REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i
Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA ČITAONICA
HERCEGOVAC iz Hercegovca, Moslavačka 152, OIB 30733087217, kojeg zastupaju
punomoćnici Tihomir Volić, Nataša Ružička i Tea Cabadaj Cafuta, odvjetnici u
Virovitici, Trg bana Josipa Jelačića 17, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB
52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi
utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude
Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-43/2021-8 od 18. ožujka 2022., u
sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-43/2021-8 od 18. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu u iznosu od 165,90 EUR / 1.250,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio
(kao neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdio da je
tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 182 k. o. Hercegovac i to na kč. br. 739 vrt
kod gostione u selu sa 206 čhv, što je tuženik dužan priznati te trpjeti upis prava
vlasništva u zemljišnim knjigama u ime i u korist tužitelja (točka I. izreke presude).
Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio
tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.250,00 kn
(točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom
postupku nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2020. ocijenio da od 8. listopada 1991. do
pokretanja ovog spora 20. lipnja 2018. nije protekao rok od 40 godina u kojem bi
pošteni posjednik mogao dosjelošću steći vlasništvo nekretnine koja je ranije bila
općenarodna imovina (sada u vlasništvu tuženika) te da tužitelj nije zakonit posjednik

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 2

predmetne nekretnine budući da je Darovnim ugovorom od 20. ožujka 1991.
Poduzeće Ratarstvo-Dorada „Hercegovac” tužitelju darovalo drugu nekretninu
(nekretninu kč. br. 1195 upisanu u zk. ul. br. 182 k.o. Hercegovac) slijedom čega
tužitelj nije kvalificirani posjednik koji bi na temelju članka 159. stavka 4. u vezi
stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj:
91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,
143/12 i 152/14) posjedovanjem predmetne nekretnine kroz razdoblje od 20 godina
mogao dosjelošću steći vlasništvo te nekretnine. Jednako tako, prvostupanjski je sud
u ponovljenom postupku, a sukladno uputi drugostupanjskog suda, ocijenio da nisu
ispunjenje pretpostavke za tužiteljevo stjecanje vlasništva nekretnine građenjem u
smislu (jednog od) § 417. do 419. Općeg građanskog zakonika koji se sukladno
odredbi članka 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6.
travnja 1941. godine („Narodne novine” broj 73/91) kao pravna pravila primjenjuje u
Republici Hrvatskoj. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio
primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja,
pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Obrazlažući
žalbene razloge, žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud utvrdio kako
tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine ni dosjelošću ni građenjem,
no presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je sud donio ove
zaključke, a razlozi koje je sud naveo su proturječni s izvedenim dokazima i
ispravama koje prileže spisu te je prilikom donošenja pobijane presude došlo do
bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona
o parničnom postupku. Žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno
pravo kada je o istaknutom pravnom osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću
primijenio samo odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a propustio
je primijeniti praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska
prava u pogledu uračunavanja u vrijeme dosjelosti i razdoblje proteklo do 8. listopada

1991.; zbog toga je sud propustio utvrditi i ocijeniti bitne činjenice za stjecanje prava
vlasništva (izvanrednom) dosjelošću. Nadalje, sud je pogrešno interpretirao odredbe
§ 417. do 419. Općeg građanskog zakonika, a koje je sukladno uputi Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske primijenio na činjenično stanje koje je također
pogrešno utvrdio. Žalitelj smatra da pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge osim
razloga preuzetih iz ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2020., a koji se tiču (ne)ispunjavanja uvjeta
za stjecanje prava vlasništva dosjelošću; pri tome, žalitelj osporava zaključak
drugostupanjskog suda da Darovni ugovor od 20. ožujka 1991. ne može biti valjana
pravna osnova posjedovanja nekretnine, a da putem izvanredne dosjelosti tužitelj
nije mogao steći pravo vlasništva jer se u vrijeme dosjedanja ne računa vrijeme
proteklo prije 8. listopada 1991. Sud prvog stupnja je u jednoj rečenici naveo da se
stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u
pogledu stjecanja prava vlasništva dosjelošću ne odnose na konkretnu situaciju, a u
tom dijelu presuda ne sadrži nikakvo daljnje obrazloženje pa se stoga ne može
ispitati. Žalitelj u nastavku žalbe ističe da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je
u vlasničkom posjedu predmetne nekretnine oduvijek bio samo tužitelj te je stoga
tužitelj već stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1.

