- 1 -              I Kž 20/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 20/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavkom 1. i člankom 118. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 18. prosinca 2019. broj K-10/2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika D. S.-R., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

              I.              U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog M. S., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              II.              Žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. S. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom optuženi M. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela teškom tjelesnom ozljedom s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavkom 1. i člankom 118. stavkom 1. KZ/11. Na temelju članka 120. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora tri godine i šest mjeseci.

 

1. 1.               Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu zatvorsku kaznu uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode i to od 21. studenog 2017. do 16. siječnja 2018. te je jedan dan lišenja slobode izjednačen s jednim danom kazne zatvora.

 

1. 2.               Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08-18) oštećena M. B. upućena je imovinskopravni zahtjev ostvariti u parnici.

 

1. 3.              Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-18 obvezan je optuženik naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. i 2., točka 1. i 6. ZKP/08-18 u visini 5.000,00 kuna, kao i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećene M. B., odvjetnice D. H. iz R. s time da je određeno da će odluka o visini biti donijeta naknadno. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08-18 optuženik je oslobođen obveze snošenja ostalih troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08-18.

 

2.              Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju, odvjetniku D. S.-R..

 

2. 1.              Državni se odvjetnik žali zbog odluke o kazni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne kaznu u duljem trajanju. 

 

2. 2.              Optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-18), "povrede prava na pravično suđenje iz članka 28. i 29. stavak 1. Ustava RH i članka 6. stavak 1. i 2. Konvencije", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. i 3. ZKP/08-18), odluke o kazni te odluke o troškovima. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, "podredno" ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim sudskim vijećem kao i da "ukine prestrogu odluku o kazni". U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

 

3.               Optuženik je podnio odgovor na žalbu i predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4.              Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.).

 

5.              Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika D. S.-R.. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 4. ZKP/08.).

 

6.              Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, a u povodu tih žalbi trebalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka.

 

U odnosu na točku II. izreke ove odluke

 

7.              Optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud napravio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-18. Tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama (o izostanku organskih tragova na izuzetom predmetu i to barskom stolcu). Smatra da su proturječni razlozi o odlučnim činjenicama (u odnosu na izvor saznanja o slijedu događaja za svjedoke N. M. i I. M.). Također navodi da je nerazumljiva izreka i da je proturječna razlozima presude (u odnosu na subjektivni element presuđenog kaznenog djela i uzročno-posljedičnu vezu u smislu teškog tjelesnog ozljeđivanja i smrtne posljedice te u odnosu na specifikaciju troškova u odluci o trošku postupka) te da o odlučnim činjenicama postoji bitno proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i stvarnom sadržaju tih isprava (u odnosu na iskaz svjedoka S. S. i njegovu interpretaciju u presudi).

 

8.               Žalitelj nije u pravu. Izreka presude je razumljiva i nije u proturječju s razlozima. Naime, činjenični opis izreke pobijane presude sadrži sva bitna objektivna i subjektivna obilježja zakonskog bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi članka 119. stavka 1. i članka 118. stavka 1. KZ/11. Jasno je naznačena namjera optuženika da oštećenika teško tjelesno ozlijedi, kao i okolnost da je oštećenik "od udarca pao na leđa udarivši stražnjim dijelom glave o pod" pri čemu je zadobio osobito teške ozljede uslijed kojih je unatoč pruženoj liječničkoj pomoći i liječenju nakon 5 dana umro u KBC S.. Dakle, jasno je naznačena uzročna veza između udarca barskom stolicom, pada na pod i s tim povezanih ozljeda i smrtne posljedice. Sve okolnosti u kojima se sve ogleda svijest optuženika ne moraju niti biti sadržane u izreci presude, nego se o tim okolnostima sud mora očitovati u obrazloženju presude. Tako je postupio prvostupanjski sud te je dao razumne razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o onima na koje upućuje žalitelj. Nadalje, niti u tom dijelu ne postoji proturječnost između izreke i razloga kako to neosnovano tvrdi žalitelj. Druga je stvar što žalitelj ne prihvaća razloge iz pobijanje presude, a to se zapravo odnosi na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na pogrešno označenu bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

