- 1 -              Rev 2863/2019-2

Broj: Rev 2863/2019-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. d.o.o., OIB …, sa sjedištem u S., koju zastupa zakonski zastupnik, a ovog punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva F. K., A. V. & p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika W. H. iz Nj., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva B. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-360/2018-3 od 4. travnja 2019. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-327/2011 od 22. siječnja 2018., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

r i j e š i o   j e :

              Prihvaća se revizija, ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-360/2018-3 od 4. travnja 2019. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.122,20 € (23.524,23 kuna) za vez u razdoblju od 10. veljače 2006. do 31. ožujka 2006., sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2006., zatim iznos od 22.792,08 € (171.727,00 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2006. do 31. ožujka 2007. sa zakonskom zateznom kamatom od 30. travnja 2007., iznos od 22.983,21 € (173.167,00 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2007. do 31. ožujka 2008. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2008. godine, iznos od 22.380,38 € (168.625,00 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2008. do 31. ožujka 2009. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2009., iznos od 31.476,80 € (237.162,00 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2009. do 31. ožujka 2010. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2010., na iznos od 24.803,23 € (186.880,00 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2010. do 14. siječnja 2011. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. veljače 2011., uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 30. travnja 2006. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do namirenja po stopi od 8,14%, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88%, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68%, te od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi od 7,41%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Nadalje je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 23.248,24 € (175.163,92 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. ožujka 2005. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2005., na iznos od 19.370,21 € (145.944,86 kuna) za vez u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. siječnja 2006. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2006., na iznos od 562,05 € (4.234,77 kuna) za vez u razdoblju od 1. veljače 2006. do 9. veljače 2006. Nadalje je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.629,55 € (42.415,88 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. ožujka 2005. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2005., iznos od 4.470,22 € (33.680,93 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. siječnja 2006. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2006., iznos od 860,70 € (6.485,00 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. veljače 2006. do 31. ožujka 2006. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2006., iznos od € (39.629,00 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2006. do 31. ožujka 2007. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2007., iznos od 5.303,86 € (39.962,00 kuna) za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2007. do 31. ožujka 2008. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2008., iznos od 5.164,64 € (38.913,00 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2008. do 31. ožujka 2009. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2009., iznos od 5.246,13 € (39.527,00 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2009. do 31. ožujka 2010. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2010., iznos od 5.511,84 € (41.529,00 kuna), za korištenje garaže u razdoblju od 1. travnja 2010. do 14. siječnja 2011. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. veljače 2011. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki IV. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje trošak.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki 1. izreke odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkama II. i III. izreke. Nadalje je u točki 2. izreke preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ujedno je u točki 3. preinačena i odluka o parničnom trošku tako što je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.592,50 € (125.016,25 kuna), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbijen kao neosnovan.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica pobijajući je u dijelu u kojem nije uspjela zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za tuženikovo korištenje suhog veza i garaže u marini tužiteljice u razdoblju od 1. travnja 2005. do zaključno 15. siječnja 2011. bez plaćanja naknade tuženiku.

8. Između strankama nije bilo sporno da u utuženom razdoblju među njima nije postojao nikakav ugovorni odnos temeljem kojeg bi tuženik imao pravo koristiti suhi vez i garažu u marini tužiteljice. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je u predmetu prvostupanjskog suda broj P-2465/10 presudom od 23. prosinca 2009. već utvrđeno da je 16./17. studenoga 2002. u marini tužiteljice došlo do havarije odnosno potonuća tuženikova broda koji je na temelju ugovora o najmu veza bio na vezu kod tužiteljice i na tom vezu potonuo krivnjom tužiteljice te potopljen u moru ostao do 22. studenoga 2002. kada je izvađen iz mora nakon čega je smješten kod tuženika na suhi vez gdje je ostao nezaštićen jer je ugovor o najmu veza i čuvanju broda prestao potapanjem broda. Nakon toga nije došlo do prepuštanja ostataka broda tužiteljici, a niti je tužiteljica pristala na preuzimanje ostataka broda, a brod se nalazi u marini na suhom vezu cijelo vrijeme od kada je izvađen nakon potonuća, dok se stvari tuženika nalaze u garaži tužiteljice u marini, pa tužiteljica zbog toga traži povrat koristi koju tuženik ima držanjem svog broda na suhom vezu i svojih stvari u garaži u razdoblju kada stranke nisu bile u ugovornom odnosu.

9. U opisanim je okolnostima sud prvog stupnja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženik bez osnove koristio vez tužiteljice jer brod nije odnio niti je s tužiteljicom nakon potonuća broda sklapao novi ugovor, pa nije imao osnove za ostavljanje broda, budući da je trebao odvesti ostatke broda ili s tužiteljicom sklopiti ugovor koji bi na to ovlašćivao. Kako to nije učinio, koristio je vez tužiteljice kao tuđu stvar bez osnove, a u svoju korist, pa je dužan vratiti svu korist koju je na taj način stekao, a stečeno odgovara visini naknade za suhi vez za svaki dan za koji se ostaci broda nalaze u marini, pa je u odnosu na ovaj dio zahtjeva za naknadu štete sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Što se tiče korištenja garaže, sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da se tuženikove stvari doista i dalje nalaze u garaži marine tužiteljice, ali ne onoj koju je tuženik koristio prije potonuća broda od koje je tuženik imao ključeve, već u drugoj garaži u koju je komisija marine stvari premjestila i od koje tuženik nije imao ključeve, i to s namjerom da tuženik bude spriječen uzeti svoje stvari prije nego što podmiri dugovanje koje ima za prethodno korištenje garaže. Prvostupanjski je sud, naime, ocijenio da tužiteljica nije imala pravo zadržati tuženikove stvari, pa stoga nema osnovu prema njemu potraživati naknadu za držanje tih stvari, niti za vraćanje koristi od korištenja garaže jer tuženik njezinu garažu zapravo niti ne upotrebljavao u svoju korist. Stoga je ovaj dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja odbio kao neosnovan.

