1

                           

Poslovni broj: Gž-845/2022-2

 

 

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: Gž-845/2022-2

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz Š., OIB:…, kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici u O. d. "V. i p. " j.t.d. u Š., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici u O. d. G. & p. d.o.o. u Z., P. S. I., S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-107/2020 od 17. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o   je

 

I Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-107/2020 od 17. kolovoza 2022.

 

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1.     Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

"1. Nalaže se tuženiku E. osiguranje d.d. OIB:…, Z., da isplati tužitelju I. Š., Š.,  OIB:…, na ime naknade štete iznos od 61.409,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 10. lipnja 2009. godine do 30.06.2011. godine, po stopi od 14% godišnje, za period od 1.7.2011. do 31.07.2011. godine po stopi od 12% godišnje, za period od 1.8.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za period od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,68%, za period od 1.1.2017. do 30.6.2017. godine po stopi od 7,68%, za period od 1.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%, za period od 1.1.2017. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu većem od dosuđenih 61.409,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 10. lipnja 2009.g. do isplate, do traženih 135.859,40 kuna, kao neosnovan.

 

3. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.798,10 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

2.     Tuženik je izjavio žalbu protiv točke 1. pobijane presude u dijelu dosuđenih zateznih kamata na glavnicu od 61.409,40 kn za period od 10. lipnja 2009. do 21. veljače 2022. i odluku o parničnim troškovima, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži i presudu preinači na način da odbije zahtjev za plaćanje zateznih kamata u navedenom razdoblju na glavnicu od 61.409,40 kn, i dosudi  troškove što se odnose na smanjenje tužbenog zahtjeva prema popisu od 18. ožujka 2022. godine, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.     Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

4.     Na žalbu nije odgovoreno.

 

5.     Tužitelj je izjavio žalbu protiv odbijajućeg dijela presude (točke 2. izreke) i odluke o parničnim troškovima zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prvostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i dosudi daljnji parnični trošak, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

6.     Na žalbu nije odgovoreno.

 

7.     Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

8.     Presuda je ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda broj Pn-107/2020 od 5. rujna 2020., a stranke nisu pobijale to rješenje.

 

9.     Žalbe nisu osnovane.

 

10. T. Š. je 9. lipnja 2006. doživio prometnu nesreću u kojoj je teško tjelesno ozlijeđen, a nesreću je skrivio osiguranik tuženika. T. Š. je pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe 10. lipnja 2009. radi naknade štete. Tijekom tog postupka T. Š. je umro, a tužitelj I. Š., kao njegov nasljednik, je preuzeo postupak i ustrajao u zahtjevu za naknadu štete.

 

11. Nije sporna tuženikova odgovornost za štetu, ali je tuženik istaknuo prigovor podijeljene odgovornosti tvrdeći da je T. Š. doprinio nastanku štetnog događaja s obzirom da se kretao brzinom od 96 km/h, koja brzina je bila veća od dopuštene. Tuženik je tvrdio da T. Š. nije bio vezan i da je na taj način doprinio nastanku štete.

 

12. Tijekom postupka tuženik je, a nakon odluke ovog suda donesene pod brojem Gž-290/2018 od 20. studenog 2019., predložio izvođenje dokaza kombiniranim prometnim i sudsko-medicinskim vještačenjem na okolnost utjecaja prekoračenja brzine kretanja vozila prednika tužitelja na težinu ozljeda koje je zadobio, odnosno opseg pretrpljene štete i na okolnost posljedica nevezivanja prednika tužitelja sigurnosnim pojasom.  Prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije izveo ovaj dokaz jer su se stranke suglasile da se utvrdi odgovornost tuženika u omjeru 95% u odnosu na doprinos nastanku štete tužitelja u iznosu koji odgovara postotku od 5%, pa je sud u nastavku postupka utvrđivao visinu štete i činjenice relevantne za donošenje odluke o visini štete.

 

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelju na ime naknade neimovinske štete ukupno pripada svota od 92.000,00 kuna te da je tuženik tužitelju isplatio svotu od 45.000,00 kuna na ime glavnice, 17.694,97 na ime kamata, 4.600,00 kn na ime glavnice i 5.441,94 na ime kamata, da je tužitelju pravomoćno dosuđena svota od 37.800,00 kn po ovom osnovu. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju po ovom osnovu dosuđeno 95% ukupno nastale štete, pa je zahtjev za naplatu ovog vida štete odbio kao neosnovan.

 

14. Isto tako prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju podmirena imovinska štete što je nastala na automobilu kao i imovinska šteta koja se odnosi na tuđu pomoć i njegu tj. da je podmireno 95% pretrpljene štete, koliko tužitelj ima pravo, pa je stoga višak zahtjeva odbio kao neosnovan.