8.1.              Neosnovano žalitelj ističe da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnoj činjenici izostanka organskih tragova na oduzetoj stolici pa niti u ovom dijelu prvostupanjske presude nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-19. Naime, da bi bila riječ o navedenoj bitnoj postupovnoj povredi, navedeni propust se mora odnositi na odlučne činjenice i mora biti takav da se zbog njega presuda ne može ispitati. Ovdje nije odlučno da na jednoj barskoj stolici (od dvije istog oblika i izgleda, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka S. S.) koja je pet dana nakon inkriminiranog događaja oduzeta s mjesta događaja (potvrda na listu 20 spisa) nisu pronađeni materijalni tragovi Razumno je za zaključiti da pri udarcu barskom stolicom po glavi nužno ne ostaju tragovi na barskoj stolici ili da oni budu uklonjeni pranjem, brisanjem ili drugim postupcima. O tome je iskazivala vještakinja za biološka vještačenja. Stoga okolnost da na jednoj od dvije barske stolice koja je pet dana nakon događaja izuzeta s mjesta događaja nisu pronađeni biološki tragovi nema takvo značenje koje joj pridaje optuženik u žalbi više puta ponavljajući tu nebitnu okolnost. 

 

8. 2.              Nadalje, u odnosu na žalbene prigovore optuženika da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-19 zato što su proturječni razlozi o odlučnim činjenicama, a u odnosu na zaključak suda da je svjedok M. M. moguć izvor saznanja posrednih svjedoka N. M. i I. M. o slijedu događaja treba navesti sljedeće. Razlozi žalitelj u stvari jasno upućuju na to da nije zadovoljan ocjenom dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, nije ostvaren istaknuti oblik bitne postupovne povrede jer je ocjena dokaza i izvođenje zaključaka iz dokazne građe činjenično pitanje tako da je u naravi riječ o žalbenom pobijanju pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja o kojem će poslije biti riječi.

 

8. 3.              Žalitelj nije u pravu ni kada, upirući na istu bitnu postupovnu povredu, ističe da prvostupanjski sud, kada reproducira iskaz svjedoka S. S., ne navodi u obrazloženju pobijane presude pojedine dijelove iskaza toga svjedoka danog pred državnim odvjetnikom 22. prosinca 2017. Pritom posebno upućuje na dio iskaza imenovanog svjedoka "ali nisam primijetio sam zamah i sam udarac" koji nije prenesen u obrazloženju pobijane presude.

 

8. 4.              Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude prenio bitan sadržaj iskaza ovog svjedoka (stranica 6. treći odlomak) nakon čega ga je raščlanio (stranica 17., odlomci 2. i 3.; stranica 18. odlomak 1. te stranica 19. odlomak 2. pobijane presude). Naravno da je sud prilikom donošenja zaključaka o činjenicama odlučnima za odluku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika imao na umu cijeli iskaza ovog svjedoka (prema sadržaju raspravnog zapisnika sa lista 39 svjedok je ostao pri iskazu danom pred držanim odvjetnikom te ujedno dodatno objasnio što je točno vidio). To što prvostupanjski sud nije iskaz svjedoka u cijelosti prenio u obrazloženju pobijane presude ne znači da ga nije uzeo u obzir. Druga je stvar što žalitelj ne prihvaća zaključke do kojih je došao prvostupanjski sud raščlambom i ocjenom iskaza svjedoka. Međutim, to ne opravdava žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, nego pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

8. 5.              Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjen nijedan oblik bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-18 na koje neosnovano upire optuženik u svojoj žalbi.

 

9.              Suprotno žalbenim navodima nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08-18 na koju upire žalitelj. Žalitelj, naime, tvrdi da mu je "povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i presumpciju nedužnosti iskazano kroz primjenu načela in dubio pro reo".