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 3

siječnja 1997. postao vlasnikom predmetne nekretnine; pri tome, žalitelj se poziva i
na odredbu članka 160. tog Zakona. Nadalje, tužitelj u žalbi navodi činjenice da je on
stekao pravo vlasništva građenjem jer je Hrvatski seljački dom izgrađen sredstvima
tužitelja, a ne sredstvima pravnog prednika tuženika niti na njegovu inicijativu niti za
njegov račun niti je tuženik financijski pomogao izgradnju doma. Zaključak suda da je
predmetni dom izgrađen u ime i za račun Obćinske uprave Hercegovac ne proizlazi
ni iz jednog dokaza te je u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima. Tužitelj
osporava i ocjenu prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje
prava vlasništva građenjem u smislu § 417., 418. i 419. Općeg građanskog zakonika
te ističe da tuženik (koji je 2011. godine upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik
nekretnine) nikada od tužitelja nije tražio predaju nekretnine u posjed, a niti je na bilo
koji način osporavao tužitelju pravo vlasništva i posjeda nekretnine. Žalitelj ponavlja
da je tijekom 1935. godine sagradio dom te da je predmetna nekretnina dodijeljena

1967. godine Poljoprivrednom kombinatu Hercegovac i to samo formalno radi
prenošenja obveze plaćanja poreza te da je tužitelj i nadalje ostao u posjedu i
izvršavao sva svoja vlasnička prava kao i prije te dodjele te da je sporni darovni
ugovor iz 1991. godine u kojem je očitom omaškom navedena kriva čestica imao
intenciju uskladiti vlasničkopravne odnose sa stvarnim stanjem. Tužitelj ističe da iz
iskaza svjedokinje Nade Gelenčir proizlazi da su kod nje prije sklapanja predmetnog
ugovora došli predstavnici tužitelja i predstavnici općine pa se postavlja pitanje zašto
bi predstavnik općine bio suglasan da se nekretnine prenese u vlasništvo tužitelja,
osim ako je smatrao da ta nekretnina od njezine izgradnje pripada upravo tužitelju.
Nadalje, i iz iskaza svjedokinje Mirjane Bosanac proizlazi da je zgrada doma
izgrađena 1935. godine i to sredstvima koje je prikupio tužitelj te koji nekretninu
koristi i posjeduje te istu održava. Žalitelj stoga predlaže da Visoki trgovački sud
Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i tužbeni
zahtjev usvoji u cijelosti; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od

1.562,50 kn i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 500,00 kn.

Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik ističe da žalbeni navodi
tužitelja nisu osnovani. U odnosu na stjecanje vlasništva dosjelošću tuženik ukazuje
da su Hrvatska čitaonica Hercegovac i Poduzeće Ratarstvo – Dorada Hercegovac

20. ožujka 1991. zaključili Darovni ugovor s namjerom da se tužitelju daruje sporna
nekretnina govori u prilog tome da tužitelj nije bio pošten, zakonit i istinit posjednik te
stoga ne može steći pravo vlasništva dosjelošću jer za to nisu ispunjeni zakonom
propisani uvjeti. Da je tužitelj imao bilo kakvo vlasničko ovlaštenje na svojoj strani
tada bi se zaključio ugovor po drugoj pravnoj osnovi, a ne Darovni ugovor. Tuženik
navodi članak II. Darovnog ugovora prema kojem tužitelj „prima darovane mu
nekretnine sa zahvalnošću”, a kao vrijednost dara navodi se iznos od 30.000,00 kn.
Prema točki IV. navedenog Ugovora Poduzeće Ratarstvo – Dorada Hercegovac
dozvoljava KUD Hrvatske čitaonica Hercegovac konzumiranje svih prava koja
proizlaze iz prava vlasništva na darovanim nekretninama – dakle, do tada tužitelj nije
konzumirao vlasnička prava na koja se poziva u ovom sporu. U odnosu na stjecanje
prava vlasništva građenjem tuženik navodi da je tužitelj u tužbi naveo da je dom
dograđen 1953. godine, a kako u vrijeme socijalizma nije postojalo privatno
vlasništvo udruga, to je dom dograđen sredstvima u društvenom vlasništvu.
Dogradnja nije od odlučnog značaja za stjecanje prava vlasništva na cijeloj
nekretnine u odnosu na zakonom propisane pretpostavke. Rješenjem Skupštine

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 4

općine Garešnica broj: 475-140/67-1 od 23. lipnja 1967. o dodjeli poljoprivrednog
zemljišta u točki I. je Poljoprivrednom kombinatu „Hercegovac” dodijeljeno
poljoprivredno zemljište iz Fonda Društveno vlasništvo, između ostalih, i ono upisano
u zk. ul. br. 182. k.o. Hercegovac. Tužitelj nema pravni kontinuitet s udrugom
Hrvatske čitaonice od prije 2. svjetskog rata jer je Hrvatska čitaonica Hercegovac tek

23. svibnja 1953. podnijela molbu za odobrenje rada. U nastavku odgovora na žalbu
tuženik ističe da je predmetna nekretnine prema povijesnim promjenama katastarskih
čestica od 1957. upisana kao posjed Općinskog narodnooslobodilačkog odbora i to
na osnovu terenske identifikacije, a kasnije na Općinu Garešnica, zatim Općinu
Hercegovac i naposljetku na tuženika. Tužitelj ne raspolaže nikakvim valjanim
pravnim aktom (odlukom, rješenjem i slično) temeljem kojeg bi istom bilo dano pravo
građenja na k.č.br. 739. k.o. Hercegovac niti priznato pravo vlasništva na spornoj
nekretnini. Tuženik predlaže odbiti tužiteljevu žalbu te potražuje trošak odgovora na
žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst,
25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj
dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.
točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu
materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o
troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na
zakonu osnovanu odluku.

4. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj u tužbi kao pravne temelje
stjecanja predmetne nekretnine naveo dosjelost, ali i građenje budući da je tvrdio
kako je još 1935. godine na predmetnoj nekretnini financijskim sredstvima tužitelja
izgrađen Hrvatski seljački dom. Nadalje, tužitelj je u tužbi tvrdio da je 20. ožujka

1991. s poduzećem Ratarstvo – Dorada Hercegovac sklopio ugovor o darovanju, no
da je omaškom u tom ugovoru navedena kč. br. 1195, dok je predmetom tog ugovora
zapravo bila nekretnina kč. br. 739, kao i da je u odnosu na nekretninu kč. br. 1195
vodio protiv tuženika spor radi utvrđenja prava vlasništva koji je okončan u korist
tužitelja presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-21/13 od 24. srpnja

2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-9498/13 od 25. listopada 2016.. S obzirom na to da je nakon
okončanja tog postupka izvršena identifikacija nekretnina te je tužitelj utvrdio da je
Hrvatske seljački dom zapravo izgrađen na nekretnini kč. br. 739, a ne na kč. br.
1195, to je tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje da je on vlasnik nekretnine upisane u
z.k. ul. broj 182 k. o. Hercegovac i to na kč. br. 739 vrt kod gostione u selu sa 206
čhv.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao tužbeni zahtjev ističući da ne
postoji valjana pravna osnova za priznajem prava vlasništva tužitelja, kao i to da
tužitelj nikada nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik već je tuženik
vlasništvo stekao na temelju zakona i to prema odredbi članka 2. Zakona o
turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 5

privatizacije („Narodne novine” broj 92/10) i članka 23. Zakona o pretvorbi društvenih
poduzeća („Narodne novine” broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94 i 125/15). Tužitelj je u
prilogu podneska od 28. veljače 2019., osim povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne
knjige za predmetnu nekretninu i nekretninu kč. br. 1195 (str. 25. i 33. spisa),
dostavio sudu više zapisnika iz 1935. godine i zapisnik od 11. siječnja 1936.te
izvadak iz Povjesnice tužitelja, a kojim je ispravama nastojao dokazati da je
vlasništvo predmetne nekretnine stekao građenjem (str. 41.-54. spisa). Međutim, i tu
je činjenicu tuženik osporio podneskom od 15. ožujka 2019. navodeći da iz priloženih
zapisnika i druge dokumentacije proizlazi da je tužitelj financijski pomagao izgradnju
Seljačkog doma, ali u ime i za račun Obćinske uprave Hercegovac te da iz tih isprave
nije vidljivo da je donijeta bilo koja odluka od bilo kojeg tijela da se zgrada gradi
isključivo za potrebe tužitelja i da bi se ta zgrada imala upisati kao vlasništvo tužitelja
(str. 58.-59. spisa). Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja po
njegovu zastupniku Zrinki Cjetojević (str. 68.-69. spisa) te saslušanjem svjedoka
Mirjane Bosanac (str. 69.-70. spisa) i Nade Gelenčir (str. 70. spisa). Prvostupanjski je
sud također proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako
provedenog postupka 24. srpnja 2020. donio presudu poslovni broj P-113/18 kojom
je usvojen tužbeni zahtjev, a iz koje proizlazi da je sud prvog stupnja ocijenio da je
tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću; zbog navedenog, sud
prvog stupnja tada nije ispitivao je li tužitelj predmetnu nekretninu stekao građenjem.
Međutim, povodom tuženikove žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je
rješenjem poslovni broj Pž-3776/20 od 17. prosinca 2020. ukinuo tu prvostupanjsku
presudu, a u toj je odluci drugostupanjski sud jasno naveo razloge zbog kojih tužitelj
u konkretnom sporu dosjelošću nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine.
Nadalje, budući da sud prvog stupnja u ranijem postupku nije ispitivao (ne)postojanje
pretpostavki za stjecanje vlasništva građenjem u smislu § 417. do 419. Općeg
građanskog zakonika, to je sukladno uputi drugostupanjskog suda u ponovljenom
postupku prvostupanjski sud ispitivao postojanje tih pretpostavki. Sud prvog stupnja
je također po prijedlogu tužitelja proveo dokaz saslušanjem svjedoka Bore Bašljana
(str. 130.-131. spisa) te dokaz uvidom u isprave priložene spisu. Na temelju tako
provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja budući da
tužitelj u ovom sporu vlasništvo predmetne nekretnine nije mogao steći niti
dosjelošću niti građenjem. Naime, kao što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
naveo i u ranijoj odluci poslovni broj P-3776/20 od 17. prosinca 2020., odredbom
članka 159. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da
se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima
zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a
posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Nadalje, prema stavku 2. istoga
članka Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima samostalni posjednik čiji je
posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe vlasništvo nekretnine protekom
deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok prema članku 159.
stavku 3. istog Zakona samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem
pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga
samostalnog posjedovanja. Međutim, prema članku 159. stavak 4. istog Zakona
samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći će dosjelošću
vlasništvo nekretnine tek pošto je njegov samostalni posjed bio zakonit, istinit i

