1

 

              U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz O., OIB: ..., kao slijednice preminulog P. R., iz B., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica I. F.-P., odvjetnica u O., protiv tuženika O. B., B., OIB ..., zastupane po punomoćnici K. P. K. odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., K. i P. d.o.o. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninI, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku pod posl.br.P-1504/19 od 27. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku pod posl.br.P-1504/19 od 27. kolovoza 2021.

 

2. Tuženici se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom  presudom usvojen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine k.č. ... upisane u zk.ul. .. k.o. B. u 1/5 dijela slijedom čega je tuženica dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva temeljem presuda. U točki 2. je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak od 4.795,46 kn.

 

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda ukine a podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije ostvarena ni jedna apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni relativno bitna povreda na koju se poziva žaliteljica tvrdeći da sud prvog stupnja nije ocijenio rezultate cjelokupnog dokaznog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Protivno tome sud je prvog stupnja izveo opsežnu i neproturječnu analizu svih rezultata raspravljanja pa je presudu kao jasnu i razumljivu moguće ispitati.

 

6. Činjenično stanje u odnosu na ostvarenje pretpostavki stjecanja prava vlasništva dosjelošću pravilno je utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je usvojen tužbeni zahtjev.

 

7. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu tuženice.

 

8. U ovoj fazi postupka više nije sporno da je prednik tužiteljice pok. P. M. temeljem dosudnice iz 1932. postao vlasnikom utužene nekretnine, ranije oznake k.č. br. ..., da su temeljem rješenja o nasljeđivanju zaprimljenim u zemljišnoj knjizi pod Z-387/57 te godine upisani kao nasljednici njegovi potomci, svaki u 1/5 dijela pa tako i neposredna prednica tužiteljice A.-M.D. Nekretnina je bila u režimu privatnog vlasništva do 1958. kada je osnovom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta pod Z-200/60 uknjižena kao društveno vlasništvo s time da su dosadašnji suvlasnici postali nosiocima prava korištenja. U odnosu na pravo korištenja M. M. na temelju zapisnika Odjela za financijske, imovinsko-pravne službe Skupštine O. K. od 27. veljače 1965. uknjiženo je društveno vlasništvo uz upis organa upravljanja Skupštine O. K.. I upravo je taj suvlasnički dio prijeporan u ovom postupku budući su po pretvorbi društvenog vlasništva dotadašnji nosioci prava korištenja a sada vlasnici priznali tijekom postupka tužiteljici na svojim suvlasničkim dijelovima tužbeni zahtjev o čemu je donesena pravomoćna presuda na temelju priznanja.

 

9. U postupku je bilo sporno je li izvršena dioba u obitelji na način da bi utužena nekretnina pripala prednici tužiteljice pok. A.-M. D. udanoj R. a koja je bila majka tužiteljice. Isto tako bilo je sporno s obzirom na manjkavo vođene zemljišnoknjižne upise je li se nosioc prava korištenja ujedno i brat pok. A.-M. D. odrekao svog prava u korist O. B. radi ostvarenja prava na dječji doplatak.

 

10. U pogledu diobe u obitelji sud je prvog stupnja cijeneći iskaze svih saslušanih svjedoka te stranaka ovog postupka koje su priznale tužbeni zahtjev i potvrdile iskaz tužiteljice, a naročito očitovanje M. M. danog pred Sreskim sudom u Đurđevcu 10. ožujka 1941., zaključio kako je dioba provedena prije smrti rodonačelnika i prvog knjižnog vlasnika P. M.. I to na način da je ova nekretnina pripala njegovoj kćeri B. M. udanoj za B. D., međutim kako je ista umrla pri porodu 1936. njezina braća i sestra složili su se da ta imovina pripadne njezinoj kćeri A.-M. D.. Za vrijeme njezine maloljetnosti posjed je vršio njezin otac B. D., a kasnije sama A.-M. koja se udala za P. R., oboje roditelji tužiteljice. Utvrđeno je da unatoč upisu društvenog vlasništva tu nekretninu cijelo vrijeme u posjedu drže tužiteljica i njezini prednici, bilo samostalno je obrađujući, bilo dajući je na besplatno korištenje neposrednoj susjedi Z. S. koja je te navode potvrdila. Od osnutka katastarskog operata kao posjednik je bio upisan B. D. a kasnije P. R..