 

9. 1.              Najprije treba navesti da in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo (vidi odluke ovoga suda: I Kž 265/2015., I Kž 288/2013., I Kž-Us 94/2013., I Kž 769/2013., III Kr 222/2010., I Kž 530/2013., III Kr 640/2020., III Kr 69/2022.). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da takva činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje nije riječ o tome. Prvostupanjski je sud imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da je optuženik počinio djelo i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. U takvoj situaciji može postojati dvojba kojim dokazima vjerovati, a kojima ne. No, ta se dvojba ne rješava ovdje pomoću pravila in dubio pro reo.

 

9. 2.              Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta (članak 393. stavak 2. ZKP/08.) i dužnosti savjesne ocjene dokaza "pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima" (članak 450. stavak 2. ZKP/08.). Tu dužnost sud ispunjava bez vezanosti ili ograničenosti nekim formalnim dokaznim pravilom, dakle, primjenom načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08., I Kž-Us 16/13. od 15. veljače 2016.). Tako je u stvari i postupio prvostupanjski sud kada je ocijenio da je dokazano da je optuženik počinio kaznenog djelo koje mu je stavljeno na teret i kada je jasno naznačio na temelju kojih je dokaza tako odlučio.

 

9. 3.              To što sud nije prihvatio obranu optuženika unatoč tomu što su pojedini dijelovi te obrane teoretski mogući, ne predstavlja povredu pravila in dubio pro reo niti predstavlja povredu pretpostavke nedužnosti. Riječ je o žalbenoj tvrdnji usmjerenoj na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će poslije biti više riječi. Odlučno je da je za svoje razloge prvostupanjski sud dao razumne razloge razložno raščlanjujući izvedene dokaze utemeljene na logičnoj ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza. Pritom nije povrijedio pravilo in dubio pro reo kako to neosnovano tvrdi optuženika. Usput, ovdje nije niti bilo uvjeta za primjenu toga pravila imajući na umu prije navedeno o prirodi toga pravila.

 

9. 4.               Osim toga, optuženik nadalje ističe "izostanak uvažavanja načela jednakosti oružja" jer je prvostupanjski sud "odbio provođenje kontrolnih dokaza obrane", a "nasuprot tome kontrolne dokaze optužbe…samoinicijativno je i posve mimo zauzimanja optužbe, akuzatorskim pristupom proveo".

 

9. 5.               Međutim, već iz samog žalbenog izričaja (odbijanje provođenja predloženih kontrolnih dokaza obrane) očito je da optuženiku odbijanjem određenih dokaznih prijedloga obrane nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane. Dokazni prijedlozi obrane koji su prihvaćeni i izvedeni navedeni su na stranici 4.,12.,13. i 14. pobijane presude. Zato nije dovedena u pitanje i jednakost oružja stranaka u postupku kao sastavnica prava na pravično suđenje kako to neosnovano u žalbi tvrdi optuženik.

 

9. 6.              Osim toga, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo koje je dokaze izveo. Potom je izložio zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima, kao i kojim se razlozima vodio pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika. Dakle, nema govora o tome da je prvostupanjski sud bio pristran i povrijedio "jamstvo neutralnog arbitra" i postupao s "ciljem podupiranja navoda optužbe" prilikom ispitivanja i utvrđivanja činjenica koje terete optuženika i koje mu idu u korist. Drugim riječima, prvostupanjski sud nije postupio protivno članku 9. ZKP/08. niti je nepravično odlučio o optužbi, u smislu odredbe članka 11. stavka 1. ZKP/08.

 

9. 7.              U odnosu na istaknute žalbene prigovore treba navesti i to da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje (članak 418. stavak 1. ZKP/08). Istovremeno to ne znači da sud mora prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavak 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza uvijek podložno ocjeni suda. Osim toga, sud je ovlašten i proprio motu odrediti izvođenje dokaza (članak 419. stavak 3. ZKP/08.). Tu je mogućnost koristio i prvostupanjski sud. Te je dokaze, zajedno s dokazima koje je na prijedlog optužbe i obrane izveo, prvostupanjski sud detaljno ocijenio i za tu ocjenu dao zdravorazumske razloge. Zato nije počinjena povreda prava na pravični postupak kroz povredu pretpostavke nedužnosti ili pogrešne primjene pravila in dubio pro reo na koje neosnovano upire optuženik. 