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 6

pošten, ili barem pošten i neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2.
i 3. tog članka.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se dosjelošću može steći pravo
vlasništva na nekretninu koja je bila u vlasništvu Republike Hrvatske ako je posjednik
nekretnine bio zakonit, istinit i pošten posjednik te u neprekidnom samostalnom
posjedu nekretnine u razdoblju od barem 20 godina, odnosno ako je posjednik bio
pošten u razdoblju od 40 godina.

6. U ovom predmetu je nesporno, a to uostalom proizlazi i iz povijesnog
izvatka iz zemljišnih knjiga kojeg je sudu dostavio tužitelj sa str. 29.-30. spisa, da je
predmetna nekretnina bila općenarodna imovina (dakle, radilo se o nekretnini u
društvenom vlasništvu) i na kojom je prema upisu u zemljišnim knjigama na dan 8.
listopada 1991. upisano pravo korištenja imalo Poduzeće Ratarstvo-Dorada
„Hercegovac”. Zbog navedenog, sukladno odredbi članka 159. stavka 4. u vezi
stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tužitelj može dosjelošću
steći pravo vlasništva predmetne nekretnine samo ako je bio kvalificirani samostalni
posjednik predmetne nekretnine u razdoblju prije pokretanja ovog spora preko 20
godina. To znači da je on u tom razdoblju morao biti zakonit, istinit i pošten
samostalni posjednik predmetne nekretnine. Međutim, tužitelj u razdoblju od 20
godina prije pokretanja ovog spora nije bio takav posjednik, a što je pravilno ocijenio
prvostupanjski sud istaknuvši da tužitelj nije bio zakonit posjednik predmetne
nekretnine.

Naime, prema odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga
posjedovanja (pravo na posjed).

U konkretnom predmetu, tužitelj je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka
kao pravni temelj svog posjedovanja navodio Darovni ugovor (Ugovor o darovanju)
od 20. ožujka 1991. sa str. 6. spisa kojim je Poduzeće Ratarstvo-Dorada Hercegovac
darovalo KUD Hrvatska čitaonica Hercegovac nekretninu koja se sastoji od k. č. br.
1195 upisane u zk. ul. br. 182 k.o. Hercegovac ukupne površine 319 čhv (članak I.
tog Darovnog ugovora). Prema tome, u tom je Darovnom ugovoru navedena sasvim
druga nekretnina od one koja je predmetom ovog spora, a po navodu tužitelja iz
tužbe do toga je došlo omaškom te je tek nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog
suda u Bjelovaru poslovni broj P-21/13 od 24. srpnja 2013. izvršena identifikacija
nekretnina te je tužitelj utvrdio da je Hrvatske seljački dom zapravo izgrađen na
nekretnini kč. br. 739, a ne na kč. br. 1195.

Nadalje, i iz iskaza tužiteljeva zastupnika Zrinke Cjetojević proizlazi da je
tužitelj tek nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Bjelovaru
utvrdio da zgrada Hrvatskog seljačkog doma nije sagrađena na čestici 1195 već na
čestici 739 k.o. Hercegovac, a i iz iskaza svjedoka Mirjane Bosanac proizlazi da u
trenutku sklapanja Darovnog ugovora tadašnji članovi tužitelja nisu znali na kojoj je
čestici dom sagrađen, dok iz iskaza svjedoka Nade Gelenčir koja je u ime Poduzeća
Ratarstvo-Dorada „Hercegovac” potpisala Darovni ugovor proizlazi da je taj ugovor
potpisala ne provjeravajući broj čestice na kojoj se nalazi. Slijedom navedenog, očito

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 7

je da su stranke prilikom sklapanja Darovnog ugovora 20. ožujka 1991. pogrešno
smatrale da je predmet darovanja nekretnina kč. br. 1195 upisana u zk. ul. broj 182
k.o. Hercegovac, a koja je naknadno prema izvatku iz zemljišne knjige sa str. 25.
spisa otpisana iz tog zemljišnoknjižnog uloška i upisana u zk. ul. 1151 k.o.
Hercegovac na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni
broj P-21/13 od 24. srpnja 2013.