 

15. Kada se radi o ovim odlukama prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a za svoju odluku dao je jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe. Tužitelj ne pobija dosuđujući dio odluke, dok tuženik u vezi ovih vidova štete u žalbi ističe da mu je na ime neimovinske štete podmireno 82.800,00 kuna, a da je ostalo da se plati 9.200,00 kuna, pa kada bi se i prihvatila tužiteljeva suodgovornost trebao dosuditi iznos od 4.600,00 kuna. Time u biti žalitelj negira da mu je isplaćena svota od 4.600,00 kuna.

 

16. Međutim prvostupanjski sud je  zaključio da je, nakon što je ovaj sud utvrdio visinu neimovinske štete u iznosu od 92.000,00 kuna, i nakon odluke broj Gž-515/2020 od 7. listopada 2020. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1751/20-82 od 12. ožujka 2020. i to za dosuđujući iznos od 39.133,80 kn a ukinuta u preostalom dosuđujućem dijelu, a pošto su se stranke suglasile o omjeru doprinosa tužitelja nastanku štete od 5%, da je tuženik platio svotu od 4.600,00 kn na ime neimovinske štete i to na osnovu podastrijetih isprava od strane tuženika, potvrde o izvršenom plaćanju i dopisa punomoćnika tuženika upućenom punomoćniku tužitelja. Taj zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje navodima žalbe. Dakle, od preostalog iznosa pretrpljene štete tuženik je platio 4.600,00 kn, a daljnjih 4.600,00 kn nije dužan platiti s obzirom na doprinos tužitelja nastanku štete. Iz navedenog proizlazi da žalba tuženika nema svoga opravdanja.

 

17. Iz istih razloga žalitelj pobija i odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete nastale na automobilu u iznosu od 1.715,00 kuna i naknadu štete za tuđu pomoć i njegu jer tvrdi da  mu na ime naknade ovih vidova štete tijekom postupka nije isplaćena svota od 1.715,45 kuna za štetu na vozilu kao ni svota od 7.080,00 kn na ime tuđe pomoći i njege. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su navedene svote uplaćene tuženiku i to činjenično utvrđenja zasnovao na potvrdi o izvršenom plaćanju i dopisu što ga je punomoćnik tuženika uputio punomoćniku tužitelja (l.s. 684 i 685). U vezi žalbenih navoda koji se tiču doprinosa tužitelja nastanku štete, a u kojima tužitelj pokušava dokazati da je sporazum o njegovom doprinosu bio uvjetovan valja navesti da iz zapisnika s ročišta glavne rasprave održane pred prvostupanjskim sudom 10. svibnja 2021., na kojem su se punomoćnici stranaka suglasili o tužiteljevom doprinosu nastanku štete od 5% zbog čega su odustali od provođenja kombiniranog prometno-medicinskog vještačenja nije vidljivo da je postavljen bilo kakav uvjet za utvrđivanje stupnja odgovornost tuženika i doprinosa tužitelja.

 

18. Tužitelj je tražio da mu tuženik na ime naknade štete zbog izgubljene zarade plati razliku između zarade koju bi pravni prednik tužitelja ostvario kao odvjetnik i naknade koju je primao za vrijeme bolovanja. Visinu izgubljene zarade prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem po vještaku financijske struke. Izgubljena zarada tužiteljevog prednika, utvrđena kao razlika potencijalne zarade na bazi 2005. kao godine koja je prethodila godini prometne nesreće i zarade ostvarene u razdoblju od 2006. do 2008., kao i ostvarenih prihoda u tom razdoblju, a nakon nesporno utvrđene uplate i iznosa od 19.665,74 kn od strane tuženika koja je izvršena na ime izgubljene zarade iznosi u bruto iznosu 106.803,50 kn, odnosno neto 65.676,51 kuna. Ovakav pristup prvostupanjskog suda razrješenju ovog spora je pravilan jer je u postupku bilo potrebno utvrditi prihode i rashode koje je pok. T. Š. ostvarivao u godini prije nastanka prometne nesreće, te ih usporediti sa eventualnim prihodima i rashodima koji su ostvareni u njegovom uredu u utuženom razdoblju za svaku godinu posebno, dok je bio na bolovanju kao i visinu primanja  koje je ostvario na bolovanju. Postupajući po prigovoru tuženika sud je doprinos tužitelja oduzeto od ukupnog iznosa utvrđene štete, a to je iznos od 85.342,25 kn, tako da iznos koji odgovara postotku od 95% je 81.075,14 kn, od koga je odbijena nesporno plaćena svota od 19.665,74 kn te je tako dobiveni iznos od 61.409,40 kuna dosudio tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva 10. lipnja 2009. pa do isplate. Iz navedenog slijedi da je žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade neosnovana.