 

10.              Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o dinamici događaja. Smatra da je pogrešno utvrđenje da je optuženik drvenom barskom stolicom udario oštećenog Ž. B. u glavu i da je od tog udarca oštećenik pao na leđa udarivši stražnjim dijelom glave o pod i zadobio predmetne ozljede. Ističe da je svjedok S. S. dao dva različita viđenja događaja pa je pitanje u kojem dijelu je iskazivao istinu. Smatra da svjedok Sokolić ima motiva tereti optuženika, a to je izbjegavanje odgovornosti od naknade štete jer je oštećeniku nekontrolirano davao alkoholna pića. Osim toga, svjedok je izmijenio navode izrečene liječničkom osoblju. Navodi da je moguće da je oštećenik sam pao uslijed tegoba sa srcem ili alkoholiziranosti, odnosno da je moguće izgubio ravnotežu ili da je pao zbog kontakta sa S. S.. Smatra da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer nije provedeno vještačenje po vještaku kardiologu te pulmologu, kao i rekonstrukcija događaja i traseološko vještačenje. Kao dokaz za postojanje mogućnosti drugog uzroka pada oštećenika ističe iskaz svjedokinje K. Š. te liječničku dokumentaciju koju ju sačinila izlaskom na lice mjesta. O. toga, tvrdi da prvostupanjski sud uzima odlučnim samo dio nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine u koji uklapa navode svjedoka S. S. u dijelu kojim upućuje na skrivljeno postupanje optuženika u smislu zadavanje udarca stolicom oštećeniku. Tvrdi da dinamika događaja kako je prikazuje svjedok S. S. nije moguća, a nitko drugi nije zapazio slijed zbivanja. Osim toga izostanak organskih tragova na stolici govori u prilog zaključku da uopće nije bilo kontakta stolice s tijelom oštećenika niti da je stolicom zadana ozljeda u predjelu prednje strane lica oštećenika. Ističe da se za te ozljede, kao i preostale ozljede, osim ozljeda na stražnjoj strani glave oštećenika nastale od pada, vještak za sudsku medicinu nije mogao sa izvjesnošću izjasniti o dinamici i vremena njihova nastanka.

 

11.              Najprije treba navesti da svjedok S. S. tijekom cijelog postupka (pred državnim odvjetnikom i na raspravi) nije promijenio svoj iskaz jer taj svjedok u odlučnim činjenicama tijekom postupka iskazuje dosljedno. Suprotno tvrdnji žalitelja, pred državnim odvjetnikom je iskazao da je vidio jedan zamah optuženika stolicom prema oštećeniku, vidio je dignutu stolicu (barsku, drvenu, bez naslona), ali nije vidio udarac. Na raspravi dopunjuje iskaz. Stoga nije u pravu žalitelj o postojanju dva različita iskaza ovog svjedoka, odnosno dva različita slijeda događaja.

 

11. 1.              Točno je da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da su oni koji su bili prisutni na mjestu događaja kada je došla liječnica hitne pomoći rekli liječnici da je oštećenik pao sâm. To je uostalom iskazala i svjedokinje K. Š., liječnice hitne pomoći koja je prva stigla na mjesto događaja. Osim njoj, svjedok S. je najprije jednako rekao i S. G. i M. S., ali već je u drugom razgovoru (S. G.) odnosno sutradan (M. S.) rekao da se događaj odvijao kako je i opisao u svom iskazu. Njegov iskaz potkrjepljuju iskazi svjedoka S. G. i M. S.. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je odmah nakon događaja S. S. rekao neistinu i razlozi prvostupanjske presude su zdravorazumski i logični.