Prema tome, s obzirom na to da je predmet darovanja bitan sastojak ugovora
o darovanju (darovnog ugovora), to je kod stranaka Darovnog ugovora od 20. ožujka

1991. postojala bitna zabluda o predmetu darovanja – nekretnini kč. br. 1195 u
smislu odredbe članka 61. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne
novine” broj: 53/91, 73/91, 4/94, 7/96, 112/99 i 88/01) važećeg u vrijeme sklapanja
tog ugovora kojom je propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na bitna svojstva
predmeta, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja.
Stoga prema odredbi članka 61. stavka 2. tog Zakona strana koja je u zabludi može
tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije
postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

Ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje činjenice je li tužitelj prilikom sklapanja
Darovnog ugovora postupao s pažnjom koja se u prometu zahtijeva, on je sukladno
odredbi članka 117. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima poništaj Darovnog
ugovora mogao zahtijevati u roku od tri godine od dana sklapanja tog Ugovora, a što
je propustio učiniti. Slijedom navedenog, Darovni ugovor od 20. ožujka 1991.
obvezuje obje ugovorne stranke neovisno o bitnoj zabludi (barem jedne od njih).
Prema tome, budući da je tim Darovnim ugovorom Poduzeće Ratarstvo-Dorada
„Hercegovac” darovao tužitelju nekretninu kč. broj 1195 upisanu u zk. ul. br. 182 k.o.
Hercegovac, a taj ugovor nije pobijan (poništen) zbog bitne zablude, taj Ugovor ne
može biti valjani pravni temelj posjedovanja nekretnine kč. br. 739 koja je ranije bila
upisana u isti zemljišnoknjižni uložak. Upravo zbog navedenog, Darovni ugovor od

20. ožujka 1991. nije valjani pravni temelj za zakonitost tužiteljeva posjeda
nekretnine kč. br. 739 u smislu članka 18. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima slijedom čega tužitelj nije zakoniti posjednik te nekretnine, a time ni
kvalificirani posjednik koji bi na temelju odredbe članka 159. stavka 4. u vezi stavka

2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjedovanjem predmetne
nekretnine kroz razdoblje od 20 godina dosjelošću mogao steći vlasništvo te
nekretnine.

7. Nadalje, u odnosu na potreban zakonski rok od 40 godina u kojem pošteni
posjednik nekretnine može steći vlasništvo nekretnine koja je u vlasništvu Republike
Hrvatske u smislu članka 159. stavka 4. u vezi stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj
Pž-3776/20 od 17. prosinca 2029. naveo da se prema članku 388. stavku 4. Zakona
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u rok za stjecanje nekretnina koje su na dan

8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja
proteklo prije toga datuma. Slijedom navedenog, čak i da je tužitelj u ovom sporu
dokazao da je bio pošten posjednik nekretnine u razdoblju od 40 godina prije
pokretanja spora 20. lipnja 2018. (a što nije dokazao), tužitelj nije mogao steći pravo

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 8

vlasništva dosjelošću ni prema članku 159. stavku 4. u vezi stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

U odnosu na tužiteljevo mišljenje u žalbi, ali i tijekom (ponovnog
prvostupanjskog) postupka u podnesku od 6. prosinca 2021., da je pogrešno pravno
shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da se u pogledu
računanja vremena za stjecanje prava vlasništva putem izvanredne dosjelosti koje je
proteklo prije 8. listopada 1991. ne računa razdoblje proteklo prije tog datuma te se
pri tome tužitelj (žalitelj) pozivao na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike
Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, ovaj sud napominje da je upoznat s tim
pravnim shvaćanjem (takvo je pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske
zauzeo na primjer, u odluci poslovni broj Rev-158/17 od 7. svibnja 2019.). Međutim,
to pravno shvaćanje se ne odnosi na konkretnu situaciju, a kako je to pravilno
ocijenio i prvostupanjski sud, premda o tome zašto se to shvaćanje ne može
primijeniti u ovom sporu taj sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo nikakve
razloge.

Naime, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da je upitno pravno sljedništvo
tužitelja odnosno je li tužitelj doista pravna osoba koja je pod istim nazivom osnovana

1921. godine. Ovo stoga jer je tužitelj odobrenje za rad podnio tek 1953. godine (str.

40. spisa), a iz rješenja Ureda za opću upravu Ispostava Garešnica od 4. svibnja

1998. proizlazi da je tim rješenjem odobren upis tužitelja u registar udruga
Bjelovarsko-bilogorske županije s time da je prema obrazloženju tog rješenja na
Skupštini tužitelja od 11. siječnja 1998. promijenjen naziv udruge iz KUD Hrvatska
čitaonica u Hrvatska čitaonica Hercegovac; dakle, spisu ne prileže dokazi da
(prethodna) Hrvatska čitaonica Hercegovac (koja je osnovana 1921. godine)
naknadno promijenila naziv u KUD Hrvatska čitaonica.

