreditu i dr.), što znači da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP.

 

5.5. Nadalje, tužitelj je tijekom postupka podneskom od 31. kolovoza 2022. postavio određeni zahtjev pa prema tome navedenim podneskom nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, već je tužba uređena, a da se tužba može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP.

 

6. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP, odnosno da nije otklonio procesnu smetnju za vođenje postupka, jer tužbom nije obuhvaćeni založni dužnik koji, prema navodima tuženice, kao ugovorna strana ima položaj nužnog suparničara.

 

6.1. Točno je da je Ugovor o namjenskom kreditu s tuženicom sklopio i A. p. d.o.o. kao založni dužnik koji je založio suvlasnički dio svojih nekretnina (čl. 13.) te je dopustio upis hipoteke radi osiguranja naplate tražbine kreditora (čl. 16.) i usuglasio se da kreditor može neposredno provesti ovrhu na založenim nekretninama radi prisilne naplate odmah po njezinoj dospjelosti (čl. 17.). Pravomoćnost presude kojom su utvrđeni ništetnim ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu reflektirala bi se na založnog dužnika samo u situaciji kada bi tuženica namirivala dospjelu tražbinu na nekretnini založnog dužnika, a koja bi uključivala tražbinu obračunatu primjenom ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok u konkretnom slučaju kada je tužitelj kredit otplatio, prema nalaza vještaka 29. prosinca 2014. pa neće doći do aktiviranja založnog prava te sada potražuje povrat onog što je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredaba, založni dužnik nije nužni suparničar u parnici za utvrđenje ništetnosti i za isplatu temeljem stečenog bez osnova. Da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara izneseno je pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019.).

 

6.2. Činjenica što je podnesak tužitelja od 31. kolovoza 2022. dostavljen tuženici dan prije ročišta od 1. rujna 2022., ukazuje na to da je počinjena relativno bina povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299.a st. 3. i 4. ZPP, međutim ista nije utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, tim više što je nakon toga održano i ročište 7. listopada 2022. na kojem se raspravljalo o navodima iz spornog podneska.

 

6.3. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka presude je razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

 

6.4. Nadalje, pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, već je prvostupanjski sud odlučio u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, u smislu odredbe čl. 2. ZPP, pa stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, na koju tuženica također ukazuje u žalbi.

 

6.5. Konačno, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule, sadržane u Ugovoru o kreditu broj 71/05, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili 24. listopada 2005., kao i da se naloži tuženici s osnova preplaćene kamate isplatiti tužitelju iznos od 31.921,99 kn/4.236,78€¹, a s osnove preplaćenog tečaja CHF valute isplatiti mu iznos od 95.300,53 kn/12.648,55€, sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano postavljenim tužbenim zahtjevom.

 

8. Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

 

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 24. listopada 2005. potvrđen kod javnog bilježnika T. F. iz P. 27. listopada 2005. pod brojem OU-1308/05, kojim je tuženica  odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju iznos od 68.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 180 mjeseci u svrhu kupnje stana (kupnje stana tužitelja od strane prodavatelja A. p.,

 

- da je čl. 2. t. 1. Ugovora ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice, na dan sklapanja Ugovora iznosila je 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun, a o visini obračunate interkalarne kamate kreditor pisano obavještava korisnika kredita,

 

- da su čl. 7. t. 1. i 2. Ugovora ugovorne strane ugovorile da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 531,23 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta tuženik da će obavijestiti tužitelja u skladu s Općim uvjetima tuženika. te anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta u vremenskim razmacima kako je propisano u st. 1. istog članka i

 

