1

Poslovni broj: Gž-1333/2022-3

Poslovni broj: Gž-1333/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. A., B. G., OIB: …, protiv tuženika V. A., B. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica B. S. R., odvjetnica u D., radi predaje posjeda, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 15 P-2385/2015 od 1. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 15 P-2385/2015 od 1. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da tuženik V. A. u roku od 15 dana istupi iz posjeda nekretnine č.zem…. k.o. B. G. i s iste odnese sve stvari koje se na njoj nalaze i koje su na njoj deponirane te nekretninu preda u posjed tužitelju i ostalim suvlasnicima te se ubuduće ni na koji način ne pača u navedenu nekretninu. U točki II. izreke je naloženo tuženiku u roku od 15 dana uvesti tužitelja u suposjed č.zem…. k.o. B. G., u točki III. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio da se tuženiku zabrani bez suglasnosti tužitelja poduzimati poslove izvanredne uprave tj. koristiti č.zem…. k.o. B. G. kao deponij stvari i kao parking za parkiranje vozila, dok je u točki IV. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. Protiv presude su obje stranke podnijele žalbu, tužitelj u odnosu na točke I., III. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP), a tuženik protiv presude u točkama II. i IV. izreke, iz istih žalbenih razloga.

3. Tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a, jer da u presudi nisu navedeni razlozi odbijanja dijela zahtjeva koji je podnesen u eventualnoj kumulaciji, a kojim zahtjevom je zatraženo da se tuženiku zabrani koristiti narečenu česticu kao deponij i kao parking za parkiranje vozila. Navodi da su zahtjevi u eventualnoj kumulaciji dva različita zahtjeva o kojima je sud trebao posebno odlučivati. Ističe da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a pa da je počinjena i bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je utjecala na zakonitost odluke. Smatra da je provedenim dokazima utvrđeno da je tuženik svojim postupanjem promijenio namjenu stvari, jer je prijepornu nekretninu pretvorio u deponij i parking za vozila, što da su radnje koje spadaju u poslove izvanredne uprave, iako nije imao suglasnost svih suvlasnika. S obzirom na činjenicu da suvlasnicima nije dopušteno promijeniti namjenu stvari, da zasigurno to nije dopušteno niti posjedniku koji svoja prava izvodi iz prava tih suvlasnika.

              4. Smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno te ukazuje na apsurdnost odobrenja P. A. tuženiku za korištenje prijepora, s obzirom na činjenicu da taj svjedok izričito tvrdi da nije stvarni suvlasnik, već da je vlasnik treća osoba, B. B.. Također ukazuje da uknjiženi suvlasnički dijelovi P. A., A. A. i Đ. N. ne prelaze 50% suvlasničkih udjela na nekretnini, koju okolnost dovodi u svezu s odredbom čl. 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) prema kojem propisu suvlasnik za poduzimanje poslova redovite uprave mora imati suglasnost suvlsnika s većinom glasova, koji se računaju prema njihovim suvlasničkim dijelovima. Stoga zaključuje da tuženik nema valjani pravni temelj za posjedovanje, s obzirom na činjenicu da nema potrebnu suglasnost uknjiženih suvlasnika za posjed. Smatra da se sud pogrešno fokusira na suglasnost narečenih suvlasnika koji su saslušani u ovom postupku, te propušta utvrditi nedostatak suglasnosti potrebne većine suvlasnika. Taj nedostatak da rezultira nezakonitošću posjeda tuženika pa da je time žalitelj ovlašten tražiti predaju cijele stvari u suposjed svim suvlasnicima.

              5. Predlaže stoga presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška parničnog postupka.

6. Tuženik u žalbi prije svega ukazuje na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, koji je utvrdio da se prijepor nalazi uz rub ceste, dijelom na k.č.broj … koji je u katastru upisan kao posjed P. B., a većim dijelom na k.č.broj … koji je u katastru upisan na ime B. B. u ½ dijela, a da se manji dio nalazi na k.č.broj … koji se u katastru vodi na B. A. i A. A., svakog u ½ dijela. Stoga da nije sporno pravo na posjed tuženika, kojeg je ishodio od stvarnog vlasnika B. B.. Smatra da je vlasništvo njegovog prednika dokazano baš nalazom i mišljenjem vještaka, da je neprijeporno da je temeljem odobrenja stvarnog vlasnika stupio u posjed dijela č.zem…. k.o. B. G., da je u staroj izmjeri ta čestica upisana s površinom od 1035 m2, dok tuženik drži u posjedu dio nekretnine u površini od 243 m2, što znači da nije u posjedu cijele nekretnine. Unatoč tome da je pobijanom presudom naloženo tuženiku uvesti tužitelja u suposjed cijele nekretnine, koji zahtjev je, zbog izloženih razloga trebalo odbiti. Smatra da je u ovom postupku dokazao da je upravo B. B. vlasnik prijepora, da se među mještanima točno zna tko je vlasnik nekretnina na tom području, bez obzira na nesređeno zemljišnoknjižno stanje pa da tako ni tužitelj nije stvarni vlasnik niti suvlasnik, iako je u zemljišnim knjigama upisano pravo suvlasništva. Ponavlja da mu je B. B. 2004. dao na korištenje dio prijepora za potrebe obavljanja njegove djelatnosti, za parkiranje cisterne te je iste godine uredio taj dio, stavio lanac te od tada nitko od uknjiženih suvlasnika nije svojatao bilo kakva prava na toj nekretnini. Tvrdi da prijepor nikad nije bio u faktičnom posjedu tužitelja niti uknjiženih suvlasnika. Osporava i odluku o parničnom trošku jer smatra da je u većem dijelu uspio u parnici pa da mu pripada pravo i na nadoknadu parničnog troška od tužitelja.

