- 1 -              Rev 396/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 396/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz D. M., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u O., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica Ž. Z., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i p. d.o.o., Z., radi utvrđenju ništetnosti i vraćanja stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2192/2018 od 4. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-256/2018-16 od 24. listopada 2018., u sjednici održanoj 24. siječnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2192/2018 od 4. lipnja 2020. se odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju tužitelja.

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu presudom poslovni broj P-256/2018-16 od 24. listopada 2018. utvrdio je ništetnom odredbu ugovora o kreditu broj ..., sklopljenog dana 19. listopada 2007. između tuženika P. b. Z. d.d., OIB ..., i tužitelja S. S. iz D. M., OIB ... , a koja u članku 4. st. 1. glasi: …"po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima…".(toč. I. izreke).

 

1.1. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime stjecanja bez osnove iznos od 4.234,23 kune sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne nepripadno stečene mjesečne iznose za razdoblje i po stopama navedenim u presudi. (toč. II. izreke).

 

1.2. Odlukom o parničnim troškovima tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.750,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 24. listopada 2018. do isplate po stopama navedenim u presudi.

 

2. Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž-2192/2018 od 4. lipnja 2020. odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revd-2663/2020 od 15. prosinca 2020. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude radi slijedećih pravnih pitanja:

 

„1) Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osporavanje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe članka 241. ZOO?

 

2) Smatra li se promjenljiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) radi materijalnopravnih pitanja radi kojih je dopuštena. Predložio je preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te tužitelju naložiti naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka.

 

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naložiti da tužitelju naknadi troškove odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Presuda je ispitana po čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7.1. S obzirom na sadržaj pitanja radi kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u revizijskom stupnju postupka sporno pitanje prekida tijeka zastarnog roka podnošenjem tužbe sudu radi zaštite kolektivnih interesa, te tumačenje pojma nedovoljno određene i precizne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. S tim u vezi je sporna djelomična ništetnost odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu zaključen između parničnih stranaka 18. listopada 2007. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana", te posljedično tome shvaćanje prema kojem te odredbe kao i sve njene kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke pa se na ugovorni odnos stranaka primjenjuje početna ugovorena kamatna stopa od 4,58% godišnje.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- dana 19. listopada 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj ... između tuženika P. b. Z. d.d. (dalje u tekstu: Banka) i tužitelja S. S. iz D. M. (dalje u tekstu: korisnik kredita), solemniziran po Javnom bilježniku M. B., kojim Banka daje potrošaču kredit u iznosu od 80.000,00 kuna s rokom otplate od 120 mjeseci;

 

- odredbom čl. 4. st. 1. Ugovora je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti Banci redovnu kamatu …"po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima…", a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,58%;

 

- među strankama se nije pojedinačno pregovaralo u vezi s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izmjene, a ta odredba je sastavni dio ugovora;

 

- Banka je tijekom otplate kredita svojim odlukama mijenjala kamatnu stopu te je od siječnja 2008. do ožujka 2016. po osnovi povećane kamatne stope naplatila od korisnika kredita 4.234,23 kune i na taj način je korisnik umjesto 98.535,69 kuna platio Banci 102.769,92 kune;

 

- obračun kamata i izmjena odluke Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima  sačinjeni su sukladno Općim uvjetima poslovanja Banke koji su bili na snazi u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009.

 

9. Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđena ništetnom odredba navedenog ugovora o kreditu koja u dijelu član. 4. st. 1. glasi: …"po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima…" Tuženiku je naloženo vratiti tužitelju iznos naplaćen na temelju ništetne odredbe u iznosu od 4.234,23 kune sa zateznim kamatama.

 

10. U obrazloženju su se sudovi pozvali na odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07 - dalje: ZZP) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je u slučaju odredbe čl. 4. Ugovora riječ o nepoštenoj odredbi potrošačkog ugovora glede parametra promjenjivosti ugovorene kamatne stope, zato što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ta odredba ujedno i ništetna.