 

11. 2.              Optuženik pokušava žalbom prikazati da svjedok S. S. ima interes neistinito prikazati da je optuženik zamahnuo odnosno udario barskom stolicom oštećenika. No, optuženik za to ne nudi nikakve dokaze, a osobito ne o mogućoj odgovornosti ovog svjedoka. Osim toga da je S. S. nudio oštećenom Ž. B. (koji je vidno bio pod utjecajem alkohola) da ga odveze doma, neposredno prije događaja, potvrđuje svjedok T. S.. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da svjedok S. S. nema nikakvog interesa od ishoda ovog kaznenog postupka i pravilno ocjenjuje iskaz ovog svjedoka kao istinit i uvjerljiv. Žaliteljeva osporavanja takvih zaključaka prvostupanjskog suda navodno mogućnom odgovornošću za naknadu štete jer mu je prodavao alkoholna pića iako je ovaj bio alkoholiziran predstavljaju nategnuto nagađanje.

 

11. 3.              Sadržaj iskaza svjedoka S. S. u skladu je s ostalim provedenim dokazima i prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz njegovog iskaza proizlazi da je optuženik barskom stolicom udario oštećenika u području glave i da je potom oštećenik pao, uslijed čega je zadobio ozljede stražnje strane glave. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje i da je taj slijed događaja bio nakon što je oštećenik udario optuženika iza leđa zatvorenom šakom u stražnji dio glave. Međutim, iskaz svjedoka S. S. nije jedini dokaz na kojemu su utemeljeni takvi pravilni zaključci prvostupanjskog suda. Naime, na takve zaključke upućuje i dio iskaza svjedoka T. S. koji je naveo da je čuo tupi udarac, a potom vidio oštećenika na podu, u blizini je vidio barsku stolicu, a vidio je i oštećenika kako je prvi udario s leđa optuženika. Na takve zaključke upućuje i iskaz svjedoka M. M. koji je naveo da je stajao za šankom s optuženikom, čuo strku, okrenuo se i vidio oštećenika leđima na podu. Iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka dr. V. S., kao i iz obdukcijskog nalaza, proizlazi da su ozljede koje su dovele do oštećenikove smrti posljedica teških ozljeda lubanje i mozga te je isključen uzrok smrti u krvožilnim bolestima koje su otprije utvrđene kod oštećenika. Ozljede prednje strane glave nastale su djelovanjem mehaničke sile i odgovaraju udarcu, a ozljede lubanje i mozga su nastale padom o tvrdu ravnu podlogu. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju isključio mogućnost da su obje ozljede glave zadobivene od jednog udarca.

 

11. 4.              Navedeno pravilno upućuje na zaključak o isključenoj mogućnosti da je oštećenik sam pao. Žalitelj prešućuje da je u iskazu naveo da je udario u nešto tvrdo. Doduše, tvrdi da je udario šakom, a potom vidio u neposrednoj blizini S. S. i oštećenika pa je prvostupanjski sud s pravom otklonio njegovu obranu da postoji mogućnost da je kazneno djelo počinio netko treći.

 

11. 5.              Neovisno o tome što svjedoci  M. B., N. M., I. M., D. G. i S. G. nisu bili u caffe baru G. pa nisu bili neposredni očevici inkriminiranog događaja, ti su svjedoci iznijeli saznanja o onome što su čuli neposredno nakon događaja. Nije odlučno je li svjedok M. M. izvor saznanja svjedocima N. M. i I. M. da je baš optuženik udario stolicom oštećenika. Odlučna je raščlamba prvostupanjskoga suda koji je za ocjenu o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza dao detaljne, razumne i logične razloge.

 

11. 6.              Okolnost da je prema vještačenju Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić oštećenik u trenutku događaja bio na granici pijanog i teško pijanog stanja, s koncentracijom najmanje 2,5 g/kg alkohola u krvi ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka S. S.. To pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

11. 7.              Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je upravo uslijed postupanja optuženika oštećenik zadobio tjelesne ozljede pobliže opisane u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, a koje su provedenim sudskomedicinskim vještačenjem u svom zbiru okvalificirane kao osobito teške tjelesne ozljede.