              7. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

              8. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika, osporava izložene navode ističući da je za svoje tvrdnje priložio odgovarajuće isprave, navodi da je njegov otac do 1976. bio jedini posjednik prijepora te da mu tuženik do 2015. nikad nije priopćio da je problem riješio u dogovoru s B. B..

              9. Žalbe stranaka nisu osnovane.

              10. Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186. st. 3. ZPP-a, na koju također ukazuje tužitelj u žalbi, iako u tom dijelu nije obrazložio o kakvoj konkretnoj povredi bi se radilo.

              11. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je predmet ovog spora predaja u posjed nekretnine koja je u zemljišnim knjigama upisana kao č.zem…. k.o. B. G. u površini od 1035 m2,

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici iste nekretnine upisane različite osobe, ukupno 33 suvlasnika (s tim što se neke osobe više puta pojavljuju),

- da je tužitelj B. A. upisan kao jedan od suvlasnika, dok tuženik nije upisan kao suvlasnik prijepora,

- da prijeporna nekretnina u naravi predstavlja kamenjar, s tim što je dio kojeg tuženik drži u posjedu poravnat te ima površinu od 243 m2,

- da tuženik na tom dijelu nekretnine parkira teretna vozila te da je u posjed stupio 2004. po dozvoli B. B. za kojeg tvrdi da je stvarni vlasnik cijele nekretnine,

- da je na tom području provedena nova katastarska izmjera tako da je od č.zem…. nastalo nekoliko čestica, prema novoj izmjeri čestice 341, 342, 339, 337 i 340 k.o. B. G.,

- da je obitelj tužitelja do 1992. živjela u B. i H. kada su se doselili na B., da je u katastru prijeporna nekretnina od 1976. evidentirana kao šuma i upisana kao posjed M. A., a potom je 2003. na temelju rješenja o nasljeđivanju uslijedio upis A. i B. A. pok. M., svakog u ½ dijela,

- da su saslušani svjedoci različito iskazivali o pitanju vlasništva prijepora te ovlaštenja tuženika za korištenje dijela prijeporne nekretnine.

              12. Tako je svjedok B. B. u iskazu naveo da je predmetna nekretnina njegovo vlasništvo, budući da je bila u dugogodišnjem posjedu njegovih prednika te da je dio nekretnine ustupio tuženiku na korištenje, koje tvrdnje je ponovio i tuženikov otac P. A. saslušan kao svjedok, međutim stric tuženika B. A. je iskazivao drugačije, da predmetna nekretnina pripada obitelji tužitelja, prethodno njegovom ocu M. A., da je svjedoka tuženik pitao dozvolu da na nekretninu parkira cisternu, sa čime se tužitelj nije suglasio. Jednako kao i ovaj potonji svjedok je iskazivao i svjedok A. A., nećak tužitelja, koji je 1998. doselio na to područje, naglasivši da su P. i B. A. vodili računa i brinuli o zemlji koja je pripadala njegovoj obitelji dok su živjeli u B. i H., s tim što on nije branio tuženiku korištenje te nekretnine. Iz iskaza svjedoka M. A., sina B. A., sud prvog stupnja utvrđuje da je njegov otac zemlju ogradio sajlom kako bi spriječio nasipanje šute na tu nekretninu, uz napomenu da prijepor ne smatraju svojim vlasništvom, već vlasništvom obitelji tužitelja. Nadalje proizlazi da su o vlasništvu tužitelja i njegovih prednika na prijeporu iskazivali i svjedokinja L. A., supruga tužitelja te M. P., tužiteljev zet, dok se svjedokinja P. U. priklonila tvrdnjama tuženika da je prijepor vlasništvo B. B..

