- 1 -              Rev 46/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 46/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I. d.d., OIB …, iz R., kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društavu O. & H. d.o.o. u Z., protiv tužene R. H., OIB …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Z., Stalna služba u S., radi ispravka upisa u zemljišnim knjigama, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-617/2020-2 od 19. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-565/2019-21 od 23. prosinca 2019., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice te se slijedom toga preinačava presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-617/2020-2 od 19. siječnja 2022. i sudi:

 

Prihvaća se žalba tuženice i slijedom toga preinačava se presuda Općinskog suda u Sesvetama i sudi:

 

Odbija se tužitelj sa zahtjevom koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da tužitelj B. I. d.d., R., OIB:… ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koju u naravi čini poslovni prostor na 1. katu koji se sastoji od 19 prostorija, površine 305,26 m2, koji se nalazi u kući … sa 459 čm, kuća br. 5/1  sa 57 čm, zgrada sa 5 čm i dvorište sa 157 (ukupno 678 čm) izgrađenoj na zk.č.br. 3402/2 k.o. G. Z., upisanoj u z.k.ul. 5460 k.o. G. Z., zajedno s pripadajućim dijelom zemljišta ispod zgrade, razmjeran vrijednosti poslovnog prostora prema ostalim stanovima kojima ti zajednički dijelovi služe pa se temeljem toga nalaže brisanje upisa prava vlasništva na navedenoj nekretnini s tuženika R. H., OIB:… izvršenog temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel, od 31.03.2017.g., posl. broj Z-47434/08 donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku navedenog suda posl. broj Z-47434/08 uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužitelja B. I. d.d., R., OIB:…, u cijelosti.“.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.128,14 eura (8.500,00 kuna) u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 2109/2022-2 od 13. rujna 2022. podnosi tuženica zbog pitanja:

 

              „1. Može li se pravo vlasništva nekretnine koja je bila u društvenom vlasništvu steći na temelju procjene i unosa nekretnine u kapital trgovačkog društva kao pravnog slijednika društvenog poduzeća u postupku pretvorbe poduzeća bez da je to poduzeće bilo nositelj prava korištenja takve nekretnine?

              2. Mogu li se prava o zakupu smatrati istovjetnima onim pravima koje pruža pravo korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu, odnosno može li se posjedovanjem nekretnine temeljem ugovora o zakupu steći (izvanknjižno) pravo korištenja takve nekretnine o kojem ovisi primjena odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o pretvorbi istog prava u pravo vlasništva?“.

 

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Predmet postupka je tužba za ispravak iz čl. 194. st. 3. i čl. 197. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 - dalje: ZZK) u odnosu na nekretninu koju u naravi čini poslovni prostor na prvom katu koji se sastoji od 19 prostorija, površine 305,26 m2, a koji se nalazi u kući … sa 459 m2, kuća broj 5/1 s 57 m2, zgrada s 5 m2 i dvorište sa 157 m2 (ukupno 678 m2) izgrađenoj na zk.č.br. 3402/2 k.o. G. Z., upisanoj u z.k.ul.br. 5460 k.o. G. Z., zajedno s pripadajućim dijelom zemljišta ispod zgrade.

 

6. Između stranaka nije bilo sporno da je predmetna nekretnina bila predmet pojedinačnog ispravnog postupka koji je vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, pod poslovnim brojem Z-47434/08 i da je u tom postupku 31. ožujka 2014. doneseno rješenje na temelju kojeg je izvršen upis prava vlasništva tužene u zemljišne knjige pri čemu je usvojen tužiteljev prigovor glede upisa prava vlasništva G. Z. kao vlasnika predmetne nekretnine i istovremeno je odbijena tužiteljeva prijava za upis kao vlasnika te nekretnine. Također nije bilo sporno ni da je tužitelj najprije preko svog pravnog prednika I. … fakulteta u Z., a kasnije do danas i osobno, još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, u posjedu predmetnog poslovnog prostora jer je taj prostor tadašnji „S.“ iz Z. još 14. kolovoza 1967. predao u zakup predniku tužitelja.

 

7. Sudovi nižeg stupnja udovoljavaju tužbenom zahtjevu na temelju činjenične podloge kako slijedi:

 

- da je predmetna nekretnina temeljem pravomoćnog rješenja Komisije za nacionalizaciju od 8. svibnja 1961. do 1968. bila upisana kao društveno vlasništvo bez upisanog prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja te da je objekt sa zemljištem u kojem je smješten predmetni prostor društveno vlasništvo, da je bivši vlasnik obeštećen za oduzetu imovinu te je isključena mogućnost podnošenja zahtjeva za povrat imovine, kao i da je društvo steklo pravo raspolaganja istim,

 

- da je predmetni poslovni prostor neophodan tužitelju za obavljanje djelatnosti,

 

