-1-

                                                                                                                          Broj: Jž-2596/2019

                                  

                           

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene M. E., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenice podnesenoj po braniteljici M. B.-B., protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu broj: 16. Pp J-1577/2019 od 17. listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e   

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene M. E. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II.      Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenica se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom okrivljena M. E. je proglašena krivom i kažnjena zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje djelo joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 378,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 51,12 €.

 

2.              Istom presudom okrivljenica je, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

3.              Protiv te presude okrivljenica je pravodobno putem braniteljice podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga. Žaliteljica navodi u bitnom, da prekršaj nije počinila, te ističe da se u obrazloženju navodi da ju je „policija kontaktirala“ što nije točno, upravo suprotno policijski službenici je uopće nisu kontaktirali. Sud uzima iskaz svjedokinje kao ključan i vjerodostojan i time usvaja navode optužbe, a da ni ne saslušava druge svjedoke. Žaliteljica analizira iskaze ispitanih osoba ukazujući da nije točno u iskazu svjedokinje „da bi bile dobre prijateljice“ i da je „na očigled gostiju“ izrekla riječi jer u tom trenutku gostiju nije bilo. Nju je dopratila prijateljica jer joj treba pomoć pri hodanju, sud je povjerovao osobi s čijom obitelji ima trajno narušene odnose, poklanja vjeru službenoj zabilješci iako je policajci nisu kontaktirali, što sve dovodi u sumnju da je uredujuća sutkinja postupala pristrano, predlažući da je se oslobodi od odgovornosti, odnosno presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žaliteljica navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6.              Što se tiče žalbenih navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, temelji se na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.

 

7.              Nadalje, iz spisa je vidljivo da je okrivljenica upoznata s činjenicom da je protiv nje pokrenut postupak, da joj je omogućeno da angažira branitelja, iznese svoju obranu i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane.

              Činjenica da je u obrazloženju pobijane presude, u dijelu u kojem se reproducira pisana obrana navedeno „…da ju je policija kontaktirala…“ iako je zapravo točno „…da ju policija nije kontaktirala…“, ne predstavlja počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naime, očigledna omaška koja se sastoji u ispuštanju čestice „ni…“ ne dovodi do nerazumljivosti u tolikoj mjeri da bi predstavljalo počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Da bi se radilo o  bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka, proturječnost mora biti u znatnoj mjeri i mora se odnositi isključivo na odlučne činjenice, dok pitanje koje se tiče postupanja policije nakon okončanog događaja nije odlučno prilikom utvrđivanje krivnje za predmetne prekršaje.

 

8.              Suprotno navodima žalbe, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i ocijenio, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenice.

 

9.              Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni i koje u potpunosti prihvaća i ovaj Sud, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji žaliteljice.

              Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji okrivljenice, pa nije smatrao potrebnim provesti i druge dokaze, u obrazloženju presude je dao razloge zbog kojih nije provodio dokaz ispitivanjem svjedoka D. B., ocjenjujući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri i nesporno utvrđeno.

              Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazu svjedokinje, ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

10.              Imajući u vidu navedeno, neosnovan je žalbeni navod žaliteljice u kojem ističe da se ne smatra krivom za predmetni prekršaj, a navodi žalbe, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

Što se tiče pitanja javnosti mjesta događaja kao obilježja prekršaja, ističe se da je u postupku utvrđeno da je djelo počinjeno u kafiću za radnog vremena, pa mjesto počinjenja prekršaja ima obilježja javnog mjesta bez obzira kojem broju građana (gostiju, zaposlenika…) je posljedica (galama) bila dostupna.

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žaliteljice da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

11.              Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žaliteljici za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljenici izrekao kaznu primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

              Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja bila propisana novčana kazna u rasponu od 50,00 do 350,00 Dem-a (u protuvrijednosti domaće valute) ili alternativno kazna zatvora u trajanju do 30 dana, pa je iz svega navedenog evidentno da je prvostupanjski sud izričući blažu kaznu - novčanu kaznu unutar zakonskih okvira za to djelo prekršaja, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na  visinu iste. Po ocjeni ovog Suda,  imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena kazna nije previsoka, te je prvostupanjski sud izrekao primjerenu kaznu koju je valjano i argumentirano obrazložio, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud.

 

12.              Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okrivljenici nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašena krivom, te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

13.                 Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žaliteljica se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

14.              Ispitujući povodom žalbe okrivljenice odluku o dosuđenim joj troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istu na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona. Troškovi u gotovo minimalnom paušalnom iznosu od 200,00 kuna su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju okrivljenice, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Treba istaknuti da okrivljenica uz žalbu nije dostavila nikakve dokaze koji bi upućivali da dosuđene joj troškove ne bi mogla platiti bez štete za svoje uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji, zbog kojeg razloga bi eventualno bila oslobođena od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

 

15.              Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žaliteljica je oslobođena obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

16.              Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

                                                    U Zagrebu, 25. siječnja 2023.

                                                           

      Zapisničar:                                                                    Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

      Robert Završki, v. r                                                       Goranka Ratković, v.r.

             

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenicu, braniteljicu i tužitelja,