Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 3177/2019-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Željka Glušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. T. iz P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u P., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-880/2016-2 od 14. svibnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-2365/15-14 od 15. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom odlukom suđeno je:
»I. Djelomično se prihvaća tužiteljičin tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je tuženica Republika Hrvatska odgovorna za naknadu štete tužiteljici T. T. zbog umanjenja njezine imovine, sprječavanja njezina povećanja te s osnova povrede prava osobnosti tužiteljice.
2. Nalaže se tuženici neka u roku od 15 dana tužiteljici na ime naknade imovinske štete isplati ukupno 62.480,05 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
- 2.222,00 kn od 29. srpnja 2011. pa do isplate,
- 36,90 kn od 14. rujna 2011. pa do isplate,
- 36,90 kn od 14. rujna 2011. pa do isplate,
- 532,00 kn od 17. prosinca 2011. pa do isplate,
- 4.110,00 kn od 18. studenog 2011. pa do isplate,
- 4.125,00 kn od 17. prosinca 2011. pa do isplate,
- 4.150,00 kn od 15. siječnja 2012. pa do isplate,
- 4.170,00 kn od 15. veljače 2012. pa do isplate,
- 4.142,00 kn od 15. ožujka 2012. pa do isplate,
- 4.110,00 kn od 15. travnja 2012. pa do isplate,
- 4.125,00 kn od 15. svibnja 2012. pa do isplate,
- 4.155,00 kn od 15. lipnja 2012. pa do isplate,
- 4.115,00 kn od 15. srpnja 2012. pa do isplate,
- 4.103,00 kn od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,
- 4.070,00 kn od 15. rujna 2012. pa do isplate,
- 2.065,00 kn od 15. listopada 2012. pa do isplate,
- 515,37 kn od 3. siječnja 2012. pa isplate,
- 8.186,88 kn od 20. ožujka 2012. pa do isplate,
- 3.510,00 kn od 15. prosinca 2011. pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. primjenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
3. Nalaže se tuženici neka u roku od 15 dana tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 15. lipnja 2015. pa do isplate primjenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II. U preostalomu dijelu, u visini od 170.000,00 kn glede zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te u visini od 8.702,25 kn glede zahtjeva za naknadu obične imovinske štete, tužiteljičin tužbeni zahtjev odbija se.
III. Odbija se u cijelosti prvopostavljeni tužiteljičin tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete na ime izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koju bi ostvarivala obavljanjem javnoovršiteljske službe koji glasi:
„Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana tužiteljici na ime imovinske štete zbog izgubljene zarade isplati ukupan iznos od 808.000,00 kn i to:
- za razdoblje 2012. godine iznos od 407.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2013.,
- za razdoblje 2013. godine iznos od 401.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2014. pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. primjenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
IV. Prihvaća se u cijelosti drugopostavljeni eventualnokumulirani tužiteljičin tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete na ime izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koji glasi:
„Nalaže se tuženici neka u roku od 15 dana tužiteljici na ime imovinske štete zbog izgubljene zarade isplati ukupan iznos od 157.964,23 kn i to:
- za razdoblje od 2012. godine iznos od 64.338,67 kn sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2013.,
- za razdoblje od 2013. godine iznos od 58.795,43 kn sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2014.,
- za razdoblje od 2014. godine iznos od 34.830,13 kn sa zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. primjenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
V. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.«
2. Drugostupanjskom odlukom suđeno je:
»1. Odbija se djelomično žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola pod brojem 6 P-2365/15-14 od dana 15. srpnja 2016. godine u dosuđujućem dijelu pod točkom I. podtočka 2. izreke (za naknadu imovinske štete u iznosu od 62.480,05 kuna sa zateznim kamatama).
2. Uvažava se djelomično žalba tužene, te se preinačava prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom I. podtočka 3. izreke (za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama), kao i u dosuđujućem dijelu pod točkom IV. izreke (kojim je prihvaćen „drugopostavljeni eventualno kumulirani“ tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete iz osnova izmakle koristi u vidu izgubljene zarade u iznosu od 157.964,23 kune sa zateznim kamatama) – na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.
3. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke (za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 170.000,00 kuna i imovinske štete u iznosu od 8.702,25 kuna) i pod točkom III. izreke (u kojem je odbijen „prvopostavljeni tužiteljičin tužbeni zahtjev“ za naknadu imovinske štete u iznosu od 808.000,00 kuna sa zateznim kamatama na ime izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koju bi ostvarivala obavljanjem javnovršiteljske službe).
4. Uvažava se djelomično žalba tužene, te se povodom te žalbe, a po službenoj dužnosti ukida prvostupanjska presuda pod točkom I. podtočka 1. i tužba u tom dijelu odbacuje.