 

11. Prigovor zastare je odbijen uz obrazloženje da se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 (Vrhovni sud RH broj Revt-249/14) ima smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05).

 

11.1. U odnosu na navode tuženika da prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti kamatne stope u pobijanoj presudi je zauzeto shvaćanje da je obveza jasne formulacije obveze potrošača iz ugovora o potrošačkom kreditiranju postojala i prema odredbi čl. 96. ZZP/07.

 

12. Pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude je glede naznačenih pravnih pitanja pravilno.

 

13. U odnosu na prvo pitanje koje se odnosi na zastaru tražbine, prema shvaćanju ovoga suda, podnošenje kolektivne tužbe u slučaju "Potrošač“, (koji se odnosi na kredite u CHF) nema učinak prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a u obveznom odnosu potrošača i banke u ugovorima o kreditu u kunama bez ugovorene valutne klauzule. Stoga se potrošač u takvoj pojedinačnoj parnici ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za kredite u CHF, pa ni na zastaru jer se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u CHF, zbog čega se ni presuda na koju su se tužiteljica i drugostupanjski sud pozvali (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) nikako se ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj jer zaštita kolektivnih interesa u navedenom sporu nije tražena u odnosu na ugovore o kreditu u kunama, već na ugovore o kreditima u švicarskim francima.

 

13.1. No neovisno o tome u pogledu prvog postavljenog pitanja valja odgovoriti da je ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare na sjednici Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. broj 1/20 koje glasi:

 

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05., kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena tek pobijanom presudom donesenomu ovom sporu, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

 

13.2. Slijedom navedenog nije osnovana tvrdnja tuženice o zastari tužiteljičine tražbine, neovisno o pogrešnom "podrednom" obrazloženju drugostupanjskog suda kojim je odlučio o prigovoru zastare. Pobijana presuda se glede pitanja zastare temelji na pravnom shvaćanju koje je u skladu s navedenim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.

 

14. Drugim pitanjem, kojim tuženik pita smatra li se promjenljiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, sadržajno je osporeno postojanje prisilnog propisa kojeg se tuženik bio dužan pridržavati u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Samim time osporeno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojemu je ništetan dio odredbe ugovora prema kojemu banka može jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez unaprijed određenih ili odredivih jasnih parametara promjenjivosti.

 

15. Tuženica tvrdi da je dogovorena visina kamate odrediva u razdoblju otplate kredita s obzirom na elemente koji utječu na promjenu kamatne stope navedene u ugovoru o kreditu i Općim uvjetima, a u svjetlu tada važeće zakonske regulative, te da u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu niti jednim relevantnim zakonskim propisom nije bila propisana obveza tuženika da utvrdi egzaktne parametre i metode izračuna istih prilikom donošenja odluke o promjeni kamatne stope, već je postojao pojam uvjeta za promjenu kamatne stope, a koji su uvjeti navedeni u čl. 4. ugovora o kreditu, a koje uvjete diktira domaće i inozemno tržište novca, kao i da je tek izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., određen pojam parametara i metoda za izračun istih u skladu s kojim je izmjenama tuženica uskladila svoje Opće uvjete primjenjive na potrošačko kreditiranje u kojima je odredila tražene egzaktne parametre i metodu izračuna istih, te ih je u tom smislu primijenila na potrošačke ugovore o kreditu.

 

15.1. Pojasnila je da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta, objektivni kriteriji, odnosno uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita, a da cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, određuju i visinu kamatne stope. Posebno je istakla da su svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, i da je sve to notorno pa su se banke ponašale u skladu s tom regulativom.

 

15.2. Napominje da je u predmetu „Potrošač“ u odnosu na jednu od tuženih banaka odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi nepoštenom korištenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s građanima jer je promjenu kamatnih stopa na stambene kredite vršila u skladu s usvojenom formulom i pripadajućim parametrima (euribor, cds spread i marža), a tako formirane kamatne stope na stambene kredite nisu odstupale od kamatnih stopa drugih banaka za iste ili slične kredite u RH, u to vrijeme, iz čega proizlazi zaključak da ne postoji razlika u kretanju kamatnih stopa po stambenim kreditima između banaka koje su kamatne stope po kreditima mijenjale sukladno odlukama uprave i banke koja je promjene kamatnih stopa radila na isti taj način, s jedinom razlikom u tome što je u ugovorima o kreditu izrijekom navela parametar uz koji se veže promjena kamatne stope.

