- 1 -              Rev 4199/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4199/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V. L., OIB: … , C., koju zastupa punomoćnik C. R., odvjetnik u D., protiv tuženika T. d.d. Z., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-43/2019-2 od 28. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-152/2016 od 2. listopada 2018., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika T. d.d.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-152/2016 od 2. listopada 2018. suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od 27. travnja 2016.

 

II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana vratiti tužiteljicu na posao sukladno ugovoru o radu od 31. prosinca 2014.

 

III. Nalaže se tuženiku roku od 8 (osam) dana naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 5.273,80 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 2. listopada 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena."

 

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-43/2019-2 od 28. veljače 2019. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak sastava revizije.

 

4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Neosnovano smatra tuženik da su sudovi počinili bitnu povredu parničnog postupka koja sadržajno upućuje na odredbu čl. 354. st. 2 toč. 12 ZPP jer su “(...) cijenili upozorenje tuženika od 18. studenoga 2015. iako to upozorenje nije bio predmet tužbenog zahtjeva (…)" s obzirom da do prekoračenja tužbenog zahtjeva dolazi kad sud odlukom pruži stranci određenu zaštitu iako stranka tu zaštitu nije tražila. Presudama je odlučeno u granicama tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP), a kako je postavljen u tužbi (upozorenje se sadržano u odluci o otkazu ugovora o radu od 27. travnja 2016.) te odgovoru na tužbu.

 

7.1. Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati njegova zakonitost i pravilnost. Navodi drugostupanjskog suda da je "(…) tuženik trebao postupiti suglasno odredbi čl. 123. ZV ( …)" predstavljaju očitu omašku u pisanju u predmetu koji se vodi utvrđenja nedopuštenosti otkaza o radu gdje se sud poziva i citira odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14- dalje u tekstu ZR). Uostalom članak "(…) 123. ZV (…)" je naveden nakon što su citirane odredbe Zakona o radu o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora – čl. 123. ZR.

 

8. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 27. travnja 2016. o redovitom otkazu Ugovora o radu sklopljenim 31. prosinca 2014. na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja prodavaonice Centar u D. zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, te vraćanje na posao.

 

10. Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 31. prosinca 2014. radila na neodređeno vrijeme kod tuženika na radnom mjestu voditeljice prodavaonice;

 

- da je tužiteljica kao voditelj prodavaonice bila zadužena za poslove organizacije procesa rada i prodaje robe u prodavaonici, uključujući sudjelovanje u izradi plana prodaje, praćenja zaliha i cijena robe, rad zaposlenih te stručno, savjesno i profesionalno obavljanje poslova iz djelokruga rada;

 

- da je tužiteljica upozorena 18. studenoga 2015. o obvezama iz radnog odnosa jer je propustila dostaviti komercijalnoj službi raspored rada osoblja kao voditelj prodavaonice za razdoblje od 16. do 21. studenoga 2015.;

 

- da je tuženik odlukom od 27. travnja 2016. otkazao ugovor o radu zbog samoskrivljenog ponašanja tužiteljice uz suglasnost radničkog vijeća;

 

- da je tužiteljica odluku o otkazu primila 18. svibnja 2016. te je pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa.

 

11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da nije bilo osnove za otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, već da je namjera tuženika bila u tome da  " (…) djelatnicu koju iz nekih drugih razloga, koji nisu pravno utemeljeni, ne želi kao zaposlenika – otpusti (…)" pa ocjenjuju da je odluka o otkazu nepravilna i nezakonita te usvajaju tužbeni zahtjev. Posljedično su naložili i vraćanje tužiteljice na rad.

 

12. Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 3. Zakona o radu (NN 93/14 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik, na kojem je u smislu pravila iz članka 135. stavak 3. ZR-a bio teret dokazivanja, u postupku neupitno nije dokazao odlučne okolnosti, tj. da je tužiteljica kršila obveze iz radnog odnosa (da tužiteljica kao radnica ne pozdravlja kupce pri ulazu i izlazu iz trgovine, ne ukazuje im potrebnu ljubaznost, pozornost i pažnju, ne inicira prodajni razgovor, da poslovnica u kojoj radi ima manjak u poslovanju).

 

12.1. Naime, iz iskaza svjedoka kontrolora K. V. proizlazi da je 31. ožujka 2016. kao tajni kupac provela kontrolu prodavaonice u kojoj radi tužiteljica kao voditeljica i tom prigodom je tužiteljicu zatekla unesenu u blagajničke poslove, te da je tužiteljica odgovorila na konkretna pitanja tajnog kupca u svezi robe, u trgovinu su ušli i drugi kupci (domaći i strani) s kojima je tužiteljica razgovarala " (..)"uz normalan nivo poslovanja (…)".

 

12.2. Kako se iz cjelokupnog postupka ne može zaključiti da je postupanje tužiteljice, (kao dugogodišnje radnice tuženika bez primjedbi na njezin rad) bilo protivno poslovnoj filozofiji tuženika te da bi tužiteljica u danim okolnostima postupala protivno uputi poslodavca o "aktivnoj prodaji" to su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je otkaz ugovora o radu nedopušten.

 

13. Nadalje, u pravu je tuženik da se mora poštivati autonomno pravo poslodavca da organizira radni proces u cilju sa ciljevima poslovne politike, međutim promjene ne mogu biti šikanozne ili diskriminirajuće u odnosu na radnika, već moraju korespondirati s konkretnim poslovnim okruženjem i interesima poslovanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-502/05).

 

13.1. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik nije dokazao razloge za otkazivanje ugovora o radu (da tužiteljica i nakon opomene nije popravila kvalitetu rada posebice vezano za organizaciju procesa rada i prodaju robe u prodavaonici i brige o prodavačkom osoblju i radnoj disciplini), pravilno su i prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a.

 

14. Tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu ocjenu (ne)postojanja opravdanog razloga za otkaz. Takvi navodi, u kojima drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od ocjene nižestupanjskih sudova, nisu razmatrani jer predstavljaju činjenične prigovore koji prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP-a u reviziji nisu dopušteni.

 

15. Slijedom navedenog, tuženik navodima revizije nije doveo u pitanje pravilnost pobijane drugostupanjske presude, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti njegovu reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.