- 1 -              Rev 346/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 346/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz V., OIB: ..., zastupane po Odvjetničkom društvu P. i dr. iz V., protiv 1. tuženika Z. d.d. u stečaju V., OIB: ..., i 2. tuženika Z.-T. d.d. V., OIB: ..., oba zastupani po punomoćniku D. C., odvjetniku u V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete, isplate i dr., odlučujući o revizijama tužiteljice i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-13/2019-3 od 17. lipnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Pr-239/2018-18 od 13. lipnja 2019., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane revizije tužiteljice i 2. tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je nedopuštenim otkaz ugovora o radu 2. tuženika sadržan u Odluci o raskidu Ugovora o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa broj 31/08 od 10. lipnja 2008., a temeljem koje Odluke je tužiteljici prestao radni odnos kod 2. tuženika s danom 10. lipnja 2008. (toč. 1. izreke); određen je sudski raskid radnog odnosa s danom 23. srpnja 2009. (toč. 2. izreke); obvezan je 2. tuženik isplatiti tužiteljici na ime naknade štete zbog sudskog raskida iznos od 532.522,32 kn s kamatom od 13. lipnja 2019. do isplate (toč. 3. izreke); kao i isplatiti joj naknadu plaće za razdoblje od 11. lipnja 2008. do 23. srpnja 2009., u bruto iznosu od 594.907,37 kn s kamatom na mjesečne iznose kao u toč. 4. izreke. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica od 2. tuženika traži naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa iznad dosuđenog a do zatraženog iznosa od 798.783,48 kn, kao i zahtjev za isplatu kamata na odbijeni iznos (toč. 5. izreke).

 

1.1. U cijelosti je odbijen glavni tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika (toč. 6. izreke, na utvrđenje da odluka o raskidu ugovora o zapošljavanju broj 31/08, koju je dana 10. lipnja 2008. donio 1. tuženik nije zakonita, utvrđenje osnovanim tražbina tužiteljice kao tražbina prvog višeg isplatnog reda po osnovu naknade štete zbog nezakonitog raskida ugovora o zapošljavanju u iznosu od 828.362,83 kn te u iznosu od 834.050,56 kn kao tražbina prvog višeg isplatnog reda po osnovu zakonske zatezne kamate tekuće od 20. srpnja 2008. do dana otvaranja stečajnog postupka nad 1. tuženikom i utvrđenje tražbine po osnovu troškova postupka do otvaranja stečajnog postupka kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 421.094,95 kn), i eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika (toč. 7. izreke - na utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu 1. tuženika prema tužiteljici sadržan u odluci od 10. lipnja 2008., utvrđenje na sudski raskid radnog odnosa s danom 23. srpnja 2009., utvrđenje osnovanim tražbina tužiteljice kao tražbina prvog višeg isplatnog reda po osnovu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 798.783,48 kn, u iznosu od 777.147,29 kn kao tražbina prvog višeg isplatnog reda po osnovu zakonske zatezne kamate tekuće od 23. srpnja 2009. do dana otvaranja stečajnog postupka na iznos od 798.783,48 kn, tražbina tužiteljice kao tražbina prvog višeg isplatnog reda po osnovu naknade plaće za razdoblje od 11. lipnja 2008. do 23. srpnja 2009. u bruto iznosu od 594.907,37 kn, te u iznosu od 617.233,56 kn kao tražbina prvog isplatnog reda po osnovu zatezne kamate od 20. srpnja 2008. do otvaranja stečajnog postupka na iznos od 594.907,37 kn i po osnovu troškova postupka do otvaranja stečajnog postupka kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 421.094,95 kn).

 

1.2. Konačno, obvezan je 2. tuženik naknaditi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 251.859,00 kn, a tužiteljica 1. tuženiku iznos od 150.828,10 kn (toč. 8. i 9. izreke).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalba tužiteljice i 2. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. od 1. do 8. izreke; dok je rješenjem odbačena žalba tužiteljice u dijelu kojim pobija toč. 3. izreke te u dijelu kojim pobija toč. 5. izreke u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete iz toč. 3., a u odnosu na toč. 9. izreke odbijena je žalba tužiteljice a djelomično prihvaćena žalba 1. tuženika i obvezana tužiteljica istome naknaditi troškove postupka u iznosu od 162.809,37 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. 3. i 5. te rješenja u dijelu kojim je odbačena žalba tužiteljice kojom se pobija toč. 3. izreke i toč. 5 izreke u dijelu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete iz toč. 3. izreke, reviziju podnosi tužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova revizije. Podredno, podnosi prijedlog za dopuštenje revizije.