- da je svjedokinja S. S., u svom iskazu navela da je osobni bankar zaposlena kod tuženice, u konkretnom razdoblju bila je također osobni bankar tj. predstavnik banke kada su klijenti dolazili vezano za ostvarenje kredita. Postupak prilikom odobravanja kredita bio je takav da je ona kao bankar klijentu predočila paletu proizvoda i u konkretnom razdoblju bila je ponuda kredita i u eurima i u CHF, prije spornog razdoblja ponuda je bila u eurima i kunama, a sada npr. ponuda je samo u eurima. Prilikom prvog dolaska klijenta ona im kaže koja je sve dokumentacija potrebna za realizaciju kredita, ispita prema dokumentaciji koju klijent pokaže i koja je potrebna, najprije kreditnu sposobnost klijenta, ovisno o namjeni kredita, jer ako se radi o stambenom kreditu tada ukaže klijentu što sve treba za takav kredit: vlasnički list, posjedovni list, primanja koja ostvaruje, da li je potrebno sudužništvo ili jamac, dakle sve ovisi o iznosu kredita i o namjeni kredita. Ukoliko na prvom sastanku klijent nema sa sobom svu potrebnu dokumentaciju zakaže drugi sastanak na koji klijent treba donijeti sve ono na što mu je ukazala. Nije nikada tužitelja niti bilo kojeg drugog klijenta nagovarala da kredit podigne u CHF. Sa klijentom da prođe cijeli ugovor, međutim kada ju se pita konkretno za osobu J. K., ne sjeća se tog klijenta. Klijentu objasni sve vezano za kamatu, da li se radi o fiksnoj ili promjenjivoj kamatnoj stopi, objasni što je interkalarna kamata po otplatnom planu, kada se formira anuitet mjesečni i koji je rok tolerancije plaćanja kredita i koja je kamata kod otplatnog plana, odnosno koliko će platiti na kraju kredita i mogućnost uvećane uplate, skraćivanje roka ili smanjenje mjesečnog anuiteta i prijevremene otplate kredita, nadalje klijentima je objašnjavala što znači valutna klauzula. Z. b. nije bila među prvima koja je davala kredite u CHF. Sjeća se da je Z. b. dobivala prigovore klijenata zašto ne nude kredite u CHF. Sjeća se da je Z. b. bila među zadnjima, sa P.B.Z.-om, koja je počela odobravati kredite u CHF. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora (u listopadu 2005.) radila je u Z. b., P. P. U Z. b. tada da je bilo zaposleno sigurno više od 20 osoba, a koliko se sjeća šestero ih je radilo na kreditima. Nadalje da klijentima nije čitala cijeli ugovor od riječi do riječi, ali bi ukazala na valutnu klauzulu, kamatu, o zalogu nekretnine, u slučaju neurednog otplaćivanja kredita i vezano za promjenu kamatne stope. Klijentima je objašnjavala razliku vezano za podizanje kredita u eurima, CHF ili kunama. Već pri prvom razgovoru sa klijentom razgovara o paleti koja se u konkretno vrijeme nudi, a kako je u konkretno vrijeme bila paleta kredita i u eurima i u CHF, klijentu je objasnila razliku za obje vrste valute. Prilikom objašnjavanja istog klijentu nije istovremeno pisala na papir i pisano davala klijentu to što im objašnjava. Klijentu daje otplatni plan, papir na kojemu je bio prikazan kredit u eurima i papir na kojem je prikazan kredit u CHF. Taj papir, koliko se sjeća, zove se Opći uvjeti, ali ne zna točno kako se zove, to što stranci daju izlazi iz kompjutora iz sustava, ovisno o valuti. Klijent je dobio izlistano iz kompjutora u obrascu kako bi otplaćivao kredit ako ga je podigao u CHF, odnosno u EUR. Uvjeti su bili isti i u CHF i u EUR, samo je razlika bila u tečaju i kamati. Klijentu su davali, dakle dva papira i za CHF i za EUR i tada se klijent sam odlučio, jer je usporedio oba dva papira za CHF i za EUR. To što je klijentima objašnjavala, nada se da su razumjeli.

 

9. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je Ugovorom o namjenskom kreditu zaključenim 24. listopada 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelja nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03.), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne.

 

10. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču - tužitelju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.), dok iz spisa predmeta proizlazi da je na prijedlog tuženice saslušana svjedokinja S. S. koja je navela da je kao osobni bankar i predstavnik banke za davanje uputa klijentima o kreditu, objašnjavala klijentima valutnu klauzulu i kamatnu stopu i da se nada da su klijenti to razumjeli, međutim nema saznanja o konkretnom slučaju, već samo općenito, slijedom čega je tužitelj odustao od svog prijedloga da se sasluša tužitelj u svojstvu stranke.

 

11. Nadalje, točno je da se tuženica pozvala i dostavila sudu Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje ističući da se radi o smjernicama kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, međutim taj dokaz sam za sebe ne ukazuje da je doista u konkretnom slučaju zaposlenik banke u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijest tužitelju pa kako tuženica nije dostavila podatke o osobnom bankaru/bankarici tužitelja, odnosno zaposleniku banke koji je sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora proizlazi da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu.