5. Zbog djelomične preinake prvostupanjske presude mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom V. izreke, te se nalaže tužiteljici da naknadi tuženoj u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 10.689,20 kuna, dok se odbijaju stranke sa preostalim zahtjevom za naknadu troška.«
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.
7. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, stoga predmetna revizija nije sagledavana kao revizija iz čl. 382.st.2. ZPP.
8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
9. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
9.1. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tužiteljica.
9.2. Premda tužiteljica revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tih revizijskih razloga se skoro isključivo osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Iz tih navoda slijedi da tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
11. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela time što je za vrijeme važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 139/10, 150/11 i 70/12 – dalje u tekstu: ZOJO) i Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu („Narodne novine“ broj 118/11 – u daljnjem tekstu: Pravilnik), stekla kvalifikaciju za obavljanje poslova javnog ovršitelja (polaganjem javnoovršiteljskog ispita i polaganjem prisege) i bila imenovana kao javni ovršitelj, da bi tužena nakon dvostruke odgode početka rada javnih ovršitelja u Republici Hrvatskoj, koji je bio propisan za 1. siječnja 2012., u siječnju i srpnju 2012. Zakon o izmjenama Zakona o javnim ovršiteljima – „Narodne novine“ broj 150/11 i 70/12, u konačnici Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 112/12) od dana 4. listopada 2012. koji je stupio na snagu dana 15. listopada 2012., u potpunosti odustala od ZOJO-om propisanog modela provođenja ovrhe, te uvela novi zakonodavni model rješavanja tih društvenih odnosa.
12. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:
-da je tužiteljica imenovana javnim ovršiteljem sa službenim sjedištem u P. za područje Županijskog suda u Puli rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske klasa: UP/I-133-07/11-01/497 ur. broj: 514-03-01-03/1-11-1 od 24. listopada 2011.,
- da je radi obavljanja javnoovršiteljske službe sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora za iznos zakupnine od mjesečno 550,00 eura,
- da je namjestila predmetni poslovni prostor,
- da je tužiteljica 2001. kao vježbenik započela rad u Zajedničkom odvjetničkom uredu pulskih odvjetnika G. J. i R. Đ., u svibnju 2006. je postala odvjetnicom te je pristupila u taj odvjetnički ured uz dogovoreni suvlasnički udjel od 20 %,
- da se nije odjavila iz odvjetništva kada je imenovana javnim ovršiteljem,
- da je tužiteljici na temelju rješenja Ustavnog suda isplaćena zadovoljština zbog povrede ustavnih prava od 18.000,00 kuna.
13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, te je utvrdio da je tužena odgovorna za naknadu štete tužiteljici zbog umanjenja njezine imovine, sprječavanja njezina povećanja te za povredu prava osobnosti te je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici iz osnova imovinske štete iznos od 62.480,05 kuna, na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 30.000,00 kuna te je prihvaćen „drugopostavljeni eventualno kumulirani „tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete na ime izmakle koristi u vidu izgubljene zarade u iznosu od 157.964,23 kune, dok je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u preostalom iznosu od 170.000,00 kuna i imovinske štete u iznosu od 8.702,25 kuna, te u cijelosti „prvopostavljeni tužbeni zahtjev“ za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade na ime izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koju bi tužiteljica ostvarila obavljanjem javnoovršiteljske službe, u iznosu od ukupno 808.000,00 kuna.
14. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužiteljici naknaditi imovinsku štetu u iznosu od 62.480,05 kuna, dok je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 30.000,00 kuna, te naknadu imovinske štete s osnova izmakle koristi u vidu izgubljene zarade u iznosu od 157.964,23 kune. U preostalom odbijajućem dijelu drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku.
15. Ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se protupravnost postupanja tužene ne može sagledavati kroz postupak zakonodavne djelatnosti, točnije donošenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 139/10, 150/11 i 70/12), a potom njegovog ukidanja Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 112/12), budući da je tužena kao zakonodavno tijelo ovlaštena odlučivati o načinu reguliranja nekog društvenog odnosa, pa tako i o načinu provođenja ovrhe putem javnih ovršitelja, pa slijedom toga u propisanoj zakonskoj proceduri i odustati od takvog modela provođenja ovrhe kao što je i učinila.
16. Tužena jest međutim postupila protivno odredbama članka 1. Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – u daljnjem tekstu: Konvencija), kojima je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, čime je u bitnom tužena postupila i protivno odredbama članka 145. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14 – dalje u tekstu: Ustav), čime je tužena u odnosu na tužiteljicu koja je na sebe preuzela teret financijskih obveza utemeljenih na legitimnom očekivanju proizašlom iz pravnog akta kojim je imenovana za javnog ovršitelja, postupila i protivno odredbama članka 145. Ustava.