11. Sud je drugog stupnja, međutim, ocijenio da činjenična osnova tužbenog zahtjeva tužiteljice ne ukazuje na stjecanje bez osnove na strani tuženika, već na ispunjenje pretpostavki odgovornosti tuženika za naknadu štete zbog izgubljene koristi. To stoga što se, prema ocjeni drugostupanjskog suda, naknada za korištenje suhog veza i garaže temeljem dnevnih karata utvrđenih cjenikom tužiteljice ne može smatrati prijelazom dijela imovine tužiteljice u imovinu tuženika što je odlučno za primjenu odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) odnosno članka 1111. ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05). Smatrajući da je pravna osnova zahtjeva tužiteljice naknada štete zbog izgubljene koristi, sud je drugog stupnja ocijenio da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u primjeni odredbe članka 189. stavka 3. ZOO/91, odnosno članka 1089. stavka 3. ZOO/05, odlučno dokazati i u postupku utvrditi dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Pritom drugostupanjski sud ocjenjuje da za priznavanje prava na naknadu štete po osnovi izmakle koristi nije dovoljna apstraktna mogućnost ostvarivanja dobiti, nego je potrebno utvrditi i da je oštećena osoba realno mogla očekivati da će takvu dobit i ostvariti. To znači da bi vlasnik imao pravo na naknadu izmakle koristi u vidu dobitka koji je mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari, odnosno prema posebnim okolnostima, a koje je spriječeno upravo radnjom koju je poduzeo štetnik.

12. U tom je smislu ocijenjeno da je u postupku radi naknade štete zbog izmakle koristi na tužiteljici teret dokaza da nije ostvarila dobitak u vidu zakupnine i slično koji je prema redovitom tijeku stvari mogla realno očekivati, jer je njegovo ostvarenje spriječeno poduzetom štetnikovom radnjom. Prema ocjeni suda drugog stupnja, tužiteljica nije dokazala da je predmetna šteta nastala, odnosno da bi ostvarila dobit u utuženom razdoblju i u iznosima koje potražuje, tim više što nije dokazala da bi konkretno za sporni vez i garažu imala mogućnost s nekom trećom osobom zaključiti ugovor o korištenju odnosno zakupu istih, cijeneći notornom činjenicu da je suhi vez barem ljeti zasigurno poluprazan, jer su plovila u moru. U takvim je okolnostima drugostupanjski sud zaključio da nisu ostvarene pravne pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva po osnovi izmakle koristi, pa je preinačenjem prvostupanjske presude tužbeni zahtjev odbio.

13. Osnovano revidentica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod zaključka da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu utemeljenom na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove. Naime, za ispunjenje pretpostavki stjecanja bez osnove moraju biti ispunjene pretpostavke povećanja imovine na jednoj strani, smanjenja imovine na drugoj strani i uzročne veze između takvog povećanja odnosno smanjenja imovine, zatim nepostojanja osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili na zakonu pri čemu ne smije biti riječ o štetnoj radnji jer u tom slučaju postoji odgovornost za štetu. Sud je drugog stupnja pogriješio kada je na temelju utvrđenih činjenica ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o postupanju tuženika koje ima obilježje štetne radnje zato što je u postupku utvrđeno da su ostaci njegova broda nakon potonuća izvučeni iz mora i smješteni kod tuženika na suhi vez nakon čega tuženik s tužiteljicom nije sklopio novi ugovor. U odnosu na korištenje garaže je, pak, utvrđeno da se tuženikove stvari i dalje nalaze u garaži marine tužiteljice, ali ne onoj koju je tuženik koristio prije potonuća broda od koje je tuženik imao ključeve, već u drugoj garaži u koju je komisija marine stvari premjestila i od koje tuženik nije imao ključeve. Navedene činjenice ukazuju da se radi o radnjama koje nije poduzeo tuženik, pa se ne može raditi o radnjama tuženika kojima je uzrokovana šteta tužiteljici čime nisu ostvarene pretpostavke odštetne odgovornosti jer nedostaje pretpostavka štetne radnje. Stog je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zaključiti da je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove nastalog uporabom tuđe stvari u svoju korist.

14. Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje, među ostalim, i kod uporabe stvari u tuđu korist u smislu odredbe članka 1118. ZOO/05, o čemu je upravo riječ u okolnostima konkretnog slučaja jer se tuženik koristio imovinom tužiteljice, a to korištenje nije imalo osnovu u pravnom poslu niti nekoj drugoj valjanoj pravnoj osnovi, pa se time neosnovano obogatio i to za iznos najamnine koju bi inače morao platiti, pa je to korist koju je obvezan naknaditi tužiteljici pod pretpostavkom ispunjenja i ostalih pretpostavki stjecanja bez osnove.

15. Kako, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa sud drugog stupnja nije ocijenio žalbu tužiteljice imajući na umu da je njezin zahtjev utemeljen na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove, već pogrešno držeći da se radi o zahtjevu radi naknade štete zbog izgubljene koristi, to sud drugog stupnja nije ispitao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa nema uvjeta za preinaku drugostupanjske presude. U takvim je okolnostima valjalo prihvatiti reviziju, drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe članka 395. stavka 2 ZPP. U nastavljenom će postupku drugostupanjski sud (ne)osnovanost žalbe ocijeniti imajući na umu da je riječ o zahtjevu utemeljenom na stjecanju bez osnove, a ne naknade štete zbog izmakle koristi.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 24. siječnja 2023.