- 1 -              Rev 3218/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3218/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. B. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., protiv prvotuženika W. o. V. I. G. d.d. Z., OIB: … i drugotuženika O.-K. d.d. O., OIB: …, koje zastupa punomoćnik V. N., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-596/2016-2 od 19. studenoga 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1074/14-92 od 14. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Revizija tužitelja protiv točke I. i III. presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-596/2016-2 od 19. studenoga 2018. u dijelu u kojem su potvrđene točke II. i III. presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1074/14-92 od 14. prosinca 2015. odbija se kao neosnovana.

 

II.              Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              Revizija tužitelja protiv točke II. i IV. presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-596/2016-2 od 19. studenoga 2018. odbacuje se kao nedopuštena.       

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Općinski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj P-1074/14-92 od 14. prosinca 2015. pod točkom I. izreke naložio je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 145.950,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke i naložio je tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 205.466,70 kuna. Pod točkom II. izreke odbio je tužbeni zahtjev u iznosu od 196.500,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a pod točkom III. izreke odbio je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 33.000,00 kuna za razdoblje od 1. travnja 2013. do 16. veljače 2014. sa zateznim kamatama.

 

2. Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj: Gž-596/2016-2 od 19. studenoga 2018. pod točkom I. odbio je žalbe tužitelja i djelomično žalbu prvotuženika te je potvrdio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem  i odbijajućem dijelu glede merituma- glavne stvari u toč. I., II. i III. presude, pod točkom II. izreke djelomično je prihvatio žalba prvotuženika i preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na parnični trošak te je naložio prvotuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 110.572,50 kuna, dok je u preostalom dijelu odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška. Pod točkom III. prihvatio je žalbu drugotuženika kao osnovanu, ukinuo je prvostupanjsku presudu u odnosu na drugotuženika te je u odnosu na drugotuženika odbacio tužbu. Pod točkom IV. odbio je zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovane.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

 

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije, predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu i tražio je trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

6. S obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude, sud je reviziju tužitelja razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019).

 

7. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na reviziju tužitelja kojom je pobijao drugostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženika

 

8. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju opisno ukazuje revident, jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pobijana presuda nije nejasna, nerazumljiva niti sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati, niti postoji proturječnost između izreke presude i razloga navedenih u obrazloženju iste. Pri tome se napominje da je tužitelj tražio trošak dvostruke najamnine, dakle, najamnine za dva stana od čega je u jednom nesporno stanovao tužitelj sa svojom obitelji, a u drugom njegov brat s njegovom obitelji pa presude nisu nejasne kada sud navodi da je tužitelj tražio najamninu i za svog brata.

 

9. Prihvaćenjem ocjene dokaza, koju je proveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, koju tužitelj ističe u reviziji, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na rezultatu cjelokupnog dokaznog postupka.

 

10. Vezano za revizijske navode tužitelja koji se sastoje u osporavaju utvrđenog činjeničnog stanja i davanju vlastite ocjene provedenih dokaza kada navodi da je on plaćao najamninu kao i u odnosu na visinu plaćene najamnine te trajanje radova na sanaciji kuće valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime najamnine.

 

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je prvotuženik naručitelj, a drugotuženik izvođač građevinskih radova za prvotuženika,

- da je izvođenjem građevinskih radova 17. travnja 2008. oštećena obiteljska kuća tužitelja koja više nije prikladna za stanovanje,

- da su tužitelj i članovi njegove obitelji morali iseliti iz oštećene kuće te su u tu svrhu zbog brojnosti obitelji iznajmili dva stana,

 

- da je u jednom stanu živio tužitelj sa svojom obitelji, a u drugom tužiteljev brat sa svojom obitelji,

- da je prvotuženik tužitelju 7. studenog 2012. isplatio naknadu imovinske štete na kući,

- da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da se kuća tužitelja može popraviti za 135 dana te da je od travnja 2013. kuća tužitelja mogla biti popravljena i tužitelj je mogao u nju useliti.

 

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu štete na ime najamnine za stan u kojem je živio tužitelj sa svojom obitelji kolovoza 2008. do kraja ožujka 2013. odnosno do trenutka kada je kuća tužitelja mogla biti popravljena i on mogao useliti u nju, sve primjenom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) u vezi s čl. 1085. ZOO i 1089. ZOO te čl. 1045. ZOO, dok su odbili tužbeni zahtjev za više traženi iznos od 33.000,00 kuna. Nadalje, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na najamninu za stan u kojem je živio tužiteljev brat zbog nedostatka aktivne legitimacije.