 

15.3. Zaključno je navela da su kamatne stope na stambene kredite u RH padale u razdoblju od 2004. do 2007. i da su u siječnju 2008. bile niže od usporedivih kamatnih stopa u nekim zemljama koje su tada već bile uvele Euro, da je porast kamatnih stopa u razdoblju od 2008. do 2010. evidentan, ali da intenzitet toga porasta nije bio nimalo neuobičajen, s tim da je prosječni intenzitet rasta (cca 150-200 bps od minimuma 2007. do maksimuma 2010.) manji je nego u zemljama Eurozone koje su imale najveće kamatne stope na kredite stanovništvu, te banka nije zlorabila mogućnost povećanja kamatnih stopa čije kretanje nije bitno odudaralo od kretanja u drugim sličnim manje razvijenim europskim državama.

 

16. U odgovoru na naznačeno pitanje treba poći od opće odredbe čl. 322. st. 1. ZOO prema kojoj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Posebni slučajevi ništetosti propisani su odredbama ZOO, ali također i posebnim propisima.

 

16.1. Poseban slučaj ništetnosti propisan je odredbom čl. 102. ZZP prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.). Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

 

17. Stoga je za rješenje spora i za odgovor na naznačeno pitanje odlučno je li odredba čl. 4. Ugovora nepoštena u dijelu kojim je ugovoren način jednostrane promjene kamatne stope, odnosno kojim je ugovorena cijena za bankarski proizvod (kredit), a to ovisi o shvaćanju jesu li postojale takve prisilne norme koje je tuženik povrijedio.

 

18. Vezano za navedeno pitanje, prije svega se ističe da je u odluci ovoga suda broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo pravno shvaćanje prema kojem „polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine“, te se pri odgovoru na postavljeno pitanje polazi od navedenog shvaćanja.

 

18.1. Kako je naprijed navedeno, početna kamatna stopa („cijena“) u predmetnom kreditu je ugovorena u visini od 4,58%, a ugovoreno je da je banka može promijeniti kamatnu stopu sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, i na dan 1. srpnja, s tim da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, te da se kamata obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati i promjeni kamatne stope je i prema ovome sudu uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP/07), i te je po shvaćanju ovog suda dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

 

18.2. Pri razmatranju je li ona nepoštena ili nije mora se imati u vidu da (prema  čl. 295. ZOO-a) opći uvjeti ugovora čine sastavni dio ugovora, a sastavljeni su za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, a da je odredbom čl. 270. ZOO-a određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

 

19. Pri tumačenju propisa Republike Hrvatske, koji su mjerodavni za rješenje spora i odgovora na naznačena pitanja, ovaj sud je imao na umu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i čl. 5. Direktive prema kojoj, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena direktiva nije formalni izvor prava za odgovor na naznačena pravna pitanja, ali je ovaj sud tumačio odgovarajuće odredbe ZZP u duhu navedene direktive kao dijela prava Europske unije i u duhu pravne prakse Suda Europske unije.

 

20. Za ocjenu o tome je li u konkretnom slučaju riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u ugovoru koji je po svom sadržaju potrošački zajam u smislu odredbe čl. 71. st. 1. ZZP, mjerodavne su odredbe Glave IX i Glave XI ZZP/07 i to:

 

- čl. 74. st. 1.; prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a između ostalog, poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, ukupan iznos tih uplata, a u slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor, prema st. 2. te odredbe, mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti;

 

- čl. 77. prema kojoj je zajmodavac (zajam je vrsta ugovora o kreditu) dužan, u primjerenom roku prije sklapanja ugovora, u pisanom obliku, obavijestiti potrošača o najvišem iznosu zajma, ako takav postoji, o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi te pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu promijeniti, kao i o pretpostavkama i postupku raskida ugovora;