 

11. 8.              Uvažavajući činjenicu da je oštećenik, prema nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka, zadobio višestruke tjelesne ozljede te cijeneći mehanizam njihova nastanka, intenzitet udaraca kojim su nanesene (prednja strana glave; umjereni intenzitet) i lokalizaciju (glava kao vitalni dio tijela), nema nikakve dvojbe da je optuženik postupao s ciljem da oštećenika teško tjelesno ozljedi. Riječ je o obliku krivnje koji se naziva izravna namjera. Okolnost da tjelesne ozljede nastale na prednjoj strani glave, prema nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka, nisu same za sebe prouzročile smrt oštećenika ne dovodi u pitanje postojanje inkriminiranog kaznenog djela. To zato jer su teške ozljede lubanje i mozga, koje su uzrok smrti oštećenika, nastupile upravo uslijed pada nakon udarca u prednji dio glave. Dakle, udarac u prednji dio glave je prouzročio pad na pod i nastanak ozljeda stražnjeg dijela glave, a to je pak dovelo do smrti. 

 

11. 9.              Prvostupanjski sud je valjano obrazložio i subjektivni odnos optuženika prema nastupjeloj smrtnoj posljedici, pravilno cijeneći okolnost da je oštećenik bio u vidno pijanom stanju, znatno stariji od optuženika. Sve to je optuženiku bilo poznato. Zato nema nikakve sumnje da je optuženik bio svjestan činjenice da nanošenjem teških tjelesnih ozljeda takvoj osobi može ugroziti i život oštećenika, ali je olako smatrao da se to neće dogoditi. Pritom nije odlučno je li optuženikovom sviješću bila obuhvaćena i mogućnost nastupanja smrtne posljedice upravo uslijed pada na pod, kako se to nastoji prikazati u žalbi. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na smrtnu posljedicu optuženik postupao iz nehaja. Time su ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 120. u vezi članka 119. stavak 1. i članka 118. stavak 1. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen.

 

12.              Dakle, suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci prvostupanjskoga suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

13.              Nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni jer je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenih i ocijenjenih okolnosti za izbor vrste i mjere kazne optuženiku za ovo kazneno djelo izrekao kaznu zatvora tri godine i šest mjeseci.

 

13. 1.              Prvostupanjski je sud kao olakotne okolnosti optuženiku cijenio njegovu neosuđivanost, okolnost da je otac maloljetnog djeteta te što skrbi o tročlanoj obitelji i o bolesnim roditeljima. Te utvrđene obiteljske prilike optuženik ističe u žalbi i potkrjepljuje ispravama predanima na javnoj sjednici. Prvostupanjski je sud cijenio i okolnost da je fizički sukob započeo upravo oštećenik. Otegotne okolnosti nisu utvrđene.

 

13. 2.              Državni odvjetnik ističe da je riječ o kaznenom djelu za koje je predviđena kazna zatvora od tri do petnaest godina zatvora i da je izrečene kazna zatvora preblaga "imajući u vidu ulogu koju sankcije imaju glede generalne prevencije". Također ističe da je kazna "pri samom minimumu raspona kazne … što kraj notorne činjenice porasta kaznenih djela koja se odnose na razne vrste nasilja, nasilnih ponašanja u društvu, nije adekvatan odgovor" i da "izricanje preblagih kaznenih sankcija za ovakva ili slična kaznena djela koja u sebi sadrže, fizičko nasilje, teško mogu ispuniti zadaću pozitivnog utjecaja na konkretnog optuženika". 