Međutim, neovisno od navedenog, tužitelj u ovom sporu nije dokazao činjenicu
da je on još od 1930-tih godina u posjedu predmetne nekretnine odnosno da je on u
razdoblju od 40 godina prije pokretanja ovog spora (20. lipnja 2018.) u posjedu
predmetne nekretnine, a osim toga čak i u slučaju da je u tom razdoblju bio posjednik
te nekretnine, on dosjelošću ne može steći vlasništvo (o čemu više u nastavku
odluke). Naime, premda je svjedok Mirjana Bosanac koja je rođena 1964. godine u
svom iskazu sa str. 69. spisa navela da je dom (zapravo, nekretnina na kojoj se taj
dom nalazi) „stalno u vlasništvu i u posjedu članova Hrvatske čitaonice Hercegovac”
(str. 69. spisa) te je svjedok Nade Gelenčir koja je došla u Hercegovac 1974. godine
u svom iskazu navela da je „Hrvatska čitaonica uvijek posjedovala dom” (str. 70.
spisa), iz javne isprava Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar
Bjelovar, Ispostave za katastar nekretnina Garešnica od 11. ožujka 2019. sa str. 60.
spisa proizlazi da tužitelj nikada nije bio u posjedu predmetne nekretnine. Naprotiv,
prema toj ispravi na osnovi terenske identifikacije obavljene 1956. godine predmetna
nekretnina je od upisa 1957. godine u posjedu Općinskog narodnog odbora s time da
je naknadno kao posjednik predmetne nekretnine u katastar upisana Općina
Garešnica, zatim Općina Hercegovac te naposljetku tuženik, a na što je tuženik
osnovano ukazao u podnesku od 15. ožujka 2019. sa str. 58. spisa. Dakle, prema
Područnom uredu za katastar tužitelj nikada nije bio upisan kao posjednik nekretnine,

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 9

dok činjenicu da je (barem) podnio katastru prijavu za upis svog posjedovanja tužitelj tijekom cijelog spora nije ni naveo.

Osim toga, iz rješenja o dodjeli poljoprivrednog zemljišta od 23. lipnja 1967. sa
str. 7. spisa kojeg je upravo tužitelj uz tužbu dostavio sudu proizlazi da je predmetnu
nekretninu (kao i još neke druge nekretnine) Skupština općine Garešnica dodijelila
na korištenje Poljoprivrednom kombinatu Hercegovac iz Hercegovca, a na temelju
tog rješenja je prema povijesnom izvatku iz zemljišnih knjiga temeljem prijave od 14.
kolovoza 1967. u zemljišnim knjigama upisano pravo besplatnog i trajnog korištenja
te nekretnine u korist Poljoprivrednog kombinata Hercegovac (str. 29. spisa) da bi
naknadno na temelju rješenja Okružnog privrednog suda u Zagrebu i Okružnog
privrednog suda u Bjelovaru pravo korištenja predmetne nekretnine upisano u korist
Poljoprivrednog kombinata Garešnica – OOUR Ratarstvo donosno (kasnije)
Poduzeća Ratarstvo-Dorada iz Hercegovca (str. 30. spisa). Prema tome, iz
navedenih isprava proizlazi da tužitelj (barem) u razdoblju prije donošenja rješenja
Skupštine općine Garešnica o dodjeli poljoprivrednog zemljišta od 23. lipnja 1967.
nije bio posjednik predmetne nekretnine.

Nadalje, kao što to i tuženik osnovano ističe u odgovoru na žalbu, prema
članku II. Darovnog ugovora od 20. ožujka 1991. kojeg je tužitelj sklopio s
poduzećem Ratarstvo-Dorada iz Hercegovca proizlazi da „daroprimatelj prima
darovane mu nekretnine sa zahvalnošću”, dok prema članku IV. tog Ugovora
darodavatelj potpisom tog ugovora dozvoljava konzumiranje svih prava koja
proizlaze iz prava vlasništva darovanih mu nekretnine. Slijedom navedenog, čak i
kada bi prava volja ugovornih strana iz tog ugovora bila darovanje nekretnine k.č.br.
739 (premda taj ugovor nije pravna osnova zakonitosti tužiteljeva posjeda te
nekretnine, što je ovaj sud ranije naveo u ovoj odluci), iz činjenice da je nositelj prava
korištenja poduzeće Ratarstvo-Dorada iz Hercegovca tim ugovorom dozvolio
konzumiranje svih prava koja proizlaze iz prava vlasništva (uključujući i pravo na
posjed), to je očito da tužitelj prije sklapanja tog Ugovora nije bio posjednik
nekretnine k.č.br. 739. Slijedom navedenog, budući da od sklapanja tog ugovora 20.
ožujka 1991. pa do pokretanja ovog spora 20. lipnja 2018. nije protekao rok od 40
godina, to tužitelj nije mogao dosjelošću steći vlasništvo predmetne nekretnine.