 

4. Reviziju protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je potvrđena toč 1., 2., 3., 4. i 8. izreke prvostupanjske presude, podnosi 2. tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP,  zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 394.a i čl. 377. u vezi sa čl. 399. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se i u odnosu na njega u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova revizije. Podredno, podnosi prijedlog za dopuštenje revizije.

 

5. Na revizije nije odgovoreno.

 

6. Revizije nisu osnovane.

 

7. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP, u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Pravno shvaćanje sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 4. travnja 2022. koje glasi: "Kad se uz tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu kumuliraju i zahtjevi za isplatu tražbina koje su u vezi s otkazom, u takvom sporu (neovisno od iznosa pojedine novčane tražbine) u odnosu na sve zahtjeve dopuštena je revizija iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19)", primjenjivo je i kada se radi o izravnoj reviziji iz odredbe čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP. Budući su revidenti, tek za slučaj da nema mjesta podnošenju izravne revizije, podnijeli i prijedloge za dopuštenje revizije, a kako je ovaj sud odlučivao po njihovim izravnim revizijama, to nije bilo mjesta odlučivanju o tim prijedlozima.

 

9. Suprotno tvrdnji revidenata, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu isti ukazuju.

 

10. Isto tako, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 394.a ZPP (jer revizijski sud nije u ukidnom rješenju izrazio pravno shvaćanje već je naveo da se za sada ne može ispitati pravilnost iznesenog pravnog shvaćanja) i odredbom čl. 377. u vezi s čl. 399. ZPP (jer je nižestupanjski sud upravo sukladno uputi revizijskog suda izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozoren u ukidnom rješenju).

 

11. Predmet spora u odnosu na 1. tuženika je glavni zahtjev tužiteljice na utvrđenje nezakonitosti odluke o raskidu Ugovora o zapošljavanju od 10. lipnja 2008. te utvrđenje osnovanosti tražbina po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, zateznih kamata i troškova postupka. Eventualno postavljeni tužbeni zahtjevi u odnosu na 1. tuženika su na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je sadržan u odluci o raskidu Ugovora o zapošljavanju od 10. lipnja 2008., kao i zahtjevi za sudski raskid ugovora o radu, isplatu naknade plaće od dana otkaza do dana sudskog raskida i naknadu štete zbog sudskog raskida te kamata i troškova postupka. U odnosu na 2. tuženika, predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je sadržan u odluci o raskidu Ugovora o zapošljavanju od 10. lipnja 2008., kao i zahtjevi za sudski raskid ugovora o radu, isplatu naknade plaće od dana otkaza do dana sudskog raskida i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su tužiteljica i prednik 1. tuženika sklopili dana 30. prosinca 2005. Ugovor o zapošljavanju radi obavljanja poslova direktora Sektora financija i knjigovodstva 2. tuženika (dalje: Ugovor o zapošljavanju),

 

- da je plaću tužiteljici isplaćivao 2. tuženik kod kojeg je ista ostvarivala sva prava iz radnog odnosa, dok 1. tuženik nije imao nijednog zaposlenog radnika,

 

- da je 1. tuženik dana 21. veljače 2008. donio „opomenu pred otkaz“ zbog kašnjenja na posao i zbog nemogućnosti održavanja konzultacija na razini direktora sektora,

 

- da je 3. lipnja 2008. radničkom vijeću 2. tuženika upućen dopis da se očituje o namjeravanom otkazivanju ugovora o radu tužiteljici jer da je došlo do generalnog razmimoilaženja u načinu vođenja poslova 2. tuženika u tolikoj mjeri da daljnja međusobna suradnja nije moguća,

 

- da je Odlukom 1. tuženika broj 31/08 od 10. lipnja 2008. na temelju čl. XXI. u svezi čl. XIX. Ugovora o zapošljavanju s tim danom raskinut Ugovor o zapošljavanju u obavljanju funkcije direktora Sektora financija i knjigovodstva u društvu 2. tuženika i radni odnos na tim poslovima (dalje: Odluka o raskidu),

 

- da je na sjednici kolegija 2. tuženika održanoj 10. lipnja 2008. direktor M. B. uručio tužiteljici Odluku o raskidu,

 

- da se tužiteljica nalazi u prijevremenoj starosnoj mirovini od 11. lipnja 2008.,

 

- da je tužiteljica obojici tuženika podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je odbijen po Nadzornom odboru 1. tuženika, a 2. tuženik se nije očitovao.