 

13. 3.              Najprije treba navesti da "porast kaznenih djela koja se odnose na razne vrste nasilja" nije notorna činjenica. Da bi neka činjenica u kaznenom postupku mogla biti notorna, odnosno općepoznata, ona mora biti bez posebne provjere poznata i nedvojbena svima ili barem većini ljudi. Činjenica „porasta“ broja kaznenih djela nije takva činjenica. Ona je možda općedostupna, odnosno do nje bi većina ljudi mogla doći odgovarajućom provjerom, primjerice na mrežnoj stranici Državnog zavoda za statistiku. No, to što je neka činjenica opće ili lako dostupna ne znači da je i notorna jer notornost, odnosno općepoznatost neke činjenice u postupku pred sudom ne traži njenu provjeru. S obzirom na to, žalbeni navod državnog odvjetnika o "porastu kaznenih djela" nije općepoznata činjenica. Ako se državni odvjetnik želio pozvati na porast određenih kaznenih djela kao odlučnu činjenicu o kojoj ovisi primjena zakona, odnosno strože kažnjavanje, onda je to trebao potkrijepiti odgovarajućim dostupnim podacima. Stoga nepotkrijepljena činjenica o "porastu kaznenih djela" koja nije notorna ne može biti odlučna za razmatranje u kaznenom postupku.

 

13. 4.              Nadalje, prvostupanjski je sud prilikom izbora vrste i mjere sankcije pažljivo ocijenio težinu i okolnosti počinjenog djela kao i osobne i obiteljske prilike optuženika.

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud svim okolnostima u smislu odredbe članka 47. KZ/11. dao pravilnu važnost. Izrečena sankcija može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Stroža kazna koju predlaže državni odvjetnik premašila bi stupanj krivnje i pretjerano bi naglasila retributivnu svrhu kažnjavanja koja podrazumijeva kažnjavanje u skladu sa stupnjem krivnje (tzv. izravnavanje krivnje). Zato izrečena kazna sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio počinjenjem kaznenog djela.

 

13.5.              Niti blaža kazna ne bi bila primjerena jer ne bi mogla ostvariti svrhu kažnjavanja i kroz specijalnu i generalnu prevenciju. O osobnim prilikama optuženika koje on ističe u žalbi i o kojima je branitelj na javnoj sjednici predao isprave prvostupanjski je sud vodio računa i pravilno ih cijenio. Zato one ne opravdavaju blaže kažnjavanje. Upravo izrečena kazna može ostvariti svrhu kažnjavanja uključujući i ponovno uključivanje u društvo optuženika nakon što izdrži kaznu na koju je pravilno i primjereno osuđen.

 

U odnosu na točku I. izreke ove odluke

 

14.              Razlozi zbog kojih optuženi M. S. pobija odluku prvostupanjskog suda u pogledu troškova kaznenog postupka nisu osnovani. Optuženik tvrdi da mu je odlukom o troškovima povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao sastavnica prava na pravično suđenje i da je odluka "stavom da se iskazani troškovi prebace na teret obrane … [očitovala] diskriminaciju spram sudionika ovog kaznenog postupka".

 

14.1.              Najprije treba navesti da do neopravdanog ograničenja prava na pristup sudu može doći u građanskim postupcima u situacijama kada troškove zastupanja u sporu protiv države mora snositi tužitelj koji nije uspio ili je djelomično uspio u sporu, ali samo pod uvjetom da su kumulativno ispunjena mjerila utvrđena u praksi tog suda (vidi Klauz protiv Hrvatske, broj 28963/10., presuda od 18. srpnja 2013., te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, broj 72152/13., presuda od 6. rujna 2016.). Do tog ograničenja može doći i u građanskom sporu između privatnih strana kada tužitelj koji je uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, ali ne i visinom, mora tuženiku platiti nerazmjerne troškove koji su dvostruko veći od dodijeljene mu naknade (vidi Čolić protiv Hrvatske, broj 49083/18., presuda od 18. studenog 2021.). Ovo stoga jer takvi troškovi mogu obeshrabriti tužitelje pokretati sudske postupke radi zaštite njihovih prava.