U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je predmetna nekretnina „samo
formalno” dodijeljena 1967. godine Poljoprivrednom kombinatu Hercegovac i to radi
prenošenja obveze plaćanja poreza, ovaj sud prvenstveno ističe da tužitelj tu
činjenicu nije isticao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka slijedom čega je u
smislu članka 352. Zakona o parničnom postupku ne može osnovano iznositi u žalbi.
Međutim, čak i u slučaju kada bi tome doista bilo tako, odnosno da je tadašnji
Poljoprivredni kombinat Hercegovac doista nakon donošenja tog rješenja predao
tužitelju u posjed predmetnu nekretninu (premda mu tu nekretninu nije tada predao
odnosno barem ne prije sklapanja Darovnog ugovora) te mu pritom dao očitovanje
volje da je može besplatno upotrebljavati s time da nije odredio ni svrhu uporabe niti
rok trajanja (premda tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije kao
činjeničnu osnovu zakonitosti svog posjeda nekretnine to istaknuo), tada se radi o
prekariju u smislu § 974. Općeg građanskog zakonika, no niti u tom slučaju tužitelj ne
bi mogao posjedovanjem kroz razdoblje od 40 (ni 20) godina steći pravo vlasništva

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 10

nekretnine. Naime, neovisno od toga što prema § 974. Općeg građanskog zakonika
(u slučaju) ako nije određeno ni vrijeme trajanja niti namjena upotrebe, onda ne
postoji nikakav pravi ugovor (dakle, tada to nije prava posudovna pogodba odnosno
ugovor o posudbi) već neobavezna izmoljena posluga (precarium) i davalac stvari na
poslugu može datu stvar natrag tražiti kad god mu se svidi, između davatelja stvari i
primatelja stvari postoji obveznopravni odnos causa kojeg nije da primatelj stvari kroz
zakonom određeno vrijeme trajanja dosjelošću stekne njezino vlasništvo. Prema
tome, jednako kao što na primjer kod ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je
sklopljen na neodređeno razdoblje, zakupnik (koji je zakoniti posjednik nekretnine) ni
nakon 40 godina trajanja tog zakupa ne može postati vlasnikom nekretnine budući da
se zakupodavac (ako je ujedno i vlasnik) omogućavanjem zakupniku posjedovanja i
korištenja nekretnine kroz to razdoblje nije odrekao svog vlasništva već je omogućio
zakupniku posjedovanje stvari radi stjecanja zakupnine, tako i davatelj stvari na
poslugu (posudbu) odnosno prekarij se nije odrekao vlasništva stvari neovisno od
toga što u zakonskom roku za stjecanje vlasništva dosjelošću nije zatražio povrat
predane stvari. Prema tome, budući da prema § 974. Općeg građanskog zakonika
(jednako kao i prema članku 515. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima) davalac
stvari/posuditelj uvijek može tražiti natrag danu stvar što znači da on pri tome „nije
ograničen” rokom za stjecanje vlasništva dosjelošću iz članka 159. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima (§ 1472. Općeg građanskog zakonika), to čak i
u slučaju kada bi tužitelj prema prekariju bio zakoniti posjednik nekretnine (premda
tužitelj tu činjenicu nije isticao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka), tužitelj
eventualnim posjedovanjem nekretnine nakon 1967. godine dosjelošću nije mogao
steći vlasništvo nekretnine.

8. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj ni
građenjem nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine. Naprotiv, iz svih zapisnika u
spisu koje je dostavio tužitelj (i koji su jednostrane tužiteljeve isprave) proizlazi, a što
je i prvostupanjski sud pravilno naveo u obrazloženju pobijane presude (str. 10.
presude odnosno str. 143. spisa), da je tužitelj (pod pretpostavkom da je on doista
ista pravna osoba s Hrvatskom čitaonicom Hercegovac koja je postojala 1930-ih
godina) samo financijski pomagao izgradnju Seljačkog doma u mjestu Hercegovac,
no ne i da je tužitelj izgradio navedeni dom. Prema tome, budući da tužitelj nije
dostavio sudu, na primjer ugovor o građenju iz kojeg bi bilo vidljivo da se on kao
naručitelj obvezao izvoditelju radova isplatiti cijenu radova, niti bilo kakav drugi dokaz
iz kojeg bi sud nesumnjivo mogao utvrditi činjenicu da je on gradio dom na
predmetnoj nekretnini, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tužitelj nije gradio
dom.