 

- čl. 96. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.);

 

- čl. 97. kojom su propisane pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora;

 

- čl. 98. ZZP/07 prema kojoj će se  prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

 

- čl. 99. prema kojoj je nedopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive;

 

- čl. 100. prema kojoj „ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive“;

 

- čl. 101. kojom su propisana pravila za tumačenje ugovora, a prema toj odredbi dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

 

21. Navedene odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama su prisilnopravne naravi. Kako je već navedeno  posljedice postupanja suprotno njima imaju za posljedicu ništetnost ugovora po odredbi čl. 102. ZZP/07, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

22. Imajući u vidu navedene odredbe, a vodeći računa o utvrđenjima nižestupanjskih sudova prema kojima:

 

- je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužiteljice,

 

- tužiteljica nije mogla pregovarati o čl. 4. Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, i nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni,

 

- je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju,

 

- je tuženica u ugovoru navela nedorečenu i nerazumljivu formulaciju o promjenjivosti kamatne stope koristeći se pritom unaprijed formuliranim standardnim ugovorom, te da je time uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

 

i prema shvaćanju ovoga suda, odredbom predmetnog ugovora kojom promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa) ne mora tužiteljica automatski zatražiti prestanak ugovora). Tužiteljici je i prema ovome sudu trebalo ponuditi - objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način joj omogućiti, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.

 

22.1. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na „cijenu“, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Takva ugovorna odredba kojom je jedna strana ovlaštena mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg klijent ( tužiteljica) ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

 

22.2. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženice, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi), a u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, a nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što je ponuđeno.

 

23. Stoga nisu prihvatljivi niti pravno opravdani navodi tuženice da nije zlorabila mogućnost povećanja kamatnih stopa čije kretanje nije bitno odudaralo od kretanja u drugim sličnim manje razvijenim europskim državama, kao i da je bespredmetna rasprava o tome jesu li banke i kako smjele mijenjati kamatne stope prije stupanja na snagu ZPK-u.

 

23.1. Dakle, kako je navedeno, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., postojala je zakonska obveza glede preciznijeg definiranja parametra o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

23.2. Slijedom iznesenog odgovor na treće postavljeno pitanje glasi:

 

„Prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 143/13, dalje: ZID ZPK/13) postojala je prisilna zakonska odredba u čl. 74. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/07), prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu uz ostalo mora sadržavati odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, kao i odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Odredbama ZID ZPK/13 je samo precizirana zakonska obveza na način da se promjena kamatne stope može vezati uz jedan od parametara promjenjivosti propisanih tim zakonom (EURIBOR, LIBOR, NRS, prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti).

 

Zato se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu prije stupanja na snagu ZID ZPK/13, bez unaprijed ugovorenih jasnih parametara promjenjivosti, smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom.“

 

24. Posebno se ukazuje na utvrđenja nižestupanjskih sudova prema kojima je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu čl. 99. ZZP-a, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o čl. 4. Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju, te da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 272. ZOO-a, i da je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tom odredbom uspostavljena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice.

 

24.1. Imajući na umu strogo pravilo o reviziji iz čl. 391. st. 1. ZPP, prema kojoj u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija prethodno dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je ta revizija dopuštena, kao i činjenicu da se ni jednim postavljenim pitanjem ne problematizira, odnosno ne osporava, zaključak nižestupanjskih sudova prema kojemu je citiranom ugovornom odredbom o kreditu došlo do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, to ovaj sud pitanje postojanja znatnije neravnoteže kao pretpostavke nepoštenosti ugovora nije ispitivao. Stoga je u okviru naznačenih pitanja ocijenjeno da naprijed navedeni odgovori na postavljena pitanja ne ukazuju na nezakonitost pobijanih odluka.

 

25. Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti reviziju tužitelja primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

26. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tuženiku ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 24. siječnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.