- 1 -              Rev 972/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 972/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnica S. M. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M., G. & p. j.t.d. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-747/20-3 od 21. travnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3349/19-43 od 31. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da odluka tuženika H. V. i. g. d.d., Z., … (sada W. o. V. I. G. d.d., Z., …) o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2013. nije dopuštena, da se utvrdi da radni odnos tužitelja nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelja obračuna plaća, odnosno stručnog suradnika plaća i provizije, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i da se naloži tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka sa zatraženim zateznim kamatama. U toč. II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika da se raskida ugovor o radu sklopljen 1. prosinca 1998., kao i svi pripadajući aneksi ugovora o radu sklopljeni između tužitelja i tuženika s danom 31. svibnja 2013., dok je u toč. III. izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 331,81 €/2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2020. do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3349/2019-43 od 31. siječnja 2020. pod točkom I. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja na vraćanje na radno mjesto voditelja obračuna plaća.

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 3349/2019-43 od 31. siječnja 2020. u dijelu pod točkom I. i III. izreke i sudi:

1.Utvrđuje se da odluka tuženika H. V. i. g. d.d. Z., … (sada W. o. V. I. G. d.d. iz Z., …) o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2013. tužitelju S. M. iz Z., …, nije dopuštena te se utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto stručnog suradnika plaća i provizije, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, u roku 8 dana.

2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijenjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. To zato jer su sudovi dali jasne i neproturječne razloge za svoju odluku, koji revizijskim razlozima nisu dovedeni u sumnju, osobito u pogledu ocjene kojim kriterijima je tuženik dao prednost i kako ih je bodovao, a u kojem smislu se navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka ističe.

 

8. U revizijskom stadiju postupka sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke dopuštenosti tuženikove odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu od 4. ožujka 2013. s obzirom na poštivanje kriterija prilikom usporedbe tužitelja s ostalim radnicama koje su radile isti posao kao i tužitelj i to konkretno kriterija duljine trajanja radnog odnosa i starosti tužitelja.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj formalno bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja obračuna plaća i provizija, ali da je još od 15. lipnja 2010. kontinuirano suštinski radio na poslovima referenta (stručnog suradnika) obračuna plaća i provizija;

 

- da je tuženik prošao kroz više statusnih promjena na način da je društvo C. L. V. I. G. o. d.d. pripojeno društvu H. V. I. G. d.d., koje društvo je opet pripojeno društvu W. o. V. I. G. d.d.,

 

- da je došlo do većeg povećanja troškova poslovanja na koje poslodavac objektivno ne može utjecati (kriza na tržištu, poskupljenje struje, goriva, plaća radnika i sl.) te da se obim poslova koje je tužitelj obavljao kod tuženika smanjio uslijed reorganizacije, kao posljedice spajanja sa drugim osiguravajućim društvima te zbog uvođenja informatičkih programa S. i L.;

 

- da je tuženik odlukom od 21. veljače 2013. ukinuo radno mjesto Voditelja obračuna plaća (suštinski i stručnog suradnika odjela plaća i provizija), uslijed čega je 4. ožujka 2013. donio Odluku o otkazu tužiteljevog ugovora o radu od 1. prosinca 1998. kao i svih pripadajućih aneksa ugovora o radu zbog gospodarskih razloga, nudeći mu istodobno novi ugovor za radno mjesto zastupnika u osiguranju, no tužitelj je tu ponudu odbio;

 

- da su se poslovi koje je tužitelj obavljao preraspodijelili na druge djelatnike tuženika,

 

- da je tužitelj u postupku otkazivanja uspoređivan sa radnicama N. D. i M. M. koje su radile kao referentice obračuna plaće i provizija te je utvrđeno da, za razliku od tužitelja koji ima odraslu djecu od kojih je jedno zaposleno te zaposlenu suprugu, N. D. ima obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece i kreditne obveze, dok radnica M. M. ima obvezu uzdržavanja maloljetnog djeteta i nezaposlenog supruga,

 

- da je tuženik proveo savjetovanje sa sindikalnom povjerenicom koja se je suglasila s predmetnim otkazom.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, obrazlažući da je tuženik kao poslodavac prilikom donošenja odluke o otkazu imao opravdani razlog za donošenje odluke o otkazu, jer je ovlašten organizirati rad na način kako bi postigao najbolje rezultate u poslovanju, u koju svrhu može ukidati pojedina radna mjesta, uvoditi nove računalne programe, a sve radi smanjenja troškova poslovanja, pri čemu tuženik nije povrijedio odredbu čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) u primjeni zakonskih kriterija pri otkazivanju, jer nije imao s kim usporediti tužitelja, obzirom da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto Voditelja obračuna plaća kao jedini radnik.

 

11. Preinačujući djelomično prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud smatra da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije mogao uspoređivati tužitelja sa radnicama N. D. i M. M., koje su radile kao referentice obračuna plaće i provizija, s obzirom da je postupku utvrđeno da tužitelj faktično nije obavljao poslove voditelja obračuna plaće nego poslove referenta tj. stručnog suradnika obračuna plaće i provizija. Pritom drugostupanjski sud, pozivajući se na shvaćanje ovoga revizijskog suda izraženog u odluci poslovni broj Revr-1727/12 od 12. studenoga 2014., obrazlaže da, u slučaju kada je radnik pristao obavljati poslove koje mu je povjerio i naložio poslodavac, a koji odstupaju od naravi i vrste rada za koji je sklopljen ugovor o radu, smatra se da su stranke sporazumno izmijenile ugovor o radu u tom dijelu. Koristeći se ovlašću iz čl. 373.a. ZPP, drugostupanjski sud je utvrdio da tuženik u odluci o otkazu nije naveo kojim se kriterijima vodio prilikom otkazivanja ugovora o radu, ali je bodovao zakonske kriterije te dodatne kriterije: ocjene nadređenog, dodatne financijske obaveze, ispunjenje uvjeta za mirovinu i možebitno izrečene opomene, pri čemu je prednost dana kriterijima starosti radnika i ostvarenom stažu u odnosu na obveze uzdržavanja. Kako u vrijeme otkaza tužitelj, za razliku od usporednih radnica, nije imao zakonsku obvezu uzdržavanja i nije invalid, ali je imao više godina staža i bio je stariji od usporednih radnica, ne ulazeći u pravo poslodavca da autonomno odlučuje kojem će zakonskom kriteriju dati prednost, drugostupanjski sud ocjenjuje da je odluka o otkazu nedopuštena, jer je u suprotnosti sa odredbom čl. 107. st. 3. ZR i onim minimumom koji se očekuje od poslodavca u primjeni navedene odredbe, a koji propust ne može nadomjestiti niti sud na način da sam ocjenjuje kojem kriteriju je tuženik trebao dati prednost.

 

12. U situaciji kada su u postupku utvrđene činjenice (a u činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP) da tuženik nije bodovao i neke dodatne kriterije te da je pri bodovanju prednost dana starosti radnika i ostvarenom stažu u odnosu na obveze uzdržavanja, u kojem smislu je tužitelj ostvario najviše bodova (više od usporednih radnica), ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev iz gore navedenih razloga i na temelju gore navedenih zakonskih odredaba, a revizijski navodi kojima tuženik iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze (osobito u pogledu toga kako je trebalo ocijeniti bodovni pregled) nisu uzeti u razmatranje, jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13.1. Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, pa se na temelju odredbe čl. 396.a ZPP revident upućuje na razloge te presude.

 

13.2. S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).

 

12. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.