- da je tužitelj u postupku pretvorbe društvenog poduzeća dao suglasnost da se vrijednost temeljnog kapitala ovog društva poveća za procijenjenu vrijednost poslovnog prostora koji je predmet ovog postupka, za ukupni iznos od 1.747.820,00 kuna koji predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 443.751 DEM,

 

- da je na temelju rješenja H. Klasa: UP/I-943-06/98-01/103 Urbroj: 563-03-0202/02-2000-6 od 19. svibnja 2000. ispravljenog zaključkom istog tijela Klasa: UP/I-943-06/98-01/103 Urbroj: 563-03-0202/02-2000-7 od 12. lipnja 2000. te dopunskog rješenja H. Klasa: UP/I-943-01/07-02/32 Urbroj: 563-03-0201/01-2007-2 od 21. svibnja 2007. utvrđeno da je predmetna nekretnina procijenjena u vrijednost društvenog kapitala tužitelja B. I. za oplemenjivanje i proizvodnju bilja Z., jer je to društvo uključilo u temeljni kapital protuvrijednost nekretnine označene u tom rješenju i osiguralo prijenos dionica izdanih u protuvrijednosti nekretnine u korist F..

 

8. Sud drugog stupnja izražava u osporenoj odluci pravno shvaćanje kako slijedi:

 

„13. Odredbom je članka 390.a ZVDSP propisano da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije, između ostalog, bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Prema navedenoj Zakonskoj odredbi, tužitelj kao trgovačko društvo koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala postao je stoga (izvan)knjižni vlasnik predmetne nekretnine koja je procijenjena u kapital prilikom pretvorbe vlasništva, a upravo procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital nužna je pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.

 

14. S obzirom na činjenicu da je predmetna nekretnina aktom nadležnog tijela nesporno postala društveno vlasništvo i da je tužitelj osobno ili preko svog pravnog prednika u posjedu predmetne nekretnine u kontinuitetu još od 1967. te da je na taj način predmetni poslovni prostor postao neophodan tužitelju za obavljanje djelatnosti, žalbeni sud u primjeni odredbe članka 390.a ZVDSP ocjenjuje da je tužitelj dokazao da je bio izvanknjižni nositelj prava korištenja predmetne nekretnine te da je takav, temeljem odredbe članka 390.a ZVDSP, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. U takvim okolnostima, prema ocjeni žalbenog suda, nije odlučno što je izostala odluka koja bi bila temelj za upis prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, posebno kod pravilno utvrđene činjenice da je bivši vlasnik obeštećen za oduzetu imovinu te da je isključena mogućnost podnošenja zahtjeva za povrat imovine (ove činjenice ni žaliteljica ne osporava).“.

 

9. Glede prvog postavljenog pitanja ovaj sud je već zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj Rev 1313/2008 od 3. listopada 2012. gdje je rečeno:

 

„Prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji, dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se F. ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu, koja predstavlja prijelaznu odredbu za one nekretnine (i druge stvari) koji u postupku pretvorbe nisu procijenjene i unesene u vrijednost društvenog kapitala, pa nisu postale vlasništvo trgovačkog društva nastalog pretvorbom. Tom odredbom, međutim, nije određeno da takve nekretnine prelaze u vlasništvo trgovačkog društva, odnosno da se prenesu u temeljni kapital trgovačkog društva.

 

Naime, prema odredbi čl. 360. st. 1. ZVDSP pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

No odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

 

Također prema odredbi čl. 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo obzirom na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji i čl. 390.a ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom. To bi bilo u suprotnosti sa osnovnim ciljem i svrhom pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća. Zbog navedenog na pravilnost pobijane drugostupanjske presude ne utječu niti ostalo revizijski navodi tužitelja.

 

Prema tome glede nekretnina obuhvaćenih tužbenim zahtjevom a koje nisu ušle u postupak pretvorbe društvenog poduzeće tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz gore navedenih razloga.

 

Glede nekretnina koje je tužitelj unio u postupak pretvorbe društvenog kapitala sudovi nižeg stupnja utvrdili su da tužitelj nije nikada bio nositelj prava korištenja kao titular bivšeg društvenog vlasništva na tim nekretninama pa stoga slijedom odredbe čl. 360. st. 1. ZV-a te nekretnine nisu niti mogle biti predmetom pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva tužitelja.

 

Stoga glede i tog dijela nekretnina pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom upravljenim na priznanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos.“.

 

10. Istovrsno pravno shvaćanje zauzeo je ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-x 392/13 od 3. veljače 2016. gdje je rečeno:

 

„Dakle, odlučna činjenica za utvrđenje je li tužitelj postao vlasnik sporne zemljišne čestice jest je li tužitelj (odnosno njegovi singularni i univerzalni pravni sljednici) bio nositelj prava korištenja i raspolaganja tom nekretninom i jesu li nekretnine ušle u pretvorbu.