 

14. Tužitelj pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što smatra da on kao vlasnik oštećene kuće ima pravo na troškove najamnine za stan u kojem je stanovao njegov brat s obzirom na to da je tužitelj "glava obitelji" i da su oni pripadnici albanske nacionalne manjine koji imaju pravo na kulturnu i vjersku autonomiju prema čl. 40. i 41. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14).

 

15. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj drugu najamninu tražio za stan u kojem je stanovao njegov brat s obitelji, a sve ugovore o najmu nije niti sklapao za svoje potrebe i potrebe obitelji svog brata nego ih je sklapala i treća osoba (Z. B.) pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije.

 

16. Odbijanjem tužbenog zahtjeva zbog nedostatka aktivne legitimacije ne dira se u kulturnu i vjersku autonomiju bilo koje nacionalne manjine, a sudovi sude na temelju Ustava RH, zakona i drugih podzakonskih propisa pa je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe čl. 40. i 41. Ustava RH u ovom postupku.

 

17. Stoga je primjenom čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu u dijelu koji se odnosi na odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika.

 

U odnosu na reviziju tužitelja kojom je pobijao drugostupanjsku presudu u odnosu na drugotuženika

 

18. U postupku su u odnosu na drugotuženika utvrđene činjenice da je nad drugotuženikom tijekom trajanja ovog postupka bio otvoren postupak predstečajne nagodbe što je vidljivo iz rješenja F.-e. Z. od 2. rujna 2013., da je postupak predstečajne nagodbe okončan rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku od 16. veljače 2015. kojim je drugotuženiku odobreno sklapanje predstečajne nagodbe s više različitih vjerovnika te da tužitelj nije prijavio svoju tražbinu u tom postupku predstečajne nagodbe.

 

19. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženika smatrajući navedene okolnosti neodlučnima na nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari.

 

20. Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, preinačio prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu u odnosu na drugotuženika primjenom odredbi čl. 68., 70. i 71. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13 – dalje: ZFPPN) jer tužitelj nije prijavio svoju tražbinu u postupku predstečajne nagodbe koji postupak je pokrenut tijekom ovog parničnog postupka.

 

21. Osporavajući pravilnost drugostupanjskog rješenja tužitelj u reviziji navodi da zbog navedenih činjenica nije trebalo odbaciti tužbu.

 

22. Shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na drugotuženika je pravilno.

 

23. Prema odredbi čl. 81. st. 3. ZFPPN, a prema kojoj će sud u parničnim postupcima u odnosu na tražbine vjerovnika utvrđene u postupku predstečajne nagodbe i obuhvaćene predstečajnom nagodbom, u odnosu na tu tražbinu odbaciti tužbu, znači da tom odredbom nije izrijekom obuhvaćena i pravna situacija kao što je konkretna: da je parnica pokrenuta prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, za koju tražbinu vjerovnik nije podnio prijavu niti ju dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima, zbog čega ona i nije bila obuhvaćena predstečajnom nagodbom.

 

24. No, kako to pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud, ovu pravnu prazninu iz ZFPPN-a, potrebno je nadomjestiti smislenim tumačenjem odredbe čl. 81. st. 3. tog Zakona, a sve polazeći od svrhe predstečajne nagodbe propisane odredbom čl. 20. ZFPPN-a, a to je da se dužniku koji je postao nelikvidan ili insolventan omogući financijsko restrukturiranje na temelju kojeg će postati likvidan i solventan, a vjerovnicima omoguće povoljniji uvjeti namirenja njihovih tražbina od uvjeta koje bi vjerovnik ostvario da je protiv dužnika pokrenut stečajni postupak.

 

25. Upravo polazeći od navedenog, kada je tužitelj kao vjerovnik tuženika imao mogućnost u otvorenom postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom kao dužnikom, prijaviti svoju tražbinu iz ovog postupka, čime bi ona bila obuhvaćena predstečajnom nagodbom, što je nesporno tužitelj propustio učiniti, treba sagledati pravnu sudbinu tužbe tužitelja. Naime, posljedica takvog postupanja tužitelja je ta da je njegova tražbina ostala neispitana te nije obuhvaćena predstečajnom nagodbom, dakle u zakonom propisanom postupku ostvarivanja prava, zbog čega je, primjenom odredbe čl. 282. st. 1. ZPP-a tužba tužitelja pravilno odbačena (tako i Rev-2443/19-2 od 1. rujna 2020., Revt-179/17 od 16. prosinca 2020. i dr.).

 

26. Slijedom navedenog reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

27. Iz revizije tužitelja proizlazi da tužitelj u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija i odluku o parničnom trošku.

 

28. U odnosu na reviziju tužitelja kojom on osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

28.1. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

29. Stoga revizija protiv rješenja o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

30. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Ivan Vučemil, v.r.