 

14. 1.1.  O tome ovdje nije riječ. No, čak i pod pretpostavkom da odluka o podmirenju troška otvara pitanje ograničenja žaliteljevog prava na pristup sudu, treba navesti da je prvostupanjska odluka o troškovima utemeljena na zakonu i to na članku 148. stavku 1. ZKP/08-18 u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08-18. Nadalje, odluka teži legitimnom cilju, a to je pravilno djelovanje pravde, jer osoba koja je usvojila društveno neprihvatljivo ponašanje na štetu zajednice za koje je proglašena krivom, a ovdje i na štetu žrtve čija smrt je posljedica žaliteljevog ponašanja, načelno nema pravo na podmirenje troškova iz državnog proračuna. Također, nalog za podmirenje troškova zastupanja žrtve teži legitimnom cilju ostvarivanja prava žrtve da sudjeluje u kaznenom postupku kao oštećenika i ostvaruje svoja prava propisana Ustavom, međunarodnim ugovorima i zakonom. Naposljetku takva je odluka razmjerna legitimnim ciljevima kojima teži, naročito imajući na umu da žalitelj ni ne tvrdi, a niti potkrepljuje, da iznos troškova koje je dužan podmiriti za njega predstavlja prekomjeran financijski teret.

 

14. 2.              U odnosu na navodnu povredu zabrane diskriminacije, žalitelj nije naveo diskriminatornu osnovu niti je obrazložio na koji način bi osporenom odlukom bio stavljen ili mogao biti stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

14. 3.              Međutim, razmatrajući obje žalbe, utvrđeno je da je izreka prvostupanjskog suda u odnosu na troškove nerazumljiva, a da su razlozi u obrazloženju pobijane presude potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

14. 3. 1. Naime, u izreci je prvostupanjski sud obvezao optuženika naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. ZKP/08-18. Iz tih odredbi bi proizlazilo da je optuženik obvezan snositi troškove vještačenja i paušalni iznos. Za sve te troškove optuženik je obvezan platiti 5.000,00 kuna. No, prvostupanjski sud nije precizno naveo koji dio navedenoga iznosa se odnosi na vještačenje ili vještačenja, a koji na paušalni iznos niti koliko ukupno iznosi paušalni iznos. Zbog te nerazumljivosti se izreka u odnosu na trošak ne može ispitati. Time je počinjena bitna povreda odredbe kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-18 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.).

 

14. 3. 2. Osim toga, istovjetnu povredu prvostupanjski je sud počinio u obrazloženju odluke o trošku (stranica 22., posljednji odlomak). Naime, navedeno je da se trošak koji je optuženik obvezan snositi (5.000,00 kuna) odnosi na trošak biološkog vještačenja (4.040,00 kuna) i trošak toksikološkog vještačenja (528,00 kuna). Za "ostatak odmjerenog troška do 5.000,00 kn tj. iznos od 432,00 kn" prvostupanjski je sud naveo da se odnosi "na naknadu paušalnog iznosa", a potom je naveo da je optuženika "valjalo djelomično osloboditi od paušalnog troška". U takvom obrazloženju postoji znatno proturječje jer se najprije tvrdi da je paušalni iznos 432,00 kune i da ga optuženik mora platiti, a potom da je optuženik djelomično oslobođen "od paušalnog troška". Osim toga, potpuno je nejasno koliko je točno paušalni iznos troškova kaznenog postupka jer prvostupanjski sud najprije navodi da je to 432,00 kuna, a potom da optuženika djelomično oslobađa "od paušalnog troška", a ne navodi koji je točno iznos djelomičnog oslobođenja. Stoga je potpuno nejasno koliki je paušalni iznos troška kaznenog postupka.

 

14. 4.              Zbog ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i to na tri načina (nerazumljivost izreke, znatno proturječje i potpuna nejasnoća obrazloženja) u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, taj dio prvostupanjske presude trebalo je ukinuti po službenoj dužnosti. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud (najprije predsjednik vijeća, a potom ako protiv te odluke bude donesena žalba vijeće iz članka 19.d stavka 3. ZKP/08.) donijeti na zakonu osnovanu i pravilnu odluku o trošku koju će pravilno i jasno obrazložiti.  

 

15.              S obzirom na sve izneseno, na temelju članka 482. i članka 483. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.