 

11. Jedan od temeljnih žalbenih navoda je osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na zaključak o diobi u obitelji. Tuženik smatra da do iste nije došlo i da je sud selektivno cijenio dokaze ne uzimajući u obzir činjenicu da imovina pred ostavinskim sudom iza pok. P. M. nije raspoređena temeljem diobe već temeljem zakona. Protivno žalbenim navodima tuženice sud je prvog stupnja razmotrio i značaj rješenja o nasljeđivanju i nije selektivno cijenio dokaze. Naime, sud je prvog stupnja cijenio da su svi redom saslušani svjedoci i stranke ovog postupka  vrlo okolnosno i autentično iskazivali o diobi u obitelji, da u prilog njihovih tvrdnji govori i o očitovanje samog M. M. danog pred Sreskim sudom u kojem navodi kako je postignuta dioba u obitelji i opisuje nekretnine koje su njemu pripale u diobi, te konačno pravilno utvrđena činjenica da su se tužiteljica i njezini prednici cijelo vrijeme nalazili u neposrednom posjedu nekretnine unatoč podruštvovljenju iste. Takav upis egzistirao je i u katastarskom operatu. Prema tome okolnost što se u ostavinskom postupku imovina nije rasporedila osnovom diobe u obitelji već temeljem zakona ne odriče značaj svim ostalim provedenim dokazima koji govore u prilog da je dioba izvršena. Iz tih razloga ovaj sud prihvaća takvo utvrđenje suda prvog stupnja.

 

12. Nadalje, sud je prvog stupnja analizirajući zapisnik od 27. veljače 1965. utvrdio kako se M. M. odrekao prava korištenja u odnosu na k.č. ..., a nikako u odnosu na utuženu k.č. ... (sada k.č. ...) iz čega zaključuje kako je upis društvenog vlasništva u korist tuženice pogrešan i nezakonit jer isprava osnovom koje je upisano društveno vlasništvo nije mogla biti temelj stjecanja. Stoga je sud prvog stupnja imajući u vidu izvršenu diobu u obitelji, utvrđen samostalan posjed tužiteljice i njezinih prednika utvrdio da su ostvarene pretpostavke za sjecanje prava vlasništva dosjelošću pri čemu je usvojio tužbeni zahtjev ne pozivajući se na konkretan materijalno pravni propis.

 

13. Tuženica u žalbi osporava zaključak suda da bi se radilo o nezakonitom upisu društvenog vlasništva u korist iste koji je proveden 1965.,  te navodi da je u svakom slučaju nekretnina prešla u društveno vlasništvo temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta 1960. pa kako se na nekretnini takvog statusa nije moglo dosjedati smatra da nisu ostvarene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva. 

 

14. Činjenica je da iz povijesnog izvatka proizlazi kako je utužena čestica bila upisana pod k.č. ..., kako je ista cijepana 1985., dakle znatno kasnije od izjave M. M. dane pred Sreskim sudom 1941. i da se prema postojećim ispravama u spisu ove nedosljednosti ne bi mogle otkloniti pa time ni negativno zaključivati o sadržaju izjave M. M. kako je to učinio sud prvog stupnja. Međutim, bez obzira na to i sve da se M. M. odrekao prava korištenja svog suvlasničkog dijela, činjenica je da prema rezultatima provedenog dokaznog postupka proizlazi kako u to vrijeme više nije bio nosiocem ikakvih prava na utuženoj  nekretnini zbog realizirane diobe u obitelji. Što bi pak značilo da takvo odreknuće ne bi proizvodilo pravne učinke iz tih razloga a ne onih koje navodi sud prvog stupnja. Međutim neovisno o svemu navedenom, ovdje se ukazuje na već ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se razvila nakon donošenja odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetima T. protiv Republike Hrvatske, R. protiv Republike Hrvatske i J. protiv Republike Hrvatske, u istovrsnim predmetima (primjerice u predmetima broj Rev-291/2014 od 17. travnja 2018., Rev-1465/2017 od 24. rujna 2020., Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019., Rev-2230/2017 od 27. travnja 2021., Rev-1559/2017 od 21. travnja 2021.), u kojima je zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije                8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“.

 

15. To pak dovodi do zaključka kako u situaciji provedene diobe u obitelji i neprekidnog samostalnog posjedovanja cijele utužene čestice koja unatoč podruštvovljenju nije privedena namjeni da je tužiteljica po svojim prednicima u odnosu na tuženicu ostvarila pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u najmanju ruku kao poštena posjednica u smislu odredbe čl. 159. st. 2. i 4. u svezi s čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a budući posjed iste traje od podruštvovljenja 1960. do utuženja 2010., dakle 50 godina.

 

16. Na kraju što se tiče žalbenog navoda o razlici u površinama ranije nekretnine k.č. ... od 129 m2 u odnosu na novonastalu i utuženu k.č. ... u površini od 159 m2 valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da nije došlo do promijene identiteta nekretnine kako u pogledu pozicije u prostoru i oblika iste te je očito sadašnja površina pravilno utvrđena izmjerom na licu mjesta u postupku vođenom povodom preoblikovanja zemljišne knjige pod brojem Z-2151/2010.

 

17. Utoliko je sud prvog stupnja u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

18. Potvrđena je i odluka o parničnom trošku budući je temeljena na odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, a niti tuženica u žalbi ističe konkretnih prigovora u odnosu na visinu troška. Odluka se temelji na odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

19. Budući tuženica nije uspjela u žalbenom postupku nema pravo na trošak istog.

 

 

U Rijeci, 25. siječanj 2023.

                                                                                                                       

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.