17. Tužena je naime kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud propustila da u sklopu takve zakonodavne djelatnosti razriješi pitanje materijalnih i drugih prava javnih ovršitelja nakon ukidanja Zakona o javnim ovršiteljima – a na koja je svom zakonodavnom aktivnošću izravno utjecala dajući im ne samo pravo na obavljanje te službe, već i određene obveze (napuštanja druge službe i stvaranje određenih tehničkih preduvjeta).
18. Stoga je tužena na temelju odredbi iz čl. 1045. i članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, 78/15, dalje: ZOO) odgovorna za naknadu štete tužiteljici.
19. Navedene odredbe ZOO glase kako slijedi:
„1) Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
(2) Predmnijeva se obična nepažnja.
(3) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.
(4) Za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.“, te
„Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).“
20. Pravilno drugostupanjski sud navodi da tužiteljici pripada pravo na naknadu specificiranih materijalnih troškova – trošak polaganja javnoovršiteljskog ispita i troškovi vezani za taj ispit, troškovi vezani za nabavu različite uredske opreme, troškovi plaćanja zakupnine za poslovni prostor, trošak nabavke vatrogasnih aparata i trošak računalne opreme 50% od nabavne cijene s obzirom na objektivnu mogućnost umanjenja takve štete prodajom nove opreme za umanjeni iznos od 50%.
21. Obzirom da je tužiteljica nastavila obavljati dotadašnju odvjetničku djelatnost, dok sa obavljanjem javnoovršiteljske dužnosti nije nikada ni započela, pravilno su sudovi odbili dio zahtjeva za naknadu imovinske štete s osnova izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koju bi tužiteljica ostvarila obavljanjem javnoovršiteljske dužnosti. Pravilno nižestupanjski sudovi obrazlažu da bi eventualna odgovornost tužene za naknadu štete postojao glede eventualno izgubljene zarade zbog prestanka obavljanja prethodnog posla kao izvora zarade u razdoblju od imenovanja do ukidanja ZOJO, ukoliko je taj prestanak u izravnoj vezi sa imenovanjem za javnog ovršitelja. Navedeno kod tužiteljice nije bio slučaj obzirom je u postupku utvrđeno da tužiteljica nikada nije prestala obavljati odvjetničku djelatnost.
21.1. Iz navedenog je razloga pravilna drugostupanjska odluka i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev s osnove izmakle koristi u vidu izgubljene zarade u odvjetničkoj službi i to za razdoblje 2012., 2013. i 2014. Naime, gubitak zarade sudjelovanjem u određenom postotku u ukupnoj dobiti ZOU kako je utužen po tužiteljici, ne može se dovesti u vezu sa činjenicom imenovanja iste za javnog ovršitelja, dok tužiteljica uz navedeno nije dokazala niti koliko bi iznosila njena zarada da je prihvatila sve predmete u razdoblju do ukidanja ZOJO i prestanka rada zajedničkog odvjetničkog ureda, dakle, kao samostalni odvjetnik, a za koje tvrdi, da je iste bila primorana odbiti zbog očekivanog početka rada.
22. Pravilno je drugostupanjski sud naveo i da je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova povrede prava osobnosti obzirom da navedeni zahtjev tužiteljica veže isključivo uz zakonodavnu djelatnost tužene odnosno uz ukidanje predmetnog Zakona o javnim ovršiteljima, međutim tužena je ovlaštena da kroz zakonodavnu djelatnost donese odluku o načinu organiziranja i vrsti sistema provođenja ovrhe, pa u takvoj zakonodavnoj djelatnosti nema protupravnosti, a niti iz tih razloga povrede Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. godine uz Konvenciju.
23. Suprotno navodima tužiteljice u reviziji pravilno je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu pod točkom 1. izreke i u tom dijelu odbacio tužbu, budući da se radi o zahtjevu za utvrđenje postojanja pravnog osnova za naknadu štete – a o postojanju pravnog osnova u ovom postupku i donošenju eventualne međupresude (što podrazumijeva i zastajanje sa postupkom) odluku je mogao donijeti samo prvostupanjski sud, međutim, kako je u konkretnom slučaju tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova zajedno sa zahtjevom za naknadu imovinske i neimovinske štete koji već u sebi sadrži i zahtjev za utvrđivanje postojanja pravnog osnova, to je pravilno u tom dijelu presuda ukinuta i tužba odbačena.
24. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 24. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v. r.