Jednako tako, tužitelj u ovom sporu nije dokazao ni činjenicu da mu je
zemljište prije izgradnje doma odlukom (tadašnjeg) vlasnika Obćinske uprave
Hercegovac dodijeljeno na korištenje ili u vlasništvo, a radi izgradnje doma. Naime,
kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju pobijane presude,
„izvadak iz Povjesnice tužitelja” sa str. 54. spisa kojeg je tužitelj dostavio uz svoj
podnesak od 28. veljače 2019. nije relevantni pravni akt već isključivo povijesni
prikaz događaja kojeg je, prema tužiteljevu navodu iz podneska od 6. prosinca 2021.
sačinio Stjepan Banas. Slijedom navedenog, premda se u tom „izvatku iz Povjesnice”
spominje da je općinski odbor glasovanjem 23 „za” i sedam „protiv” dodijelio zemljište

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 11

(str. 54. spisa), sud prvog stupnja je raspravnim rješenjem od 14. prosinca 2021.
pozvao Općinu Hercegovac da dostavi zapisnik iz 1934. godine o glasovanju
općinskog odbora o dodjeli zemljišta za izgradnju prosvjetnog (seljačkog) doma.
Međutim, iz iskaza svjedoka (načelnika Općine Hercegovac) Bore Bašljana proizlazi
da Općina Hercegovac nema taj zapisnik, a dokumentacija koju je prof. Banas imao i
na temelju koje je pisao Povjesnicu je uništena nakon njegove smrti; svjedok Bašljan
je također u svom iskazu naveo da dokumentaciju na temelju koje je prof. Banas
pisao Povjesnicu nije detaljno pročitao. Slijedom navedenog, budući da se tužitelj
nije, na primjer, obratio Hrvatskom državnom arhivu sa zahtjevom za dostavom
odluke o dodjeli zemljišta niti je u smislu članka 232. stavka 3. Zakona o parničnom
postupku podnio prijedlog sudu da sud od Hrvatskog državnog arhiva pribavi tu
ispravu, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao ni činjenicu
da mu je Obćinska uprava Hercegovac radi izgradnje doma dodijelila zemljište na
korištenje ili u vlasništvo.

Odredbom § 417. Općeg građanskog zakonika je propisano ako tko na svojoj
zemlji podiže kakovu zgradu, i tuđu je gradnju na to uložio (upotrijebio), zgrada ostaje
vlasnost njegova, ali i sam pošteni gradilac, ako građu nije nabavio pod kojeg god od
načina navedenih u § 367. Općeg građanskog zakonika, dužan je platiti oštećeniku
vrijednost građe po općenoj cijeni, a nepošteni gradilac platit će mu po najvišoj cijeni
i vrh toga naknadit će mu svaku inu štetu.

Prema tome, budući da je zemljište na kojoj se nalazi predmetni dom u vrijeme
izgradnje doma bila u vlasništvu Obćinske uprave Hercegovac, a što proizlazi i iz
povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga sa str. 27. spisa te da tužitelj nije dokazao
činjenicu da mu je predmetna nekretnina pravnim poslom (u konkretnom slučaju,
odlukom tadašnjeg vlasnika) prenesena u vlasništvo ni da je on gradio građevinu
(dom) na predmetnoj nekretnini, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj
na temelju odredbe § 417. Općeg građanskog zakonika nije mogao građenjem
postati vlasnik nekretnine.

Jednako tako, budući da tužitelj nije gradio Hrvatski seljački dom nego je (pod
pretpostavkom da je ista pravna osoba kao i Hrvatska čitaonica Hercegovac koja je
postojala 1930-ih godina) samo sudjelovao u sufinanciranju izgradnje tog doma, to
tužitelj ni prema odredbama § 418. i 419. Općeg građanskog zakonika nije mogao
postati vlasnik nekretnine. Naime, prema § 418. Općeg građanskog zakonika ako je
tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu i protiv volje vlasnika, zgrada pripada
vlasniku zemljišta, a pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i
korisnih dok se s nepoštenim gradiocem postupa kao s onim koji bez naloga obavlja
tuđe poslove; ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio
gradiocu poštenomu, ne može on iskazi za zemljište nego obćenu cijenu. Nadalje,
prema § 419. Općeg građanskog zakonika ako je zgrada podignuta na tuđem
zemljištu i s tuđom građom, vlasnost zgrade pripada i u ovom slučaju vlasniku
zemljišta, no među ovim i gradiocem nastaju ista prava i obveze koje su ustanovljene
u paragrafu 418. te gradilac, po kakvoći svoje poštene ili nepoštene namisli, ima
naknaditi prijašnjemu vlasniku građe obćenu ili najvišu cijenu njezinu.

Poslovni broj: 28 Pž-1708/2022-2 12

Slijedom navedenog, budući da tužitelj nije gradio građevinu koja se nalazi na
zemljištu čije utvrđenje vlasništva tužitelj tužbenim zahtjevom traži u ovom sporu, to
je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da ne postoji ni ta pravna osnova po kojoj
tužitelj smatra da je on stekao vlasništvo nekretnine. Upravo zbog toga,
prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu
prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o
parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi članka 155. Zakona o
parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na
žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za
vođenjem ovog spora.

Zagreb, 24. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća
Mario Vukelić