 

12. Nije osnovan ni prigovor tuženice koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule.

 

12.1. Naime, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. P), a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

 

12.2. Prema tome, tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio 24. listopada 2005. predmetni Ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.

 

13. Dakle, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (što je ovdje slučaj).

 

14. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu (Pž-1401/2012), nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženica ukazuje u žalbi.

 

15. Valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

 

15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“.

 

15.2. Nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima osobnog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

 

16. Opravdano sud, i po mišljenju ovog suda, odbio kao neosnovan prigovora tuženice da tužitelj nije potrošač, sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. i 46/07.), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, jer je utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu u čl. 6., ugovorena namjena kredita za kupovinu stana, dok je iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. listopada 2005. godine zaključenog između prodavatelja A. p. d.o.o. i tužitelja kao kupca razvidno da je tužitelj kupio stan u k.o. V. površine 34,35 m2, koji je u Planu etažnih dijelova zgrade označen kao posebni dio "D" izgrađen na k.č. … k.o. V., kojemu pripada i dio dvorišta označeno oznakom "D1" i spremište površine 11,39 m2 označen kao posebni dio "N1" i jedno parkirališno mjesto, iz čega jasno proizlazi da namjena kredita nije neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužitelja, već je kupnja predmetnog stana, a za koje je utrošen predmetni kredit (kako je to navedeno u čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnina) isključivo za privatne svrhe tužitelja, tim više što tuženica u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP  i čl. 221.a istog Zakona nije dokazala suprotno.

 

17. Pored toga, sud je pravilno zaključio da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari aktivno legitimiran, budući je iz pregleda prometa po kreditu, specifikaciji uplata utvrđeno da je kao platitelj po predmetnom kreditu u vrlo velikom i pretežitom dijelu označen tužitelj, a da je tek u neznatnim uplatama naveden drugi uplatitelj i to B. d.o.o. ili G. i., a radi se o istoj tvrtki, čiji je tužitelj zaposlenik.

 

18. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

 

18.1. Sukladno navedenom pravnoj shvaćanju za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a tužbeni zahtjev u predmetnom postupku u odnosu na isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli konačno postavljen 13. rujna 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, pa je iz tog razloga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na navedenu tražbinu.

 

19. Stoga, pravilno sud prvog stupnja smatra kako utuženi iznosi s osnove preplaćene kamate nisu u zastari.

 

20. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, utvrđeno je da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 95.300,53 HRK za utuženo razdoblje, a zbog promjene kamatne stope iznos od 31.921,99 kn.

 

20.1. Neutemeljeno žaliteljica u žalbi navodi da pojedinačni iznosi navedeni u toč. III. izreke zbrojeni daju drugačiji iznos od navedenog 31.921,99 kn, budući je ovaj sud utvrdio da je zbroj zapravo točan te se eventualno radi o neznatnom odstupanju od svega 0,02 kn do kojeg može doći uslijed korištenja različitih financijskih programa, a ne bilo kakve greške u izračunu.

 

20.2. Isto tako, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj dugovanje po osnovi glavnice kredita i redovnih kamata podmirio uplatom izvršenom 13. studenoga 2014., zbog čaga ne stoji tvrdnja tuženice da bi predmetni Ugovor bio otkazan zbog neplaćanja.

 

21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

 

22. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

23. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

24. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, po čl. 1115. ZOO, dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu vještaka B. B. G. mr. oec.

 

25. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u t. I izreke ove drugostupanjske odluke.

 

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na ispravnom obračunu sukladno odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP pa tako i u odnosu na priloženi troškovnik na zadnjem ročištu, za koji neutemeljeno žalba navodi da ne proizvodi pravne učinke, jer iz odredbe čl. 106.a ZPP jasno proizlazi da stranka može, dakle, ne mora, podneske podnijeti sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, dok se stavak 5. citiranog članka odnosi na parnice iz radnih odnosa, što ovdje nije slučaj.

 

26.1. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer taj odgovor, kao procesna radnja, nije bio potreban za odlučivanje o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

27. U nepobijanom dijelu u toč. V. izreke, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena. 

 

U Zadru 25. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                         Sanja Prosenica, v.r.