 

Iz dokaza provedenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima nedvojbeno proizlazi (a tijekom parnice i nije bilo sporno među strankama) da A. (prodavatelj) nije nikada imao upisano pravo korištenja na predmetnoj k.č.br. 3906/2 k.o. P., niti su prednici tužitelja ikada to bili. Također, nesporno je da uvjerenje H. od 10. listopada 2003. (list 126 spisa) sadrži procjenu objekata M. S. h., ali ne i zemljišta na kojem su objekti izgrađeni i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu tih objekata. Dakle, među strankama nije ni bilo spora o tome da predmetna sporna čestica nije procijenjena u temeljni kapital tužitelja (njegovog pravnog prednika).

 

Prema tome tužitelj nije mogao postati vlasnik sporne zemljišne čestice koja nije ušla u postupak pretvorbe društvenog poduzeća, pa pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom upravljenim na priznanje prava vlasništva (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-7/10 od 1. srpnja 2010., Rev-1207/08 od 3. ožujka 2010., Rev-x-903/13 od 19. ožujka 2014., Rev-1313/08 od 3 listopada 2012. i druge).“.

 

11. Dakle reafirmirajući već iznesena pravna shvaćanja usvojena u gore citiranim odlukama, za koje ovaj sud ne nalazi razloga mijenjati ga, niti je tužitelj dao uvjerljive razloge zbog čega bi od tog pravnog shvaćanja trebalo odustati, odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi:

 

Da bi se steklo pravo vlasništva na nekretnini koje je bilo u režimu društvenog vlasništva, nužno je da se ispune kumulativno dvije pretpostavke na strani one osobe koja traži da se na toj nekretnini upiše njeno pravo vlasništva i to da je nekretnina unesena i procijenjena u kapital društva i da je to društvo (poduzeće) bilo nositelj prava korištenja kao elementa društvenog vlasništva, te nekretnine.

 

12. Glede drugo postavljenog pitanja prije svega naglašava se da prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 22/0, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) proizlaze tri osnovne pretpostavke za pretvorbu društvenog vlasništva na stvarima.

 

Prva pretpostavka je da je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva (čl. 360. st. 1. i 2.), druga pretpostavka je da je pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvari stečeno na valjan način prema propisima u trenutku tog stjecanja (čl. 363. st. 2. i čl. 388. st. 2.) dok je treća pretpostavka da pretvorba nije drugačije uređena posebnim zakonom (čl. 360.).

 

13. Zakup je odnos koji nastaje zasnivanjem obveznopravnog odnosa kojim se jedna osoba (zakupodavac) obvezuje predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu (čl. 519. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05).

 

14. Prema tome iz priroda zakupa kao obveznopravnog ugovora razvidno je da zakupac makar koristi stvar za svoje potrebe koja može biti različita, ali uvijek u harmoniji s prirodom i namjenom same stvari, jasno je da se takvo korištenje niti po svom sadržaju niti po opsegu ovlaštenja ne može izjednačiti sa sadržajem prava korištenja, raspolaganja i upravljanja koja sva tri prava u svojoj ukupnosti predstavljaju sadržaj društvenog vlasništva na stvari (u ovom sporu nekretnini).

 

15. Slijedom navedenog odgovor na drugo pitanje, zbog kojeg je dopušteno izjaviti reviziju, makar s obzirom na odgovor na prvo pitanje gubi značaj u odnosu na odluku u ovom konkretnom sporu, treba odgovoriti da se prava zakupca iz ugovora o zakupu ne mogu smatrati pravima istovjetnim pravima koja pruža pravo korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu.

 

16. To stoga što je predmet zakupa uvijek tuđa stvar, jer zakupac ne može sklopiti ugovor o zakupu sam sa sobom, time posjedovanje stvari na temelju ugovora o zakupu nema barem jedan element kakvoće posjeda iz čl. 18. ZV-a, jer se takva vrsta posjeda ne može smatrati poštenim posjedom jer zakupac zna i mora znati da posjed koji drži na temelju ugovora o zakupu mu ne daje pravo na posjed koje bi mu davalo pravo stjecanje prava vlasništva. Time zakup kao obveznopravni odnos u kojem zakupac posjeduje i koristi tuđu stvar i za nju plaća ili je obvezan plaćati naknadu ne može se izjednačiti s pravom korištenja kao jednim od elemenata društvenog vlasništva.

 

Time je odgovoreno i na drugi dio drugog pitanja.

 

17. Stoga, s obzirom na sve gore navedeno kako je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđeno da tužitelj nema valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini valjalo je preinačiti presudu suda drugog stupnja.

 

18. Kako je tuženik u cijelosti uspio u sporu to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. ZPP-a pripada trošak, uzimajući u obzir označenu vrijednost predmeta spora od (10.001,00 kuna) za sastav odgovora na tužbu i zastupanje na tri ročišta po 132,72 (1.000,00 kuna), sastav žalbe (1.250,00 kuna) i sastav revizije (2.250 kuna), primjenom Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) ili ukupno 1.128,14 eura (8.500,00 kuna - 1 euro = 7,53450 kuna).

 

19. Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.