              13. Prema stajalištu suda prvog stupnja, tuženik je u postupku trebao dokazati da ima pravo na posjed prijepora pa s obzirom na činjenicu da B. B., od kojeg tuženik izvodi pravo na posjed, nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik niti suvlasnik prijepora, da nije priložio ni neku drugu ispravu iz koje bi te činjenice mogle biti utvrđene, ocjenjuje da je u nazočnom slučaju mjerodavno stanje zemljišne knjige, tim više što ni B. B. koji je saslušan kao svjedok nije iskazao temeljem koje pravne osnove je stekao vlasništvo prijepora te zbog čega nije pokretao odgovarajuće postupke radi upisa svog prava u zemljišnim knjigama. Stoga ocjenjuje da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je pravo na posjed ishodio od vlasnika nekretnine. Također zaključuje da stranke koje su u rodbinskim odnosima nisu provele diobu suvlasničke zajednice, što posebice proizlazi iz sadržaja pisama koje je tužitelj uputio ocu tuženika i tuženiku, a pored toga iz istih dokaza utvrđuje da tužitelj sve do 2015. nije imao saznanja da je u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik prijepora, niti je bio u faktičnom posjedu te nekretnine.

              14. Ocjenjujući osnovanost prvopostavljenog zahtjeva tužitelja za predaju u posjed cijele nekretnine tužitelju i ostalim suvlasnicima, sud prvog stupnja zauzima stajalište da iz iskaza saslušanih svjedoka koji su ujedno u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici prijeporne nekretnine, proizlazi da oni ne zahtijevaju predaju u posjed nekretnine od tuženika pa takav zahtjev ocjenjuje neosnovanim pozivom na odredbu čl. 162. st. 1. ZV-a. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 46. st. 2. ZV-a zaključuje da tužitelj ne može u ime ostalih suvlasnika, od kojih neki izričito odobravaju tuženikov posjed, tražiti predaju u posjed nekretnine koju drži tuženik.

              15. Istovremeno utvrđuje da je osnovan zahtjev tužitelja kojim traži da ga tuženik uvede u suposjed prijepora, uz obrazloženje da ga na to ovlašćuje odredba čl. 162. ZV-a, a s obzirom na činjenicu da je tuženik u isključivom posjedu dijela nekretnine koja je predmetom spora.

              16. Glede zahtjeva za zabranu poduzimanja poslova izvanredne uprave, ocjenjuje takav zahtjev neosnovanim, uz obrazloženje da se takav zahtjev može postaviti samo u odnosu na osobu koja je suvlasnik, što tuženik nesumnjivo nije pa u konačnici odbija prvopostavljeni zahtjev, a djelomično prihvaća drugopostavljeni zahtjev, a dio tog zahtjeva za zabranu poduzimanja poslova izvanredne uprave odbija. Odluka o parničnom trošku je donesena pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a, s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u parnici.

17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, taj zahtjev je postavljen u skladu s odredbom čl. 46. st. 2. ZV-a kojim je propisano da svaki suvlasnik ima glede cijele svari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama. Tužitelj je prvopostavljenim zahtjevom zatražio predaju cijele nekretnine u posjed njemu i ostalim suvlasnicima, međutim, kako je u postupku utvrđeno da neki od suvlasnika nisu suglasni sa takvim zahtjevom, budući da ne osporavaju pravo tuženika na posjed, takav zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

18. Prema odredbi čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku. Iako sud prvog stupnja nije utvrđivao volju svih upisanih suvlasnika, utvrđenje da neki od suvlasnika, koji su se tako izjasnili u postupku, ne zahtijevaju predaju u posjed prijepora, čini takav tužbeni zahtjev neosnovanim.

19. Glede drugopostavljenog zahtjeva, treba reći da tužitelj kao suvlasnik ima pravo na suposjed suvlasničke stvari, pa kako je utvrđeno da isključivo tuženik drži u posjedu prijepor, pravilno je primijenjena odredba čl. 46. st. 2. ZV-a kada je takav zahtjev prihvaćen, budući da svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari. Prema odredbi čl. 38. st. 1. ZV-a svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva, što svakako uključuje i suposjed cijele nekretnine kao ovlast vlasnika idealnog dijela (čl. 37. st. 4. ZV-a).

20. Pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo i u dijelu u kojem je odbijen eventualni zahtjev za zabranu poduzimanja poslova izvanredne uprave. Naime, o poslovima redovite uprave te izvanrednim poslovima odlučuju isključivo suvlasnici, kako je to propisano odredbom čl. 40. i 41. ZV-a. Tužitelj ni ne tvrdi po kojoj osnovi bi imao pravo zabraniti tuženiku korištenje dijela prijeporne nekretnine na način kako to čini, s obzirom na izostanak protivljenja ostalih suvlasnika, pa je s obzirom na istaknute činjenice i u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je takav zahtjev odbijen.

21. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, tužitelj je djelomično uspio sa zahtjevom pa je pravilno primijenjena odredba čl. 154. st. 4. ZPP-a kada je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

22. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. t. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 25. siječnja 2023.

                                                                                                               Predsjednica vijeća

     Helena Vlahov Kozomara