 

19. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da bi tužitelj imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana provedenog vještačenja kada je, po tvrdnjama tuženika, on saznao za visinu obveze jer je tužitelj u odštetnom zahtjevu, kojim se obratio tuženiku prije pokretanja parnice, naveo da traži izgubljenu zaradu za razdoblje od lipnja 2006. do lipnja 2008., te je naveo da je u tom razdoblju bio 13 mjeseci na bolovanju, kao što je i naveo podatke o visini dohotka u 2005., a uz odštetni zahtjev je priložio prijavu poreza na dohodak za 2005., 2006. i 2007., pa je u takvoj situaciji tuženik, kao stručnjak za poslove osiguranja koji ima na raspolaganju materijalna sredstva i mogućnost angažiranja stručnjaka odgovarajućih struka za procjenu osnovanosti zahtjeva, mogao utvrditi visinu svoje obveze po ovom osnovu i ispuniti je u roku od 2 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, a kako je to propusti učiniti to tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Stoga je žalbu u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

20. Žalbe stranka protiv odluke o parničnim troškovima nemaju svog opravdanja.

 

21. Kao prvo valja navesti da tužitelj pobija odluku o troškovima samo iz razloga što smatra da je trebao u cijelosti uspjeti u sporu i da mu slijedom toga pripada pravo na naknadu parničnih troškova. Razmatrajući žalbu tužitelja u okviru iznesenih navoda, jer sud više ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o parničnim troškovima, za navesti je da je žalba tužitelja odbijena te da je, slijedom toga, njegova žalba neosnovana i protiv odluke o parničnim troškovima.

 

21.1. Glavna žalbena objekcija tuženika je da sud nije donio odluku o parničnim troškovima što ih je zatražio 18. ožujka 2022. nakon što je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev obrazlažući da se u tom slučaju radi o djelomičnom povlačenju tužbe, i da tuženiku pripada naknada parničnih troškova za djelomično povlačenje tužbe. Tuženik je podnio zahtjev za naknadu troškova 18. ožujka 2022. za 16 poduzetih radnji u iznosu od 64.921,88 kn, što se odnose na trošak zastupanja po odvjetniku, (5.193 boda, kao i troškove nastale tijekom postupka kao što su troškovi vještačenja i pristojbi). Prilikom zaključenja glavne rasprave tuženik je također podnio zahtjev za naknadu parničnih troškova i to za 21 poduzetu radnju što se odnose na trošak zastupanja po odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa), od kojih je prvih 16 identično kao u  zahtjevu za naknadu troškove od 18. ožujka 2022.. iz čega slijedi da je tuženik za iste radnje i podneske zatražio u dva navrata naknadu parničnih troškova.

 

21.2. Prvostupanjski sud je odlučio o troškovima kod donošenja pobijane odluke i to prema zahtjevu za naknadu troškova postupka što ga je tuženik postavio 21. lipnja 2022., dakle odlučio je  o svim zatraženim troškovima, pa se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da sud nije odlučio o troškovima postupka štio ih je podnio 18. ožujka 2022. U biti sam tuženik je, kada je ponovo zatražio naknadu istih parničnih troškova, pristao da se o tim troškovima odluči kod donošenja pobijene presude.

 

21.3. Kada bi se prihvatilo pravno shvaćanje tuženika izneseno u žalbi tada bi sud o istim troškovima dva puta odlučivao, i u slučaju prihvaćanja zahtjeva tuženik bi bio doveden  povoljniju poziciju nego da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

22. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio uspjeh stranaka u sporu te je zaključio da je tužitelj dužan naknaditi parnične troškove tuženiku i to iznos koji odgovara 9,6% od stvarnih troškova tuženika. Pri tom je sud nepotrebno obračunavao i visinu troškova tužitelja jer je bilo dovoljno, sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a obračunati troškove tuženika. Budući tužitelj nije u žalbi problematizirao obračun troška što ga je sačinio tuženik i koji je prvostupanjski sud prihvatio, to ni ovaj sud nema ovlaštenje upuštati se u tu ocjenu prvostupanjskog suda.

 

23. Prema tome, iz iznesenog proizlazi da žalba tuženika protiv odluke o parničnim troškovima nema svoga opravdanja.

 

24. Zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka je valjalo odbiti jer nisu uspjele u žalbenom postupku.

 

 

Dubrovnik, 14. prosinca 2022.

 

Predsjednik vijeća:

 

              Srđan Kuzmanić