 

13. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je između tužiteljice i 2. tuženika zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu čl. 13. i čl. 16. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 56/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) pa okolnost da je tužiteljica sa prednikom 1. tuženika sklopila Ugovor o zapošljavanju radi obavljanja poslova direktora Sektora financija i knjigovodstva kod 2. tuženika nema utjecaja na već ranije zasnovani radni odnos kod 2. tuženika.

 

14. Budući da tužiteljica i 2. tuženik dijelom revizijskih navoda iznesenih u okviru razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporavaju i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa takvi navodi revidenata, kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

15. Ugovor o radu je dvostranoobvezni ugovor sklopljen između poslodavca i radnika koji nastaje sporazumom stranaka o bitnim sastojcima tog ugovora. Iako je odredbom čl. 16. st. 1. ZR predviđeno da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, prema odredbi čl. 16. st. 2. ZR propust ugovornih stranaka da sklope taj ugovor u navedenom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Stoga posljedica nepostojanja pisanog ugovora o radu između tužiteljice i 2. tuženika, kraj utvrđene činjenice izvršavanja sadržaja prava i obveza iz ugovora o radu, nije i ne može biti gubitak prava radnice na ostvarenje sudske zaštite u slučaju povrede njenog prava iz radnog odnosa.

 

16. Obzirom da su u navedenom smislu nižestupanjski sudovi osnovano ocijenili da je između tužiteljice i 2. tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, to se na prestanak tog ugovora primjenjuju odredbe ZR. Pritom, okolnost da je tužiteljica s prednikom 1. tuženika sklopila Ugovor o zapošljavanju radi obavljanja poslova direktora sektora financija i knjigovodstva kod 2. tuženika nema utjecaja na prethodno zasnovani radnopravni odnos tužiteljice kod 2. tuženika (u tom smislu i Revr 69/12-4 od 14. veljače 2017. i Revr 1612/10-2 od 22. ožujka 2017.).

 

17. Jedan od načina prestanka ugovora o radu je i otkazom (čl. 110. toč. 6. ZR), a prema odredbi čl. 118. st. 1. ZR, otkaz mora imati pisani oblik. Budući 2. tuženik nije ni donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, ali je tužiteljici ugovor o radu praktično prestao odlukom o otkazu koju je donio 1. tuženik (njoj je tu odluku uručio direktor 2. tuženika), to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti odluke kojom tužiteljici prestaje radni odnos.

 

18. S tim u vezi, sukladno pretpostavkama iz odredbe čl. 123. st. 1. ZR, pravilno su prihvatili i tužbeni zahtjev na sudski raskid ugovora o radu s danom 23. srpnja 2009. kao i zahtjev za naknadu štete u visini od 12 prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca, obzirom na 35 godina radnog staža i 58 godina života tužiteljice. Nepravilno tužiteljica u reviziji smatra da je prvostupanjski sud vezan svojom ranijom, u istom postupku donesenom i od strane revizijskog suda ukinutom, odlukom o visini naknade štete niti se radi o nekom tabelarnom, matematički preciznom, određivanju visine naknade štete pa stoga nema mjesta usporedbi u odnosu na dosuđene iznose naknade štete u drugim postupcima. Posljedično, pravilno je prihvaćen i zahtjev za naknadu plaća za razdoblje od 11. lipnja 2008. (dana nedopuštenog otkaza ugovora o radu) do 23. srpnja 2009. (dana sudskog raskida ugovora o radu), što je utemeljeno na odredbi čl. 93. st. 3. ZR.

 

19. Neosnovani su revizijski navodi tužiteljice o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, u dijelu tekućih od dana sudskog raskida ugovora o radu do dana presuđenja. Naime, tužiteljica nije predložila donošenje dopunske prvostupanjske odluke o tom dijelu tužbenog zahtjeva, kako to pravilno navodi drugostupanjski sud, slijedom čega je taj sud pravilno odbacio žalbu tužiteljice u tom dijelu.

 

20. Pozivanje 2. tuženika u reviziji, u svrhu potkrjepe navoda da bi se u konkretnom slučaju radilo o menadžerskom a ne ugovoru o radu, na shvaćanje izraženo u odlukama ovog suda broj Rev 1222/2001-2 od 22. listopada 2002. i Revr 219/2010-2 od 16. ožujka 2011. nije relevantno jer je u navedenim predmetima utvrđeno da se radilo o menadžerskim ugovorima, a što ovdje nije slučaj.

 

21. Imajući u vidu utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova u smislu da je tužiteljica ugovor o radu sklopila s 2. tuženikom a ne 1. tuženikom, pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen je prvopostavljeni i eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika.

 

22. Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 2. ZPP (i u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP) revizije tužiteljice i 2. tuženika odbiti kao neosnovane.

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.